Koje odluke prepustiti djeci?

[Peterlin]

Sve je to tocno - svatko od nas razmislja iz svojih cipela, drugacije se i ne moze...

Svi mi izvlacimo neka svoja iskustva iz te dobi, ali i iz sadasnjeg zivota/sredine itd.

Tema je svakako super zanimljiva jer sve nas kad-tad ceka suocavanje s vlastitim odlukama koje donose djeca. Sigurno necemo svi biti sretni s odlukama koje djeca donose (moj L je vec sad sklon pretrpavanju obvezama koje mu ja ne bih nametnula, ali eto... svjesna sam da ce to malo pomalo dolaziti). Roditelji i druge odrasle osobe uvijek brinu i to je dobro.

A odluke se donose zato jer vjerujemo da su dobre.
Zanimat ce me rasplet ove price, iako sam 110% uvjerena u najbolji moguci ishod.

[Zdenka2]

tu je i vlastito stresno iskustvo (preseljenje u istoj dobi, mijenjanje skole) koje pokusavam ovih dana odvojiti od ivarovog jer je sve drukcije, on je drukciji od mene, okolnosti su drukcije.

tu su i njegovi prijatelji koji zele da ostane i to pokusavaju na djecje okrutan nacin
i nasi prijatelji koji sad, s predajom molbe, shvacaju da je ovo konacno

jer, problem s djecom koja jesu odgovorna i cine se ozbiljnijima nego sto jesu moze biti i taj da im onda nesvjesno natovaris vise odgovornosti nego sto bi smio. tog se najvise plasim, te odraslosti i starmalosti iza kojih je malo dijete koje mozda u ovom trenutku uopce ne vidim

Ovo što kažeš o vlastitom iskustvu bilo bi dobro odmah odbaciti. To je ono tipično roditeljsko "A kako sam ja" ovo ili ono.

Što se tiče prijatelja i njihovih želja - to je lijepo, ali svatko je na svom putu i treba ostvarivati svoje želje i snove. Prijatelji, ako su prijatelji, naći će načina da ostanu zajedno.

Ovo treće: ne natovaruješ mu ti odgovornost nego on ide za svojom željom. I ne preskače ništa - ne preuzima ništa što ne odgovara njegovoj dobi i sposobnostima - pa sva djeca u tom budućem razredu imaju 10-11 godina.

Mislim da se tu ipak radi o nečemu o čemu svi mi moramo razmišljati, a to je da naša djeca imaju pravo na odlučivanje o vlastitom životu i usmjeravanje prema svojim željama. Ovaj topik je izazvao toliko interesa zato što svi mi razmišljamo o svojoj djeci i nekim njihovim željama i odlukama, u situacijama kada bismo mi možda drugačije odlučili. Dijete od 10-11 godina jest malo i mi još imamo puno odgovornosti za njega, ali ono odrasta i mi to moramo prihvatiti. Svi mi privrženi i brižni roditelji navikli smo u maloj dobi naše djece dobrim dijelom živjeti njihov život. S njihovim odrastanjem to mora prestati - to je njihov život i oni idu neumoljivo svojim putem i tako treba biti. Mi smo tu da im damo podršku.

[marta]

ivka, znas da nisam nista lose mislila reci. stvar je jednostavno u tome da ti trebas ovaj topic da bi sama sa sobom razrijesila sto su tvoja losa iskustva, kako utjecu u ovom slucaju na daljnje odluke, i sl.

[cvijeta73]

ma ja ne kužim, što vi ne biste bile pred istom dilemom?
ja znam da ja bih. i otvorila bih identičan topik, sigurno ne da sa sobom razriješim svoja loša iskustva, jer ukoliko imam loša iskustva, onda nemam što razriješavati.
ne znam, kao npr. da sam ja u osnovnoj školi išla na terensku nastavu i falila mi je mama. i to je moje iskustvo. i, naravno, jedan od razloga zašto dvojim (ne da sam protiv) poslati dijete na terensku nastavu. sigurno ne presudan, no isto tako se može desiti da i njemu fali mama. glup primjer, al nema veze. to je moje iskustvo i nema se tu što razriješiti - bilo mi je ružno. i ne želim uopće razriješavati to iskustvo, normalno da odluke donosimo jednim dijelom temeljem svojeg iskustva, i normalno da sva iskustva nisu lijepa.
odo ja u kupus.
ali, obzirom da baš ovih dana nekako razmišljam o ovoj temi, ima i dalje
nekako sam, do sad, razmišljajući o temi, shvatila da bi presudna stvar za moju odluku bila njegova odlučnost. a najveća moja dilema bi bila u socijalnom aspektu, bez obzira na litaline dojmove o pseudo-socijalizaciji. sjećam se te opservacije s jednog drugog topika, ali nisam sigurna mogu li do kraja razumjeti tu tezu.
dakle, ako moje dijete, zna da napušta svoj razred, a zna, zna da ga očekuju novi razredni prijatelji (tu sam opet shvatila da tu novu sredinu nikako ne zamišljam neprijateljskom, nego suprotno od toga, ne znam zašto, al takav neki osjećaj imam, valjda radi zdenkinih postova), dakle prijatelji, ali novi, da su mu ovi stari super, i da je i dalje odlučan u svojoj ideji, i nema straha od novog, ili ima straha od novog, ali želja prevladava taj strah, onda mislim da ne bi više imala dilema. plus, naravno što poznaješ svoje dijete i znaš da li ima kapaciteta za tu, ajmo reći, ipak zahtjevniju školu, i da preferira povijest i jezike nad matematikom. karikiram.
i to je to.
a sve dalje je na razini šbbkbb, odnosno na razini - možda u svojoj staroj školi dobije neku groznu profesoricu iz fizike, pa mu to zagorča život.

eto, sad sam mirna, ako J u petom razredu odluči učiti latinski, neću imati više nikakvih dilema. osim što bi to zahtjevalo preseljenje cijele obitelji u zagreb

[vertex]

Ja sad nemam snage ulaziti kvalitetno u raspravu, nego se samo javljam jer mi se sviđa društvo .
Sad je cvijeta napisala skoro sve što sam i ja razmišljala o temi, pa je, recimo, potpisujem.

