Da, da, i još jednom da! To je ono gdje mnogi danas padaju na testovima kod svoje djece, pobrkaju ova dva pojma.
Printable View
Dodala bih još nešto na temu modernog roditeljstva.
Mi danas, a to se odnosi pretežno na roditelje srednje klase, popušili smo priče koje nam se serviraju, i radimo i sebi i djeci medvjeđe usluge. I čitava stvar se toliko otima kontroli, da evo, čak i pedagozi i ljudi koji rade sa malom djecom, dakle to im je profesija čak, sami updaju u te klopke sa svojom vlastitiom djecom.
Siromašni i bogati sa time nemaju problema.
I kod jednih i kod drugih, djeca prvo što nauče do svoje 5 godine je, respekt!
Nema vrištanja, nema tantruma, nema upadanja na riječ, nema cvilenja, moljaknja, povlačenja za rukav, ispada i sva čuda koja danas moćeš sresti kod petogodišnjaka na svakom čošku. Hvala, molim, dobar dan, doviđenja, oprosti itd.. su riječi koje su sastavni dio njihovoga dječjeg vokabulara, kao i što je respekt, sastavni dio njihovog ponašnja već u toj dobi.
Da, vjerujem da bi danas imala manje problema.
Naravno ovisi i o karakteru djeteta, neka djeca, neki karakteri su mekši, neko tvrđi, ali respekt, pristojno, uglađeno ponašanje, maniri, ne počinju se usvajati tek sa 10 godina, kao ni što se zubi ne počinju prati u toj dobi. A kada dijete jednom nauči što je respekt, u punom smislu te riječi, mnoge stvari kasnije iz toga dolaze jednostavno same od sebe.
Ovaj primjer koji si gore spomenula, i ja bih ga prije 2 godine okarkterizirala kao, no big deal, međutim, to njeno ponašanje i čitava ta reakcija u toj dobi jeste jako velika stvar i govori mnogo toga, puno više nego što se na prvu čini.
I da, ovo ne znači da sam slomila kuhaču na njenoj guzici, niti da sam zagovornik ovakve metode odgoja!
Jedan klof po guzi je bio dovoljan, kao i moj glas i pogled. Kasnije je bilo dovoljno samo da joj pokažem kuhaču, kad je ponašanje eskaliralo, sadaje dovoljno da zarežim, a često je dovoljan i samo pogled.
I naravno da nisam ponosna na to kako sam ja to uspješno riješila, i voljela bih da sam našla neku drugu metodu koja bi kod nje upalila, ali nisam.
Sin mi je recimo sasvim drugačije štrikan, i vjeujem, odnosno nadam se, da kod njega tu metodu neću morati nikada upotrijebiti.
Kada usporedim danas njega sa godnu i pol i nju u toj dobi, nije za usporediti, niti u jednom segmentu.
Mekši je, fleksibilniji, daleko skloniji surađivati već sada, pratiti, poslušati, pokazuje već sada puno više strpljenja i želju i volju napraviti što se od njega traži, nježniji je. Ona je oluja, požar, plimni val, vulkan, potes 9 stupnja po Rihteru, on je povjetarac, vatrica, bonaca, povremeni potres eventualno 2 stupnja.
Poznajem taj osjećaj, biti ludo zaljubljen u vlastitiu kćer, ali negdje sam morala presjeći, prvenstveno za njeno, a onda i za naše dobro kao obitelj, jer je situacija bivala nepodnošljiva iz mjeseca u mjesec, pa se tako nanizala i godina, a stanje sve gore.
I danas mi pobjegne, promakne, teška srca sam stroga prema njoj, jer volim to njeno lice, te njene oke, taj njen nevjerojatan širok i iskren osmjeh, njen glasić, kako pjeva, pleše, trči, skače ko mali zmaj, pa me brzo digne na foru, nevjerojatno kako samo uspije pronaći i iskoristiti i najmanju pukotinu kod mene da navede vodu na svoj mlin, brzo i spretno, dok se niti ne snađem.
p.s.
Isprika na ovolikom nizanju postova, ali ja ne znam sažeti u tri rečenice sve što mislim.
