Printable View
Mislim da određen minimum financijske sigurnosti mora postojati prilikom odlučivanja za dijete. Svi smo različiti pa imamo drukčije pojmove što znači "imati", no potpuno mi je neozbiljno ići na drugo, treće...šesto dijete u uvjetima kada se nema za struju ili kruh ili garsonijeri od 15 kvadrata.
Konkretno ja osobno ne bih išla na drugo dijete u "snaći ćemo se nekako" situaciji - posebno da to "snalaženje" zahtjeva traženje pomoći naokolo.
Moram se složiti ili možemo sami ili ništa.Citiraj:
icyoh prvotno napisa
Isto tako računam da će dijete možda jednog dana htjeti na fakultet, ja želim biti ta koja mu to može platiti.
i mene smeta ovo povezivanje novaca sa playstationima, ne smeta, to me nervira
dijete mora imati gdje živjeti, što jesti, obući se toplo i ugodno...playstation je kap u moru, ja mogu za moj kredit za stan kupiti paaaaaaa, mnogo playstationa godišnje.
Uvijek se stvari nekako poslože, ne vodim se financijama pri takvim odlukama.
Ovo je meni recimo podosta iritantna rečenica - ništa osobno protiv tebe.Citiraj:
susret prvotno napisa
Nije isto da li tu rečenicu kaže netko tko ima relativno stabilnu financijsku situaciju, rješeno stambeno pitanje, osnovne preduvjete ispunjene,...., ali ako ju kaže netko tko ne može skrpati kraj s krajem, meni je to jako neodgovorno.
Mislim da svatko od nas zna jako dobro svoje mogućnosti i ograničenja, i prema tome se vodimo.
Gledam po sebi, kao što sam i gore više napisala. Ok, s dvoje djece možemo sasvim normalno živjeti, s troje u trenutnoj situaciji bi nam bilo malo tijesno, ali izvedivo, ali na četvoro trenutno ne mogu niti pomišljati, jer ako ništa drugo zahtijeva kupnju večeg auta,...
XCitiraj:
Anemona prvotno napisa
Ne radi se samo o tome možemo li djetetu kupiti play station ili neku drugu gadariju. Možemo, ali ne kupimo.
Radi se o tome da li dugoročno (do završetka nekog primjerenog školovanja) možemo tu djecu uzdržavati i pružiti im koliko toliko kvalitetan start.
Mi želimo četvrto. I isključivo problemi financijske prirode nas zasad koče. Iako mi ne živimo loše ali čeka nas gradnja kuće, što je i velik plus u korist djeteta a i ogroman minus zbog love.
Netko je pitao čega se mi to bojimo u budućnosti. Pa troškova. Ne pričam o play stationu (moja djeca ga imaju, imaju i kompjuter s milijun igrica, bicikle, romobile, role, traktoriće, sva moguća pomagala koja djeca mogu imati i zbog svega ovoga nisu sigurno sretniji od djece koja to nemaju ali ajde) nego pričam o npr srednjoj školi -trebat će ih oblačiti ,ne pada mi uopće napamet da će netko od njih tražiti marke jer neće (a i da oće jednak je rezultat), prijevoz do škole, izlasci, milijun sitnica..što ja znam. Ustvari ovako kad pišem i ne mogu se sjetiti nekog većeg izdatka.
Anemona, žao mi je što te moj stav iritira, ali ja osobno ne smatram ga neodgovornim. Bilo bi neodgovorno kad bi ja svoju djecu prepustila samu sebi i ne brinula o njima. Iz vlastitog iskustva to govorim. Mene osobno je treće dijete spasilo od otkaza i još gore materijalne situacije od ove u kojoj se trenutno nalazimo. Suprug nema stalan posao, a niti ja (iako imam završen fakultet). Ali se snalazimo... Trenutno je ovako, što ne znači da će uvijek tako biti. Za nekog tko je u boljoj situaciji isto nema garancije da za godinu dana neće biti na rubu propasti... A što se tiče četvrtog djeteta, tu se ne vodim novcem nego svojim kapacitetom kao osobe. Da li ja to mogu, jer to vjerojatno bi značilo da bitno moram promijeniti svoje usmjerenje u životu. Ne vjerujem da bih uspjela raditi svoju struku, imati karijeru i biti na raspolaganju svojoj djeci (na kvalitetan način). Za auto bi se još nekako i snašla, ali ovo zadnje (moje potrebe i želje) su mi ipak bitnije.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Ovako i ja razmišljam. Mi smo jako željeli treće dijete, ali smo se dogovorili da ćemo se strpiti neko vrijeme dok ne vidimo kako će nam se financije posložiti (ne kratkoročno, nego dugoročno) pa ćemo onda odlučiti hoćemo li imati još jedno dijete ili nećemo.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Na kraju nas je naša treća ljubav "iznenadila". Sada imamo dovoljno da im pružimo sve što im treba i što mislimo da bi trebali imati (tu ne mislim na hrpu igračaka i raznih gluposti, nego na aktivnosti i sl.), ali trenutno ne možemo ništa stavljati na štednju i to je ono što me jako brine. Voljela bih im u budućnosti omogućiti da svi studiraju (ako budu željeli).