[Kaae]

Malo sam preletila postove, pogotovo na drugoj strani, pa moram priznati da zapravo ne znam hocu li nesto ponoviti, ili otkriti neku novu toplu vodu. Poznajem dosta ljudi koji su isli u klasicnu osnovno skolu u moje vrijeme, a onda i djecu koja su je nedavno zavrsila. Ne vidim ni po cemu da su tamo usvojili neke posebne radne navike, dozivjeli prosvjetljenje, postali maheri sto se jezika tice (latinskog, grckog, hrvatskog ili bilo kojeg drugog). Isto kao sto ne primjecujem da su djeca koja nisu isla u klasicnu osnovnu skolu, a poslije (nisu) ucila te iste jezike u srednjoj ni po kojoj osnovi zakinuta.

Osobno, bilo mi je skroz dovoljno dvije godine latinskog u srednjoj skoli, prirodoslovno-matematickoj jezicnog smjera, za nauciti taj jezik do mjere gdje sam ga mogla citati. Da sam htjela, jelte. Poznajem neke kojima cijela osnovna, a onda i srednja skola, nisu bile dovoljne da nauce vise od recitiranja poslovica i par gramatickih pravila koja smo i mi, u te dvije spomenute godine, sasvim dobro savladali.

Sto se same promjene skole tice, ne vidim razloga zasto I. ne bi u nju isao, ako zeli i ako vi, kao roditelji, smatrate da je to ok za njega. A i ne vidim razloga zasto se, ako bas stvarno sve redom krene nizbrdo, ne bi mogao vratiti u svoju sadasnju skolu, ili neku trecu. Nisam nikad mijenala niti jednu, ali moj brat i sestra jesu. I prezivjeli su, skroz dobro. Oboje su selili zbog preseljenja, u skroz razlicite skole i svakako da su se nasli u nekoj malo drugacijoj i novijoj situaciji, ali nitko ih zbog toga nije osobito maltretirao, ako uopce. Zapravo, ne pamtim da su ikad spominjali bilo kakva losa iskustva. Sestra je iz dobre skole zavrsila u losijoj jer, eto, nije bilo mogucnosti da je netko prevozi s jednog kraja grada na drugi svako jutro (ili poslijepodne). Brat je iz osrednje osnovne presao u puno bolju i tezu (Laginjinu) i skroz se dobro snasao, iako nije osobito drustven i puno je zreliji/mirniji od svojih vrsnjaka. Trenutno je u jednoj od najboljih/najtezih zagrebackih gimnazija, odlican je ucenik, uci latinski i - kao sto sam vec rekla - nista mu ne fali, ni najmanje, a nikad u zivotu klasicne skole vidio nije. Sve je u najboljem redu, od radnih navika do sposobnosti ucenja/govorenja stranih jezika.

Priznajem da nemam pojma koje bi se odluke trebale prepustati djetetu, a koje ne bi. Nekako mi razum govori da to ovisi o djetetu, jelte. A i o roditeljima. Strahovi od zlostavljanja i slicnog mi se cine poprilicno neopravdanima, cisto zbog toga sto se takva vrsta zlostavljanja moze dogoditi bilo gdje, pa i u staroj skoli.

Sto se mene tice, ni dan danas, poslije podosta godina, nije mi skroz na cisto jesu li me roditelji trebali pustiti da sama odlucujem ili nisu. Vjerojatno je bolje da je zavrsilo ovako kako jest. Naravno da ne znam gdje bih bila da sam odlucivala sama (inace smatram da sa 14 godina vecina djece nije dovoljno kompetentna da si 'zauvijek' odrede sudbinu izborom srednje skole, na primjer), ali uopce nisam nezadovoljna ovime gdje sam sada. A tu sam stigla uz podosta usmjeravanja i objasnjavanja s roditeljske strane. Za te neke djecje zelje (tipa otkrivanja Atlantide) zapravo jos uvijek imam vremena. A vec mi je tridesetisitno.

U vrlo kratkim crtama, sad kad sam napisala cijelu knjigu - ako mi se cini da stvarno misli da je to to, pustila bih ga. Ali ne bih mu bas dala da se vrati u staru skolu za dva dana, ako tamo ne cvjetaju ruze. Mozda niti za dva mjeseca, osim u slucaju nekog stvarnog zlostavljanja. U isto vrijeme, da mi se cini da bi mu program/stogod bilo pretesko iz bilo kojeg razloga, cekao bi do srednje skole pa onda naucio latinski i grcki. Atlantidu, u tom slucaju, u tih par godina nitko ne bi ukrao.

[BusyBee]

i mislim da je uciteljica sa skroz dobrim namjerama ovo pitala i da je njeno pitanje legitimno, zato jer se i sama sad to pitam (pitam, iako odluku znam)
nema sanse da ga ona zeli zadrzati u ovoj skoli zbog ijedne druge misli osim one da mu je ovdje dobro i da je zato to dobro za njega, ona nije politicarka nego brizna i mlada uciteljica koja ga stvarno jako voli

Ali istovremeno, vjerujem da nema djece ni priblizno slicne dobi Ivarovoj i/ili nema dijete ni priblizno slicno Ivaru pa razmislja na uobicajen nacin, uvrijezen kod vecine ljudi.