Kod djeteta poput mog, ja nemam vremena zastati, počešati se poglavi i razmisliti koju varijatnu odabrati. Situacija nastane, eksalira iz ničegai, a i inače je brza u svemu, misli brzo, pjeva brzo, govori brzo, kreće se brzo, složi situaciju u stotinki, da ju je nekad nemoguče pratiti, ne samo nama odraslima, nego i njenim vršnjacima. Pa tako odluku najčešće moram donijeti i ja u stotinki jer u protivnom ode voz. A unaprijed predvijedti neke buduće sitacije, također je često nemoguće.
ali šafran, sto god ti podrazumijevala pod modernim odgojem, a čini mi se da podrazumijevaš izrazito permisicni, to svakako nije odgoj koji se bilo od struke, juula ili rode ikad zagovarao. odgoj koji ne uključuje kuhače također dovodi do pristojnih petogodišnjaka, koji znaju svoje granice. imam dojam da se na ovakvim temama često odgoj svede na ekstreme, ili se permisivan i dijete ti je najbolji frend ili je sve po tvom, a dijete tko pita.
dijete se može odgajati sa uvažavanjem, bez klepanja po uhu, sa jasnim granicama.
blazer, meni se čini da ti fino rezoniraš gdje griješiš, i što trebaš mjenjati.
Ništa ja ne podrazumjevam sasa, samo pričam svoju priču, niti su djeca, odgoj, razne situacije crno bijele, a niti život, da ih se tako lako može pospremiti u određene ladice.
Umjetnost je naći zlatnu sredinu, a koja odgovara upravo tvom djetetu, a to je ujedno i najveći izazov u čitavoj tvoj priči oko roditeljstva i odnosu dijete roditelj.
istina, no držim da doista ni jednom djetetu ne odgovara klepanje po uhu i slične metode.
Držim i ja, ali očigledno da nismo svi jednako kompetentni roditelji za svoju djecu, pa griješimo.
Samo jedan dodatak ...
kod mog sina ( prvorodenca) citala sam juula i pohadala sve zive radionice. Zasita sam osjecala da nisam kompetentna za njegov odgoj, a na van je izgledalo ( po njegovom ponasanju) kao da zivi u najpremisivnoj obitelji na planeti.
ali mi smo samo birali bitke , i bili iznimno dojedni u rutini. Svejedno je on stalno i stalno rusio granice i bio nezadovoljan.
isao je u kolektiv , i tada ( da sam bila mudrija i iskusnija) lampica mi se trebala upaliti kad sam cula da je tamo jednakog ponasanja kao i kod kuce.
konacno , u dobi od sedam jedan psiholog je prepoznao u cemu je kvaka .
darovit sa ADHD-om i sklon perfekcionizmu.
Nase drugo dijete sada ima 5,5 g , kod nje smo prirodno nastavili sa istim metodama kao i kod starijeg i one su UVIJEK upalile. Dosljednost , rutina i jasne granice . Uvijek su palile , svaki put , bez greske.
Na njoj se jasno i kratkorocno vidi da joj to pruza sigurnost.
Ali sto se detalja tice , moze izabrati da ne jede kad nije gladna ili da ne spava kad nije umorna.
samo sto je ona jako svjesna svojih potreba ( i to bez kompliciranja) pa onda jede kad je gladna i ode spavati u 20 sati kad je umorna. Ali na meni je da stvorim uvjete za to , da ona prepozna svoje potrebe .
znaci na meni je da stavim hranu na stol ili krenem sa rutinom pripreme za spavanje.
kod starijeg je bilo isto tako , ali na nekim stvarima se moralo inzistirati jer on nije prepoznavao svoje potrebe.
pa je sav umoran i frustriran trcao po stanu ( zelja) i histerizirao jer nije znao se zaustaviti i prepoznati svoju potrebu za odmorom.
naravno da griješimo. i da nismo uvijek kompetentni. ali ja sam stekla dojam da smatras da su to dobre odgojne metode, kada si pisala o Turcima koji te podsjete na stare stavri, no možda sam te krivo razumjela, u tom slučaju izvini.
Veliki potpis na Sasu. Permisivni odgoj je ekstrem i doista nisam naišla da ga netko ovdje zagovara.
Posljedice koje nastaju iz ovakvog odgoja nisu isprika za autoritarni oblik odgoja koji je fokusiran na kontrolu,, prijetnje, fizičke i verbalne kazne, s ciljem dobivanja poslušnosti (ko fol pristojnosti iako se pristojna djeca odgajaju i bez toga), a djeca potom svoje ponašanje uglavnom temelje na strahu od autoriteta.
