Po svemu onome što o I. čitamo ne vidim kako bi se on tamo mogao ne snaći. Imaš iznimnog dječaka, pusti ga da ostvari svoje snove, neće ga smetati ni "prašina" ni "znoj".
(Danas rijetki uopće i sanjaju)
Printable View
Po svemu onome što o I. čitamo ne vidim kako bi se on tamo mogao ne snaći. Imaš iznimnog dječaka, pusti ga da ostvari svoje snove, neće ga smetati ni "prašina" ni "znoj".
(Danas rijetki uopće i sanjaju)
Ja bi ti samo rekla svoje osobno iskustvo jer sam sama išla u klasični razred u osnovnoj školi. jest da je to bilo prije dvadeset i nešto godina, ali sjećam se da se u našu školu u petom razredu upisalo dosta djece iz svih krajeva grada.
Dakle tada je bilo sasvim normalno kod nas promjeniti školu radi znanja.
Bile su samo 4 klasične škole i nama se baš svima usadio taj lijepi osjećaj klasičara. Ne znam kako bi to drugačije nazvala.
Baš sam neki dan pričala o tome sa frendom iz osnovnjaka (sad odvjetnikom) kako smo ponosni na to svoje obrazovanje. On kaže da mu je to u biografiji na posebnom mjestu- četiri godine latinskog i dvije grčkog već u osnovnoj školi. Cijelo svoje obrazovanje sam to ponosno spominjala i imala velike koristi od tog znanja. i danas u svakoj nepoznatoj riječi tražim korijen.
Zašto mi ne prepustiti tu odluku?
Djeca mjenjaju i vrtiće i škole zbog preseljenja ili nekih drugih stvari i prilagode se najnormalnije i izvuku korist iz toga.
Treba gledati pozitivno.
I ja bi razmislila o tome da mi dijete ne zamjeri kasnije u životu da ga nisam podupirala.
od pocetka teme razmisljam o tome, al evo, vise ne mogu drzat jezik za zubima ;-) :mrgreen:
eto kako nam "socijalizacija" dovodi do pseudo-obiteljskog prosirenog kruga u kojem se "socijaliziramo" s onima s kojima provodimo bar po cetiri-osam godina u istoj skupini...
meni je to sve naopacke nasadjeno... i onog glavnog problema koji ti imas s promjenom skole (jer ti bi isti problem imala i da se morate iz bilo kojeg razloga seliti bilo kamo, ili da ivar hoce u bilo koju drugu skolu, ne radi se uopce o prelasku u klasicnu ni nus-pojavama iste (vise rada, zahtjevniji program...)) uopce ne bi bilo da je on, u ovom nasem obrazovnom sustavu, naviknut na to da se sastav skupine mijenja i da smo mi - roditelji - naviknuti na to (a ne da svake godine nove generacije roditelja padaju u afan zbog spajanja vrtickih grupa preko ljetnih "ferija"). bi li ti, tada, vidjela ikakav problem u tome sto on zeli preci u drugu skolu?
Ma ja mislim da je ivaricu (posve neopravdano i po mom misljenju nepotrebno) dodatno opteretila uciteljica koja ju je pitala treba li takvu odluku prepustiti djetetu...
Tja, moze se tu svasta nadrobiti - TAKVO dijete, darovito i marljivo, pozeljela bi svaka skola. Lijepo izgledaju na web stranicama... Podsjecam se na svoje vlastito djetinjstvo i mladost kad smo mi, ucenici glazbene skole, redovito morali nastupati i na koncertima osnovne skole, iako nase glazbene vjestine nisu imale nikakve veze s osnovnom skolom - niti su tamo bile stecene, niti je skola (po mom tadasnjem i danasnjem misljenju) imala pravo diciti se nekim nasim uspjesima... Samo smo bili njihovi ucenici.
Ima toga i danas. Kako mi ide na zivce kad se skola (koja ne daje ni pisljiva boba za dodatnu edukaciju darovitog matematicara, prijatelja mog sina) dici njegovim sahovskim trofejima za koje nije nimalo zasluzna....
A sad natrag na temu - ja bih svakako podrzala dijete ako bih bila sigurna da se moze nositi sa svim dodatnim naporima koje odluka o promjeni skole donosi ... S druge strane, pobrinula bih se u tisini da mala vrata (povratak u staru skolu) ostanu otvorena, za svaki slucaj.
I na kraju - obzirom na postupak uciteljice koji mi se u OVOM slucaju bas ne dopada, mozda dijete i te kako dobro promislja svoju buducnost...
