Može li se beba "naučiti na ruke"?

Citiraj:

---

Bubica prvotno napisa

Razumijem te, tako se ja osjecam kada gledam svoje nećake koji zive u Njemackoj i poprilicno su "istrenirani". No, vazno je ravnati se srcem, a moje govori u prilog nosanja.

---

I ja mislim da je to najvažnije, ali da velik utjecaj imaju i životni uvjeti. U prijevodu: koliko svatko od nas ima stvarnog vremena za posvetiti maloj bebi. Ovo mi zvuči strašno glupo napisano na ovaj način, ali je tako.

Ako imaš vremena, mogućnosti i volje onda ćeš bebu nanašati cijeli dan, a ako ne možeš iz nekog razloga (npr. moraš brinuti o još dvoje djece, bolesnim roditeljima, svojoj firmi,...) onda ćeš se prilagoditi drugačije.

Od kad sam rodila cijelo vrijeme sam posvećena potrebama svoje bebe, baš u smislu nošenja, maženja, paženja, jer sam se na to pripremila kroz trudnoću. Znala sam da mi je to prioritet kad se beba rodi, a imala sam i podršku okoline (muža, obitelji) tako da sam i to mogla.
Ali moram reči da puno više uživam u vremenu kad beba poraste pa možemo zajedno svašta po kući pregledavati, zajedno nešto raditi, malo pospremati, malo kuhati, malo razgledavati, malo čitati, crtati, igrati se,...
Kad je bio mala beba mogla sam mu pružiti "samo" to nošenje i maženje, ali smatram da je to ustvari najteže i najzahtjevnije za pružiti bebi.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

I ja mislim da je to najvažnije, ali da velik utjecaj imaju i životni uvjeti. U prijevodu: koliko svatko od nas ima stvarnog vremena za posvetiti maloj bebi. Ovo mi zvuči strašno glupo napisano na ovaj način, ali je tako.

.

---

ma vraga je tako. slažem se s tobom, imam i ja prijateljicu koja lijepo kad je stavila bebu u krevet, bez uspavljivanja, znala je da ima 3 sata za sebe. kad se beba probudila, onda se posveti njoj. svi sretni i zadovoljni. i to nije tako zato što je beba takva, nego zato što ju je "naučila". i niš toj bebi nije falilo. slažem se da se beba može odučiti od ruku, ali da se može - može se.
ali, mora se biti svjestan još jedne stvari, a to je da badava meni što je ona naučila svoju bebu tako.
kad to nisam - ja. i nikad neću biti. i da imam još petero djece, ne bih to bila ja.
nismo svi isti roditelji i gotovo. i ne mora nužno ovo naše biti ispravno - generalno gledajući.
za našu djecu - to je jedino ispravno, u to sam uvjerena.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

I sad kad pogledam s druge strane to joj nije jedino dijete. Prvo dijete je istrenirano na isti način, a dijete je toliko dobro, pristojno, samostalno, umiljato, prilagodljivo,... u svim aspektima i situacijama. Od vrtića, od kuće, novih situacija, velikog društva, novog društva, starog,...

---

mog zakonitog su isto tako "istrenirali" i isto je divan i krasan i pristojan i uvidavan. i vjecno misli da smeta i da nije dovoljno dobar. jednu noc je mala pocela kmecati, nije htela biti na sisi, samo se htela nosati i ja nisam bila u stanju nego sam ju mazila i pjevala joj (spava s nama) na sto je ona i dalje kmecala. i on se digao i nosao ju je sat i pol jer kaj ak ju pustimo da place i onda i ona bude "takva ko on". mene nisu "trenirali" i ako cemo iskreno ja nisam ni upola toliko pristojna i uvidana, ali mislim da sam okej i zasluzujem da me drugi ljudi vole :mrgreen:

naravno, mozda, ako ne i najvjerojatnije to nema veze s tim. milijon faktora je moglo utjecati utjecalo na to. no u svakom slucaju mislim da mala beba nije sposobna shvatiti poruku "ne mozes dobiti sto hoces jer zivot tako ne funkcionira" ili "mami se spava i moras to postovati". za mene je granica u onome sto dijete u odredenoj dobi moze razumijeti. ne znam. to je kao da upalim vatru i stavim malu bebu pored nje i onda joj objasnim da to ne smije dirati. mislim da je nekako moja duznost da ako znam da beba ne moze shvatiti sto znaci "nemoj dirati" da je jednostavno ne stavljam pored vatre, a ne da je treniram tako da je pustim da se opece....(da znam da je ovo dosta radikalan primjer...)

no slazem se s anemonom da svatko radi onako kako mu zivotne okolnosti i ino omogucava...i mozda sam ja naivna, ali stvarno vjerujem da svatko radi ono sto misli da je najbolje. meni je moj tata uvijek govorio da nema veze ak nekaj ne ispadne super pa cak i ak ispadne lose tako dugo dok sam dala sve od sebe :)

ja V.nisam učila na ruke, ja sam ju jednostavno nosila, prije spavanja , u šetnjama, kad sam kuhala, čistila, šopingarila.... sad hoda i više se ne želi nositi, a ima samo 14 mjeseci, ali zato svako malo "dotrči" i želi se nasloniti na mene i pomaziti. ne vjerujem u stare navade o odgoju djeteta, odgajam po instinktu i prilagodim se trenutnoj situaciji.