Kristina_zg, super si detektirala svoje probleme. Djeca u roditeljima ne trebaju prijatelje, već autoritet, uzor, primjer; manje im je važno oko što govorimo, a više ono što i kako radimo i ponašamo se.
A što se tiče pretjeranog objašnjavanja, to su obrazlagale tete koje kod nas vode najbolju vrtićku grupu - roditelji, pretjerano objašnjavate sve svojoj djeci i zbunjujete ih. Prvi put kad sam to čula, u meni se javio otpor prema tim tetama, kasnije sam skontala što to znači. Treba objašnjavati primjereno djeci, a ne primjereno nama :)
I da, potpis na ono da trebamo mijenjati sebe, djeca bi u nama trebala izazivati upravo taj osjećaj - želim se mijenjati, postati bolja osoba, bolji roditelj, želim rasti zajedno s djetetom, to nam je najveći izazov.
Odlično si ovo napisala kristina, ovo je po mom mišljenju esencija onoga što ljudi zovu modernim odgojem, a zapravo nema veze sa odgojem i svakako nitko to nije pročitao kod ijednog stručnjaka - s jedne strane prevelika popustljivost, sa druge praskanje radi gluposti, istjerivanje pravde na nepotrebnim sitnicama, zanemarivanje sebe kao osobe i svojih zadovoljstava radi grižnje savjesti (a treba znati reći ne mirne savjesti). Ima toga puno i kod mene, a MM je vrhunski primjerak ovakvog roditelja.
I meni se dogodilo nešto slično. Studirala predškolski, pročitala hrpetinu knjiga, naučila svašta nešto i onda rodila. Kad se samo sjetim koliko smo se ja i muž razilazili u odgoju, muka me hvata. On bi sve bio rješavao po kratkom postpuku, postavio granice odmah i bez obješnjenja a kad ne ide, onda malo po guzici. A ja sve obrnuto, ja sam objašnjavala, pričala, molila...E kako mi je žao što nisam muža poslušala. Koliko sam pogrešaka u odgoju napravila, umjesto da jednom objasniš, ako neće, malo ga kazniš ili ga opališ po peleni (stvarno to mislim, nisam ironična) i jasno postaviš granice. Kasnije sam naučila jasno postavljati granice (ne lupanjem po guzici, to još nisam naučila) i razlika je velika. Ne u rezultatima, jer svi su oni meni više manje super, nego je meni jednostavnije dok su bili svi mali. Ja sam mater, ti si dijete i da te čula nisam. Zašto? Zato jer sam ja tako rekla!! I gotova priča.
tebe tvoja mala zahebava i vrti oko malog prsta. I koliko god tebi bilo teško mijenjati sebe i svoje odgojne metode, ti moraš znati da su takva djeca najnesretnija djeca i izgubljena u vremenu i prostoru. Ona ne može biti prepuštena sebi i svojoj volji i odlukama. To je tvoj posao. Ne znam kako da sad promijeniš i sebe i metode ali idi malo po malo i mijenjaj. Eto. za početak priznaj mužu da si svjesna da si zeznula stvar, probaj s njim doći do nekakvog rješenja. A onda i maloj objasni da je došla zločesta vila i sve je otišlo u pm, pa si sad malo drugačija, uvodite nova pravila. malo karikiram ali poanta je jasna. Morat ćeš i maloj objasniti da se pravila mijenjaju. Ja bi objasnila to tako da bi joj rekla da sam puno razmišljala, nisam zadovoljna nekim stvarima i uvodiš nova pravila. (koja možeš i napisati na papir npr pa i njoj pročitati). Npr vrištanje zabranjeno (iako ćeš to vrištanje slušati do trećeg osnovne), kad mama kaže ne, ima štojaznam 5 sekundi da posluša, ili njena najdraža igračka ide na godišnji malo...
Još nešto sam htjela reći. Dobila si novu bebu i ova velika ti je postala malo naporna. Razmisli malo i o tome.
Meni su tete na Unicefovim radionicama govorile da ne mogu ja postaviti granice kad ih ni sama nemam. Godinu dana nakon radionica smo imali jednu ponovoljenu radionicu, i tad mi je na moje "Ali vi ne razumijete koliko je on uporan i cviliiiiiiiiiiiii" rekla da ću ja morati ponovo na cijeli tečaj.