Sretno, kak god bilo...
Ja bih mu prepustila odluku, čak što više bila bih vrlo zadovoljna što dijete zna što želi.
Uvijek bih ostavila prostora za povratak - u svemu što se tiče školovanja.
Odabiru srednje, fakulteta,...
Ne u smislu, da dijete odustane kod prve prepreke, nego ako se utvrdi da je stvarno nezadovoljan, da mu to ne ide iz nekog razloga, da se nije našao u tome,... ako ima stvarno opravdanih razloga, voljela bih da dijete zna da ćemo podržati njegovu odluku, a ne da nam se boji uopće i spomenuti tako nešto.
Ja cu totalno potpisat litalu.
peterlin, da, opeteretilo me je to sto je rekla, zato sam vas pitala koje su najvece odluke koje u tim godinama treba prepustiti djeci, ja prvi put imam tako veliko dijete, ljudi oko mene imaju manju djecu, a ne sjecam se o cemu sam ja u toj dobi odlucivala
tu je i vlastito stresno iskustvo (preseljenje u istoj dobi, mijenjanje skole) koje pokusavam ovih dana odvojiti od ivarovog jer je sve drukcije, on je drukciji od mene, okolnosti su drukcije.
tu su i njegovi prijatelji koji zele da ostane i to pokusavaju na djecje okrutan nacin
i nasi prijatelji koji sad, s predajom molbe, shvacaju da je ovo konacno
mogla sam otvoriti topik i s nekom od izjava prijateljica, ali nisam jer svaku od njihovih primjedbi sebi mogu objasniti, a na ovu nemam, tj nisam imala, odgovora
jer, problem s djecom koja jesu odgovorna i cine se ozbiljnijima nego sto jesu moze biti i taj da im onda nesvjesno natovaris vise odgovornosti nego sto bi smio. tog se najvise plasim, te odraslosti i starmalosti iza kojih je malo dijete koje mozda u ovom trenutku uopce ne vidim
i mislim da je uciteljica sa skroz dobrim namjerama ovo pitala i da je njeno pitanje legitimno, zato jer se i sama sad to pitam (pitam, iako odluku znam)
nema sanse da ga ona zeli zadrzati u ovoj skoli zbog ijedne druge misli osim one da mu je ovdje dobro i da je zato to dobro za njega, ona nije politicarka nego brizna i mlada uciteljica koja ga stvarno jako voli
ono sto sigurno znam je da ce on odluciti i da cemo mu ostaviti sve potrebno vrijeme i mjesto za to, kao i za odustajanje kasnije,
necemo mi presjeci, to je definitivno
ali, ovdje trazim potvrdu za sebe da imamo pravo tako odluciti
a i jadam se sa svojim bojaznima i strahovima kojih falabogu imam i za sve ostale zivotne situacije ;)
vama svima hvala sto me ohrabrujete u tome
da, u dijelu da je za moj problem ovakva "socijalizacija" kriva (kazem moj problem jer ivar nema problem)Citiraj:
marta prvotno napisa
dakle, litala je u pravu u onom dijelu ovog topika koji se bavi - sa mnom :lol:
Pa cijeli ovaj topic i jest o tebi.
dobro kazes :sick:Citiraj:
marta prvotno napisa
Sve je to tocno - svatko od nas razmislja iz svojih cipela, drugacije se i ne moze...
Svi mi izvlacimo neka svoja iskustva iz te dobi, ali i iz sadasnjeg zivota/sredine itd.
Tema je svakako super zanimljiva jer sve nas kad-tad ceka suocavanje s vlastitim odlukama koje donose djeca. Sigurno necemo svi biti sretni s odlukama koje djeca donose (moj L je vec sad sklon pretrpavanju obvezama koje mu ja ne bih nametnula, ali eto... svjesna sam da ce to malo pomalo dolaziti). Roditelji i druge odrasle osobe uvijek brinu i to je dobro.
A odluke se donose zato jer vjerujemo da su dobre.
Zanimat ce me rasplet ove price, iako sam 110% uvjerena u najbolji moguci ishod.
Ovo što kažeš o vlastitom iskustvu bilo bi dobro odmah odbaciti. To je ono tipično roditeljsko "A kako sam ja" ovo ili ono.Citiraj:
ivarica prvotno napisa
Što se tiče prijatelja i njihovih želja - to je lijepo, ali svatko je na svom putu i treba ostvarivati svoje želje i snove. Prijatelji, ako su prijatelji, naći će načina da ostanu zajedno.