Citiraj:

---

Lady Grey prvotno napisa

Ajme, smrzla sam se na ovaj opis!
Čula sam neki dan i naziv za takvu djecu: ugašena djeca. :(

---

nisam znala za ovo. tako mi je žao dječice u domu ....

inače, ne brinite cure oko tog nošenja. pa što bi drugo mogle s tako malom bebom? tako im se iskazuje ljubav. moja ima 9 mjeseci i već sad bi stalno puzala i pokušavala se dići tako da kad kažu mame da brzo prođe stvarno je istina... ja sam od njenog rođenja reagirla čim bi se počela vrpoljiti tako da je rijetko i plakala prvih mjeseci i mogu reći da je izrasla u sretnu i izuzetno smirenu bebu koju se lako utješi

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

ma vraga je tako. slažem se s tobom, imam i ja prijateljicu koja lijepo kad je stavila bebu u krevet, bez uspavljivanja, znala je da ima 3 sata za sebe. kad se beba probudila, onda se posveti njoj. svi sretni i zadovoljni. i to nije tako zato što je beba takva, nego zato što ju je "naučila". i niš toj bebi nije falilo. slažem se da se beba može odučiti od ruku, ali da se može - može se.
ali, mora se biti svjestan još jedne stvari, a to je da badava meni što je ona naučila svoju bebu tako.
kad to nisam - ja. i nikad neću biti. i da imam još petero djece, ne bih to bila ja.
nismo svi isti roditelji i gotovo. i ne mora nužno ovo naše biti ispravno - generalno gledajući.
za našu djecu - to je jedino ispravno, u to sam uvjerena.

---

Slažem se s tvojim postom, a s podebljanim pogotovo.

ja samo kazem - da sam htjela bit komforna ne bi imala dijete...
ako hoce da ga nosim onda cu ga nosit pa makar mi kicma otpala...

joooj, nakon sto sam sve ovo procitala, jedva cekam da se moj beban probudi i zaželi mog dodira i zagrljaja. Kad ga primim u ruke zahvalit cu dragom bogu sto mu je dao da ima roditelje koji ga vole i koji ce uvijek biti tu za njega i nositi ga i grliti kad ima potrebu za tim.

Joj sad bi otišla u dom i iznosala sve te bebice kojima fali dodira i nošenja :(
Jako tuzno.

Na dobacivanja o tome kako ću ga naučiti na ruke odsada odgovaram: srećom ga ima tko učiti tome!

Citiraj:

---

lola3 prvotno napisa

nisam znala za ovo. tako mi je žao dječice u domu ....

---

potpis:cry:

i meni kažu da sam E naučila na ruke, jer se stalno želi nositi, jer stalno moram u nju gledati, preko dana spava na meni ili ja moram biti uz nju.

smatram da ju nisam ništa naučila, nego da je jednostavno takva, mali priljepak koji je zahtjevan i traži punu pažnju.
i dalje ju nosim, ubrzo će postati veća pa se možda neće ni htjeti nositi.

Pozdrav curke...

Da se ne registriram samo zbog ove teme.. koristim suprugin log..

Sto se tice nosanja.. ja sam bio te srece da sam prvo dijete morao maksimalno nosat. I sve je to bilo super.. do neke mjere..
Nosao se kroz dan da zaspi, nosao s enocu da zaspi.. nosao se ujutro da zaspi.. nacelno nije htio spavat ako nije bio u kontaktu sa rukama. E sad.. bilo je to divno mazenje i pazenje.. al bome trebalo se ujutro dic na posao.. nakon prospavanih 4 sata u smjenama na kaucu..i tako iz dana u dan... zena vecinu vremena nije mogla nosat.. pogotovo dok je malac nabio 10 kila...

druga stvar.. neko vrijeme nije htio zaspati nosanjem.. vec je tulio dok nismo poceli hodat gore dolje po stepenicama.. nema ljepseg nego probudit se u 2 ujutro i s klincom na rukama hodati stepenistem zgrade....

zaspi na rukama... stavim ga u kimbic.. budan je.. opet ruke.. spava u sekundi.. stavim u kimbic.. budan je..

tako da neznam kako to drugacije objasnit osim navike na ruke... drugo dijete radi sad istu stvar...

jako lako je rec budemo se stalno nosali.. pogotovo dok drugi nose....