Prvo cu reci da se slazem sa Zdenkom.

Drugo, i sama sam (pre)cesto u dilemi koje odluke i koliko njih prepustiti djetetu, a nisu ni priblizno ozbiljne kao ova vasa odluka. A opet, cini mi se da je to nesto sto u konacnici osjetis kao ispravno (prepustanje odluke) ili neispravno, osobito kad imas angaziran odnos s djetetom i poznajes i dijete i njegove interese i intenzitet tih interesa (i koliko prosjecno traje interes). Naravno, treba uspjeti iscistiti vlastite strahove i prosla iskustva i onda vidjeti dijete i djetetovu situaciju.

Trece, ako on nakon nekog razumnog vremena (a cini mi se da je to najmanje jedno polugodiste, ako ne i cijela godina) zaista zakljuci da to nije ono sto je zelio (uz korektiv da su ocekivanja cesto nesto veca i nerealnija od stvarnosti), vjerujem da se moze vratiti u staru skolu i da mu to nitko nece uzeti za zlo. Ni tebi. Nitko normalan i dobronamjeran. Jos ako takvu mogucnost nacelno dogovoris sa starom skolom, to bi te trebalo umiriti.

I zadnje, ja mislim da je divno da on ima tako ozbiljnu zanimaciju i tako ozbiljan san (ja sam sanjala o Atlantidi, ali sam valjda cekala da ona mene pronadje, zato mi je Ivar jos divniji) i prekrasno da ima dovoljno "lude" roditelje koji su spremni izaci iz kutije uobicajenog i omoguciti mu da svoj san krene ostvarivati (btw, sta TM misli o svemu?).

[Zdenka2]

Mene jako čudi taj strah od promjena - promjena je znak vitaliteta, ona je mladom čovjeku kao disanje, potrebna mu je, omogućuje mu razvoj. Ne govorim to kao kritiku, jer i sama opažam da u nekim drugim stvarima štitim stakleno zvono oko svoje djece. Cijelo vrijeme razmišljam o tome kako si moji roditelji uopće nisu postavljali takva pitanja kad sam prelazila u klasičnu. Shvaćali su to isključivo kao priliku, kao nešto bolje, što ja želim, a oni mi to mogu pružiti i voljni su to podržati. Nisu imali bojazni oko toga hoću li ja steći nove prijatelje, kako ću, umjesto u obližnju školu u dobro poznatom i mirnom kvartu, sama ići u središte grada, hoću li moći savladati program. Ništa od toga ih nije morilo; jednostavno su me upisali u bolju i zahtjevniju školu koja je odgovarala mojim interesima i sposobnostima. Ispalo je tako da je to bila presudna odluka u mom životu - za moju profesiju i za kvalitetan rad na tom području je 8 godina klasičnog obrazovanja bilo barem jednako toliko važno kao i sam studij. Odgovorno tvrdim da ne bih bila ni pola stručnjaka koji jesam bez tog obrazovanja.

Na ovaj topik nisam javila da bih propagirala klasično obrazovanje kao nešto bolje od nekog drugog profila obrazovanja. To je stvar osobnih interesa, sposobnosti, mogućnosti i odabira. Upravo o takvom odabiru se ovdje i radi i zato sam se javila da iznesem svoje iskustvo na istom polju. Koliko sam uspjela uhvatiti iz ivaričinih priča na forumu, Ivar ima interese profilirane upravo u takvom nekakvom smjeru. Meni je fenomenalno da on točno zna što hoće i da nema problema s odlukom ni straha od promjene. On je još mali, ali je na nekom svom putu i na taj put ne treba stavljati prepreke nego mu otvarati vrata.

[ivarica]

narucili smo knjige neki dan, latinski medju njima
a i ivaru je valjda sad laknulo kad je definitivno i ne slusa vise moje: a jesi bas..., a sto ako..., a jesam ti rekla da mozda.....

[Mukica]

meni je prepregenijalno sto se Ivar sam odlucio promjenit skolu i sto ima dobre razloge za to i skroz mi je oke da ste ga u tome podrzali




da bar koje od moje djece zna sto zeli

[MIJA 32]

meni je prepregenijalno sto se Ivar sam odlucio promjenit skolu i sto ima dobre razloge za to i skroz mi je oke da ste ga u tome podrzali



:

tek sam sada vidjela temu i čitala ju napeta misleći ovo što je muki napisala
mislim da će se ivar snaći ko riba u vodi

[BusyBee]

Sretno sutra Ivaru (i drugima, ali njemu posebno)... da mu se ekipa svidi i da sve sjedne na svoje mjesto.

[litala]

sretno svima i od nas

[Amalthea]

Kako se snašao?

[VANJA]

Ja bih naprimjer pokušala nešto sasvim drugo. Ostavila bih dijete u školi u koju ide jer je tu društvo, navike itd., ali bih mu omogućila privatne instrukcije latinskog. Toga bar ima, netko bi radio sa djetetom 1 na 1. Puno bi brže usvajao nova znanja, a ako bi mu i dosadilo nakon pol godine....nikom ništa.

Znači, svakako bih mu nastojala omogućiti učiti sve što ga zanima, ali ako zanimanje prestane nema stresa. Niti za dijete, niti za roditelje. Samo za kućni budžet. Ali znanje je toga vrijedno.

[ivarica]

Kako se snašao?

zasad odlicno, strah me i pisat
ne pitas kako sam se ja snasla

vanja, ivaru to nije bila opcija
a ni meni, ni mom budgetu ni mom raspolozivom vremenu koje imam s njim
pa nismo ni razmisljali o tom

[Zdenka2]

Nisam ni sumnjala da će se Ivar dobro snaći. Dečko zna što hoće, faca je.

