Vjeruj mi da je sve bilo tako. Svi su primjećivali sve, ali su šutjeli najviše zbog mojih roditelja. Oni nisu željeli da ne idem k doktoru radi svojih sebičnih ciljeva. Mama je znala ako mi se tako nešto dijagnosticira da onda neće moći svoje neostvarene snove ostvarivati preko mene jer bi joj ljudi jednostavno zamjerali da znaju da očekuje od bolesnog + ispodprosječno inteligentnog djeteta da bude kirurg. Da, ona mi je govorila da ljudi bez faksa manje vrijede i da bar budem profesor ili pravnik ,ako ne liječnik. I da bi najsavršenije bilo da sam kirurg i da bi bilo lijepo da studiram npr. u Cmbridgeu. Da, znam nije normalna. Ona je još od kad me služi pamćenje od najranijeg djetinjstva govorila protiv mene svima i naravno lagala je. Godinama je manipulirala mnogim glupostima. Ona je iskorištavala moguću bolest svog djeteta da bi uzdigla sebe. Evo npr. kada ja nešto nisam mogla ona je rekla da je to zato što sam lijena i da ona mora umjesto mene. I onda se lažno hvalila kako je dobra ,brižna i pametna/sposobna. To joj je cilj u životu da ima ugled, a najviše od sveg je željela ispasti pametna. Oduvijek je patila na visoka zanimanja. Cijeli život me ponižava, uspoređuje sa drugima i da ona je govorila da je 10 h učenja na dan ništa i da učim premalo. Svakakve gluposti je izmišljala da me sramota napisati što točno, ali npr. izmislila je da će njena nećakinja koja ima nižu školu od mene studirati kirurgiju vani, a da sam ja završila specijalnu školu kad sam već imala 18 godina i završila srednju. Njoj je 4-godišnja srednja škola = specijalna škola. Pa je znala reći da joj druga nećakinja studira 5 jezika od jednom na faksu, a to je nemoguće po nijednom programu. A i nije studirala tako nešto. Uglavnom lagala mi je da njeni i ona imaju fakseve a nisu imali. To je sve radila da bih se osjećala manje vrijednom i da bih onda bila čim uspješnija i da bi onda moj uspjeh prepisala sebi kao što je i cijeli život radila. Ukratko odgajala me je da ja moram svakog cijeniti ako je i nisko obrazovan a mene ne smije nitko ako sam i najviše od svih obrazovana i da su oni previše postigli ako su i malo a da za mene ništa nije dovoljno. Već sa 7 godina me znala maltretirati kako nemam faks, a tek sam u 1. osnovne krenula.Citiraj:
sirius prvotno napisa
I svi su u školi primjećivali da imam problema, ali ona je jednostavno sve izmanipulirala i da ju vi uživo upoznate i vi bi joj vjerovali kako vješto glumi. Svi prijatelji su mi se čudili na tjelesnom i zafrkavali me. Čak je i u nižim razredima učiteljica rekla da bi trebala na neki pregled jer mi tjelesni ide stravično loše,ali mama je tad rekla da mi se neda i neka me potjera malo više da treniram. A doma je došla s pričom kako je najbolja mama i kako mi radi uslugu jer me ne stigmatizira bolešću. Kao da neću moći biti uspješna u životu ako mi se nešto dijagnosticira i da joj moram biti zahvalna jer ni jedna druga mama nije tako dobra i ne bi to napravila za svoje dijete. A ostali ukućani su joj se divili kako kao dobro postupa i još mi govorili da sam nezahvalna i da je moram više cijeniti, a cijenila sam je toliko da sam si upropastila život zbog njenih gluposti. Nije ni bila svjesna da sama sebi radi medveđu uslugu.
Na tjelesnom nisam mogla apsolutnu ništa, ali učiteljica je sažaljevala nju a ne mene. Ona je manipulirala kako sam ja kao „teško dijete“ a ona najbolja mama. Jednom sam na google upisala „roditelj manipulator karakteristike“ i čitala forum otrovni roditelji i u tome svemu 100% prepoznajem nju. Ona je manipulator a manipulacija je logičko taktička igra pa ti svi sve vjeruju. Evo u vrtiću nisam mogla ni otvoriti škare ni zakopčati gumb na hlačama ni otvoriti vrata a ona je tetama iz vrtića rekla da ja to ne mogu jer je ona predobra pa sve radi umjesto mene pa ja nisam naučena. I uvijek sam teško rukama oblikovala glanimol. Na gredu ne mogu ni stati a kamoli hodati. Sva se tresem i pala bih dolje da stanem na nju. U nižim razredima nisam mogla skočiti na školsku klupu a svi drugi su to mogli a bila sam jedna od najvišljih. Jednom su djeca sjedila na ogradi a ja nisam mogla ni gore na nju a da jesam ja bih pala dolje na leđa. Kao što sam i jedva stajala na stolcu i pobrisala ploču. Sva sam se grčila i tresla. U nižim razredima mi je čak bilo jako teško hodati po nekim jako visokim, dugim i strmim stepenicama, a drugi su to mogli.