Šta znači nekako: nezaposleni će se zaposliti, podstanari stambeno zbrinuti...daj mi molim te reci kako, mislim da puno ljudi bi htjeli znati sta znaci nekako? Ili ce se ocekivati da drzava i soc. sluzbe uskoce? Ili neka humanitarna akcija?Citiraj:
susret prvotno napisa
A šta to znači kavalitetan start? Različiti ljudi imaju različite kriterije. Za mene je kvalitetan start odgovorna mlada osoba koja je vrijedna i zna što hoće u životu i trudi se da to svojim radom i postigne. Materijalna sigrunost će joj sigurno olakšati, ali neće joj sigurno omogućiti uspjeh u životu. Tako ja razmišljam.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
nije isto govoriti "stvari će se riješiti" kad imaš riješeno stambeno pitanje i visoko obrazovanje, npr. Ili traženu struku (to je ono što mi imamo, iako nemamo rj. stambeno pitanje,npr)
onda se stvari-mogu riješiti
kad živiš od minimalca, kao podstanar, nemaš traženo zanimanje, nemaš nadu da će ti ujac iz Australije nešto ostaviti, nemaš osnovne uvjete, šta će se to "riješiti"?
Kod mene snalaženje podrazumijeva RAD, kupovinu opreme i odjeće preko burze, na rasprodaji, "uradi sam" varijante... Sigurno ne čekam da mi padne s neba ili da mi država pruži jer bi se načekala ;)...Citiraj:
icyoh prvotno napisa
Potpisujem!!Citiraj:
gorka prvotno napisa
Nisi dobro pročitala, ne iritira me tvoj stav, nego ta rečenica, dakle, ništa direktno protiv tebe kao osobe.Citiraj:
susret prvotno napisa
I sama si napisala, ovako kako živite se snalazite, ali ti imaš i završen fakultet, naravno on nije nikakva garancija, ali opet imaš velike šanse da će ti taj tvoj fakultet u budućnosti omogučiti napredovanje. Znači imaš se čemu nadati.
Za nikog nema garancije, ali kao što sam i rekla svi mi možemo procijeniti da li smo sad na svom maksimumu ili imamo još šanse napredovati (financijski).
Da pojednostavim svoju priču na primjerima. Spominjem stručnu spremu čisto da pojednostavim primjer, a ne zato da bi omalovažavala nekog.
Npr. imaš bračni par, muž i žena imaju SSS, neka recimo neprofitabilna struka. Npr. žena radi kao trgovac. Trenutno su zaposleni i imaju največa primanja koja mogu u svojoj struci dobiti. Nemaju namjere ili sredstava u budućnosti krenuti u neke privatne vode, što bi eventualno pomoglo financijskoj situaciji. Nemaju mogućnosti baviti se nekim dodatnim poslom,...
Znači dosegli su maksimum svojih financija, uz vrlo male šanse za neke promjene u budućnosti.
Sad u ovom trenutku imaju određen broj djece i s tim financijama krpaju od 1. do 1., ali mogu preživjeti., gdje je tu prostor za još jedno dijete?
Mislim, ima svigdje "prostora", ali koliko je to pametno?
Drugi primjer je bračni par gdje je barem jedan od partnera zaposlen "ispod svojih mogučnosti" - znači nada se u budućnosti napredku, ili gdje se barem jedan od partnera ima mogućnostiu baviti dodatnim poslom, nekim dodatnim izvorom zarade, ili gdje je jedan od partnera nezaposlen, a u budućnosti se nada zaposlenju, ili gdje jedan od partnera misli krenuti u neki privatni biznis jer ima mogučnosti za to (znanje i sredstva),....