Ovo treće: ne natovaruješ mu ti odgovornost nego on ide za svojom željom. I ne preskače ništa - ne preuzima ništa što ne odgovara njegovoj dobi i sposobnostima - pa sva djeca u tom budućem razredu imaju 10-11 godina.
Mislim da se tu ipak radi o nečemu o čemu svi mi moramo razmišljati, a to je da naša djeca imaju pravo na odlučivanje o vlastitom životu i usmjeravanje prema svojim željama. Ovaj topik je izazvao toliko interesa zato što svi mi razmišljamo o svojoj djeci i nekim njihovim željama i odlukama, u situacijama kada bismo mi možda drugačije odlučili. Dijete od 10-11 godina jest malo i mi još imamo puno odgovornosti za njega, ali ono odrasta i mi to moramo prihvatiti. Svi mi privrženi i brižni roditelji navikli smo u maloj dobi naše djece dobrim dijelom živjeti njihov život. S njihovim odrastanjem to mora prestati - to je njihov život i oni idu neumoljivo svojim putem i tako treba biti. Mi smo tu da im damo podršku.
ivka, znas da nisam nista lose mislila reci. stvar je jednostavno u tome da ti trebas ovaj topic da bi sama sa sobom razrijesila sto su tvoja losa iskustva, kako utjecu u ovom slucaju na daljnje odluke, i sl.
ma ja ne kužim, što vi ne biste bile pred istom dilemom?
ja znam da ja bih. i otvorila bih identičan topik, sigurno ne da sa sobom razriješim svoja loša iskustva, jer ukoliko imam loša iskustva, onda nemam što razriješavati.
ne znam, kao npr. da sam ja u osnovnoj školi išla na terensku nastavu :mrgreen: i falila mi je mama. i to je moje iskustvo. i, naravno, jedan od razloga zašto dvojim (ne da sam protiv) poslati dijete na terensku nastavu. sigurno ne presudan, no isto tako se može desiti da i njemu fali mama. glup primjer, al nema veze. to je moje iskustvo i nema se tu što razriješiti - bilo mi je ružno. i ne želim uopće razriješavati to iskustvo, normalno da odluke donosimo jednim dijelom temeljem svojeg iskustva, i normalno da sva iskustva nisu lijepa.
odo ja u kupus. :mrgreen:
ali, obzirom da baš ovih dana nekako razmišljam o ovoj temi, ima i dalje :mrgreen:
nekako sam, do sad, razmišljajući o temi, shvatila da bi presudna stvar za moju odluku bila njegova odlučnost. a najveća moja dilema bi bila u socijalnom aspektu, bez obzira na litaline dojmove o pseudo-socijalizaciji. sjećam se te opservacije s jednog drugog topika, ali nisam sigurna mogu li do kraja razumjeti tu tezu. :mrgreen:
dakle, ako moje dijete, zna da napušta svoj razred, a zna, zna da ga očekuju novi razredni prijatelji (tu sam opet shvatila da tu novu sredinu nikako ne zamišljam neprijateljskom, nego suprotno od toga, ne znam zašto, al takav neki osjećaj imam, valjda radi zdenkinih postova), dakle prijatelji, ali novi, da su mu ovi stari super, i da je i dalje odlučan u svojoj ideji, i nema straha od novog, ili ima straha od novog, ali želja prevladava taj strah, onda mislim da ne bi više imala dilema. plus, naravno što poznaješ svoje dijete i znaš da li ima kapaciteta za tu, ajmo reći, ipak zahtjevniju školu, i da preferira povijest i jezike nad matematikom. karikiram.
i to je to.
a sve dalje je na razini šbbkbb, odnosno na razini - možda u svojoj staroj školi dobije neku groznu profesoricu iz fizike, pa mu to zagorča život.
eto, sad sam mirna, ako J u petom razredu odluči učiti latinski, neću imati više nikakvih dilema. osim što bi to zahtjevalo preseljenje cijele obitelji u zagreb :mrgreen:
Ja sad nemam snage ulaziti kvalitetno u raspravu, nego se samo javljam jer mi se sviđa društvo :mrgreen: .
Sad je cvijeta napisala skoro sve što sam i ja razmišljala o temi, pa je, recimo, potpisujem.