[ivarica]

danas bila na prvim informacijama i profesorica, kojoj su svi novi, kaze da ni po cemu ne bi skuzila da je tek dosao u taj razred

latinski mu je najdrazi predmet, profesor mu je zakon, a cini mi se da su iz latinskog najvise i naucili, krenuli su zestoko
prosli su padeze, savladali izgovor i naglasavanja (ajde da moj dubrovacki, tj naglasavanje necem koristi ), za domaci prevode recenice, a dobili su i popis rijeci koje trebaju nauciti kroz godinu. a uz sve to dosta pricaju i o povijesti (malo ga zulja sto pricaju o grckim mitovima i slusaju starogrcku glazbu, a uce latinski, ne grcki, ee, djevice)

ja se jos uvijek borim s gubitkom kontrole
prije sam znala sve o cijelom razredu, mi svi roditelji smo se i poznavali i nalazili na kavama, sve bi znali odma cim bi se dogodilo, nista nam nije moglo kliznut izmedju prstiju a sad znam samo ono sto mi on isprica, roditelje ne poznajem, djecu sam vidjela samo u kracim druzenjima
jesu li banditosi ili nisu, pojma nemam
nije meni lako

[Amalthea]

[seni]

ja se jos uvijek borim s gubitkom kontrole
prije sam znala sve o cijelom razredu, mi svi roditelji smo se i poznavali i nalazili na kavama, sve bi znali odma cim bi se dogodilo, nista nam nije moglo kliznut izmedju prstiju a sad znam samo ono sto mi on isprica, roditelje ne poznajem, djecu sam vidjela samo u kracim druzenjima
jesu li banditosi ili nisu, pojma nemam
nije meni lako

sasvim te razumjem.
mi se iz starog razreda jos uvijek nalazimo i tugujemo (roditelji ).
bili smo bas super razred. sjajna djeca. roditelji se medusobno posprijateljili, bilo je tu nebrojeno kava, raznoraznih druzenja od rodendana (koji bi zavrsavali najranije u ponoc), vecera, casa vina koje bi se razvukle na par sati....
djeca su se skoro svaki dan kod nekog od nas igrala...

palac gore, ivaru

[Zdenka2]

Pozdrav ivaru; on je toliko jasno znao što hoće da nije bilo sumnje u to da će se snaći i da će mu se to sviđati. Welcome u klasičarski klub!

A ovo drugo, rastu nam djeca, gubi se onaj potpuni uvid...

[litala]

a sad znam samo ono sto mi on isprica

dobro je dok jos imas bar ovo

ivaru bi poslala pusu, al to sad vise nije prigodno, a ja sam stara baba i pojma nemam sto je sad "in" jel hajfajv? (dobro, to znam da nije )

[ivarica]

evo nas na kraju polugodista:
iz stare skole je polako, dan po dan, izgubio najboljeg frenda, vise sebi ne moze priustiti da ga zove (mada ga mi nagovaramo, jer to je prijateljstvo od pelena) i dobiva razlicite izgovore, to mi je najveci minus ove odluke, izgubio je prijateljstvo koje je bilo stvarno posebno. ali jos uviejk se nadam da ce se to moci popraviti.
ostale frendove i stare skole jos uvijek redovito vidja, tu pomaze i fejs, a i izvidjaci na koje jos uvijek ide u staru skolu

u novoj skoli su ga dobro prihvatili, mislim da sad nakon pola godine vise nije "novi"
vec sam upoznala dosta djece, neke roditelje

ali problem se pojavio naravno tamo gdje uopce nisam ni racunala da bi nas/ga nesto moglo zaskociti - latinski
zbog latinskog je nakon vise godina pauze dobio zestoki astmatski napad, a mislila sam da ce se jucer isto ponoviti

prije nesto vise od mjesec dana profesora iz lat. (vec sam pisala - najbolji prof, najdrazi predmet) je zamijenila profesorica, umirovljenica koja je dotad predavala srednjoskolcima, tesko se prilagodila njima, i razini znanja (npr pitanja o rimskom pravu, aoristu...), ali i njihovoj zaigranosti - srednjoskolci i 11godisnjaci - dva svemira.
problem je bio i u razlicitoj dinamici, samo su prepisivali ono sto ona pise po ploci, po dvije tri stranice. koliko sam cula, zbog te neprilagodljivosti na sat je dolazila i ravnateljica.
jednog dana ih je razmjestala po razredu i i. je zavrsio u zadnjoj klupi - bio je to blok sat i on ta dva sata nista s ploce nije uspio prepisati, tek nakon sata joj je u placu rekao da ima dvije stranice skroz prazne. oddoma je u placu zvao i mene i mm, ja sam bila na nekom sastanku, skuzila da je kriza i da moram doma, ali dok sam dosla, njemu se od tog neprestanog plakanja i stresa vec razvio astmatski napad - njegov zivot nema smisla, izgubio je najbojeg prijatelja zbog latinskog, a sad vise na latinski ne zeli ici, profesor se vise nikad nece vratiti (ofkors medju djecom odma pocnu svakakve price kad im nitko ne kaze nista, samo vide da ga dugo nema)
taj stres je bio toliki da sam zvala druge roditelje i djecu je li se dogodilo jos nesto sto mi mozda ne zeli reci

kad se vratio u skolu, nakon par tjedana, s latinskim je bilo ok, profesorica mu se i ispricala, a sad u pon se vratio i stari prof.
sreca
veselje
zaboravio mi i reci da ga je u pon prof nesto ispitao, jer nevazno