I onda kad je on imao nešto preko 3, a sestra mu 4-5 mj., i kad fizički (a bome ni psihički) više nisam mogla ispunjavati sve njegove želje, a bome ponekad ni potrebe... i kad sam se umorila od misli kako da se kloniram, lupilo me po glavi da mu samo trebam reći NE, i da se neće jadno malo moje prvorođeno biće srušit u nesvijest jer nešto ne može. Meni Juul je posložio neke stvari u glavi.
Uopće nije bilo lako napraviti taj prijelaz... ali došla sam u fazu da ga mirno pogledam i kažem:
JA (ja, ja, ja, samo ja) - Ja ne ŽELIM sad tamo ići jer sam umorna, ja želim ići doma. ...
Možemo sad odmah ići doma da se ja odmorim, a tamo otići popodne. ....
Ako ćemo se ovdje svađati, potrošit ćemo vrijeme. Pa ću se ja kasnije odmarati. Pa kasnije nećemo ići. ...
Odluči sam, idemo li se doma odmoriti, pa kasnije doći, ili ništa od toga. ...
Što si odlučio? ...
Ja sad želim oprati suđe da imamo čistu žlicu i čašu. Pričekaj me ili složi sam garažu. "Aliiiiiiiiiiiiiii mamaaaaaaaa cviiiiiiiiiiiiiiiii". Želim oprati suđe. Pričekaj ili sam složi. "cviiiiiiiiiiiiiiiiiiili". Ignore. "cviiiiiiiiiiiiiiil". Rekla sam ti već kad ću ti složiti garažu. "cviiiiiiiiiiiiil". Ne želim te slušati kako cviliš, to mi se ne sviđa. "cviiiiiiiiiiiil". Ako razgovaram s tobom, ne perem suđe, i još ćeš me duže čekati. ....
I tako to traje, pa se cviljenje skraćuje. Bitno je samo da se ne uzrujam, da ne ispilim (e da, da ne ispilim)... nego tupim svoje kratkim rečenicama.
Ja sam izbacila "moram/moraš"... kod mene je samo "ja želim".
I ja sam važna, i ja sam osoba, nisi sam na svijetu.
Vidim da ne želiš jesti povrće, ali ja želim da ga pojedeš jer se brinem za tebe i želim da budeš zdrav.
Pojede li ga uvijek? Ne uvijek, biram bitke.
"Ja VIDIM da si se ti jako uzrujala jer su se vrata zaključala (vidim te - prepoznajem što ti ne valja). Ali vrata su takva da se sama zaključavaju. ...
Možeš mirno pričekati da se baka vrati ili se ljutiti. ...
Meni se ne sviđa što vičeš, ja to NE ŽELIM slušati jer mi nije ugodno i lijepo".
Basta, i odem. I onda ponavljam ključne kratke rečenice, jednu po jednu, u sve dužim intervalima između urlanja, kao mantra. "Vrata će se otvoriti kad se baka vrati." / "Ne želim slušati vikanje jer mi nije lijepo".
Nemoj sebe nazivati ružnim riječima, roditeljstvo je tako teška stvar, sigurna sam da si predivna mama. Polako, malo mira (u svojoj glavi), strpljenja i dosljednosti, i posložit će se sve to.
Nema problema sasa, ovako preko foruma je užasno teško objasniti, preslikati, nacrtati, što točno čovjek misli.
Ovo za Turke, nisam mislila, tipa, oni rade pravu stvar, nego ono što je dole napisala Trina, da sad opet ne duljim i ne odem u dubiozu i ne nažiem opet par postova jedan za drugim.
Jer evo samo jedan primjer. Već pola godine moj muž priča o našoj djeci u svojoj novoj firmi kolegama, parterima, svima, svi imaju klince i svi su milslili da pretjeruje, posebno što se tiče male, do jučer kad je u firmi bio organiziran za sve obiteljski dan, roštiljada, cuga, kolači i tako to, klasika. Tada su ih doživjeli na svoje oči. Šta da kažem, čitavo vrijeme od 20toro djece su moji bili u centru pažnje, i naravno ja skupa sa njima, što mi je već nakon 3 sata bilo lagano previše. Da se razumijemo, oni nisu bili zločesti, čak štoviše mala je šarmirala čitavu ekipu tamo, od konobarica do partera i direktora firme, ali svi zu zaključili da je imati takvu tempramentu, živu, znatiđeljnu i samostalnu djecu pravi izazov. Tako da, teško je ovako prako foruma prenijeti sve, svaki dan, našu svakodnevnicu, čitav život i sve one i male i velike stvari koje ga sačinjavaju, i moram priznati da se često osjećam i nekompetetnom i nedoraslom svim tim izazovima, ali nadam se zbilja najboljemo i dajem eto sve od sebe.
