Ne, nisam to mislila... Igrom slučaja imala sam prilike sagledati stvari s druge strane granice. Pojam "Mi Hrvati" oblikovao mi se u glavi tek kad sam 1990. godine boravila dulje vrijeme u inozemstvu (imam slike demonstracija s Trafalgara, bilo je svega). Ne znam da li bi mi se to dogodilo da se baš nije potrefio baš taj politički trenutak, zaista nisam sigurna... Znam da su mi suze potekle kad sam na kraju mise čula himnu. Ali isto moram reći da sam u tom istom miljeu vidjela i stvari koje bih radije zaboravila, pa je pojam "Mi, Hrvati" zapravo rastezljiv jer se s određenom emigrantskom ikonografijom nikako nisam mogla identificirati niti to danas mogu. To je u mojoj glavi i onda i danas bilo "oni". I brinulo me.
Mi, Hrvati - to ti je zapravo mišmaš svega i svačega, bez obzira s koje strane granice gledaš. U svakom žitu ima kukolja, a kriizna vremena uglavnom ga izbace na vidljivo mjesto. Ja nisam paranoična kad su u pitanju neki drugi narodi niti sam ikad bila. Puno je građana Hrvatske na službi u drugim zemljama, ne samo danas nego u razna vremena. Niti ti ljudi nekoga ugrožavaju tamo gdje su dospjeli trbuhom za kruhom, niti bi se mi trebali osjetiti ugroženima od nekih Turaka (tvoj primjer) ili bilo koga drugoga.
Kad ima dovoljno (posla, kruha) za sve, nitko se ne udružuje na "mi" način i ne zauzima frontu protiv nekoga kao da mu je protivnik. A kad nema dosta, onda se vrlo lako i sama možeš naći na strani "onih" koji su nepoželjni. Pitaj nekoga tko je izgubio posao na kojoj je strani i što misli o "Mi, Hrvati" psihologiji, pogotovo ako mu je radno mjesto nestalo u tranzicijskom vihoru.
Borba za prevlast nema nikakve veze s "mi". Borba za prevlast u sebi uvijek sadrži JA, JA... pa opet ja... a ako je u pitanju "mi" to ti je kao iz one pjesmice Tituša Brezovačkog:
Miš i štakor, pes i maček
Vsi skup grizu jen falaček.
Vsaki drži za jen zub
Al' dok grizu drže skup.
Nažalost, psihologija "mi" je upravo ovakva kad se radi o vlasti. I zato ima tak malo pametnih ljudi koji se za nju bore.