Malo sam preletila postove, pogotovo na drugoj strani, pa moram priznati da zapravo ne znam hocu li nesto ponoviti, ili otkriti neku novu toplu vodu. Poznajem dosta ljudi koji su isli u klasicnu osnovno skolu u moje vrijeme, a onda i djecu koja su je nedavno zavrsila. Ne vidim ni po cemu da su tamo usvojili neke posebne radne navike, dozivjeli prosvjetljenje, postali maheri sto se jezika tice (latinskog, grckog, hrvatskog ili bilo kojeg drugog). Isto kao sto ne primjecujem da su djeca koja nisu isla u klasicnu osnovnu skolu, a poslije (nisu) ucila te iste jezike u srednjoj ni po kojoj osnovi zakinuta.
Osobno, bilo mi je skroz dovoljno dvije godine latinskog u srednjoj skoli, prirodoslovno-matematickoj jezicnog smjera, za nauciti taj jezik do mjere gdje sam ga mogla citati. Da sam htjela, jelte. Poznajem neke kojima cijela osnovna, a onda i srednja skola, nisu bile dovoljne da nauce vise od recitiranja poslovica i par gramatickih pravila koja smo i mi, u te dvije spomenute godine, sasvim dobro savladali.
Sto se same promjene skole tice, ne vidim razloga zasto I. ne bi u nju isao, ako zeli i ako vi, kao roditelji, smatrate da je to ok za njega. A i ne vidim razloga zasto se, ako bas stvarno sve redom krene nizbrdo, ne bi mogao vratiti u svoju sadasnju skolu, ili neku trecu. Nisam nikad mijenala niti jednu, ali moj brat i sestra jesu. I prezivjeli su, skroz dobro. Oboje su selili zbog preseljenja, u skroz razlicite skole i svakako da su se nasli u nekoj malo drugacijoj i novijoj situaciji, ali nitko ih zbog toga nije osobito maltretirao, ako uopce. Zapravo, ne pamtim da su ikad spominjali bilo kakva losa iskustva. Sestra je iz dobre skole zavrsila u losijoj jer, eto, nije bilo mogucnosti da je netko prevozi s jednog kraja grada na drugi svako jutro (ili poslijepodne). Brat je iz osrednje osnovne presao u puno bolju i tezu (Laginjinu) i skroz se dobro snasao, iako nije osobito drustven i puno je zreliji/mirniji od svojih vrsnjaka. Trenutno je u jednoj od najboljih/najtezih zagrebackih gimnazija, odlican je ucenik, uci latinski i - kao sto sam vec rekla - nista mu ne fali, ni najmanje, a nikad u zivotu klasicne skole vidio nije. Sve je u najboljem redu, od radnih navika do sposobnosti ucenja/govorenja stranih jezika.
Priznajem da nemam pojma koje bi se odluke trebale prepustati djetetu, a koje ne bi. Nekako mi razum govori da to ovisi o djetetu, jelte. A i o roditeljima. Strahovi od zlostavljanja i slicnog mi se cine poprilicno neopravdanima, cisto zbog toga sto se takva vrsta zlostavljanja moze dogoditi bilo gdje, pa i u staroj skoli.
Sto se mene tice, ni dan danas, poslije podosta godina, nije mi skroz na cisto jesu li me roditelji trebali pustiti da sama odlucujem ili nisu. Vjerojatno je bolje da je zavrsilo ovako kako jest. Naravno da ne znam gdje bih bila da sam odlucivala sama (inace smatram da sa 14 godina vecina djece nije dovoljno kompetentna da si 'zauvijek' odrede sudbinu izborom srednje skole, na primjer), ali uopce nisam nezadovoljna ovime gdje sam sada. A tu sam stigla uz podosta usmjeravanja i objasnjavanja s roditeljske strane. Za te neke djecje zelje (tipa otkrivanja Atlantide) zapravo jos uvijek imam vremena. A vec mi je tridesetisitno.
U vrlo kratkim crtama, sad kad sam napisala cijelu knjigu - ako mi se cini da stvarno misli da je to to, pustila bih ga. Ali ne bih mu bas dala da se vrati u staru skolu za dva dana, ako tamo ne cvjetaju ruze. Mozda niti za dva mjeseca, osim u slucaju nekog stvarnog zlostavljanja. U isto vrijeme, da mi se cini da bi mu program/stogod bilo pretesko iz bilo kojeg razloga, cekao bi do srednje skole pa onda naucio latinski i grcki. Atlantidu, u tom slucaju, u tih par godina nitko ne bi ukrao.
