PITANJE123 prvotno napisa
I sama znam često pomisliti da imam još nešto uz dispraksiju.
Poslije puberteta se sigurno nije ništa dogodilo kad te simptome imam oduvijek, a i čak mi je mrvicu bolje od srednje škole.
Pa upravo zato se sve to dobro prekrilo jer sam se ja jako extremno trudila da sam zanemarivala sve ostale sfere života osim škole i rada na sebi pa sam izgledala kao uspješna a zapravo je to sve bila fasada (čitaj: ogroman trud i rad koji je prekrio pravo stanje stvari) . Kužiš želim reči da sam učila normalno kao svi drugi ja bi imala slabe ocjene i onda bi shvaćali da nešto nije u redu.To što sam se uvijek oko svega trudila to je vezano uz karakter (npr. ja sam uvijek teži k perfekcionizmu) a ne uz npr. inteligenciju ili zdravlje. Želim ti reči da nečija volja za uspjeh ne proizlazi iz zdravlja ili visoke inteligencije, nego ponajprije iz karaktera. Evo moja okolina i svi koji me poznaju dobro primjećuju da ne mogu puno stvari koje drugi iste dobi mogu. Pa baš zato su mi se i izrugivala druga djeca u školi, a posebno na tjelesnom jer nisam molga čak ni uhvatiti loptu ili je pravilno baciti, voziti bicikao. Evo ja ne mogu niti plesati najjednostavniji ples. Znam da svatko ne može biti talentiran za ples ali netko tko nije talentiran za ples će znati sve korake plesa, ali neće ih moći tako lijepo vizualno napraviti, a ja se ne mogu ni pomaknuti niti čak napraviti ni jedan jedini korak. Ne samo da ne mogu fizički nego ne mogu ni zapamtiti. Ja bih prvo vjerojatno 2 sata trebala ponavljati (štrebati) kako izgleda taj jedan jedini pokret da bih ga uopće zapamtila, pa onda još 4 sata ga uvježbavati da bih ga fizički nogom mogla pravilno napraviti, i kad bih ga i upamtila i uvježbala, ja taj najjednostavniji plesni korak opet ne bi mogla lijepo napraviti. Tako bi morala ponavljati (prvo kako izgleda, a zatim fizički nogom ponavljati) i svaki sljedeći korak tog nekog plesa. I kada bih sve korake popamtila ja bi opet ponovno trebala skupno sve prethodno naučene korake ponavljati kako uopće izgledaju ZAJEDNO + raditi ih fizički (nogom) SVE ZAJEDNO. Pročitala sam da je i simptom dispraksije nedostatak ritma za ples i glazbu. Da me netko vidi kako plešem mislio bi da se pretvaram i da ih zafrkavam.
Evo baš sam sada jedan dan vidjela malu djecu od 3 i 5 godina u parkiću kako se igraju na onim spravama (tobogani, ljuljačke, ljestve...) Ja to sada ni sada ne bih mogla a kamoli u djetinjstvu. Evo kad sam ja bila te dobi sva ostala djeca su se igrala na tim ljestvama a ja sam samo stajala i gledala jer nisam mogla ništa kao i oni. Ja mislim da bih se ja tek sa 16 godina mogla popesti na one male ljestvice na toboganu ali nikad spustiti kroz tobogan. Ni danas ne bi mogla vježbati na tim malim spravicama na kojima mogu djeca od 3 godine. Nikad nisam ni vijaču mogla preskočiti, ni kolut nazad, ni pravilno trčati, čak ni čučanj i skelk ne mogu pravilno. Uvijek bi na graničaru bila pogođena za doslovno par sekundi. U jednom čalnku sam pročitala da dispraksičari ne mogu pucketati prstom, puhati balon ili oponašati nečiji pokret. Ja to sve ne mogu a druga djeca su to i u osnovnoj mogla. Jedva vozim bicikao, ali nikad ga ne bih mogla voziti na cesti. Ja bih jednostavno pala ili naletavala na ljude i životinje. Evo ja ne mogu na ljestvama doći na više od 3 stepenice. Pročitala sam da bi osoba sa dispraksijom drhtala dok stoji na stolcu ili hoda po ljestvama ili kad radi vježbe na tjelesnom - točno sam ja tako. I još je pisalo da kada bi dispraksičar stao na stolac da bi on prvo morao dugo gledati nogu kako se uspinje i procjenjivati gdje stoji i tako sam ja uvijek morala.
Ima tu još i bezbroj stvari koje ne mogu.
Odgovori s citatom