da li treba uciti decu da vrate udarac

meni je, u toj njihovoj dobi od manje od recimo 4 godine, jedini nacin reagiranja taj da ja (ili neka druga odrasla osoba) sto brze odreagira na agresivni cin i rijesi to.

ovo vracanje, obrambeni stavovi, verbalna ili fizicka obrana i ostalo - to mi sve pocinje igrati tek nakon cetiri godine... a bogami i kasnije...

nisu sva djeca istovremeno zrela za takvo ozbiljno i zahtjevno mentalno procesuiranje tudjih ponasanja (aha, napada me, sad cu se ja obranit u interesu zastite osobnog integriteta! no, sto cu odabrat? viknut ne! ispruzenom rukom, da me istovremeno cuje mama/teta, a pokret rukom zbuni napadaca? ili da bjezim, ionako smo na livadi, a imam i patike na nogama? ili da izvedem neku drugu diverziju??... hmmmmm... da razmislim....)

a cvrsto vjerujem da u dobi od ispod bar cetiri godine ti mehanizmi akcija-reakcija funkcioniraju na nekim vrlo vrlo bazicnim i refleksnim razinama...

Citiraj:

---

makita prvotno napisa

Što kad vaše dijete vrati udarac pa dobije još jači...netko bi trebao prestati, zar ne?

Smatrate li da je onaj koji je prestao sa fizičkim obračunom slabić?

Koje su alternative?
- zauzimanje odlučnog stava
- biti glasan je sasvim prikladno
- reći odraslima je sasvim u redu
- izmaknit se, stavit neki predmet ispred sebe u obranu također je u redu
-

---

ova varijanta mi se najvise dopada. Kao i ona sa ispruzenom rukicom i vikanjem "ne".

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

meni je, u toj njihovoj dobi od manje od recimo 4 godine, jedini nacin reagiranja taj da ja (ili neka druga odrasla osoba) sto brze odreagira na agresivni cin i rijesi to.

ovo vracanje, obrambeni stavovi, verbalna ili fizicka obrana i ostalo - to mi sve pocinje igrati tek nakon cetiri godine... a bogami i kasnije...

nisu sva djeca istovremeno zrela za takvo ozbiljno i zahtjevno mentalno procesuiranje tudjih ponasanja (aha, napada me, sad cu se ja obranit u interesu zastite osobnog integriteta! no, sto cu odabrat? viknut ne! ispruzenom rukom, da me istovremeno cuje mama/teta, a pokret rukom zbuni napadaca? ili da bjezim, ionako smo na livadi, a imam i patike na nogama? ili da izvedem neku drugu diverziju??... hmmmmm... da razmislim....)

a cvrsto vjerujem da u dobi od ispod bar cetiri godine ti mehanizmi akcija-reakcija funkcioniraju na nekim vrlo vrlo bazicnim i refleksnim razinama...

---

A nama je bas oko trece godine palilo to s ispruzenom rukom, sad s 4 je refleks da udara nazad.

litala, pa u tako maloj dobi to i nije mentalno procesuiranje situacije, nego naučena radnja, gotovo rješenje. Npr, kad te netko udre, na sav glas vikni "ne!". I to učiš dijete, ili neku sličnu varijantu, i ja sam ih vidjela više koji su to naučili. S jedne strane pomaže u konkretnim situacijama u toj maloj dobi, a s druge, gradiš neku osnovu za naknadna mentalna procesuiranja :mrgreen:.

Upravo smo jutros na putu do vrtića imali tu raspravu.
Moj šestogodišnjak odbija ići u vrtić iz razloga što ga neka djeca tuku.
Učim ih obojcu da nije lijepo tući se, da neka se makna.
Ali to očito nije urodilo plodom.
Sada sam mu rekla da ako ga netko udara neka pokuša reći NE, ako ne pali - neka kaže teti. Ako i dalje ne prestaje - VRATI, uz upozorenje da od sada vraćaš svaki udarac.

U vrtiću su klinci imali radionicu i moram priznati da je moj sin sve zapamtio do prve jer su sve isprobali što im je naravno bilo zabavno. Pa nešto treba objasniti ozbiljno, a nešto kroz igru malo usvojiti stav. Ima puno tradicionalnih dječjih igara koje tete koriste da bi djeca našla svoju mjeru u tim koškanjima na siguran način, naravno one koje znaju i koje imaju mogućnosti . ide, ide jež, boc boc iglicama..bjež mi sad prva pada na pamet, ali ima još toga

pa nisam ni napisala da djeca to ne mogu usvojit :-p

al se jesam referirala na cinjenicu da je dijete pokretacice topica cca tri godine, a i nekako mi se ucinilo da je to problem koji traje vec neko vrijeme (dakle poceo prije trece godine)...

a stacumuja, ocito sam malo zafilozofirala na krivom pdf-u :mrgreen:

ma sve pet, nije da polemiziramo LOL
sve se svede na to da teta zna kako i da ima vremena i mogućnosti odradila bi s grupom što treba da se djeca nauče i posvađati pomirit i pobjeć ako je netko ljut i tuče se i kako smirit ljutka, ali ako ih je 30 ispod tri godine onda je to ravno čudu, čast iznimkama. Tako da ne preostaje nego doma s djetetom radit, igrat se situacija iz vrtića, zamjenit uloge, glumit tetu, pa prijetelje, pa tako što bolje skužit što se događa tamo i ondaje lakše reagirat. Naravno da mala djeca ne mogu i ne trebaju sve sama riješavat. Kod naših teta nije palilo da dođeš mirno i kađeš što je bilo jer su onda bile sigurne da se ništa nije strašno dogodilo, ali na vikanje tijekom tučnjave su skakale jer ipak može biti svašta pa skoče odmah. Sad svatko zna svoje tete i grupu najbolje

od mog sina teta u vrtiću ih uči da ako te neko udari da treba vratiti!!! meni to nikako ne sjeda-ipak život ne funkcionira tako!
ja mu pokušavam objasniti u kojem slučaju je ok se braniti a kad ne, pa da prvo veli prestani, prijatelji se ne tuku i na taj način da zaustavi onog ko ga tuče!
ali istina je da je tako malima teško to objasniti!