Poanta je da za ništa u životu nema garancije, ali ja razlikujem slučajeve gdje "ima nade" i gdje "nema nade" za poboljšanje situacije.
Ne smatram da u ovom slučaju gdje "nema nada" ljudi trebaju odustati od života ili nešto slično, nije to ta "nada", nego realna šansa za financijski napredak koje realno ima ili realno nema. Ne računam tu da ću možda dobiti na lotu slijedeće godine.
Kvalitetan start znači da moje dijete neće biti limitirano mojom (eventualnom) nemogućnošću da mu platim školarinu na željenom studiju. Moji roditelji su meni omogućili studij koji sam htjela, i bratu isto. Bila bih nemajka da to ne omogućim svojoj djeci. A o tome treba misliti ODMAH, a ne kad dijete ima 18 godina. Moje životno osiguranje razvezat će se taman one godine kad stariji doraste za studij. Kvalitetna mlada osoba sa završenom gimnazijom ili nekom srednjom školom bez mogućnosti zaposlenja na putu je da postane kvalitetno nesretna. Ne možemo biti sigurni, ali možemo dati sve od sebe da dijete/djeca imaju za školovanje. PS3, odjeća s markom i druge "trice" uopće me ne zanimaju. Nažalost, takva su vremena da je dobro imati i neki kapital da djeca mogu pokrenuti svoj posao ili riješiti (bar djelomično) krov nad glavom. U to ime od svoje 1. godine oba imaju dugoročnu stambenu štednju. Ja im se mogu posvetiti koliko mogu (uz posao), ali što bi značilo da čamim s njima i ne zarađujem? Za njih i za svoje zadovoljstvo? Ne znam baš da bi bili sretniji....Citiraj:
susret prvotno napisa
Potpisujem kompletno i razmišljanja i za štednje, osim što ja imam posao s odličnim radnim vremenom.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Da, da i jos jednom da.
Obrazovanje koje zelimo priustiti nasoj curi ce biti velika investicija i sada vec stedimo kako bi skupili novce (neophodnost vrhunskog obrazovanja uopce nije tema diskusije kod nas kuci). Rado bi prosirili obitelj ali mene bas muci tema troskova skolovanja i otvoreno pitanje dali bi imali novaca da nasoj djeci dajemo jednake sanse za najbolji start samostalnog zivota.
Da li vi to onda već znati za što će se vaše dijete školovati? Mislim, kad kažeš da će jako puno koštati. Dakle, ako će ona karikiram htjeti biti kuharica npr. neće to smjeti ili što?Citiraj:
Maxime prvotno napisa
Sorry, nemoj misliti da te napadam, samo mi je tako zazvučalo...
I opet potpis na Peterlin :-) Također imamo otvorenu stambenu štednju za njih dvoje, ali namijenjenu za plaćanje školarine. Kako stvari idu, ne bih se čudila da za 15-tak godina imamo fakultete sa EU školarinama, previsokim da se pokriju s našim tekućim prihodima.
Ma biti će što poželi od smetlara do nebo je granica, ali ne želim se dovesti u situaciju da želi nekakvo obrazovanje koje mu ja ne mogu priuštiti.Citiraj:
ana.m prvotno napisa
Ma pitala sam konkertno Maxime jer mi je njen post zazvučao u stilu "Skupo će se školovati ma što ona sama mislila o tome"
ana.m, ti sama neke stvari zakljucujes koje ja nisam napisala.
nisam napisala da ce se nase dijete najskuplje skolovati ali znam, bez obzira na skolovanje ili profesiju koja ona izabere da ce njezino skolovanje nama biti investicija. Ukoliko nasa kcer zeli postati kuharica (biti ce mi drago da krece maminim stopama) pruzat cemo joj optimalne uvjete da se kvaliteto skoluju za tu profesiju, ukoliko zeli biti frizerka - vrijedi opet ista stvar, ako zeli akademsko obrazovanje i ima za to kapacitete to je opet njezin izbor a mi smo tu da joj pruzamo nasu potporu i najbolje moguce obrazovanje. Suprugu i meni je najvaznije na svijetu da nasa kcer bude sretna kao osoba i da izabere profesiju koja ima njezin interes/ljubav.
Mi doma ne marimo za sminkom, skupom odjecom, i hochstaplerajom a za skolovanje i omogucavanje bolje buducnosti naseg djeteta odricanje nam apsolutno nije problem.
Ok, ovo sada zvuči potpuno drugačije...U prvom postu je zazvučalo savim nešto drugo.