svi ljudi imaju limit.. i kad ga dosegnete spremni ste za ustupke. prvi put otkad smo malog stavili u krevet na spavanje.. i nakon pola sata placa.. sve se promijenilo.. nit smo se vise nosali na rukama da zaspi.. niti je bilo toliko umora i frustracija u zivotu...nije u redu dijete od 3 mj ostavit da place do iznemoglosti.. ali kad viditer 1,5 god starog klinca.. kako vas dresira-.- naocigled i zeli se nosat.. to je druga prica....mi jesmo tu za njih 24h.. ali u tih 24h trebamo i zivjeti i raditi i kuhati i pospremiti...a ako malac nece prdnut bez vas.. a nece bit u nosiljkama.. onda ste drage moje najblaze receno.. nahebale...

pozdrav od moje desne ruke.. lijeva drzi malu seku jer nece biti u viperu ni na gymu...

ne stignem citati sve postove moje odgovor je:
moze, ali je veci problem sto se mi tesko odvikavamo kad oni vise ne zele nasu toplinu :-(

i ja sam svog 'učila' na ruke i tako 7,5 mjeseci, a onda kad je postao čvrst u sjedenju, propuzao i počeo se idzati na noge (a sve je to počeo u razmaku od par dana) me ne želi ni blizu :-) smijem ga nositi samo za večernje uspavljivanje 15 min. i da, svi baš svi su mi govorili naučit ćeš ga na ruke, otpast će ti kičma, sama si si kriva...a ja sam im redom odgovarala: zar stvarno mislite da ću ga nositi i kad bude imao 18 god? pa izdržat ću valjda tu 1. godinu. eto, nisam ga nosila niti godinu dana. mene je ušokirala priča jedne moje poznanice koja ima bebu od 2 mjeseca i 5 kg i veli da ga ona neće nositi jer joj je težak?!?! btw. ona ima 1,80 i sigurno 90 kg. ja imam 53 kg i 160, a moj mali je sa 7 mjeseci imao 8 kg i nisam se bunila na njegovu težinu jer znam da sam mogla i gore proći 8-)
a ovo s prehranjivanjem...užas neću ni komentirati. ko da tovi svinju :evil:

Razumije što piše suprug Angeline2 i to je ono što govorim. Svatko ima svoju granicu do koje ide.

Ošlo vrijeme za Edit.
Htjela sam reči da bih nanašanje na neki način mogla usporediti sa dojenjem. Kad se u jednom trenutku dogodi da kod večeg djeteta (iznad godinu dana) dojenje preraste u cjelonoćno nacicavanje (a dogodi se vrlo često), majke različito reagiraju, ali ja bih opet rekla ovisno o svojim mogućnostima.
Jedna uvede AD i tata preuzme hranjenje.
Jedna odluči da više ne može i ode 3 dana na put da se dijete odvikne.
Jedna spava u drugoj sobi, a tata s djetetom odrađuje noć uz flašicu vode.
Jedna prekine dojenje na neki način.
Jedna i dalje doji dijete cijelu noć i nada se da će ta potreba uskoro prestati.
....
Bilo koja od tih odluka je uvjetovana time da li žena radi, ili ne, koliko težak posao radi (da li je potrebna koncentracija), da li je to jedino dijete, da li mora svaki dan skuhati,...
Svatko ima svoju granicu preko koje ne ide.

Mene srce zaboli od ovoga... Osjecam se ko totalna nemajka jer stalno imam osjecaj da svoje dijete nisam dovoljno nosala. Odkad je propuzala usla je u fazu "Nemoj me nosati" a sad kad su poceli prvi koraci je u fazi "Nedo ti dragi Bog da me nosis"! A meni to fali :(
Ja bi da me leda bole i zato jer ju nosim a ne samo od toga sto je po cijele dane vodam okolo za rukicu :(
Sad sam definitivno sigurna u to da se beba NE MOZE "nauciti" na ruke! I zao mi je da to i prije nisam znala jer mislim da bi ju non stop drzala na rukama!

Mislim da je neusporedivo dijete od godinu i pol koje vec kuzi neke stvari i dijete od mjesec, dva koje se doslovno trenira jer ne moze razumijeti zasto ga mama i tata ne zele primiti. Normalno da se vecem djetetu vec postavljaju neke granice, to je nuzno za uopce normalno funkcioniranje obitelji, mame, tate...

Nisam pročitala sve (na Čokoladin post sam se smrznula, užas).
Maša nam je stalno bila na rukama, a sada je, kao što je netko rekao, samostalno, dobro, ujedno i živo, znatiželjno... dijete. I dalje se voli nositi, alis amo zato jer ju nešto zanima jer voli sudjelovati u pravljenju doručka, kuhanju kave, ručka, pranju suđa. Nekada ju nosim, nekada je na stolici...
Nećeš ju naučiti na ruke. Sigurna sam da su ti cure sve rekle.