Moja najstarija kći je bila odmalena krhko i nježno stvorenje, jake inteligencije ali slabe muskulature. Od 1. razreda osnovne škole jedan dječak je maltretira. Bukvalno radi mobing na njoj. U nižim razredima je to bilo na sljedeći način: pljune je, uzme njene novce iz novčanika i stavi sebi pod pazuh, udari je po leđima, digne joj suknjicu, postavi joj nogu, isprlja joj pernicu od pod i slično. Psovke da ne spominjem. Pošto su roditelji"normalni" mi smo pokušali preko razrednika sa njima da komuniciramo. Uvijek je kod njih čvrst odbrambeni stav(pa i ona je njega izazavala, vratila mu je i slično). Nakon 4. razreda, on ponovo ide sa njom u odjeljenje(kod nas djecu miksaju kada prelaze od učitelja nastavnicima) i naravno nastavak. Sada su više uvrjeđivački: vidi kakva si ružna, gubo, gubava(često joj bude herpes na usni),smrdiš, ja te ne bih ni pogledao, ni sjedio sa tobom. Naravno sve uvrede nisu imale veze sa stvarnošću, moja kći je dobro i poslušno dijete, odlična učenica, a zlostavljač dolazi iz porodice u kojo roditelji jedno drugo psuju majku, i ima dva starija brata koja su bili isti kao on. Zamislite sada svaki dan, svaki ubogi dan školske godine da on nju maltretira. Vrijeđao je on u drugu djecu, ali moja kći je bila njegov glavni cilj i zadatak. Mi smo sa njom razgovarali, prijavi ga, otiđi pedagogu, vrati i ti njemu udarac, čak sam znala i reći da mi više ništa ne govori, jer ne znam šta da radim, bila sam potpuno nemoćna(išla sam bezbroj puta razrednici i pedagogoci). Čak sam stekla i utisak, da oni misle kako sam dosadna, ne mogu ni oni ništa, da se strpimo dok ne završi školu. nekoliko puta verbalne grozote vezane za kćerkinu sexualnost nisam MM ni prijavljivala. Vjerujte, bilo me sramota i ponoviti, a strahovala sam da i MM može poludjeti i uraditi nešto nepromišljeno. I tako dan za danom, sve do jednom. Prošle godine, sami početak drugog polugodišta, moja nkći sedmi razred, bebici 10 dana, mi veseli, odmorni, sa novim članom porodice. I dolazi ona iz škole, sva prljava, ošamućena, i kaže meni šta joj je sve uradio, i da ona više ne ide u školu. Samo da čujete kakvu grozotu je jedno 13-godišnje dijezte izreklo mojoj kćerki, za ne povjerovati. I ja istog trena odlučim reći MM, malo ja to upakujem. On je sjedio, pozelenio, i rekao da idemo oboje u školu. Tamo smo napravili takav metež, tražili smo direktora, prekinuli čas, pedagogica je došla, njegovi roditelji. MM je samo šutio i onda je rekao pred svima:" Od sada kada je fizički povrijedi svaki pu ima pravo, ja joj dajem to pravo, da mu pred svima vrati. Da vidim da ijedan nastavnik išta kaže, ako je nisu branili neka dopuste da se sama brani. Za svaku verbalnu uvredu ona će napustiti čas i sjedit će ispred učionice. A prvi puta kada joj kaže nešto ovako pogano, ja ću tužiti školu, direktora, roditelje i slučaj prijaviti Socijalnom. Ne mogu dopustiti da je povrijedi, ili vrijeđa a da ja to gledam. Postoje izjave djece o njegovom ponašanju zadnjih 8 godina, dokumetovane. Moje nije da rješavam sa djetetom, ali ja ću pronači način!" Svi su ostali paf. Kada smo došli kući objasnili smo joj da je narasla, da se mora boriti za sebe, da je vjerovatno i jača od njega, i da ga mlatne kada god joj zlo nanese. I tako je i bilo. Uvrede su bile i dalje ali rjeđe, ona je bila zadovoljnija, mi malo rasterećeniji. Na kraju 8. razreda toliko je zlostavljač vrijeđao jednu djevojčicu koja ima kraćuu nogu, da su ga svi ostali dječaci istukli. I tada je prestalo. Moja kći je sada gimnazijalka, on ide u drugu školu, ali opet se sjeti nekada i i priča šta je sve proživljavala. Na žalost sistem nije riješio, nego se tkva djeca, problematične prirode i ponašanja i učenja, puštaju iz razreda u razred samo da bi ih se nastavnici "riješili". I tako završe osnovnu, srednju, pa se onda pitamo otkud zlostavljač u porodici, ili kako se postane kriminalac. Od tada za svu moju djecu važi: ne daj se ponižavati, i ne dozvoli da te drugi biju.

-kod moje male ih je 28 u grupi..rijetko kad teta može vidjeti da se tuku i zadražiti da se ovaj ispriča..