I evo na opet se krivo izrazila. Što znali uopće zločesto dijete? Glupav izraz, mislila sam na ono, ne znam da su se derali bez razloga, vrištali, bili nepristojni, nekulturni i to, naravno to vrijedi za malu, mali je premali za to, ali hebi ga bilo ga je svuda, hvata staklene čaše sa stola, penje se na stolove, pokušava otkinuti krilo šatora, dohvatiti roštilj, poepo se u jednom trenu u bačvu sa pićem i ledom u sekundi, samo što sam tri rečenice progovrila sa jednom ženom i tako...male je imala svoj valsitti shov, opet zapjevala božićnu pjesmicu na nekom falsh engleskom, pa j ekipa umirala od smjeha i tako...
Potpisujem Trinu u potpunosti.
Pravila postoje. Oko njih nema rasprave.
Jesti, prati, spavati, učiti, pospremiti sobu... se mora.
Mora! I nema rasprave, ni demokracije oko toga.
Sve drugo je podloźno dogovoru.
I treba djecu tesat dok su mali jer poslije je kasno.
Primjer: moj nećak. 9 godina star. Živi s ocem koji radi po cijele dane i ne može i ne zna i ne stigne ništa, a majka je pokojna.
Mali je neuredan za popi..., ali kad sam ja s njim prljavi veš odnese u koš, a kad mene nema doslovno posrane gaće ostavi na podu nasred sobe i u stanju je danima preskakivat preko njih. I to zato jer zna da tata ne bu niš za to rekao, a da ću ga ja kaznit.
Ne s batinama, već uskratim sladoled, a to je njemu najgora kazna.
Sent from my iPhone using Tapatalk
evo konkretan primjer, bas mi je dobro dosao. analiza: ja zelim ici doma--to je super. cim spomenes da cete tamo ici popodne to je vec znak da osjecas krivnju jer bi zeljela ispuniti njegovu zelju, a krivnja je koma i na nju se klinci odmah uhvate. sljedeca recenica je isto suvisna, jer pokusavas objasniti djetetu nesto sto ne moze shvatiti, tj. zelis da on shvati tvoj razlog za ici doma i da ne prosvjeduje--a to ne ide :mrgreen: i zadnje--previse izbora.
znaci da si mirna sa svojom odlukom on bi rekao da hoce ici nekam, ti bi rekla vidim da zelis ici tamo, ali sad idemo doma. tocka. bez objasnjavanja i izbora :mrgreen: i onda dijete malo odtuguje i basta. ako mu pokusas objasniti da cete se vratiti, i da ispricavajucim tonom objasnjavas kako si umorna.. onda si gotova, dijete ce te samljeti :mrgreen: cim nanjusi natruhu griznje savjesti ili slabosti. dijete trazi i ocekuje od tebe cvrstocu. i svojim ponasanjem te tjera da popravis (na sebi) stvari u kojima stekas :)
poanta je u tome da budes sam sebi u fokusu, a ne da bude dijete. da naucis donositi odluke. za nas neodlucne je to ogroman posao :mrgreen:
to su neke stvari koje sam primijetila u zadnje vrijeme u kojima ja grijesim (a imam ih troje!!) i sad ih ispravljam. znacajno mi se popravio odnos s najmanjom otkad sam se pocela fokusirati na sebe i svoje potrebe i napokon donositi neke odluke za nas.
Da, dobro Mikka kažeš, u mnogim situacijama žrtvujemo sebe za "dobrobit" djeteta nesvjesni činjenice da to nije dobrobit, već nešto sasvim suprotno. Evo i ja sama x puta ih vodim u park unatoč tome što se ne osjećam dobro...no što sam primijetila je to da nemam problema sa odlaskom kući- ja se dignem i krenem i znaju da se mora ići, i zaista dođu za mnom svaki puta. Koji puta prigovaraju i negoduju no ne obazirem se. Bitno je ostati hladne glave, što nije svaki puta jednostavno. I mi imamo loš dan, nedostatak strpljenja, a čim oni osjete naš nemir ili neodlučnost - gotovi smo!!!