Ljudi su vrlo dobro znali koliko sam nesposobna tako da su čak znali procijeniti što ću ja moći a što ne a da me pritom prije nikad nisu vidjeli da ja to ne mogu.
Evo primjera:
Kada sam imala 11 godina imali smo onu neku vježbu gdje dobiješ potvrdu/dozvolu za vožnju bicikla na cesti. Znate ono kad to ispituje i uči učitelj tehničkog. To se održavalo u veljači, a mene su moji prijatelji još u rujna zafrkavali da li znam voziti bicikao a da me pritom nikad nisu ni vidjeli da vozim ili ne vozim. I kad je došla ta veljača jedno 5 puta se to odgodilo jer je neki put bilo loše vrijeme, nekad je učitelj bio zauzet, a nekad nam je dao još vremena da se izvježbamo. Ja sam svaki put zahvaljivala Bogu kada je bilo odgođeno. Ja sam doma puno vježbala. I onda je došao taj dan i mene je bilo jako strah a ostali su se već smijali čim su me vidjeli da sam došla sa biciklom. Bio je poslagan poligon na igralištu kao cesta sa znakovima. Izredala su se neka djeca prije mene i netko je bio lošiji a netko bolji (eto oni s prirodnom nespretnošću su bili lošiji). I tako sam ja došla na red a prijatelji su si već dali mig da ja nastupam. Prvo sam jedva sjela na bicikao a kad sam se krenula voziti doslovno sam na tom poligonu išla cik cak i još se zabušavala u znakove i tuđe bicikle i naravno svi su se smijali. Čak su to došli i gledati stariji učenici od mene 3, 4 godine i smijali se sa mojim prijateljima i sve gledali. Čak su i oni sa kojima se nisam ni družila znali kako će biti i došli su se smijat i gledat moju nesposobnost. Smiješno je bilo čak i učitelju, ali on je imao pogled u pod jer nije želio da se to shvati i nije mi rekao ništa samo me pustio. Naravno učitelj se nije podrugljivo smijao i bio je dobar, ali djeca jesu. Nije ni vikao, samo se ponašao kao da se ništa nije dogodilo i posložio to pobacano.
Kada sam krenula u autoškolu to su ostali nekako saznali i svi su me podrugljivo pitali kao kako ide i još su me pitali da li možda želim da im javim dan i sat pa da dođu gledati za „podršku“. Jednom su se moj tata i instruktor našli na kavi pa mu se ovaj žalio kako nikada u životu nije vidio tako nešto, a tata mu je rekao da ja kao ne želim a ne ne mogu. I još mi se instruktor poslije podrugljivo smijao u facu.
Jednom su nas iz srednje škole pustili 1 sat slobodnog i ja sam se jedva znala doći do jednog dućana koji je bio malo dalje i vratiti natrag u školu .Kad sam došla prijatelji su si došaptavali da čudno uopće što sam se znala vratiti (pazite sa 16 godina). Shvaćate nikad me nisu vidjeli da se ne snalazim u prostoru niti sam to ikad pričala kome, ali su točno predvidjeli što bi moglo biti.
U nižim razredima me moja učiteljica tračala drugoj učiteljici na moru kako ja neću sigurno ni moći stati u vodu a kamoli moći plivati. I još su me podrugljivo tapšale po nogama kao da moram znati plivati bolje od njih jer kao imam bolje noge. Ja sam pala u vodu i čak se nisam ni u najplićoj vodi mogla zadržati gore pa sam se skoro utopila tj. plutala sam gore dolje po vodi i dosta sam vode osjećala u plućima. Eto možda je baš to dispraksija, normalno da ne mogu svi znati plivati, ali svi se mogu zadržati u vodi a ja ni sada no ne bih mogla. A kada bi drugi vježbali plivati naučili bi.