-.nije mi smetalo ako se klinke nekad povuku za kosu, ali kad ju dječak od 3g koji trenira karate bez ikakvog povoda udari šakama u trbuh i nogom u glavu a teta ne vidi ili ga brani-šta na to reć
mala mi je piškila noću u gaće, danima bila razdražljiva,plakala za svaku sitnicu, vrištala u snu- a nije htjela reć što se događa-dok joj nisam našla masnicu iza uha od udarca nogom koji ju je mogao usmrtiti

-mislite li da će takva dijeca agresivna već u vrtiću, biti bolja u kad krenu u školu-ja mislim da ne samo će nastavit po starom dok ne nalete na nekog jačeg od sebe
-uzrok takvog ponašanja sigurno postoji ali u trenutku kada sam spoznala da mi je dijete od njegovog udarca moglo ostati na mjestu mrtvo-nije me zanimao
- tuče se jer želi nanjeti bol i već sada uživa kad nekom nanosi bol- tuče druge jer ne podnose kada plaču
- mojoj maloj je rečeno da zove teteu svaki put, ali ona sad u tome pretjeruje, pa ju zove za svaku sitnicu, a djeca obožavaju kad ona tako regira pa ih to motivira da ju još jače udaraju, i provociraju-da bi plačući zvala tetu
-što je poduzeto u vezi agresivca-ništa? rečeno mi je da je bolje da moja mala ide psihologu nego on-

- kad ih je za vrijeme blagdanskog dežuratva čuvala druga teta- malom je stalno govorila-udarišli tu i tu curicu još jednom reću joj da ti vrati i 10 puta ga je upozorila i fakat ga je ima stalno na oku- nije ga htijela poniziti ili izdvojiti, da se osjeća posramljeno već mu dati do znanja da takvo ponašanje neće dopustiti i da će mali snositi "posljedice" za takvo ponašanje, a ne da će on "biti šef" grupe-već ona teata
- uglavnom teta je rekla njegovom ocu kako se mali ponaša- jedno ga vrijeme nakon toga nije bilo u vrtiću- a kasnije kad je došao mir...teta iz njihove domicilne grupe roditeljima nikad nije ukazala na ponašanjem njihovog dijeteta

- mala mi danas ne ide u vrtić-jučer nije prvi put u životu htjela ostat u vrtiću,ali mislila sam da je to samo faza pa sam ju ostavila a ona se od straha i plaća ispovraćala-kaže teta da s hodnika nije htijela ući unutra
-nakon samo 2 dan oduševljenja odjednom plaće i povraća, i naravno da ponukana iskustvom opet mislim da se nešto događa

-imaju novu tetu jer im je njohova otišla, i opet će za mjesec dana dobiti novu-koma

- ima par roditelja čija su dijeca agresiva i oni su sami tražili da psihologica dođe u grupu, ali roditelji glavnog agresivca ne fermaju-a teta je prema njemu med


Uglavnom ujna MM mi kaže da u njihovom vrtiću postoje brat i sestra koja su agresivni ali nisu zajedno u grupi- ova agresivna djevojčica ima skupinu "bandu" svojih curica koju pozove u kut sobe, odabere žrtvu, i onda je tuku (tad su imali 4,5g) bez ikakvog povoda -tukle su MM sestričnu ali i druge...tete jednostavno nisu mogle vjerovati kad su shvatile nakon dugo vremena što se događa-nažalost tome nisu mogle stati u kraj...ta curica je ovaj tjedan krenula u školu-mislite li da to neće raditi i tamo?

Mislim da bi tema trebala pričati i o djeci zlastvljačima, ali jedan aspekt toga da se braniš jeste što te neko napada. a napadači sve česći i gori. I Ivana-zg, mislim da nastavak ponašanja slijedi i u školi, doduše može da se razvije ili drži pod kontrolom, ovisi od sredine. Roditelji te djece očigledno su zakazali.

da jesu zakazali, mada iskreno znam da ima slučajeva gdje roditelji uočavaju problem, priznaju ga, ne dižu dijete u zvijezde veću su realni jer znaju da im se tako ponašanje dijeteta jedan dan kad poraste može obiti o glavu- traže pomoć- mada ju rijetko nalaze, a sami se teško ili nikako nose s tim.....takvima svaka čast-bar se trude i ne stavljaju probleme pod tepih-takvo djete već ima predispoziciju da možda jednog dana preraste takvo ponašanje

mislm da je bespredmetno uopce pričati o tome da su agresivna djeca produkt agresvnih roditelja...
ja sam rodila dvoje koij su dijametralno suprotni po karakternim osobinama..
stariji dječak- plavooko,plavokoso umilno i njezno stvorenje koje nikad u zivotu nije imao ni kao beba fazu da bi digao ruku na mene a kamoli na bilo koga drugoga.
bez obzira sto nije bio nasilan učila sam ga da se nije lijepo tuči i zaista nikad mu nije palo napamet agresijom pistupati drugima...
uvijek je bio dosta viši od vršnjaka pa ga uglavnom nitko nije dirao ali se uskoro pojavio problem u našoj užoj obitelji...
dakle,dečkić njegove dobi uredno ga je mlatio doslovno dok se ovaj moj sklanjao i sve pokusavao riješti razgovorima...
trajalo je to godinama dok mu nije pukao film pa mu je pošteno vratio...kako je veći i jači ne moram ni spominjati da mu vise nikad nije palo na pamet tući ga...