No, ono što sam htjela napisati je sjajna situacija koju sam sinoć doživjela.
Izašla sam s M. u šetnju oko ribnjaka u blizini naše zgrade. Malo je šetala, no trava joj je bila previsoka pa sam ju nosila. Spustili smo se uz ribnjak gdje je betonska staza i ondje je tapkala.
Došli smo do dva pecaroša (45 i 65 godina, prema slobodnoj procjeni), jedan gol do pasa, drugi sjedi, škilji, ozbiljan.
Baba kakva jesam, sa svakim popričam, posebno onima koji se obrate mom djetetu.
I krene priča o tome kako bih ju trebala uzeti u naručje jer joj je već teško hodati. Savjetuju mene dva starija muškarca. Kažem ja da ne šetamo dugo, a oni meni, samo ti nju nosi.
Onda sam ih podsjetila da sam ja ona od prošle godine koja je pravila i po 10 krugova oko bajera noseći dijete u marami. Ishvalili su me napomenuvši kako dijete treba majčinu blizinu, toplinu, kako se tako osjeća sigurnije, kako je još malo i ne treba biti samo.
Baš sam to danas prepričavala MM-u. Možda takav savjet ne bi dobila od nekog modernog muškarca koji se odvojio od prirode, od iskonskog u nama.
Ja sam ove savjete dobila od ljudi koji samo što nisu imali luk i strijelu u ruci. Tako sam bila ponosna na te naše muške koji kuže stvar.
I općenito sam primjetila kako stariji ljudi puno bolje reagiraju na nošenje.
S M. se vozim gradskim busom i nosim je u marami. Starci su oduševljeni dok često primjećujem mlađe majke (ne želim generalizirati) kako gledaju pomalo prezrivo.

Samo ti nosi svoju bebicu i uživaj u tim trenucima. To tako brzo prođe. Proći će čas, a dijete će ti se kidati iz krila jer će mu biti zanimljivija igračka, buba na podu, cvjetić u travi. Naravno, uvijek će se vraćati u topli majčin zagrljaj, ali to je ono što treba ne samo njima, nego i nama.

Citiraj:

---

Lady Grey prvotno napisa

Ajme, smrzla sam se na ovaj opis!
Čula sam neki dan i naziv za takvu djecu: ugašena djeca. :(

---

Da, sad si me podsjetila. O tome piše W. Sears u knjizi Povezujuće roditeljstvo (inače sjajna knjiga pa vjestice, ako imaš vremena, preporučam).

Zapravo, M. uopće ne traži da ju se nosi osim, eto, kad ujutro pravim doručak, onda joj je dosadno sve to gledati od dolje pa traži da ju uzmem. A kad kuham ručak, ne traži da ju nosim nego gura stolicu do sudopera pa ju moram staviti da gleda što radim.
Vidiš, baš ću morati podsjetiti sve one koji su i mene davili da ćemo je naviknuti na ruke, kako su bili u krivu i kako nemaju pojma o odgoju djece ;-)

Citiraj:

---

tajuska prvotno napisa

Mislim da je neusporedivo dijete od godinu i pol koje vec kuzi neke stvari i dijete od mjesec, dva koje se doslovno trenira jer ne moze razumijeti zasto ga mama i tata ne zele primiti. Normalno da se vecem djetetu vec postavljaju neke granice, to je nuzno za uopce normalno funkcioniranje obitelji, mame, tate...

---

Ma naravno, slažem se, ja sam veliki zagovaratelj nošenja i danas svojeg trogodišnjaka puuuno nosim, ali jednostavno su me neki primjeri u bliskoj okolini potakli na razmišljanje.
Ne da bih ja odustala od nošenja, nego jednostavno pokušavam razumjeti one koji ne nose toliko.

Mene su od nosenja bolila ledja, pa onda ruke, na kraju sam zavrsila na fizikalnoj... Ali nije mi nimalo zao. Mrvicu sam puno nosila u slingu, ali ne mozes svaki puta kad zakmeci stavljati sling (ili je bar meni to bilo nespretno), pa sam nosila na rukama, X puta sam je nosila na jednoj ruci i dojila jer sam drugom nesto radila (otvarala vrata, tipkala na kompu, jela, vadila stvari iz frizidera, ves sa susilice...), pa mi je to postalo pod normalno (jes da su neki okretali ocima ali me nije diralo).

Ionako sve ruzno i tesko covjek zaboravi, ostanu samo sretna sjecanja kako mala sretno i mirno spava u narucju... :zaljubljen: Ili (malo cesce) kako spava prekrivena mrvicama i s flekom od paradajza na pidjamici jer opet rucam s njom u narucju :mrgreen:

Ne primjecujem da danas ista vise trazi biti na rukama od beba koje su manje nosene, jedino vise nece u kolica ni pod razno, ali ne zato da se nosi nego zato da trci...

P.S. Ali sam ove godine ponosno nosila majce bez rukava - imam jako lijepu definiciju bicepsa, tricepsa, ramena.... :lol:

Mislim da se dijete može naučiti na sve, pa tako i na ruke. Ali ne vidim da je to neki veliki problem ako majci nije problem nositi, na kraju da imaš što pokazat ko sillyme :)

Moj je više naučen na sisu - ruke mu i nisu neka špica, kad vidi sisu ponaša se ko mali ovisnik, počme vrisku od oduševljenja, grabi, sikče, jauče, cvili, kad je napokon stavi u usta prvo se smije jedno 20 sekunda dok se ne smiri onda krene vuč. I tako svaki svaki put.