Ali istovremeno, vjerujem da nema djece ni priblizno slicne dobi Ivarovoj i/ili nema dijete ni priblizno slicno Ivaru pa razmislja na uobicajen nacin, uvrijezen kod vecine ljudi.Citiraj:
i mislim da je uciteljica sa skroz dobrim namjerama ovo pitala i da je njeno pitanje legitimno, zato jer se i sama sad to pitam (pitam, iako odluku znam)
nema sanse da ga ona zeli zadrzati u ovoj skoli zbog ijedne druge misli osim one da mu je ovdje dobro i da je zato to dobro za njega, ona nije politicarka nego brizna i mlada uciteljica koja ga stvarno jako voli
Prvo cu reci da se slazem sa Zdenkom.
Drugo, i sama sam (pre)cesto u dilemi koje odluke i koliko njih prepustiti djetetu, a nisu ni priblizno ozbiljne kao ova vasa odluka. A opet, cini mi se da je to nesto sto u konacnici osjetis kao ispravno (prepustanje odluke) ili neispravno, osobito kad imas angaziran odnos s djetetom i poznajes i dijete i njegove interese i intenzitet tih interesa (i koliko prosjecno traje interes). Naravno, treba uspjeti iscistiti vlastite strahove i prosla iskustva i onda vidjeti dijete i djetetovu situaciju.
Trece, ako on nakon nekog razumnog vremena (a cini mi se da je to najmanje jedno polugodiste, ako ne i cijela godina) zaista zakljuci da to nije ono sto je zelio (uz korektiv da su ocekivanja cesto nesto veca i nerealnija od stvarnosti), vjerujem da se moze vratiti u staru skolu i da mu to nitko nece uzeti za zlo. Ni tebi. Nitko normalan i dobronamjeran. Jos ako takvu mogucnost nacelno dogovoris sa starom skolom, to bi te trebalo umiriti.
I zadnje, ja mislim da je divno da on ima tako ozbiljnu zanimaciju i tako ozbiljan san (ja sam sanjala o Atlantidi, ali sam valjda cekala da ona mene pronadje, zato mi je Ivar jos divniji) i prekrasno da ima dovoljno "lude" roditelje koji su spremni izaci iz kutije uobicajenog i omoguciti mu da svoj san krene ostvarivati (btw, sta TM misli o svemu?).
Mene jako čudi taj strah od promjena - promjena je znak vitaliteta, ona je mladom čovjeku kao disanje, potrebna mu je, omogućuje mu razvoj. Ne govorim to kao kritiku, jer i sama opažam da u nekim drugim stvarima štitim stakleno zvono oko svoje djece. Cijelo vrijeme razmišljam o tome kako si moji roditelji uopće nisu postavljali takva pitanja kad sam prelazila u klasičnu. Shvaćali su to isključivo kao priliku, kao nešto bolje, što ja želim, a oni mi to mogu pružiti i voljni su to podržati. Nisu imali bojazni oko toga hoću li ja steći nove prijatelje, kako ću, umjesto u obližnju školu u dobro poznatom i mirnom kvartu, sama ići u središte grada, hoću li moći savladati program. Ništa od toga ih nije morilo; jednostavno su me upisali u bolju i zahtjevniju školu koja je odgovarala mojim interesima i sposobnostima. Ispalo je tako da je to bila presudna odluka u mom životu - za moju profesiju i za kvalitetan rad na tom području je 8 godina klasičnog obrazovanja bilo barem jednako toliko važno kao i sam studij. Odgovorno tvrdim da ne bih bila ni pola stručnjaka koji jesam bez tog obrazovanja.
Na ovaj topik nisam javila da bih propagirala klasično obrazovanje kao nešto bolje od nekog drugog profila obrazovanja. To je stvar osobnih interesa, sposobnosti, mogućnosti i odabira. Upravo o takvom odabiru se ovdje i radi i zato sam se javila da iznesem svoje iskustvo na istom polju. Koliko sam uspjela uhvatiti iz ivaričinih priča na forumu, Ivar ima interese profilirane upravo u takvom nekakvom smjeru. Meni je fenomenalno da on točno zna što hoće i da nema problema s odlukom ni straha od promjene. On je još mali, ali je na nekom svom putu i na taj put ne treba stavljati prepreke nego mu otvarati vrata.
narucili smo knjige neki dan, latinski medju njima :)
a i ivaru je valjda sad laknulo kad je definitivno i ne slusa vise moje: a jesi bas..., a sto ako..., a jesam ti rekla da mozda.....
:-D meni je prepregenijalno sto se Ivar sam odlucio promjenit skolu i sto ima dobre razloge za to i skroz mi je oke da ste ga u tome podrzali
da bar koje od moje djece zna sto zeli :tele:
tek sam sada vidjela temu i čitala ju napeta misleći ovo što je muki napisalaCitiraj:
Mukica prvotno napisa
mislim da će se ivar snaći ko riba u vodi:-D
Sretno sutra Ivaru (i drugima, ali njemu posebno)... da mu se ekipa svidi i da sve sjedne na svoje mjesto. :heart:
sretno svima i od nas :heart:
Kako se snašao?