a jucer poslije skole opet zove u placu da on ne zna sto ce sa sobom, latinskim, da nikad nece uspjeti upisati klasicnu gimnaziju, da bi bolje bilo da je ostao u staroj skoli a ne da skuplja lose ocjene iz latinskog
razrednica im je svima citala ocjene i kad je dosla do njegovog latinskog i ona je bila u soku - ima trojku (kaze ivar: ne znam ko je bio u vecem soku, ona ili ja)

ja redovito idem na informacije, pa znam da ne izmislja kad mi prica: u imeniku iz latinskog nema puno ocjena, ima dvije petice i cetvorku, cak i sad sa zakljucenom trojkom kaze da nema nikakvu trojku u rubrikama, vec samo kao zakljucnu
profesoru je to sto nije znao odgovor na jedno pitanje bilo dovoljno da mu zakljuci 3
radilo se o nekoj 4. deklinaciji koju su radili u vrijeme kad nije bio na nastavi, a kako je na kraju knjige, nije uopce to skuzio
cijeli dan jucer sam se borila s njegovom krizom, jer njemu je sve definitivno, gotovo, kraj, nema nicega vise
na kraju nije pomoglo nista sto smo pricali, da ocjena nije jedina vazna, da je covjek mozda imao los dan, da ga mozda jednostavno ne "vidi", da se sve moze popraviti, vise nisam znala sto napraviti da opet od velikog placa ne dobije napad, pa sam mu iz krajnjeg ocaja kupila na netu nesto sto odavno zeli a ja govorim da nikad necu. ofkors, to je pomoglo da prestane plakati, ali ne i za tjeskobu u kojoj sad jest: kako ce on to reci rodici, noni, prijateljima. pa bas - latinski

ne znam kako mu pomoci da se bolje osjeca, prvo ne znam sto vise reci, sto vise napraviti, drugo - ovih dana sam u velikoj guzvi na poslu, bit ce vecinom sam, ja tek nakon ng mogu uzeti godisnji i biti s njim

jel najbolje ne pricati uopce o tom i lagano banalizirati tu njegovu tugu i pogodjenost?
nekad mi se cini da bi to bilo ucinkovito, a ja nikad to ne radim

s druge strane, ne mogu, on ovu ocjenu ne dozivljava samo kao ocjenu njegovog znanja latinskoga
on je zbog latinskog preselio u drugu skolu, ja sam valjda jedina majka koja je na interliber isla s narudzbom: rjecnik.
ima znanja iz povijesti grcke i rima da bi mogao na kviskoteku, brzo uci sve jezike, pamti rijeci, na kraju krajeva ima znanja i iz latinskog, poslovice, rijeci, deklinacije, konjugacije, sve je brzo ucio. jesam od onih zaljubljenih slijepih majki, ali ovu trojku, vjerujte mi, definitivni nije trebao dobiti

kakav se to apsurd dogodio i kako to s njim dalje rjesavati?

[ms. ivy]

uh, muka mi je bilo čitati.

daleko sam od ovakvih situacija, nesumnjivo će majke školaraca napisati nešto korisnije... ali, bi li mogla vidjeti s nastavnikom zbog čega takva ocjena i kako bi se mogla popraviti u drugom polugodištu, a onda ivaru pomoći da napravi plan - npr. da to što nije znao nauči i odgovara ponovo, da preko praznika napravi neki projekt (kad ionako toliko puno zna) koji će ga razveseliti i usput donijeti ocjenu iz zalaganja?

njemu je sad ovo katastrofa, taj osjećaj mu ne možeš izbrisati ali ako mu pomogneš naći svjetlo na kraju tunela brže će se izvući iz faze očaja.

/a možda bi stvarno pomoglo to i da ti budeš manje očajna, da mu pošalješ poruku da nije kraj svijeta./

[alef]

Pratila sam temu, iako ne spadam u ovu skupinu, i moram da se javim...

Ne znam kakvi su propisi u HR, ali u BiH, ako su u rubrici ocjene kako kazes, profesor ne bi smio zakljuciti trojku. Na stranu njegov dojam i realno znanje ucenika,ako je prosjek ocjena u rubrici iznad 3,5 on NE SMIJE zakljuciti 3. Zato bih otisla do razrednice, mozda i do profesora, prije sjednice nastavnog vijeca, ako vec nije odrzana. Kod nas se sve do tad zakljucne ocjene mogu mijenjati. Mislim da imas na to pravo... zbog svega.

Nakon zamjenske profesorice i odsustva dijete tako demoralisati je potpuno nepedagoski... A sinu jedino da pokusas objasniti da zivot nije uvijek fer, ali da se trud i znanje isplate, ponekad ne odmah, cesto ne odmah...

p.s. da dodam, nisma potpuni padobranac u ovoj skupini, u domacinstvu imam jednog 12-gosisnjaka

[čokolada]

Danas već počinju sjednice, ne znam koliko je moguće uopće i razgovarati s nekim, ne zbog promjene ocjene nego zbog njene "analize". Ipak nikako ne bih propustila razgovor s nastavnikom - je li on uopće kuži kakav je I. fanatik? Pitam zato jer mi se čini skroz nemoguće to ne primijetiti?

[Mima]

I ja mislim da trebaš razgovarati sa profesorom.

[tanja_b]

s druge strane, ne mogu, on ovu ocjenu ne dozivljava samo kao ocjenu njegovog znanja latinskoga
on je zbog latinskog preselio u drugu skolu, ja sam valjda jedina majka koja je na interliber isla s narudzbom: rjecnik.

U ocjenjivanje neću ulaziti, ne razumijem pravila i nemam školarca. Tu neka se jave ljudi iz struke.
Ali ono glavno u čemu mislim da mu ti trebaš pomoći je da učini upravo to - da ocjenu shvati isključivo kao ocjenu (brojku) iz latinskog, a ne kao ocjenu svoje odluke da promijeni školu i društvo.
On je i sam vjerojatno svjestan težine donošenja takve odluke, i sad mu se i najmanji kamen spoticaja na putu čini kao katastrofa (i to je, rekla bih, normalna reakcija).