U nižim i višim razredima osnovne su me učitelji samo pustili kad su vidjeli da nešto ne mogu na tjelesnom i pustili da vježbam koliko mogu. Kad sam došla u srednju školu profesorica je bila zgrožena kako ništa ne mogu i samo me prestravljeno gledala kao da će joj oči ispasti van. Mislim da je ona mislila da se ja kao pretvaram da ne bih morala vježbati, a nakon 3 mjeseca je shvatila u sebi da ne mogu i od onda mi je počela govoriti da ona zna da ja ne mogu ali neka se trudim da pomaknem svoj rezultat koliko mogu. Ta profesorica je jednom jednom drugom profesoru tjelesnog šaptala kako ja ništa ne mogu i kao da to nikad nije vidjela i zajedno su se čudili.
I zašto bi bilo čudno da tokom 12 godina školovanja nitko nije reagirao? Pa kad nešto nisam mogla samo su me pustili da to ne napravim a kad je nešto trebalo ocjenjivati dobila sam 1,2,3 ovisno za koliko sam napravila i nikome ništa.
Na poslu je druga kolegica koja me poznavala samo tjedan li manje točno znala procijeniti da ja neću moći podići jedan sanduk a ona puno mršavija je mogla iznad prsiju, a ja ni do koljena. Shvaćate ona me nije niti vidjela da ne mogu već je samo zaključila i rekla da ću ja sve polupati da će dalje ona.
Ukratko, svi su sve znali ali to je bilo kao javna tajna i svi smo se pravili kao da ne postoji problem. Moji roditelji su započeli igru, odredili pravila; ja sam igru provela (pod njihovim pritiskom, zapravo mislila sam da mi žele dobro jer su manipulirali), a okolina je objeručki prihvatila. Kad nemaš podršku roditelja nemaš ničiju. Nije važno kakva su djeca nego kakvi su roditelji. Svi sude djeci po onome kako ih roditelji predstavljaju bez da se uopće pitaju je li to istina. Netko ima roditelje kojima je i malo puno, a netko kome ni extremno nije čak ni malo. Jednom kad me jedna cura koja me poznavala 2 mjeseca vidjela na tjelesnom šapnula je drugi „Ona je dijete s posebnim potreba , sve su krivi roditelji koji to nisu vidjeli“.
Evo još jedne manipulacije moje mame. Kad sam krenula u više razrede poslali su me na pregled da li moram po smanjenom programu iz matematike. I onda je moja mama doma živčanila i vrištala i cijeli me dan ružno gledala i ponižavala. Čak me natjerala se popnem na ljestve i pred tatom i djedom ponižavala ispitivajući neke stvari iz matematike. 2 cijela dana prije nego sam trebala ići na taj pregled mi je zadavala neke zadatke i silila da ih se naštrebam da prekrijem da ih ne znam. Obučavala me što moram govoriti i kako se moram ponašati. Čak je odredila koju majicu i hlače moram imati da bih izgledala fino i nisam ni smjela imati drugu odjeću. Kada sam ušla u ordinaciju počelo je ispitivanje i tako nešto. Ona je tad pred ženom koja me pregledavala izjavila ovo „Ah ta naša škola svakog šalje na pregled za smanjeni program. Gdje može vrlo dobra učenica kojoj ne ide samo matematika ići po smanjenom programu. Ti naši učitelji misle da su svi za smanjeni program koji nisu odlični. Za proći sa 4 trebaju velike sposobnosti. Ne mogu svi proći s 5. Nismo svi isti, bilo bi dosadno da jesmo. Moramo biti različiti.“ i još svašta. I tada je ta žena koje me pregledavala sve klimala glavom. A usput je „zaboravila“ spomenuti da se ja za 4 učim toliko puno kao ni drugi u gimnaziji za 5, a da sam učila normalno bila bih jako loša. Eto ovo je taj trud o kojemu vam govorim. I kada me ta žena ispitivala neke zadatke mama mi je ispod stola s prstima pokazivala točne odgovore i kada se žena ustala šaptala mi je što moram napisati u upitniku. I tada su rekli da sam normalne inteligencije i da ne trebam ići po smanjenom, ali sada u 2020 . pred koji mjesec mi je psihologica kod koje sam išla na pregled radi dispraksije rekla da je istina da sam ja u pravu i da imam ispodprosječni IQ.