13 i pol godina kasnije rodila sam crnokosu,crnooku tasmanijsku neman(zaista joj je to nadiimak kod nas doma :D) koja je toliko dominantna da sam sve živce potrosila da je usmjerim na pravi put...
naravno da joj nisam dozvoilla da okolo mlati tuđu djecu...
stajala sam nad njom ko kobac i uporno ponavljala kako je to ruzno i kako se to nesmije i pazila...
da,imala je poriv udariti,ugristi,počupati ali ja se prema tome nisam postavila:ona je takva i sto ja tu mogu!
ne dozvoljavam joj da tuče,grize i čupa tuđu djecu i sasvim mi je uredu ako joj drugo dijete vrati ako je ona prva počela!naravno da ce joj vratiti!
pomalo,s vremenom sam uspjela naučti je da je ružno tući se,čupati i gristi!
nismo mali puno incidenata s djecom vani jer sam bas jako pazila da do toga ne dođe..
desilo se nekoliko puta i onda sam ju odmah uzela za ruku i udaljila s igrališta!
danas nakon puno truda ona vise ne tuče djecu osim ako je netko prvi ne udari!onda vrati i to je nisam nikad trebala učiti...;)
i dalje je dominantna,predvodnik i šefica to joj je pak karakterna crta od koje ne mozemo pobjeci ali nema udaranja druge djece!
inače,imali smo period u životu kad je moj vec veliki tinejđer vikao :mamaaaa,L. me tučee!on 15,ona 1 i pol godinu!
dakle, po meni nema veze s odgojem jer smo ih odgajali isto,vec s karakterom:)

Hm... dvosjekli mač, da li vratiti udarac ili ne? Onako na prvu bi rekla- da, odmah. A onda, pametniji popušta, treba ignorirati. A onda- dobar i lud su braća.... ne znam. Moj je više mudrica, verbalno rješava stvari, u sukobu za igračke, uvijek nudi drugu u zamjenu ili sebi nalazi drugu zanimaciju. Nisam primjetila da je sklon udaranju, zaista nisam. Dva puta je lupio bratića i za to je bio sankcioniran sjedanjem na trosjedu u trajanju od par minuta. Shvatio je poruku, jer ne udara ga više. No tu je neki drugi problem- dijete osjeti energiju odraslih (ne bi u detalje) i samo je htio privući pažnju na sebe. Ja to znam, ali svejedno je bio kažnjen zbog udaranja. Primarni problem u ovom odnosu nema veze sa udaranjem i rješavamo ga na drugi način.

Na neka bezazlena koškanja ne bi obraćala pažnju, ali na sustavno maltretiranje- kmh khm khm... prvo bi trebala umiriti sebe, pa tek onda razgovarati sa djetetom. Ali da, u principu sam za to- vratiti udarac. Ne prvi, ne slučajni, ali ako je udaranje namjerno i kontinuirano- brani se.

MM je rekao jednom povodm mog gore opisanog slučaja: Da si u lošem braku 8 godina, razveo bi se, ne bi trpio poniženja i batine, a ne da moje dijete u učionici ima patnju svaki dan. I to je realnost. Učim ih ljepoti življenja, brizi o starima, da šire vidike, da pokažu šta osjećaju, da se ne boje, i onda treba neko da sav moj trud sruši u par sekundi.

eris, došlo mi je da plačem čitajući tvoj post, a mogu misliti kako je vama bilo a pogotovo malenoj. trebali ste odmah sa tužbom i Socijalnom službom zaprijetiti na početku. moj nećak sada ima 18 godina i upisao je fax. cijelu srednju školu on je bio maltretirano dijete sa strane četiri-pet dečkiju iz razreda. njegova mama nema s kim nije u školi razgovarala, od razrednika, psihologa, roditelja...ali nije postigla ništa. žalosno ali istinito. došlo je do toga da je malog morala voditi privatnom psihologu jer nije znala što bi.

e sad, ja imam dvojicu sinova, predškolaca i učim ih da NIKAD ne vraćaju ako ih netko udari, jednostavno jer znam kakav su temperament i da nijma ne bi bilo uopće problem udariti.
ponekad ta impulzivnija djeca budu izazvana od ovih "dobrica" i teško je roditeljima prosuditi i arbitrirati na ispravan način.
S druge strane pokušavam jačati svojoj djeci samopouzdanje na drugi način i prikazujem im te situacije (kao što je netko gore već napisao) da se maknu od te djece, ako se ponovi nek kažu tetama ali nek ne tuku.
Jer ja znam za svoje da će se oni znati i te kako obraniti ako dođe do sličnih NedajBože situacija kao u postu gore

zaista nemam reci za tvoj post, eris. samo mislim da niste smeli pustiti toliko dugo da traje jer je moglo da ostavi trajne posledice na vasu devojcicu. Na mogu da shvatim direktora skole i profesorke da su to dopustali. Uvek u svim skolama imas po jedno takvo problematicno dete pa sam tako i ja imala u mojoj skoli. Ali se odlicno secam da je bio pod nadzorom i ucitelja i pedagoga i da nije imao manevarski prostor da se tako ponasa. Strasno. Da ti neko maltretira dete i da niko ne moze to da razresi.

Citiraj:

---

kajka1 prvotno napisa

da li treba uciti decu da vrate ukoliko ih neko dete prvo udari?

---

ne.