A ja sam jako osjetljiva na tu temu, jer imam doma jednog koji je slijepo slušao ono što su njegovi roditelji htjeli, nije im se htio suprotstaviti i vidim kako to sada izgleda i nikako ne bih htjela svom djetetu nešto tako priuštiti.
Nemoj se ljutiti, stvarno nisam htjela ništa loše.
A o kakvim vi to školarinama pričate? Vi govorite o onom američkom sistemu ili?
Pa ja pričam o našim najobičnijim fakultetima gdje su "školarine" vrtoglavo visoke, a kvota upisani "na teret države mala".Citiraj:
Trina prvotno napisa
Isto tako, budući da nisam iz Zagreba, studiranje u Zgb. zahtjeva i mnoge druge troškove. Stanarina, ili troškovi putovanja,...
A dobro Anemona, oćeš ti ostati na jednom djetetu da bi moglo studirati u Zagrebu jednog dana (da ne pričam o tome da ti dijete možda neće ni htjeti studirati)? Najozbiljnije pitam.
Moja mater je izdvajala silne novce za mene i brata, na kraju ni ja ni on nismo završili ništa (a ja i on sve skupa studirali preko 10 god). Zamisli šoka, tragedije, tuge i potrošenih novaca. A vjerujem da ona nije htjela na treće da bi mogla priuštiti nama dvoje kvalitetno školovanje. A nama bila važnija zahebancija nego išta drugo. Možda mi nismo dobar primjer. Imam jedan bolji. Jedna moja fina gospođa susjeda, visoko obrazovana, onako finkica prava ima jednu kćer. I ostala je samo na njoj jer njena kćer će biti isto tako visoko školovana, na nekoj dobroj poziciji, bla, bla.. i istina, to i je danas. Danas ona živi u Zg (mi smo daleko od Zg), ima skoro 40, direktorica je jedne ogromne firme, minja aute, garderobu, dečke, muškarce..skroz djeluje onako za pozavidit joj (ja ne, to nebi mogao biti moj stil). I nekidan sretnem ja njenu mamu. Ja sa svojih troje djece a gospođa sama. I počne ona pričati..kad nakon tri minute plače ko godina. rasplakala se žena meni kako sam divna mama, krasna osoba, kako ništa u životu nije vrijedno kao ljubav, djeca, ma koja lova, koji auti, koji položaji...gleda moju djecu i plače. Njena visoko školovana kćer nije kraj nje, viđa je jednom godišnje jer je ženska zauzeta, muža nit ozbiljnu ljbav ni u blizini a o djeci da ne govorim, to joj nije ni u planu. Njena mama se razbolila, boji se da će umrijeti a da neće doživiti vidit kćer u ulozi mame i "obične" žene. Štojaznam, meni su moja djeca najsavršeniji produkt ovoga svijeta, volimo se svi međusobno i oni čine moj život. Sve ovo ostalo što pričate meni zvuči tako blijedo u usporedbi s mojom djecom.
Trina, ovaj tvoj post zaista ne kontam. Mislim, što si ti time htjela reći?
uspješni ljudi su nesretni, oni s puno djece su sretni?
Nisam. Samo sam htjela dati primjer jedne žene koja je razmišljala slično kao neki ovdje.
Trina, sad ću ja u tvom stilu odgovoriti da je ovaj komentar o školovanju KAJGOD!
Ako moja djeca ne budu namjeravala studirati, ta lova bit će im kapital za otvaranje vlastitog biznisa ili osiguranje krova nad glavom. Pa to sam, bratemili, i napisala. Eh, sad, ako se netko ovdje ždere što mu je mater namijenila studij, a nije ispunio očekivanja (roditeljska ili svoja) to njemu/njoj na dušu.
XCitiraj:
Peterlin prvotno napisa
Trina, ajde pročitaj prvo moje postove pa reci koji dio ti nije jasan.
Cijelo vrijeme govorim o dvoje djece, možda i trečem.
Koliko ih moram imati? 6? Da bih spadala u tvoju podobnu kategoriju?
Možda je osnovna razlika u pogledu na život koji želimo svojoj djeci omogučiti.
Opet ja s primjerima:
- moji roditelji su se uvijek trudili meni i bratu omogučiti čim više. Plaćali su nam školarine za fakultete koje smo željeli, bez obzira što su realno u to vrijeme bili u težoj novčanoj situaciji.
Osigurali su nam krov nad glavom (meni su dali kat kuće, bratu pomogli napraviti potkrovlje).