[ivarica]

svakako cu ici kod profesora na informacije na pocetku polugodista da vidim sto se dogodilo, ali ne mogu prije

znam da bi trebala biti odvjetnica svojeg djeteta u nepravdi, al ne mogu ici u skolu zbog zakljucene ocjene, uvijek sam se toga grozila, to je toliko protiv mene same da ne mogu

a i sad je kasno, jucer je saznao za zakljucenu ocjenu, nastave danas vise ni nemaju

sad trebam ovo sto ajvi kaze, srediti njega (i sebe)

[čokolada]

Malo razmišljam, možda ne bih išla danas ako je sjednica jer onda izgleda kao pritisak (jučer, prekjučer svakako), ali bih početkom 2. polugodišta sve ovo što si tu napisala ispričala nastavniku, teško da će ostati ravnodušan (osobni kontakt uvijek kod normalnih ljudi ima veći efekt nego ići preko razrednika ili čak nastavničkog vijeća) .
U novom pravilniku o ocjenivanju ima neka kvaka da se ne mora poštovati više aritmetička sredina (ovisno kako se aktiv dogovori), kao i nešto oko uplitanja roditelja u ocjenu ili informacije tijekom zadnjeg tjedna nastave. Evo ti link pa pogledaj http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=10195&sec=1933

[AdioMare]

dragi ivar
kažu da je svaki početak težak, pa evo ni taj njegov nije prošao glatko
ali to definitivno nije pokazatelj kako će se stvari dalje odvijati i mislim da on samo treba biti uporan u odluci koju ste zajedno donijeli
ne da nije kraj svijeta nego nema govora o tome, mislim da je on jedan prepametan i zreli dječak da to može pojmiti
vjerujem da je zakinut za tu ocjenu, ali borac ne smije stati, posebno kad ima tako puno za dati i pokazati!
budite mu podrška kao što jeste, ali upravo onako kako tanjab kaže:"da ocjenu shvati isključivo kao ocjenu (brojku) iz latinskog, a ne kao ocjenu svoje odluke da promijeni školu i društvo."
uvjerena sam da ćete sve probleme s profesorom riješiti početkom 2. polugodišta, to svakako nemoj propustiti.
i važniji su vam temelji za budući dobar i korektan odnos (od rješavanja problema 3 min. prije sjednice) jer s profom iz latinskog ćete se družiti još dugo vremena, zato... - stvarno, nema govora o katastrofi, to je samo početak koji nije bio gladak, ali će se ispraviti na zadovoljstvo svih vas!
držite mi se!

[cvijeta73]

ajoj kako ne volim kad su tužni

Malo razmišljam, možda ne bih išla danas ako je sjednica jer onda izgleda kao pritisak (jučer, prekjučer svakako), ali bih početkom 2. polugodišta sve ovo što si tu napisala ispričala nastavniku, teško da će ostati ravnodušan

i ja bih tako, ne kao pritisak na ocjenu, nego kao razgovor o problemu.
to je sto posto neki njegov (profesorov) bzvz način da ga motivira, garant. ono, vidio je da ivar ima kapaciteta, da može puno, pa da ga motivira da može bolje.
tako bih ja to i predstavila ivaru, pa makar i nije tako
a ima profesora s takvim idejama, sjećam se još iz mog školovanja.

[cvijeta73]

i potpisujem ulet od AM

[AdioMare]

ja došla tvoj
garant ga "motivira", ali što ćeš...
da on ima pojma što je time napravio ne bi mu to palo na pamet
vidjet ćeš da će ostati pometen

[Mima]

Stalno mi je na pameti ona priča Vladimira Nazora o profesorima latinskog (bar mi se čini da se radilo baš o latinskom); bila mi je ta priča jako dojmljiva i kad sam bila đak. Vjerujem da Ivara ova nepravda boli i zato što mu je profesor bio najbolji a predmet najdraži, može jako zaboliti kad te profesor kojem se diviš ne "prepozna". Možda da potražiš tu priču i pročitaš mu je da vidi da su i najdraži profesori samo površni ljudi koji griješe.

[Vlvl]

Razgovor s profesorom početkom polugodišta svakako, a možda i s pedagogom, psihologom - ima li ih škola?
U međuvremenu, na pitanje kako će reći poznatima: trojku iz latinskog on doživljava kao nešto strašno, ali vjerujem da mu se cijela familija divi što uopće uči latinski.
Latinski ostaje jednako lijep i on mu se može predavati i dalje svim srcem bez obzira na trojku. Neka misli na godine učenja pred njim, i što sve još može saznati. Hoće li ići dalje ili ne, s veseljem ili ne - za to nije potrebna dobra ocjena. Za utjehu, svi znamo za primjere profesora i znanstvenika koji su dobili ne jednu lošu ocjenu, nego više njih. Isto tako, nezadovoljavanje kriterija i pokazivanje znanja nižeg od očekivanog zadesilo je svakog od nas, pa i profesore i znanstvenike. (Npr. profesore kojima se djeca razboljevaju na satu.)

[Zdenka2]

Ivarice, ja bih isto kao ti, kako kaže i čokolada, otišla u drugom polugodištu na razgovor. Prema pravilniku o ocjenjivanju ovakva ocjena nije mogla biti zaključena. Ne znam što je posrijedi, možda ona potreba profesora da im sad u 5. razredu "pokažu" što je strogost. Jako nepametno od profesora, bez obzira na to što ivar nije znao tu deklinaciju: kvari si odnos s djetetom u teškom predmetu zbog kojeg su došli u tu školu i za koji bi ih on trebao znati motivirati.