Ovo dijete o kojem je Čokolada pisala – užas, valjda prejedeno AD-a ili što li joj več daju, ne razumijem, i sigurna sam da nije trening u pitanju, tako da ta majka može u najmanju ruku biti samo zabrinuta za svoje djete a ne ponosna na sebe :roll:

Međutim mislim da je glupo grozit se na ideju treniranja djece, ja treniram Š od kad je napunio 6 mjeseci i super nam ide. Naučio je "Ne", uz puno muke i upornosti, i sad u 80% slučajeva posluša kad mu ozbiljnijim tonom rečem što ne smije. Drugi trening je sjedanje. Od kad se počeo posjedati sam, krenuli smo sa tim da sjednemo na kauč i “pričamo”. Ono što sam želila postići sa tim jest da on u tim trenutcima ne treba nikakve dodatne stimulanse i zabavu (igračke ljude pse itd) osim sjedanja sa mamom/tatom i da nam da svu svoju pažnju i koncentraciju. Kasnije če nam to nadam se koristiti i kad budu važnije stvari u pitanju. Prvi dan smo jedva uspjeli 10 minuta, kenkao je, dizao se, htjeo mi čupat kosu itd itd. Svaki put bi ga vratila da sjedne pored mene i rekla Sjedni Š. Drugi dan još gori od prvog, zamalo sam odustala, neće pa neće, dosadna sam mu…ali sad, jedno 2 mjeseca nakon, mi sjedimo zajedno po pola sata na kauču, smijemo se, on priča tj pljucka i prducka, ja ponekad uzmem knjigu i čitam, on sjedi i gleda svaki moj pokret. Nakon nekih pola sata, uzmem ga pa se još malo ljubimo na kauču, i onda je trening gotov.

Meni je sama logika u glavi rekla da mi je najvažnije učiti dijete ove dvije stvari. “Ne” jer želim da me uvijek posluša kad mu to rečem (naravno svjesna sam da to neče biti uvijek),želim da ima potpuno povjerenje u mene, i da uopče niti ne preispituje to moje ne, jer ako mu je mama rekla Ne, znači da je to za njegovo najbolje, i nema ništa bolje što može u tom trenutku učiniti za sebe, nego poslušati me. Kasnije kad bude imao 13-14 valjda če krenut i prve vlastite odluke, al do tad meni je draže da me sluša i ne preispituje previše moje odluke.
A Sjedni jer bih voljela da se nauči strpljenju i koncentraciji. Neče mu uvijek u životu biti zabavno, a pola će života provest čekajući nešto, lakše je za njega i za mene da ga te stvari ne živciraju nego da se nauči tako reći sam zabaviti i biti miran.

Raspisala sam se, al samo zato jer je spomenut trening djece u ovom nesretnom kontekstu vezanom za dijete iz čokoladinog posta.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Ma naravno, slažem se, ja sam veliki zagovaratelj nošenja i danas svojeg trogodišnjaka puuuno nosim, ali jednostavno su me neki primjeri u bliskoj okolini potakli na razmišljanje.
Ne da bih ja odustala od nošenja, nego jednostavno pokušavam razumjeti one koji ne nose toliko.

---

naravno.
mi trenutno raspravljamo dali je ona dovoljno velika da shvati da se po noci lezi u krevetu i ne nosi. jer probudi se i ponekad ni sisa ne pomaze, nego se zeli nositi. ja sam blize tome da bi to vec mogla razumijeti, zakoniti nije. pa i dalje nosi/mo i usred noci jer nekak mislimo da s tim ne mozemo pogrijesiti.

stvari se mijenjaju pa tako i razlozi i potreba za nosanjem. u pocetku ako nije bila gladna, a kmecala je (dakle stalno ;) ) to je znacilo da se hoce nositi i to je odmah pomoglo. mogla sam ju ubaciti u maramu i ici gdi hocu i kolko hocu. danas joj se bome vise ne da predugo nosati u mei tai niti joj je svejedno gdi idemo. ak se nista oko nas ne desava, dosadno joj je i pocne negodovati. nekad kad cendra uopce ne zeli da ju nosamo niti nosanje pomaze nego hoce da ju odnesemo u drugu prostoriju i damo joj nesto za igranje...tak da bit je prepoznati i ispuniti djetetove potrebe dok ih jos ne moze ispuniti samo. naravno da ce pobornici nenosanja i pustanja da place reci da i ful mala bebica moze bez problema sama zadovoljiti neke svoje potrebe samo je treba nauciti kako. i ko zna. mozda su oni stvarno u pravu. ali meni i to da su u pravu nista ne znaci. draze mi je ovako.