Cijeli život su se brinuli za nas i pružali nam puno ljubavi, razumjevanja, nesebično nam davali sebe,...
Uglavnom, "zadužili" su me za cijeli život. Nadam se da ću im uspjeti za životo pokazati i vratiti barem dio ljubavi i poštovanja koje su nam nesebično cijeli život pružali i još nam pružaju.
Takav odnos želim s svojom djecom/djetetom.
Npr. MM ima odnos s roditeljima na način da im je dužan do kraja života čim su ga rodili. Stalno se je nešto mjerilo, ucjenjivalo, zamjeralo,... nisu nam željeli nikad pomoči, kad je pomoč bila tražena. Čisto za primjer, kad smo željeli kod njih urediti mjesto za stanovanje (mi smo dizali kredit i sve bi financirali, oni su samo trebali dati odobrenje da se radi na njihovom katu kuće) - nisu dali jer se mi još nismo vjenčali, pa što ako prekinemo???
Ne mislim samo na materijalno, nego i na emocionalnu potporu.
Rezultat svega toga je da žive sami samcati u ogromnoj kući, bez prisnog odnosa sa sinovima.
To je definitivno odnos kakav s djecom ne želim.
Možda je stvarno razlika u poimanju što želimo djeci, a što ne.
A kako je ta žena razmišljala: nadala se da će joj djeca biti odgovorni i obrazovani ljudi, a ona im je htjela omogućiti da to i postanu. To što se ti i brat studirali preko 10g, za to vrijeme živjeli na račun svoje majke i države (mislim na školarinu, koja nije besplatna, nego je plaća država, odnosno porezni obveznici, iliti svatko od nas zaposlenih), a na kraju niste to završili, sigurno više govori o vama, nego o vašoj majci.Citiraj:
Trina prvotno napisa
A šta se tiće neke gospođe koja bi htjela unuke, a njenoj kćeri to nije ni kraj pamet, ne razumijem za šta je to argument?
Da bi se kćer trebla odreći svojih ciljeva i onoga što je usrećuje da usreći majku?
No, vezano uz ovu raspravu, ja vjerujem da ti voliš svoju djecu, jednako kao što i ja volim svoje dijete, ali ljubav nema nikakve veze sa plaćanjem računa i kredita. Barem u društvu u kojem ja živim.
ana.m, sve ok :love2:
Nisam ni ja odusevljena s roditeljima koji ili iz vlastite neostvarene ambicije tjeraju svoju djecu u smjeru koju djecu apsolutno zanima ili eto zato sto su dida i tata bili odvjetnici, sine/kceri ti sada izvoli studirati pravo.
Svojoj mami sam beskrajno zahvalna sto mi je pruzala potporu kada sam izabrala svoj smjer studija. Makar trenutno ne radim direktno u svoju struku svakodnevno koristim svoja znanje i sigurna sam da cu se uskoro i skroz vratiti hoteljerstvu/kulinarstvu.
Zanimljivo je sto je moja majka imala svoj hotel/restoran, usadila mi je ljubav prema hrani, gostoprimstvu, kvaliteti usluge ali mi nikada nije nadmetala svoju profesiju. Nadam se da cu i ja biti jednaka potpora svojoj kceri ;-)
Napisala sam kilometarski post pa se predomislila. Neda mi se, nisam se još razbudila kako treba.
meni financije utječu i zato još nismo išli na drugo a možda ni nećemo
iako kad pogledam unazad trebala sam s jednog porodiljnog na drugi i ........... ali onda MM nije radio i bilo mi je ili ići raditi 3mj nakon poroda ili i ja ostajem bez posla
tako da sam otišla raditi a MM na porodiljni
i još nekako bi se i snašli dok je dijete malo ali kad krene u školu troškovi su sve veći pa npr sada moram s njim jednom tjedno putovati u Split(problemi u školi) i to nam je trošak
put,pa treba nešto pojest,pa .......
onda daljnje školovanje tu na otoku može birati gimnazija,ugostiteljska ili turistička a šta ako ne želi ništa od toga?
i ne pričam o fakultetu i neznam kojim zanimanjima nego ako želi obični zanat opet mora ići od kuće i treba mu platiti i stan i hranu i prijevoz
ja sam htjela ići na fakultet ali nisam mogla zbog financija jer su srednju starci i meni i bratu uglavnom isfinancirali od turizma ali je došao rat i nije bilo novaca
želim imati mogućnosti priuštiti svom djetetu nešto a kako će on to iskoristit nije na meni
Trina, ja sam shvatila što si htjela reći.