Mi imamo sličan problem s profesoricom iz glazbenog odgoja. M., koji se iz dana u dan, najviše naradi upravo na području glazbe, dobio je 4 iz glazbenog. Naime, učiteljica nemirnu djecu kažnjava jedinicama u imenik, a mirnu nagrađuje peticama. Dakle, "motiviranje" na razini mrkve i batine. Kad smo išli razgovarati, još puno prije kraja polugodišta, profesorica je rekla da nema problema - njegovo znanje je za pet, pa će zaključena ocjena biti 4. Iz istih razloga koje ti navodiš nisam otišla u školu, jer ne želim da ispadne da vršim pritisak zbog same ocjene - radi se o pristupu. Mi se doma ubijamo da ga motiviramo na svakodnevno vježbanje, a profesorica glazbenog nam to minira. Razgovarala sam s drugim roditeljima i onima koji imaju djecu u višim razredima i čini se da je to profesoričina glavna metoda u odnosu prema djeci.

U svakom slučaju, ne kužim metodu "mrkve i batine", nagrađivanje/kažnjavanje djeteta zbog onoga što je u njegovoj naravi niti ovakvo ocjenjivanje u kojem se ne uzima u obzir rad i ocjene u cijelom polugodištu nego samo posljednji odgovor. Sve se to svodi na "pokazat ću ja tebi tko je gazda", a posljedica je kvarenje odnosa s učenicima i demotiviranje učenika za predmet. Kakvu su to pedagogiju učili ti profesori? U sljedećem polugodištu namjeravam se o svemu tome informirati u Agenciji za odgoj i obrazovanje.

[davorka]

Ja bih za razliku od svih otišla na razgovor odmah sutradan ili isti dan kad sam saznala za to, i ne bi ispalo kao pritisak, objasnila bih profesoru vrlo lako da me baš briga za ocjenu, ali da je dijete nesretno, izgubljeno, frustrirano zbog toga što je nepravedno kažnjen. Nikako mu nije smio zaključiti 3 iz ovakvih ocjena pa da nije ništa znao, opet nije smio. Muka mi je od ovakvih slučajeva i pojedinih profesora koji zaista ne kuže djecu, njihove motive, ne poznaju ih. Mi u 5. razredu isto imamo pojedine teške prilagodbe, npr. profesorica iz hrvatskog je dosta zahtjevna i mada su oni imali izvrsnu profesoricu od 1.-4. razreda koja je dosta tražila, ali je i dosta s njima na satu vježbala, hrvatski je sada kod puno njih ocjena ili dvije niži nego što je bio. Vjerujem da će se to moći popraviti u drugom polugodištu kad oni shvate što i kako treba raditi i učiti po njenom sistemu (već su shvatili ali polako to ide). Mislim da u 5. razredu treba djeci malo više objašnjavati što i kako se od njih traži, dosta to sve brzo ide, neki profesori su jako zahtjevni, drugi totalno nezahtjevni, puno, puno drugačije nego prije.

[Peterlin]

Ufff, gadna priča, a o utjecaju na motivaciju da i ne govorim....Pogotovo što mi se čini da je bila šokantna i neočekivana. Nemam ništ pametno za dodati, a da već nije napisano. Mogu dobro razumjeti priču jer moj mlađi sin je sklon vrlo emocionalno reagirati, pogotovo ako negdje nanjuši nepravdu i propuste....

Nadam se da će Ivar nakon prvobitnog šoka ipak prihvatiti da nije problem latinski jezik kao takav, nego objektivna situacija (zamjenski profesor, puno izostanaka). Mom djetetu bila bi to grda emocionalna trauma.

Sva sreća da se vratio stari prof. latinskog. Ja bih djetetovo razočaranje pokušala ublažiti činjenicama (neprimjereni pristup profesorice na zamjeni - sve je poznato; objektivne okolnosti - bolest, izostanci). Ne znam koje nisu bile uzete u obzir, a ne na omiljeni predmet. I svakako bih u 2. polugodištu otišla raščistiti mučnu situaciju, tek da se zna...

Inače, ima toga po školama više nego bi čovjek očekivao. Kod nas je slična situacija s vjeronaukom (da ne idem u detalje i offt...). Zbog toga vrijedi otići u školu. Nek znaju da mogu oni i bolje. Pa ipak su to još mala djeca... ne može se njih motivirati trojkama, pogotovo kad ni na koji način nisu zaslužene.

[litala]

zasto ovdje nema mog posta?

[litala]

zao mi je citati da je od sveg izgaranja i zelje za radom, ucenjem i napretkom - ispao ovakav cuspajz


vise nego ocjenom, ja bih se ipak radije i zesce pozabavila time da on ovakvu ocjenu, na prvom polugodistu jedne teske skole i novog i zahtjevnog predmeta - ovako dozivljava... to mi se cini dugorocnijim i dubljim od same brojke u imeniku...

saljem vam zagrljaje i zelje da cim skorije prebrodite i izadjete hrabriji, snazniji i uporniji

[litala]

blazena "back" tipkica

[ivarica]

litala, ovo njegovo nije reakcija na trojku, nego na trojku iz latinskog
nijedna druga ne bi ga dirnula

niti bi ga tako isprovocirala neka normalna situacija koja je imala neki razvoj

ali ovo sto se dogodilo je tako, kao sto kaze peterlin, neocekivano, sokantno, ni iz cega, apsurdno toliko da mozda ne mogu dovoljno docarati preko jednog-dva posta

[gita75]

Život nije fer. Nek je svo zlo u neočekivanoj tojki, ima i puno strašnijih stvari koje te mogu strefiti.
Pomogni mu tako da se složiš s njim da to nije u redu i da nije fer... ali da je to jednostavno tako i da to mora prihvatiti.
Reci mu da zamisli nešto najstrašnije što može zamisliti da mu se može dogoditi i onda nek to usporedi s trojkom iz latinskog. Možda će trojka malo izgubiti na značenju...
I podsjeti ga na ono: na muci se poznaju junaci.