Ne možeš dijete nučiti na ruke, možeš samo poticati dijete na sudjelovanje u svakodnevnom životu i komunikaciju, dijete uči dok se nosi, dok gleda zbivanja oko sebe, a ne mobile i strop, uči motoriku neposredno, osjeća promjene ravnoteže isl. Moja Di je bila puno u marami jer je Do bio mali i skakao okolo pa sam se bojala ostavljati je izvan dohvata moje ruke. Čim je mogla sjediti sama se uspravila u marami i držala da bolje vidi, onda smo prešli u sling i ona je uvijek tako sjedila na boku i pridžavala se iako je bila sigurno vezana, a kad bi zaspala često bi je samo prebacila u drugi položaj ako smo bili u šetnji npr ili odložila u krevetić. Mislim da je samo odgojno bitno da nošenje nije zauvijek na zahtjev, baš kao i dojenje - ok je na zahjtev za malu bebu, ali dijete od godinu dana ili više treba se nositi kad mama misli da treba, da je korisno, spretnije i potrebno. Ponekad treba i pričekati, ostati u sjedalici, krevetiću i postepeno se učiti strpljeju i odgođenom zadovoljenju potreba. Recimo od godine do druge, treće bi trebalo postati normalno, da je nošenje povremeni način igre ili nužnost npr planinarenje itsl. a mali istraživač koji se nauživao gledanje već će ionako jurcati znatiželjno okolo

čitam redom vaša razmišljanja i onda shvatim kako ja, u stvari, nisam ni razmišljala o tome da dete ne nosim ili da smanjim "količinu" nošenja...
podignem ga i nosim ga kad god traži, vrlo su retke situacije kada mora malo da sačeka, ali opet ga uzmem.
ne smatram da se može učiniti neka šteta detetu ako ga roditelj nosi, naprotiv. mislim da može biti samo koristi od toga.
niti mislim da tu postoji učenje na ruke i navikavanje. možda grešim, ali mi se čini da je sve to individualno... neko dete traži stalnu blizinu majke i traži da stalno bude nošeno, dok drugo to baš i ne voli, odnosno nije mu potrebno u toj meri.
takođe, primećujem da se potrebe smenjuju i razlikuju tokom vremena. ima dana kada se zalepi za mene kao taksena marka i vrišti kad samo oseti da bih htela da ga spustim, a ima opet dana kad mu ni ne padne na pamet...
kad je bio jako mali, uvek je bio uz mene, nisam ga ostavljala samog da leži i bleji u plafon dok ja nešto radim. nekad sam mislila da možda i preterujem, da dete treba ponekad ostaviti ako već ne traži da je nošeno.
no, nije se navikao na ruke, nije razmažen i nije ga "iskvarilo" to nosanje...
deca se ne mogu "pokvariti" ljubavlju, pažnjom i toplinom :)
a ona Čokoladina priča mi je prestrašna! neverovatno da tim ljudima niko nije rekao da treba da se zabrinu za dete :(

Pratim već par dana ovu temu...I pričam jučer sa svekrvom i nešto tako kažem za Elu, a ona na to "Pa da, već se naučila na ruke"
I onda sam stvarno krenula intenzivnije na temu...
Kako je moguće da se ona s mjesec dana naučila na ruke?? Kako se mogla naučiti na ruke? U svojih mjesec dana starosti, da li joj je prirodnije okruženje prazan krevet ili moje naručje?
Da li je začeta u hladnom inkubatoru, u kojem je bila potpuno sama ovih posljednjih 9 mjeseci dok je rasla ili je rasla u mom trbuhu, okružena mojim glasom, srcem, disanjem, mojim ljuljanjem, dizanjem, šetanjem...
Pa kako se onda ona mogla naučiti na ruke kada je to ustvari jedino što zna? Dijete se mora naučiti na krevet, a ne na ruke!

Citiraj:

---

ana.m prvotno napisa

Pa kako se onda ona mogla naučiti na ruke kada je to ustvari jedino što zna? Dijete se mora naučiti na krevet, a ne na ruke!

---

To je to. U jednoj rečenici pravi zaključak.:yes:

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Mislim da je samo odgojno bitno da nošenje nije zauvijek na zahtjev, baš kao i dojenje - ok je na zahjtev za malu bebu, ali dijete od godinu dana ili više treba se nositi kad mama misli da treba, da je korisno, spretnije i potrebno. Ponekad treba i pričekati, ostati u sjedalici, krevetiću i postepeno se učiti strpljeju i odgođenom zadovoljenju potreba. Recimo od godine do druge, treće bi trebalo postati normalno, da je nošenje povremeni način igre ili nužnost npr planinarenje itsl. a mali istraživač koji se nauživao gledanje već će ionako jurcati znatiželjno okolo