Trenutno se veselim malo duljem porodiljnom koji je preda mnom kada ću sve svoje misli i djela posvetiti odgoju/preodgoju i sebe i djece! Jer uskoro će i mojih biti troje i doći će nove radosti, no i novi problemi..
Mikka hvala na dopuni, slažem se s tobom. Ali bih dodala, da nekako uvijek gledam da, na jedno "to ne može", dobije jedno "ali ovo može". I npr. za ovu konkretnu situaciju, nikad mu ne bih lagala da ćemo tamo ići popodne, ako to ne namjeravam. Onda bih mu rekla da ćemo ići tamo za 10 dana, a sad idemo doma, a doma će npr. dobiti ili raditi nešto drugo što voli. Što ne mora nužno imati ikakve veze sa šećerom bilo koje vrste, naprotiv, izbjegavam kupovanje slatkišima. Kad god se može :mrgreen:.
Ja bi samo dodala Blazer, nisi ti loša mama, dapače, ti si ona koja se čitava daje u odgoj i pritom sebe stavlja u drugi plan, nije to lako . Ali nije ni dobro, eto
Bubilo a kaj da on odluči da ne idete doma, ići ćeš umorna tamo gdje ne želiš?
Nema on što odlučivati ako ne želiš, ti imaš pravo ići kući ako si umorna.
Nema on taj izbor. Njemu je izbor:
A) Idemo sad doma, pa kasnije tamo.
B) Sad se svađamo pa uopće ne idemo tamo.
Jako brzo nauči da treba odabrati A.
upravo se vratila s kave.
dakle, bila na kavi s mamom i njenim 4 godišnjim djetetom, koje je sve samo ne umiljato ali ima utemeljene i čvrste granice i na kraju smo nas dvije i uspjele popričati.
( naravno ja sam donijela bojanke za njega, ona je imala bojice i još smo usput naučili 3 slova i on ej u par navrata imao riječ)
a stol do nas je bila mlada ili mladolika mama koja se više brinula za nekakvog džukca u svom krilu nego za svoje dvoje djece od cca 2 i 4 godine koji su terorizirali cijelu terasu svojim krikovima i trčanjima , a finale je bio kad se mali dokopao biljarskog štapa i kao na alci trčao gore dolje.
ja sam joj bome rekla, da pusti psa na pod i da si iskontrolira dijete.
Bravo Mare,
Meni se slično dogodilo neki dan u katamaranu: bila je gužva, sva mjesta popunjena, vozimo se tri sata i meni je jasno da je djeci dosadno, ali ja sam mislila na to unaprijed i svoje zabavila.
Međutim, jedan mali od cca 4-5g je jurcao, urlao i tako u krug oko svih nas pa je pao i opet urlao pa je nastavio jurcat, a ja se vrtim i pogledom tražim roditelje.
Nema ih.
Mali kao da je sam, a znam da nemre bit.
Čak sam stala ispred svih putnika, naprijed na vrhu. Izgledalo je kao da ću neko predavanje održat :-)
Uzalud.
Onda sam sjela.
I evo malog. Juri i urla.
A mene boli glava za poludit...
Kad evo i gospođe majke.
Onda sam joj rekla o ona krene molit malog, a on ni da trepne i nastavi divljat.
Onda sam joj rekla da će ih izbacit iz broda i naplatit kaznu ako ne prestanu jer ugrožavaju plovidbu i tek tada je uzela malog i odnijela sa sobom u zadnji dio plovila.
Pa mislim...
Ne krivim uopće dijete, ni malo, već nju/ njih.
Roditelje.
Jer ne može ostavit dijete bez nadzora da divlja po plovilu ili bilo gdje drugdje.
Sent from my iPhone using Tapatalk
NIsam ni ja za puno pregovaranja ni izbora. Eventualno najavim iduću radnju..npr moji nisu spavalice, ne vole spavanje otkako su se rodili..realno, nakon popodnenog spavanja makar pola sata oni su razumna djeca do kraja dana..kad sam slušala savjete " ako mu se ne spava on sam odlučuje i ja to prihvaćam"..on je bio nemirniji i umorniji krajem dana.. teže meni teže njemu/njima..