Ja bih naprimjer pokušala nešto sasvim drugo. Ostavila bih dijete u školi u koju ide jer je tu društvo, navike itd., ali bih mu omogućila privatne instrukcije latinskog. Toga bar ima, netko bi radio sa djetetom 1 na 1. Puno bi brže usvajao nova znanja, a ako bi mu i dosadilo nakon pol godine....nikom ništa.
Znači, svakako bih mu nastojala omogućiti učiti sve što ga zanima, ali ako zanimanje prestane nema stresa. Niti za dijete, niti za roditelje. Samo za kućni budžet. Ali znanje je toga vrijedno.:love2:
zasad odlicno, strah me i pisat :angel:Citiraj:
Amalthea prvotno napisa
ne pitas kako sam se ja snasla :lol:
vanja, ivaru to nije bila opcija
a ni meni, ni mom budgetu ni mom raspolozivom vremenu koje imam s njim
pa nismo ni razmisljali o tom
Nisam ni sumnjala da će se Ivar dobro snaći. Dečko zna što hoće, faca je.
danas bila na prvim informacijama i profesorica, kojoj su svi novi, kaze da ni po cemu ne bi skuzila da je tek dosao u taj razred :)
latinski mu je najdrazi predmet, profesor mu je zakon, a cini mi se da su iz latinskog najvise i naucili, krenuli su zestoko
prosli su padeze, savladali izgovor i naglasavanja (ajde da moj dubrovacki, tj naglasavanje necem koristi :lol: ), za domaci prevode recenice, a dobili su i popis rijeci koje trebaju nauciti kroz godinu. a uz sve to dosta pricaju i o povijesti (malo ga zulja sto pricaju o grckim mitovima i slusaju starogrcku glazbu, a uce latinski, ne grcki, ee, djevice)
ja se jos uvijek borim s gubitkom kontrole
prije sam znala sve o cijelom razredu, mi svi roditelji smo se i poznavali i nalazili na kavama, sve bi znali odma cim bi se dogodilo, nista nam nije moglo kliznut izmedju prstiju :) a sad znam samo ono sto mi on isprica, roditelje ne poznajem, djecu sam vidjela samo u kracim druzenjima
jesu li banditosi ili nisu, pojma nemam
nije meni lako :mrgreen:
:lol:
sasvim te razumjem.Citiraj:
ivarica prvotno napisa
mi se iz starog razreda jos uvijek nalazimo i tugujemo (roditelji :mrgreen:).
bili smo bas super razred. sjajna djeca. roditelji se medusobno posprijateljili, bilo je tu nebrojeno kava, raznoraznih druzenja od rodendana (koji bi zavrsavali najranije u ponoc), vecera, casa vina koje bi se razvukle na par sati....
djeca su se skoro svaki dan kod nekog od nas igrala...
palac gore, ivaru :-)
Pozdrav ivaru; on je toliko jasno znao što hoće da nije bilo sumnje u to da će se snaći i da će mu se to sviđati. Welcome u klasičarski klub!
A ovo drugo, rastu nam djeca, gubi se onaj potpuni uvid...
dobro je dok jos imas bar ovo :mrgreen:Citiraj:
ivarica prvotno napisa
ivaru bi poslala pusu, al to sad vise nije prigodno, a ja sam stara baba i pojma nemam sto je sad "in" :lol: jel hajfajv? (dobro, to znam da nije :lol:)
evo nas na kraju polugodista:
iz stare skole je polako, dan po dan, izgubio najboljeg frenda, vise sebi ne moze priustiti da ga zove (mada ga mi nagovaramo, jer to je prijateljstvo od pelena) i dobiva razlicite izgovore, to mi je najveci minus ove odluke, izgubio je prijateljstvo koje je bilo stvarno posebno. ali jos uviejk se nadam da ce se to moci popraviti.