---

je, u AP teoriji je tako.
u praksi, bitno je da se ne ubijamo od jada i ako sasvim pogrešno popustimo i nosimo dijete radi djetetovog hira (s tri godine, to se može već nazvati - hir), a ne potrebe i koristi. ili, radi naše potrebe da ne slušamo djetetovo cviljenje koje nas u tom trenutku nervira, i lakše nam je u tom trenutku nositi, nego odgajati. :mrgreen:
to je, naravno, moje mišljenje, mišljenje jedne nedoslijedne mame. koja je doslijedna u vrlo reduciranim okolnostima, ima i takvih.

ma, ovo je lekcija iz života, a ne iz AP :) sori Cvijeto što te ispravljam, ali mi smo ti ovu našu Di nanašali ko žene nogometaša pudlice i shitzue jer je užasno sitna i lagana i baš nam je bilo slatko i navikli se nju u maramu, Do na bic ili sl. Dok me nisu frendovi počeli čudno gledat na skijanju, pa dijete ti ima 4 godine, a vi ju nosite, a ja onako idiotski ali ona ima nogu 23, a snijeg, led... :lol:E onda je trebalo vremena da madam shvati da ne skače u lokve i tak, ja volim učit na greškama, pa sam si onda jako pametna :oops:

ma, ja mislim da mi sve skupa većinu stvari pa i tako štošta oko djece 'preko-mislimo'
(kako bi se reklo po naški 'overthinking')

dijete do 6 mj digneš kad plačucka, promijeniš i daš sisu
od 6 do 12 mj pomalo već glasom umiruješ, ne trčiš na prvi kme, već hodaš
od 1 do 2 g očekuješ da se strpi, doduše bez uspjeha :)
i tako s vremenom dobiješ ljudsko biće koje je, kao i svatko od nas, nekad više, nekad manje u stanju čekati na zadovoljenje svojih potreba

ja se užasavam na ljude kojima nije prioritet odgovoriti na potrebe svoje djece (naglasak na dojenčad)
ali jednako skeptično gledam i one koji kroz djecu zadovoljavaju svoje potrebe za bliskošću, fizičkim kontaktom i ostalim

Moj stariji sin je bio vrlo plačljiva beba i zbog toga je stalno bio po rukama jer drugačije nije išlo, jednostavno je stalno plakao punih 4 mjeseca osim ako nije bio u rukama i u pokretu, ne sjediti:mrgreen:.

Mlađi sin je bio izraziti mirna beba, gdje god je bio njemu je bilo dobro i njega smo nosali iz gušta. A kad je imalo ludu fazu plakanja oko druge godine nije bilo šanse da ga se uzme, otimao se ko malo tele.:mrgreen:

Citiraj:

---

Angelina_2 prvotno napisa

Pozdrav curke...

tako da neznam kako to drugacije objasnit osim navike na ruke... drugo dijete radi sad istu stvar...

---

Prvo dijete se naviklo na ruke, a drugo radi istu stvar, traži da se nosi ili ste i drugo dijete navikli na ruke?
Ovo pitam čisto iz radoznalosti.
Ja i dalje smatram da neka djeca jednostavno imaju veću potrebu da se nose, a roditelji im tome udovolje ili ne (prema htjenju i prema mogućnostima). Ne mislim da neko svoje savršeno mirno dijete nosanjem pretvori u dijete koje ne smiruje ništa drugo osim nošenja.

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Ne možeš dijete nučiti na ruke, možeš samo poticati dijete na sudjelovanje u svakodnevnom životu i komunikaciju, dijete uči dok se nosi, dok gleda zbivanja oko sebe, a ne mobile i strop, uči motoriku neposredno, osjeća promjene ravnoteže isl.

---

Slažem se. M. je dosta kasno prohodala (13 mj.) s obzirom kada se počela dizati na noge (7 mj.), no vrlo je oprezna, stabilna, nema padanja, odustajanja, vrlo je spretna, okretna.

Inače, kada vas čitam, imam osjećaj da sam ja ili vrlo popustljiva u odgoju, ili imam super dobro dijete koje shvati i posluša moje NE ako je ozbiljno izgovoreno (uglavnom kada se radi o opasnim situacijama i vađenju robe iz ormara).
Svemu drugom se uči iz iskustva pa kada kažem da je nešto pec odmah posluša jer sam joj dopustila da proba vruće jelo ili vruću dršku šerpe (ne toliko vruće da bi se mogla ozbiljno opeći), kad je boc, zna da bode jer je isprobala bodljave stvari...
kad je počela silaziti s kreveta, naučili smo ju da to radi na ispravan način..
stvari koje su joj apstraktne poput struje ni ne objašnjavam nego jednostavno zaštitim utičnice, maknem lampe s poda itd.
vidim da su joj i dalje apstraktne fore poput razbit će se pa joj više ne dajem u ruke lomljive stvari i to je to
Što se tiče povjerenja, nikada joj ne lažem pa kad ju ostavim u krevetu (bračnom) i kažem da idem piškiti i piti vode, ona se ni ne pomakne dok ne dođem jer zna da ću doći; kad joj kažem da će papati jogurt, onda papa jogurt i ne miješam joj ništa više u to (jednom pokušala pa je itekako s nepovjerenjem gledala iduću žlicu)
A što se tiče strpljenja, mislim da je to stvar karaktera... Evo, moje sestre, brata i mene je (između ostalih) odgajala ista baka čiji je životni moto bio "strpljen - spašen" pa smo nas dvije super strpljive i prilagodljive, a brat i druga sestra užasno nestrpljivi i netrepeljivi u situacijama gdje nešto moraju čekati duže nego su predvidjeli.
M. je strpljiva i bez problema će biti u gajbi dok ja usisam cijeli stan (dobro, odkad hoda, usisava zajedno sa mnom), ali znam da ima djece čiji roditelji imaju sličan način odgoja mojemu pa se pored njih ništa ne može raditi.
Djeca su osobe, mali ljudi i vole prisustvovati svemu što se događa, bilo u marami, viperu... i ja mislim da ih treba u sve uključitii i sve im pokazati.