Za spavanje najavim, bez ucjena :mrgreen:, nakon spavanja igrat ćemo blabla..i tako bude..i svi sretni..
Uglavnom, zaključila iskustvom da je bolje što manje pregovaranja i davanja njima na izbor, teško je to njima.. mislim da niti ne razumiju toliko objašnjavanja tipa "ako se budemo svađali izgubit ćemo vrijeme.."
Jučer isto, hebiga samo se po kavama povlačim, 3 puta sam upozorila vlasnike pasa da mi smeta što me njihova zvjerad njuška i liže. Nek bude na lajni do gazde , a ne kraj mene .
A dva puta sam za ruku odvela dijete koje je naravno došlo k meni ( da zračim tako valjda XP ) do stola njegovih roditelja i održala kratak govor.
Najlakše se zavalit u fotelju na terasi i prepustit random ljudima da ti zabavljaju dijete.
A nekidan je jedna mala skoro utopila malog brata provocirajući ga, gnjurajući i zahebavajući u moru. A matere i oca nigdi.
Ja pregovaram i nudim (prividne) izbore jer želim uspostaviti partnerski odnos sa svojim djetetom, pun međusobnog poštivanja i uvažavanja 8-). Odnos u kojem ja držim uzde i dajem strukturu, ali ne koristim argumente "jer sam ja tako rekla". (Kad sad navalite... :mrgreen:)
A drugi razlog tome je fizičke prirode. Nemali broj puta sam vidjela djecu koju se lupi po guzici, ili izdere na njih da se bace, vrište, postanu još gori, pa ih se odnese doma ili u auto. Ja mog ne udarim, ali ako pokušam bilo što osim pregovora dobijem sjedenje i vrištanje na sred ceste (ne, neću ga ni tad udariti po guzici). S obzirom da od svoje zgrade do civilizacije imam cca 700-800 metara ceste bez nogostupa i ikakvog hlada, bebu koja je ili u marami ili u kolicima urla jer je u kolicima, nemam puno izbora nego ispregovarati, jer ne mogu nositi njega/bebu/kolica/bicikl i što još imam. Osim da ih oboje ostavim na sred te ceste na suncu i odem sama, kud god 8-).
Zato ja volim najaviti radnju..npr za 10 min idemo tu i tu.. iako dok su mali nemaju predodžbu o trajanju 10 min,ali neka zna radnju koja slijedi..a ne dijete samo prekinuti dijete u nečemu i reći idemo sad..naravno da negoduje.. ne znači ne pregovaranje odmah lupanje po guzi i vrištanje.
Kad već spominjemo pse...:mrgreen:
Mene hebeno živciraju roditelji koji bez pardona puštaju djecu da se zaletavaju prema psu, koji je na lajni, meni u krilu ili na ručniku na plaži (ovo su samo neki od primjera).
Dakle, moj pas je dobar, drag, umiljat, ali je pas, životinja, uvijek sam na oprezu, pogotovo kad su mala djeca u pitanju. Sve to mogu tolerirati dok se ne pređu granice.
Ali da mi stalno djeca dotrčavaju do ručnika dok se pokušavam odmoriti, čitati, sunčati, bilo što i da se osjećaju pozvanima samim prisustvom psa, to mi je baš nekulturno. I cimaju psa, kojem nije stalo do navlačenja.
Još jedan primjer: večer, kafić, MM, pas i ja. I nepozvana djeca. Slatko mi je kad dođu do nas, pitaju smiju li podragati psa, malo popričamo, našalimo se i to je to. Ali, ovi ostali. I sto pitanja. I sto dodira (iako smo im rekli da je psu sad dosta maženja). Pas se uzvrpoljio. Uzvrpoljili se i mi. Roditelji za drugim stolom cugaju, pričaju, ne bendaju. Onda smo im u jednom trenutku ulovili pogled i zamolili da pozovu djecu k sebi.
I da pas zareži (što se nikad nije dogodilo, ali ne znači da neće), pas i mi bismo bili krivi.
I to nije do djece, naravno, već do roditelja.
Većinom su to izuzeci, ali ih ima. I iritantni su. Većinom su djeca i roditelji pristojni, pitaju smije li se pas podragati, poigrati i to mi je baš lijepo.