Možda sam ja naivna i sklona idealizaciji, ali stvarno ne smatram da će nedostatak novca ijednu motiviranu, vrijednu mladu osobu spriječiti u mogućnosti da se školuje. Mene moji roditelji ne financiraju od 19. godine (kada sam nakon 1. semestra odustala od studija ekonomije). Od tada radim. Kada sam stvarno odlučila studirati i upisala fax koji me zanimao, ništa me više nije moglo spriječiti da ga završim. Takav je moj put. Drago mi je što su mi starci dali prostora da sama odlučim za sebe i da sama vodim svoj život, bez očekivanja da završim ovo ili ono. To pokušavam sa svojim klincima. Naučiti ih da vjeruju u sebe i svoj trud i da će to na ovaj ili onaj naćin dovesti do rezultata. Novac mi je većinom u životu sporedna kategorija, pa tako i sa odlukom o broju djece. Najbitniji kriterij mi je moj vlastiti kapacitet i sposobnost da odgajam djecu, na kvalitetan način, da im pružim sebe i svoje vrijeme i pažnju; i da sa njima gradim odnos, jer sam uvjerena da je to temelj svemu ovome o čemu vi pričate.
:-)Oprosti što sam ti sasjeckala post, ali ovo sam htjela istaknuti i meni je ovo što pišeš jako bitan kriterij. Slažem se.Citiraj:
susret prvotno napisa
Moj kapacitet da bih bila majka kakva sam sad i kakva želim i dalje biti (dakle, ona koja ne urla non stop, koja je sposobna mirno i staloženo djetetu objasniti što želi, dogovoriti se,... ) je maksimalno troje i to s pristojnim razmacima. :lol:
Što se tiče motiviranja djeteta, naravno da mi je jako bitno da pokušam odgojiti dijete na način da cijeni svoje sposobnosti, svoj rad,... Znam da za najbolje postoje i stipendije i svašta, i da se uz studije može raditi,... ali ne želim svojem djetetu nametnuti da pod mus mora biti najbolji i da se sam mora izboriti za studij, ako ga želi.
Zašto bi morao? Ja nisam morala.
Naravno da mi je bitno da se trudi, to je jako važno, ali uvijek su veče šanse da će se studij morati platiti.
Isto tako, voljela bih da moje dijete ne mora samo zarađivati za život od 18. godine, nego da mu mogu pomoči, koliko je u mojoj domeni.
Naraditi će se još on u životu, to znam, ali želim mu olakšati koliko mu mogu, barem za vrijeme školovanja, ili kao što je Peterlin lijepo napisala, kao početni kapital u biznisu, ili za stambeno pitanje,...
Kao što je Trina pitala:
Mogu i ja bezobrazno pitati, dobro Trina na koliko komada ti misliš stati i nadati se da niti jedno dijete neče od tebe tražiti ili trebati nikakvu pomoč, ili moliti Boga da niti jedno neče htjeti studirati?Citiraj:
A dobro Anemona, oćeš ti ostati na jednom djetetu da bi moglo studirati u Zagrebu jednog dana (da ne pričam o tome da ti dijete možda neće ni htjeti studirati)? Najozbiljnije pitam.
Ovo moje pitanje koliko vidiš totalno bezveze i nema smisla, kao niti tvoje.:-)
Tako nekako i ja osjećam, da mi je maksimum sposobnosti troje djece. Ne mogu se zamisliti s četvero... Stvarno bi me zanimalo čuti iskustva roditelja sa četvero i više, kako se oni nose s takvim situacijama??Citiraj:
Anemona prvotno napisa
I mene zanima odgovor.Citiraj:
susret prvotno napisa
Samo da odmah pojasnim, ovo moje "ne urlanje" nije odraz da pokušavam djetetu stvoriti neprirodne sterilne uvjete rasta, nego sam jednostavno takva osoba. Bitno mi je da se mogu s djetetom baviti staloženo i s razumjevanjem, da imam vremena odgovarati na njegova pitanja, s njim "stati i pomirisati ruže",... da imamo dovoljno vremena za na miru jesti, bez žurbe, na miru završiti neku igru, crtati dok nam ne dosadi,...
Možda su ovo ogromni zahtjevi i nekome besmisleni, ali ja sam presretna što za sve to imam vremena, ne volim žurbu, nervozu, vikanje, nerazumijevanje,...