Uostalom, uvjek može promjeniti školu. Ne mislim da bi on stvarno mjenjao školu, ali ako vidi da ima i drugih rješenja situacije, možda će mu biti lakše. Neće se osjećati zarobljeno u svojoj koži.

Siroče, znam kako mu je, kolike sam ja trojke pobrala na faksu iz ispita koje sam obožavala i znala za 6. Imala sam 20 i koju pa sam se svejedno osjećala kiselo danima.

[Bubica]

Život nije fer. Nek je svo zlo u neočekivanoj tojki, ima i puno strašnijih stvari koje te mogu strefiti.
Pomogni mu tako da se složiš s njim da to nije u redu i da nije fer... ali da je to jednostavno tako i da to mora prihvatiti.

Vidis, ja s ovim imam problem. Zasto bi morao prihvatiti? Zasto je to - jednostavno tako? Bi li mi, da se takvo nesto nama desi, jednostavno se poklopili usima i zakljucili kako zivot nije fer? Npr., da tako nepravedno budemo ocijenjeni na poslu? Zašto se odlazak u skolu i razgovor o toj ocjeni mora odmah okarakterizirati kao "žicanje ocjene"?

jer, nije tu riječ o tome da dijete ima negdje između ocjenu, pa eto, moglo je biti i tri i cetiri, ovaj put mu je grah pao na trojku. Ovdje je rijec o tome da dijete u imeniku nema niti jedne trojke!

I, naravno da je ocjena bitna jedanaestogodišnjaku, mislite li da jedanaestogodišnjaci mogu bas u potpunosti shvatiti koncept "znanje je moć", "nije vazna ocjena, bitno je da ti znas i želiš..." (OK, osim mozda Ivara ). Oni su još uvijek poprilično konkretni, ocjene se, konačno, zbog toga i koriste.

Ne znam, stvarno ne znam kako bi reagirala u situaciji zadnjeg dana nastave, u najmanju ruku poslal bi mail razrednici (jer mislim da je i ona bila duzna reagirati u ovoj situaciji) i nastavniku, a iz cijele price bi, osim sto bi htjela da moje dijete prihvati da nije sve tako tragicno i da u drugom polugodistu ima jos puno prilika ispraviti ocjenu, htjela i da dobije poruku kako sve stvari u zivotu ne mora prihvaćati kao takve, sigurno bi mu dala do znanja da se s pravom osjeća nesretnim, razgovarali bi o tome kako on može reći nastavniku i razrednici kako je nezadovoljan danom ocjenom...

[ivarica]

bubice, ja bi da si ti moja mama

[davorka]

Bubice, super point. Potpuno se slažem s tobom. Ima puno gorih situacija u životu, naravno, ali zašto bi on ovo što ničim nije zaslužio morao prihvatiti kao takvo.

[gita75]

Ja sam shvatila da se sada ništa ne može mijenjati, zato sam to napisala.
U puno situacija na poslu sam bila nepravedno ocjenjena i poklopila sam se ušima jer od mog njurganja nema koristi. Mogu promijeniti posao ili se prilagoditi. Jedino što sam naučila iz toga je postići zen-fazu. Dakle to me bviše ne dira, biram bitke, one koje mi bespotrebno crpe energiju preskačem.

I klincima jesu najvažnije ocjene, to da uče za svoje znanje shvatit će tek kad počnu raditi.
A da se radi o mom djetetu otišla bi u školu prije praznika vidjeti u čemu je problem, ja sam nestrpljiva i ne volim ostavljati stvari da vise u zraku.

[Zdenka2]

Mislim da u 5. razredu treba djeci malo više objašnjavati što i kako se od njih traži, dosta to sve brzo ide, neki profesori su jako zahtjevni, drugi totalno nezahtjevni, puno, puno drugačije nego prije.

Slažem se s ovim, s time da se to odnosi na sve razrede. Primijetila sam, na svoje čuđenje, da učitelji/profesori uopće ne kažu jasno i precizno djeci što od njih očekuju, što im smeta u ponašanju djece i sl. nego odmah idu s retalijacijom. Puno bi problema bilo izbjegnuto jasnim postavljanjem pravila, a puno drugih problema, primjerice disciplinskih, bilo bi mnogo lakše riješeno kad bi se ljudski porazgovaralo s djecom, jedan na jedan. Ja se ne mogu načuditi zašto profesori to ne čine.

Slažem se i s bubicom - ne treba nepravdu prihvatiti kao nužnost, ne bez borbe. Djeca imaju pravo dobiti objašnjenje ocjene, reći svoje mišljenje o tome i izraziti kada osjećaju da je nešto nepravedno.

[aleksandra70vanja]

potpis pod bubicu

znam kako se Ivar osjeća
imala sam 15 godina, i na kraju 1. razreda mi je profesorica zaključila 3 iz ono i dsz
prvo polugodište sam imala 2, drugo 4 i završna je ocjena bila 3
cura iz razreda je imala 1. polugodište 3, drugo 5 i njoj je završna ocjena bila 5
zbog te trice nisam 1. razred prošla s 5
mislila sam da ću svisnuti od tuge
a još nije bio predmet kog volim, niti sam zbog njega mjenjala školu
vjerujem da se Ivar osjeća kao da mu se svijet srušio

ja bi otišla kod razrednice na razgovor odmah