Ako ga budem trebala učiti da vrati, odnosno ako mu ne dođe spontano, svakako ću ga probati naučiti.
Ali to treba biti zadnja metoda, ako ništa drugo ne djeluje, niti odmicanje, govorenje teti i sl.
Mi smo nedavno krenuli u vrtić, i tu je bio jedan dečko koji je non stop maltretirao sve oko sebe. Došao bi tući jednog starijeg dečka,
ova bi se odmaknuo, govorio mu da prestane, na kraju mu i oduzeo štap s kojim ga je ovaj mlatio, ali ništa nije funkcioniralo dok ga jednostavno nije klepio.
Nažalost, zakon šake je ponekad jedini jezik koji nasilnicu razumiju.

I mislim da nikako nije isto vratiti udarac, kao i udariti iz čistog mira. U prvom slučaju riječ je o samoobrani, u drugom o nasilju.

A ja svakako ne mislim izigravati Gandhija preko leđa svog djeteta.

nisam čitala sve vaše postove i ni sama ne znam kako djetetu objasnit udarce i tuču. ne znam. NE ZNAM, al vidim da ćemo morat naći način i to očito što prije. imao je nepune dvije godine kad sam ga odvela u jednu igraonicu gdje su se odjednom oko nas stvorila dva malca i vikala: ja ga tuči, ja ga tuči, pokazivajući na mog klinju. to se desilo bez ikakavog razloga i povoda, osim što više nisu bili sami. kad sam im rekla da se djeca ne smiju tuči i da moraju biti dobri jer je on još mali, jedna od njihovih mama mi je rekla: "aaa, pa i moj ima malo više od dvi (godine)" potpuno zanemarivši onaj dio o tuči i što sam ja uopće htjela reći. pokupili smo se i otišli a ja se uvijek iznova čudim količinom agresije koju vidim kod zbilja male djece i potpunim prihvaćanjem njihovih roditelja kako je to ok. isto se odnosi i na količine beštimji (ilitiga psovki) kod klinica, ali to je za drugi topik. nedavno smo bili na plaži i J. se savim lijepo igrao sa jednim četverogodišnjakom, koji ga je u jednom trenu jako odgurnuo i udario rukom jer mu J. nije htio dati svoju kanticu. I normalno, dijete mi se prepalo i došlo do mene da ga pomazim, dok je mama tog nasilnika odvela u more bez puno objašnjavanja kako to nije lijepo niti ga je dovela da se ispriča. ma užas. i što bih trebala objasniti svom djetetu, kakvo je to ponašanje? kakvo nam je društvo? djetetu od dvi ipo godine... da ga dam na karate sa četiri?

Djecu treba od početka učiti da se moraju braniti kad ih netko udari. Netko tebe šakom, ti njega opali još jače. I nema tu puno psihologije ni mudrosti, onaj koji se ne nauči obraniti taj će biti mlakonja koji će primati po sebi uvijek. Ja sam bila drugačijeg stava dok mi je sin bio mlađi ali sam promijenila mišljenje kad je jadničak poslušao mene u situacijama di malim nasilnicima nije bilo do jednake psihologije. Sad je priča drugačije, iako nikad nije i neće biti dijete koje šakama rješava probleme (ide u 5. razred) ali potući će se kad treba. Mušku djecu ipak treba odgajati malo drugačije od djevojčica i sve one priče o jednakosti, nenasilju, blagosti i razgovorima su pale u vodu nekoliko puta tijekom odrastanja mog sina. Slažem se da je refleksna radnja djeteta da se obrani ili ne ali dijete koje nije naučeno na udarce i takvu vrstu odnosa, kojem se od rođenja tupi da tuča nije OK, će biti zbunjeno i neće se znati postaviti. Mlađeg sina od početka učim da vrati istom mjerom. I da vidiš kako lakše dolazi do položaja u društvu, odnosno u toj muškoj nekakvoj hijerarhiji, nikad ne prolaze dobro oni koji se povlače. A neke stvari se nikad u čovječanstvu neće promijeniti-od muških se traži hrabrost, snaga i odvažnost a kod žena nešto sasvim drugo.

ja imam sina od 11 godina i uopće ne kužim ovu briju: vrati duplo jače inače će biti papak..., zna se potući kada treba...pa dijete mi još niti jednom nije došlo doma i reklo da se potukao?! Naravno da je bilo svađa i trzavica, bilo je i situacija kada ga je jedan klinac uzeo baš na zubali sve se to rješavalo u hodu, odmah smo uključili i učiteljicu, pa neće se valjda valjat u blatu i rješavat probleme u životu.

eris, meni je mučno u želucu nakon čitanja tvog posta.
sve je to lijepo i naravno da ću učiti svoje dijete, ako te netko udari pokušaj riješiti mirnim putem, reci odraslima, vikni ne
ali ako je maltretiranje ozbiljno, itekako ću joj reći da udari - i to što jače može
jer sam i sama bila u takvim situacijama, i znam da to pali, trpjela sam svašta ali jednom kad sam bila pritisnuta uza zid razvalila sam šakom napadača u lice i da vidite kako je prestao, skupa sa svojim pomoćnicima, smrdljivim kukavicama
žao mi je što to nisam radila puno češće, vjerujte, a nije meni bilo najgore, bilo je i puno gorih zlostavljanja
odrasli nisu prisutni cijelo vrijeme, i nikako ne bih htjela da mi dijete duže vremena mora trpjeti takvo zlostavljanje

da je haharica onda bih više pazila da zaštitim drugu djecu od nje bude li potrebno
ali nije, vrlo je mirno, plašljivo dijete i mislim da će vrlo vjerojatno biti takvih situacija :-/

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

eris, meni je mučno u želucu nakon čitanja tvog posta.
sve je to lijepo i naravno da ću učiti svoje dijete, ako te netko udari pokušaj riješiti mirnim putem, reci odraslima, vikni ne
ali ako je maltretiranje ozbiljno, itekako ću joj reći da udari - i to što jače može

odrasli nisu prisutni cijelo vrijeme, i nikako ne bih htjela da mi dijete duže vremena mora trpjeti takvo zlostavljanje

---

Upravo tako.