ostale frendove i stare skole jos uvijek redovito vidja, tu pomaze i fejs, a i izvidjaci na koje jos uvijek ide u staru skolu
u novoj skoli su ga dobro prihvatili, mislim da sad nakon pola godine vise nije "novi"
vec sam upoznala dosta djece, neke roditelje
ali problem se pojavio naravno tamo gdje uopce nisam ni racunala da bi nas/ga nesto moglo zaskociti - latinski
zbog latinskog je nakon vise godina pauze dobio zestoki astmatski napad, a mislila sam da ce se jucer isto ponoviti
prije nesto vise od mjesec dana profesora iz lat. (vec sam pisala - najbolji prof, najdrazi predmet) je zamijenila profesorica, umirovljenica koja je dotad predavala srednjoskolcima, tesko se prilagodila njima, i razini znanja (npr pitanja o rimskom pravu, aoristu...), ali i njihovoj zaigranosti - srednjoskolci i 11godisnjaci - dva svemira.
problem je bio i u razlicitoj dinamici, samo su prepisivali ono sto ona pise po ploci, po dvije tri stranice. koliko sam cula, zbog te neprilagodljivosti na sat je dolazila i ravnateljica.
jednog dana ih je razmjestala po razredu i i. je zavrsio u zadnjoj klupi - bio je to blok sat i on ta dva sata nista s ploce nije uspio prepisati, tek nakon sata joj je u placu rekao da ima dvije stranice skroz prazne. oddoma je u placu zvao i mene i mm, ja sam bila na nekom sastanku, skuzila da je kriza i da moram doma, ali dok sam dosla, njemu se od tog neprestanog plakanja i stresa vec razvio astmatski napad - njegov zivot nema smisla, izgubio je najbojeg prijatelja zbog latinskog, a sad vise na latinski ne zeli ici, profesor se vise nikad nece vratiti (ofkors medju djecom odma pocnu svakakve price kad im nitko ne kaze nista, samo vide da ga dugo nema)
taj stres je bio toliki da sam zvala druge roditelje i djecu je li se dogodilo jos nesto sto mi mozda ne zeli reci
kad se vratio u skolu, nakon par tjedana, s latinskim je bilo ok, profesorica mu se i ispricala, a sad u pon se vratio i stari prof.
sreca
veselje
zaboravio mi i reci da ga je u pon prof nesto ispitao, jer nevazno
a jucer poslije skole opet zove u placu da on ne zna sto ce sa sobom, latinskim, da nikad nece uspjeti upisati klasicnu gimnaziju, da bi bolje bilo da je ostao u staroj skoli a ne da skuplja lose ocjene iz latinskog
razrednica im je svima citala ocjene i kad je dosla do njegovog latinskog i ona je bila u soku - ima trojku (kaze ivar: ne znam ko je bio u vecem soku, ona ili ja)
ja redovito idem na informacije, pa znam da ne izmislja kad mi prica: u imeniku iz latinskog nema puno ocjena, ima dvije petice i cetvorku, cak i sad sa zakljucenom trojkom kaze da nema nikakvu trojku u rubrikama, vec samo kao zakljucnu
profesoru je to sto nije znao odgovor na jedno pitanje bilo dovoljno da mu zakljuci 3
radilo se o nekoj 4. deklinaciji koju su radili u vrijeme kad nije bio na nastavi, a kako je na kraju knjige, nije uopce to skuzio
cijeli dan jucer sam se borila s njegovom krizom, jer njemu je sve definitivno, gotovo, kraj, nema nicega vise
na kraju nije pomoglo nista sto smo pricali, da ocjena nije jedina vazna, da je covjek mozda imao los dan, da ga mozda jednostavno ne "vidi", da se sve moze popraviti, vise nisam znala sto napraviti da opet od velikog placa ne dobije napad, pa sam mu iz krajnjeg ocaja kupila na netu nesto sto odavno zeli a ja govorim da nikad necu. ofkors, to je pomoglo da prestane plakati, ali ne i za tjeskobu u kojoj sad jest: kako ce on to reci rodici, noni, prijateljima. pa bas - latinski
ne znam kako mu pomoci da se bolje osjeca, prvo ne znam sto vise reci, sto vise napraviti, drugo - ovih dana sam u velikoj guzvi na poslu, bit ce vecinom sam, ja tek nakon ng mogu uzeti godisnji i biti s njim
jel najbolje ne pricati uopce o tom i lagano banalizirati tu njegovu tugu i pogodjenost?
nekad mi se cini da bi to bilo ucinkovito, a ja nikad to ne radim
s druge strane, ne mogu, on ovu ocjenu ne dozivljava samo kao ocjenu njegovog znanja latinskoga
on je zbog latinskog preselio u drugu skolu, ja sam valjda jedina majka koja je na interliber isla s narudzbom: rjecnik.