Neki dan smo se spuštali stazom Bliznec i dvoje djece je toliko išlo na živce šetačima da je jedan stariji gospodin podviknuo na njih. Roditelji su bili toliko bučni, bila ih je grupica, a klinci oboružani štapovima su lamatali okolo, udarali po raslinju, natrčavali gore-dolje po stazi da je bilo baš ružno za vidjeti. Tada ih je taj g. opomenuo i rekao im da prestanu udarati štapovima. Iskesili su mu se i nastavili divljati.
Što fali argumentu 'jer sam JA tako rekla'?. Da sam bila pametnija, koristila bih ga više i ranije.
Neki dan mi moja kći, friško tinejdžerica i u pubertetu, na svaku moju riječ kojom objašnjavam da zašto ona ne može ići van navečer na fontane odgovara s tri riječi barem. I nakon 10 minuta natezanja meni pukne film i kažem 'ne možeš jer JA tako kažem!'. Kraj priče, gospodična se nadurila i otišla u svoju sobu. Durila se punih 10 minuta a ja sam si mislila da koja sam ja kokoš i idem se uopće objašnjavati s tinejdžericom oko stvari za koju i ona zna da neće proći, ali mora testirati (jer je takvog karaktera, koji pubertet definitivno nije ublažio).
Ovo sa psima isto potpisujem.
Imam tri patuljasta pinča, od toga jedna ženkica u tjeranju.
Jedan muški je moj, a drugi dedin i ženkica od bratića, ali su svi sad sa mnom na moru.
Uglavnom, muž stoji na rivi i drži pse na lajni.
Ja sam pored i koordiniram sladoled među djecom.
Protrčava neka mala i čim je spazila pse, ravno na njih uz urlike kak su slatki, kak su mali..a psi od straha skoče i zalaju, mala vrisne, a evo i majke koje do sad nije blizu bilo i prijekorno pogleda muža, a maloj na sav glas, jer je to išli nas, kaže; ovo su opasni psi!!!
Ma nemoj, a nisu plišanci koje tvoje derište može razvlačiti okolo?
Ovakvih uleta imamo na svakodnevnoj bazi nekoliko, a psi su uvijek vezani i ne diraju nikoga, ali "tak su slatki i mali"
Da su doge sigurno ih nitko ne bi pokušao navlačiti bez pitanja.
Sent from my iPhone using Tapatalk
ma vi ste sve neke stroge. :mrgreen:
meni nikad ne smetaju ni tuđa djeca ni tuđi psi (osim u slučaju da su agresivni), pa ne znam što da rade. :mrgreen:
i šta sad ako djeca nisu baš uvijek na oku roditeljima, šta će se desiti. ako ti se neda zabavljati ih, kažeš im sad dosta, vidi di su ti majka i otac pa prošećite lagano do njih, ajmo, razlaz. a ne ko neki policajci gledati koja mama priča na mob, a koji tata pije pivu. il obratno.
eto tako ja mislim. :mrgreen:
pa uživaju ljudi, malo se opustili, misle da se djeca zabavljaju sa psom i eto odmah frka i panika :mrgreen:
a i ne znaju da to smeta i vama i psu. il ne idu za tim.
drugi put nemojte čekati da se iznervirate do kraja nego recite djeci da se maknu. jel to tako teško? :mrgreen:
eto, i jedan primjer kako recepti ne postoje, kad zamislim sebe i svog sina, ova mi analiza uopće ne stoji :mrgreen:
ne vidim zašto bi bilo pokazivanje osjećaja krivnje da kažem da možemo tu doći popodne, ako to zaista i mislim
i u tom mi je slučaju sasvim ok dati mu do znanja da mu tu želju ne namjeravam sada ispuniti, ali kad se promijene uvjeti - može
moj bi to bolje prihvatio od samog ne, kao i ja kad se zamislim u njegovim cipelama :)
I mi smo htjeli uživati i opustiti se. I rekli smo djeci (iako nam je to teško, jer su djeca). Rekli smo im nekoliko puta. Nisu bendali. Sve bi bilo OK da su (kao i cijeli dan, i dane prije toga druga djeca) došli, malo popričali, podragali psa i otišli. Ali, ovo je traaaajalo.
I ovako kako pišeš, ispada da sam baba roga :mrgreen: A nisam :P