Ja učim djecu da ne uzvraćaju batinama. Mogu pokušat riješiti stvar verbalno, ignorirati ili se obratiti odrasloj osobi. Ako se uzvrati batinama krug se ne zatvara. Uzvraćanje istom mjerom samo produžuje i pogoršava stvar. U slučajevima da se radi o kontinuiranom zlostavljanju, tu su odrasli da to rješavaju. Ne govorim, napamet, imam iskustvo sustavnog zlostavljanja mog djeteta. Ja sam to riješila, a dijete sam upućivala da to drugo dijete izbjegava i ignorira njegovo ponašanje. I to je upalilo.

Taj problem ima još jednu dimenziju. Često se takvi sukobi događaju u školi i oko škole. Recimo, da dijete na zlostavljanje uzvrati batinama, škola će ga proglasit izazivačem nereda, tučarošem, istim kao i onaj koji ga zlostavlja, divljakom, nepristojnim, neodgojenim itd. itd. Pogotovo ako je dječak, jer se djevojčicama fizički obračuni u puno većoj mjeri toleriraju. I pogotovo ako se ustanovi da su ga roditelji poučili da vraća udarce.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

sve je to lijepo i naravno da ću učiti svoje dijete, ako te netko udari pokušaj riješiti mirnim putem, reci odraslima, vikni ne
ali ako je maltretiranje ozbiljno, itekako ću joj reći da udari - i to što jače može
.....
da je haharica onda bih više pazila da zaštitim drugu djecu od nje bude li potrebno
ali nije, vrlo je mirno, plašljivo dijete i mislim da će vrlo vjerojatno biti takvih situacija :-/

---

slažem se s ovim, i sa svim ostalim u tvom postu, s tom razlikom da smo MM i ja od početka suglasni - ako te tko udari, uzvraćaj odmah, nikakve cile-mile, nikakvi pregovori, tužakanja. Nemam ja vremena ni volje svoje dijete voditi kod psihologa zbog tuđih pogrešaka u odgoju i dječjeg nasilništva.

Moram naglasiti i bitnu stvar - puno je teže roditeljima dječaka, oni su stalno u izazovima, ja imam izuzetno mirne curice koje ne upadaju ni u kakve konflikte, ali od starta znaju naš stav da kao takve, miroljubive, ne smiju niti u začecima dozvoliti da se bilo tko na njima "trenira", inače će nastradati.

Od kad su se rodile, sve provode u razgovorima i "pregovorima", i toga im ne fali, a mi smo skužili da se nečiji agresivni pokušaji moraju sasjeći odamh, u korijenu, inače se upleteš u paukovu mrežu.

(ovo što sam napisala, još nisu imale priliku testirati, srećom:-)), nadam se ni da neće

ja učim da pokušava riješiti probleme na miroljubiv način.
da predloži tom djetetu da se lijepo druže, da razgovaraju o tome kako riješiti problem, da se izjasni kako se nju ne smije tući.
da će u slučaju da ne prestane, reći roditeljima, učiteljici.

ukoliko nasilnik ponovi radnju i uzme je na pik- ima se braniti kako zna
jučer su imali neku zadaću u kojoj je postavljeno pitanje što ne voliš raditi - ona je napisala- Tući se
malo moje nježno :heart:

inače, vezano za temu , kad sam bila klinka jedan me susjed moje dobi inače divljak, toliko znao gnjaviti i napadati da sam stalno dolazila kući
uplakana. mama je stalno ponavljala da se maknem, da ga ignoriram, blablabla. tata mi je rekao da drugi put uzmem kamen i gađam. da ne smijem bježati od takvih.
ja poslušala, srećom prošlo bez većih posljedica, ali više nikad u mene nije ni pogledao, a kamoli me dotakao.
sad, da li je opravdan ovakav savjet, ne znam ali djelotvoran se pokazao, mada sam osobno protiv vraćanja udaraca i nastavljanja i produbljivanja takvog ponašanja. sve to u praksi.
da mi netko dijete sustavno maltretira i da ima od ikog ikakve traume- mislim da bi pokušala na lijepo, a ako ne bi upalilo vjerojatno bi cnn izvještavao :mrgreen:

Citiraj:

---

flopica prvotno napisa

inače, vezano za temu , kad sam bila klinka jedan me susjed moje dobi inače divljak, toliko znao gnjaviti i napadati da sam stalno dolazila kući
uplakana. mama je stalno ponavljala da se maknem, da ga ignoriram, blablabla. tata mi je rekao da drugi put uzmem kamen i gađam. da ne smijem bježati od takvih.
ja poslušala, srećom prošlo bez većih posljedica, ali više nikad u mene nije ni pogledao, a kamoli me dotakao.
sad, da li je opravdan ovakav savjet, ne znam ali djelotvoran se pokazao, mada sam osobno protiv vraćanja udaraca i nastavljanja i produbljivanja takvog ponašanja. sve to u praksi.
da mi netko dijete sustavno maltretira i da ima od ikog ikakve traume- mislim da bi pokušala na lijepo, a ako ne bi upalilo vjerojatno bi cnn izvještavao :mrgreen:

---

evo baš tako,
slažem se da bi u idealnom slučaju roditelji i odgajatelji morali rješavati slučajeve nasilja među djecom
bilo bi krasno da je idealno, ali jbg kad nije - baš mi je pričala susjeda kako su njenu curu maltretirali u vrtiću gdje mi sad mala ide i kako je teta samo pokušavala zataškati stvar
također je krug morao biti prekinut uzvraćanjem nasilja :-/
U mom slučaju, jedini krug koji sam prekinula je kad sam uzvratila žestokim udarcem
nisam bila proglašena izazivačem nereda (@Zdenka) premda sam odmah sve ispričala školskom pedagogu, niti se taj kojem sam odvalila vilicu ikome žalio, stvar je jednostavno tu stala
ostali krugovi nasilja su trajali dok nismo odrasli, a ja sam cijelo djetinjstvo zaobilazila i izbjegavala jedan lijepi broj problematične djece

bude li trebalo, naravno, prvo ću pokušati ljepo, s roditeljima i nastavnicima, ali ne bih da se to predugo razvlači

i mislim da prečesto očekujemo od djece da se ponašaju kao odrasli, a oni to nisu

Recimo, Zdenka, ti govoriš o ozbiljnom nasilju a ja više o mnogo malih slučajeva koji se ponavljaju svakodnevno i koje većinom nisi ni mogao nekom prijaviti ali brate skupi se toga previše kad samo uzmičeš
sjećam se samo jednog slučaja kad sam ozbiljno tražila od mame da ode do susjeda i razgovara s njima jer su me njihova djeca počela ozbiljnije maltretirati, mama nije htjela, bilo joj je valjda neugodno, to se malo primirilo kad je nekim većim dečkima na autobusnoj stanici dodijalo to gledati svaki dan pa su namlatili zlostavljače onako pro bono
što sam bila sretna taj dan, još se toga sjećam :mrgreen:

Moj prvi razlog zbog kojeg učim djecu ne vraćaju udarce jest taj što mislim da je tučnjava loša i ne rješava stvari i ne želim da se tako ponašaju. To ne znači da oni nekoga ne klepnu, a da ja za to ne znam. Međutim, kad baš počne ovakvo proganjanje o kakvom govori eris i kakvo se u blažoj mjeri dogodilo mom djetetu, stvarno mislim da nije za dijete da to rješava i da to može postati opasno. Tu su roditelji da to riješe i da se tako postave da škola/drugi roditelj mora reagirati, a ne moliti i čekati da djeca izađu iz škole.

Druga stvar je u tome što škola ne tolerira tučnjavu bez obzira na to tko je započeo i onda žrtva često ispadne krivac, jer je recimo glasnija i rječitija od zlostavljača. Tvoj primjer, pomikaki, svjedoči o onome što sam spomenula, a to je da je škola u takvim slučajevima tolerantnija prema curama. Cura može udarit nekog, bacit ga na pod, izgazit ga, svi će se samo nasmiješit kako je ona ratoborna i kako se ne da, a da dečko to napravi, odmah bi bio kod psihologa i sastavio bi se službeni zapisnik o nasilju.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Tvoj primjer, pomikaki, svjedoči o onome što sam spomenula, a to je da je škola u takvim slučajevima tolerantnija prema curama. Cura može udarit nekog, bacit ga na pod, izgazit ga, svi će se samo nasmiješit kako je ona ratoborna i kako se ne da, a da dečko to napravi, odmah bi bio kod psihologa i sastavio bi se službeni zapisnik o nasilju.

---

Ne bih rekla da je tako - nisam bila sumnjiva jer sam bila poznata kao izuzetno mirno dijete. A usput budi rečeno, kod pedagoga sam se otišla pohvaliti kako sam ga dobro zveknula, nisam se žalila niti rekla o kome je riječ.
S druge strane, imali smo i dosta problematičnih cura, i to fizički nasilnih. S dečkima sam imala povremene okršaje, ali baš uporni fizički zlostavljači kod mene su bile češće cure.

Ja bih rado da se mogu složiti s tvojom prvom rečenicom, da tučnjava ne rješava ništa... ali rješava, jednostavno zbilja rješava :-/
trebalo bi vježbati kod kuće neko oštro suprotstavljanje a bez fizičkog kontakta
ali ne bih baš učila dijete da uzmiče - jer to baš dovodi do razvoja djeteta u idealnu žrtvu

Ne znam, možda moje mišljenje ne vrijedi za sve situacije. Ali, svoju djecu tako učim. I nisu žrtve, znaju se postavit.

Pa nisu sva djeca ista i ne vrijedi isto za sve.
Osim toga, vjerujem da će neka djeca vjerojatnije postati žrtve od nekih drugih. Ona koja se ne znaju postaviti. Vjerojatno neka djeca koja možda i nisu fizički jača i nisu inače nasilna odbijaju nasilnike jer imaju taj neki gard.