Svi postovi na temu "ne" su prebačeni na temu Propitkivanje roditeljskog "ne"

Citiraj:

---

Strobery Shortcake prvotno napisa

Prvo dijete se naviklo na ruke, a drugo radi istu stvar, traži da se nosi ili ste i drugo dijete navikli na ruke?
Ovo pitam čisto iz radoznalosti.
Ja i dalje smatram da neka djeca jednostavno imaju veću potrebu da se nose, a roditelji im tome udovolje ili ne (prema htjenju i prema mogućnostima). Ne mislim da neko svoje savršeno mirno dijete nosanjem pretvori u dijete koje ne smiruje ništa drugo osim nošenja.

---

beba se voli nosat.. a posto neznam definiciju toga.. to zovemo "naucavanje na ruke"

Većina beba se voli nositi i to je jednostavno tako (priroda je to tako zamislila). One koje vole biti na miru su u manjini, samo što o njima najviše čujemo pa kontamo da su sve takve samo naša nije.


Gospodine Angelina_2, molim da se registrirate pod svojim korisničkim imenom. Korištenje tuđeg nije dozvoljeno makar je i od supruge. Hvala na razumijevanju i poštivanju naših pravila :)

Citiraj:

---

Angelina_2 prvotno napisa

beba se voli nosat.. a posto neznam definiciju toga.. to zovemo "naucavanje na ruke"

---

Ali ipak je do bebe, a ne do vas koji ste je stalno nosili, pa ona sad neće drugačije.
Svako od nas traži način da se sa tom bebinom potrebom nosi, pogotovo ako su zahtjevi za boravkom na rukama veliki, a roditelji umorni i nisu fizički u stanju da odgovore uvijek na taj zahtjev (ili ne žele, ma šta mi mislili o tome). No ipak je do bebine potrebe, a ne do roditelja.

Citiraj:

---

cherry prvotno napisa

ma, ja mislim da mi sve skupa većinu stvari pa i tako štošta oko djece 'preko-mislimo'
(kako bi se reklo po naški 'overthinking')

dijete do 6 mj digneš kad plačucka, promijeniš i daš sisu
od 6 do 12 mj pomalo već glasom umiruješ, ne trčiš na prvi kme, već hodaš
od 1 do 2 g očekuješ da se strpi, doduše bez uspjeha :)
i tako s vremenom dobiješ ljudsko biće koje je, kao i svatko od nas, nekad više, nekad manje u stanju čekati na zadovoljenje svojih potreba

ja se užasavam na ljude kojima nije prioritet odgovoriti na potrebe svoje djece (naglasak na dojenčad)
ali jednako skeptično gledam i one koji kroz djecu zadovoljavaju svoje potrebe za bliskošću, fizičkim kontaktom i ostalim

---

Baš jako dobro razmišljanje. :klap:
Možda te netko i posluša (bilo bi pametno). :yes:

Meni ni ove neke krajnosti, hodanje po stepenicama u kući ili vožnja dijeteta u autu bez raloga, samo da bude mirno isto nisu baš jasne...
Ali ok, ja nisam imala jako zahtjevno dijete pa mi je to možda zato čudno, ali ipak...mislim da kako god zahtjevno bilo ne bih s njim hodala po stepenicama u zgradi! Ili se vozala dva sata u autu da bi spavalo..

Citiraj:

---

ana.m prvotno napisa

Meni ni ove neke krajnosti, hodanje po stepenicama u kući ili vožnja dijeteta u autu bez raloga, samo da bude mirno isto nisu baš jasne...
Ali ok, ja nisam imala jako zahtjevno dijete pa mi je to možda zato čudno, ali ipak...mislim da kako god zahtjevno bilo ne bih s njim hodala po stepenicama u zgradi! Ili se vozala dva sata u autu da bi spavalo..

---

mi smo u jednoj fazi hodali po stepenicama raznim, po sumi, uokolo kuce...sto god je trebalo da pola sata ne vristi neg da u miru zaspi...i tada bi sve dali da je od onih beba koje hoce spavati u autu. no ona je u autu vriskala do iznemoglosti.