ima znanja iz povijesti grcke i rima da bi mogao na kviskoteku, brzo uci sve jezike, pamti rijeci, na kraju krajeva ima znanja i iz latinskog, poslovice, rijeci, deklinacije, konjugacije, sve je brzo ucio. jesam od onih zaljubljenih slijepih majki, ali ovu trojku, vjerujte mi, definitivni nije trebao dobiti
kakav se to apsurd dogodio i kako to s njim dalje rjesavati?
uh, muka mi je bilo čitati. :-(
daleko sam od ovakvih situacija, nesumnjivo će majke školaraca napisati nešto korisnije... ali, bi li mogla vidjeti s nastavnikom zbog čega takva ocjena i kako bi se mogla popraviti u drugom polugodištu, a onda ivaru pomoći da napravi plan - npr. da to što nije znao nauči i odgovara ponovo, da preko praznika napravi neki projekt (kad ionako toliko puno zna) koji će ga razveseliti i usput donijeti ocjenu iz zalaganja?
njemu je sad ovo katastrofa, taj osjećaj mu ne možeš izbrisati ali ako mu pomogneš naći svjetlo na kraju tunela brže će se izvući iz faze očaja.
/a možda bi stvarno pomoglo to i da ti budeš manje očajna, da mu pošalješ poruku da nije kraj svijeta./
Pratila sam temu, iako ne spadam u ovu skupinu, i moram da se javim...
Ne znam kakvi su propisi u HR, ali u BiH, ako su u rubrici ocjene kako kazes, profesor ne bi smio zakljuciti trojku. Na stranu njegov dojam i realno znanje ucenika,ako je prosjek ocjena u rubrici iznad 3,5 on NE SMIJE zakljuciti 3. Zato bih otisla do razrednice, mozda i do profesora, prije sjednice nastavnog vijeca, ako vec nije odrzana. Kod nas se sve do tad zakljucne ocjene mogu mijenjati. Mislim da imas na to pravo... zbog svega.
Nakon zamjenske profesorice i odsustva dijete tako demoralisati je potpuno nepedagoski... A sinu jedino da pokusas objasniti da zivot nije uvijek fer, ali da se trud i znanje isplate, ponekad ne odmah, cesto ne odmah...
p.s. da dodam, nisma potpuni padobranac u ovoj skupini, u domacinstvu imam jednog 12-gosisnjaka
Danas već počinju sjednice, ne znam koliko je moguće uopće i razgovarati s nekim, ne zbog promjene ocjene nego zbog njene "analize". Ipak nikako ne bih propustila razgovor s nastavnikom - je li on uopće kuži kakav je I. fanatik? Pitam zato jer mi se čini skroz nemoguće to ne primijetiti?
I ja mislim da trebaš razgovarati sa profesorom.
U ocjenjivanje neću ulaziti, ne razumijem pravila i nemam školarca. Tu neka se jave ljudi iz struke.Citiraj:
ivarica prvotno napisa
Ali ono glavno u čemu mislim da mu ti trebaš pomoći je da učini upravo to - da ocjenu shvati isključivo kao ocjenu (brojku) iz latinskog, a ne kao ocjenu svoje odluke da promijeni školu i društvo.
On je i sam vjerojatno svjestan težine donošenja takve odluke, i sad mu se i najmanji kamen spoticaja na putu čini kao katastrofa (i to je, rekla bih, normalna reakcija).
svakako cu ici kod profesora na informacije na pocetku polugodista da vidim sto se dogodilo, ali ne mogu prije
znam da bi trebala biti odvjetnica svojeg djeteta u nepravdi, al ne mogu ici u skolu zbog zakljucene ocjene, uvijek sam se toga grozila, to je toliko protiv mene same da ne mogu
a i sad je kasno, jucer je saznao za zakljucenu ocjenu, nastave danas vise ni nemaju
sad trebam ovo sto ajvi kaze, srediti njega (i sebe)
Malo razmišljam, možda ne bih išla danas ako je sjednica jer onda izgleda kao pritisak (jučer, prekjučer svakako), ali bih početkom 2. polugodišta sve ovo što si tu napisala ispričala nastavniku, teško da će ostati ravnodušan (osobni kontakt uvijek kod normalnih ljudi ima veći efekt nego ići preko razrednika ili čak nastavničkog vijeća) .
U novom pravilniku o ocjenivanju ima neka kvaka da se ne mora poštovati više aritmetička sredina (ovisno kako se aktiv dogovori), kao i nešto oko uplitanja roditelja u ocjenu ili informacije tijekom zadnjeg tjedna nastave. Evo ti link pa pogledaj http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=10195&sec=1933