Potaknuta ovom temom, a nažalost i sve većim nasiljem i vrijeđanjem u školi, posudila sam ovu knjigu: Scott Cooper: Braniti se riječima, kako poučiti djecu umijeću verbalne samoobrane. Nisam je još pročitala, ali nadam se da će biti od pomoći...

ne treba brkati ovdje, kako je već bilo rečeno, dvije stvari. uvodno pitanje je postavila mama malenog, vrtićkog djeteta, a ne mama čije dijete zlostavljaju nasilnici u školi.
kad je riječ o ovome drugome, to je veliki problem, i tu falabogu nemam iskustva, niti vlastitog, niti svoje djece. kako bi ga riješili da do njega dođe, ne znam, ne isključujem ni pomikakin način, iako mi se čini opasan. tu bih ja dala savjet da procijeni, pa ako je mrga, ako ih je više, nek bježi, ako je neki sitni mali bully, nek se brani. ja ne bih znala, nisam o tome razmišljala, to je savjet od mm-a iz vlastitog, "uličnog" iskustva. :mrgreen:

a kad je riječ o uvodnom pitanju, apsolutno sam protiv da se tako uči dijete, a to što će neko dijete i vratiti "udarac", ne smatram tragedijom. i to im je škola. M instinktivno diže ruku, nogu, od kad je imala 8 mjeseci. nije to od nikoga vidjela, to joj je u karakteru :mrgreen: J nikad na nikoga nije digao ruku. jednom se potukao do sad, i to s najboljim prijateljem. a u vrtiću, parku, je znao dobiti od ove djece kao M :mrgreen: i nikad im nije vraćao, ma da smo ga i učili da vrati, on vjerojatno ne bi jer jednostavno nije takav. al sve je to bilo bezazleno, jedini ozbiljniji incident koji je imao kad ga je jedan mali jako ugrizao, i od njega se poslije sklanjao ko vrag od tamjana.
al i ona je jako brzo naučila da nije isplativo fizički rješavati vrtićke sukobe. a kod nje bi bilo čini mi se, vrlo kontraproduktivno, učiti ju da vrati ako ju netko klepi. vrlo kontraproduktivno. :mrgreen:

zašto misliš da u vrtiću nema bullya? pročitaj iskustvo ivanezg, a i ja sam svašta na svoje oči vidjela na adaptaciji

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Djecu treba od početka učiti da se moraju braniti kad ih netko udari. Netko tebe šakom, ti njega opali još jače. I nema tu puno psihologije ni mudrosti, onaj koji se ne nauči obraniti taj će biti mlakonja koji će primati po sebi uvijek. Ja sam bila drugačijeg stava dok mi je sin bio mlađi ali sam promijenila mišljenje kad je jadničak poslušao mene u situacijama di malim nasilnicima nije bilo do jednake psihologije. Sad je priča drugačije, iako nikad nije i neće biti dijete koje šakama rješava probleme (ide u 5. razred) ali potući će se kad treba. Mušku djecu ipak treba odgajati malo drugačije od djevojčica i sve one priče o jednakosti, nenasilju, blagosti i razgovorima su pale u vodu nekoliko puta tijekom odrastanja mog sina. Slažem se da je refleksna radnja djeteta da se obrani ili ne ali dijete koje nije naučeno na udarce i takvu vrstu odnosa, kojem se od rođenja tupi da tuča nije OK, će biti zbunjeno i neće se znati postaviti. Mlađeg sina od početka učim da vrati istom mjerom. I da vidiš kako lakše dolazi do položaja u društvu, odnosno u toj muškoj nekakvoj hijerarhiji, nikad ne prolaze dobro oni koji se povlače. A neke stvari se nikad u čovječanstvu neće promijeniti-od muških se traži hrabrost, snaga i odvažnost a kod žena nešto sasvim drugo.

---

Potpis!

nemam pojma.

podvojena sam ličnost u vezi ove teme, ima dobrih razloga i za i protiv. do sad sam uspješno izbjegavala to "vrati/ne vrati", unatoč politici vrtića.

mislim da prije svega treba pomoći djetetu da izgradi dobar gard i samopouzdanje; ako toga nema sigurno mu neće pomoći to što će vratiti udarac.

ja imam i vrlo pozitivna iskustva sa skolom, klinac se u nekoliko navrata nasao u situacijama u kojima su druga djeca bila agresivna prema njemu. Nikad nisam rekla da vrati (npr. stariji klinac mu je neko vrijeme u prolazu ružno dobacivao, na kraju mu je bacio torbu s prvog kata jer moj verbalno sigurno nije ostao dužan) ali kada sam skuzila da neka ponašanja postaju redovitija uviojek sam o tome razgovarala s učiteljicom na informacijama i ona je reagirala, probleme smo tako uspjele riješiti u startu. S obzirom da su se problemi događali u školi, osim što sam puno razgovarala sa svojim djetetom jasno sam i učiteljici dala do znanja da očekujem da škola rješavca probleme koji se u školi događaju, pa neću ja po selu loviti dijete koji provocira B u školi. I, mogu reći, da je učiteljica odlično reagirala u navedenim situacijama.

Citiraj:

---

jennifer_gentle prvotno napisa

zašto misliš da u vrtiću nema bullya? pročitaj iskustvo ivanezg, a i ja sam svašta na svoje oči vidjela na adaptaciji

---

Iskustvo ivanezg meni govori da ta teta jako loše radi svoj posao, što se vidi i iz toga da je druga teta imala sasvim drugačije rezultate. Također, to je tipičan primjer gdje odgajatelj prebacuje odgovornost na roditelja i očekuje da roditelj pomoću nekakvog daljinskog upravljača valjda, rješava situacije u vrtiću.
Tete moje djece su imale u grupi i agresivnu djecu, i teške roditelje, ali nikada nisu dozvolile da to ovlada atmosferom u grupi. Milijun stvari za koje sam čula kako se u drugim vrtićima "ne mogu" iz raznih razloga, kod njih su normalne. I u 9 godina koliko su mi djeca tamo išla, s najrazličitijim strukturama grupe (a djeca od 3 do 7) uvijek su znale održati dobru atmosferu i raditi na dobrobit sve djece. Ne zato što su čarobnice, nego zato što su stručne, stalno se unaprijeđuju i smatraju da odgoj djece dok su u vrtiću JEST njihov posao.