Normalno da ne mislimo ništa ne raditi na poslu, ne znam postoji li išta gore.
Mislimo - ne morati ići na posao a imati novaca. To znači "ništa ne raditi2 - da ne moraš ići na posao zarađivati a da imaš novaca.
Printable View
Normalno da ne mislimo ništa ne raditi na poslu, ne znam postoji li išta gore.
Mislimo - ne morati ići na posao a imati novaca. To znači "ništa ne raditi2 - da ne moraš ići na posao zarađivati a da imaš novaca.
U naslovu teme su i financije i sreća. Da li mislite je to upravno proporcionalno?
Da li su: veće financije=veća sreća?
Ili samo: veće financije=lakši tempo života?
mom životnom stilu nisu bliske ove žalopojke, "što je nekad bilo dobro".
živimo ovaj život i treba naći neku meru svoje lične i porodične i poslovne sreće.
meni novac znači samo kad ga nemam, a kad ga imam za tekući život, onda je nebitno da li imam X ili X+.
trenutni višak novca koji sam zaradila potrošiće MM tako što će iznenaditi decu i čim se završi škola spustiti ih do grčkog mora na produženi vikend.
isto mi znači što sam mogla da kupim traku za trčanje koju smo dugo želeli.
a srećna sam u mojoj maloj corsi, ne patim za vilama s bazenom, niti za dizajnerskom garderobom.
i srećna sam što imam posao koji ne traži sedenje na jednom mestu 8 sati, svoj sam gazda, srećna sam što sam danas provela 2 sata usred radnog vremena s kolegama na produženoj kafi, ali isto sam srećna kad i uveče radim do kasno, jer znam da sve to ima neki smisao.
deca nikad nisu bila uskraćena za mamu, jer iako sam rano posle porođaja počela da radim, obično sam u 16h kući.
U mom "Amish" svijetu financije ne donose nikakvu sreću. Mm i ja smo jednako sretni kad imamo još 100 kn "do Ponedjeljka" ili kad uopće ni ne znamo koliko nam je ostalo al ima dovoljno. Da je lakše s lovom jest, ali kad se naučiš funkcionirati i bez nje, nekad ni ne primjetiš da ti je 3 dana novčanik potpuno prazan. Ajd to je tako zapravo od kad je mm prestao pušti, do tad je bila lagana panika i nervoza u zraku.
ma i meni je tako, ne veseli mene što imam para, ali me nebi ni veselilo da dodje ovrha za struju il banka sjedne na stan :)Citiraj:
RozaGroza prvotno napisa
nisi ti amiš, svi mi ne trebamo lovu ko lovu nego lovu zbog ovog..:)
u mom materijalnom svijetu meni financije donose olakšanje,onako lijepo je imati koju kunu na računu, pa znati da možeš uzeti ako ti zatreba, znati da možeš posuditi prijatelju koji nema recimo za nepredviđene izdatke od kojih se noću ne spava...
baš je dobar osjećaj.
proporcionalno obrnut onome kad znaš da nemaš, da je na računu 0, zero, ništa, a ti nemaš kud i moraš ih stvoriti, pa opet dolazimo do onog nespavanja od prije.
zato rekla bih, ne, ne moraju i ne garantiraju sreću ali za mene osobno, jedno opuštenije i smirenije življenje definitivno da.
E pa baš si pogodila u bit. Meni je actually par puta Hep isključio struju, jedan put na Badnji dan (dok sam još slavila Božić) i onda smo romantično proslavili uz svijeće i palačinke. Baš zato ja govorim od odcjepljenju od sistema, jer sam sad ovisna od Hepu, a kad budem proizvodila vlastitu struju, neće mi više nikad doć hep i maltretirat me nego ću sama radi management proizvedene energije, i koristit je kad mi je zaista potrebna...tako je i sa svim drugim.
Jes ga trubim, al ajd, ku'iš što govorim...
ovo je reply na krmpiric
naravno da kužim, ja eto, nisam spremna na nepouzdani izvor energije, to mi je tekovina današnjice koje se nikad nebi odrekla :)Citiraj:
RozaGroza prvotno napisa
E da, 100 ljudi 100 čudi. Meni ni 5% ne smeta da jedem večeru uz fenjer i kuham na ognjištu ;)Citiraj:
krumpiric prvotno napisa
Mene u cijeloj priči smeta (to i cijelo vrijeme pišem, Roza je shvatila) što mi se cijelo vrijeme čini čim imaš više novca da trošiš više "na gluposti". I opet živiš kao da imaš jednako novca. (Marin primjer s povećanjem financija, a istom kvalitetom života).
I u tom dijelu mislim da sam "rob novca" i to pokušavam izbječi.
Jedan banalni primjer trenutno meni aktualan: danas dijete kojem sam kuma ima rođendan, imamo običaj donjeti tortu.
Sve ove godine sam tortu kupovala, jer mi je to bilo pod normalno - cijena 450,00 kn.
Jučer sam ju ispekla - jednostavnu i finu (sigurna sam puno bolju od kupljene) jogurt tortu s jagodama (jagode su s našeg vrta) - ukupni trošak: 50 kn. Trošak vremena je pola sata na izradu torte i danas pola sata na ukrašavanje.
Tih ukupnih sat vremena mi nije nigdje falilo, čak mi je i dijete pomagalo, pa smo proveli vrijeme zajedno, a novčanik je teži za 400 kn.
Takvih primjera u svakodnevnom životu imam barem jedan dnevno.
I da, tu mislim da sam "zaglibila" u nekakav potrošački mod koji te samo vuče sve dublje i dublje i to želim jednostavno maknuti.
To je taj dio gdje želim vremena za iskoristiti vlastite resurse, jer smatram da imam puno toga za dati i doprinjeti našem životu.
hm, ima još elemenata, obično se na hrpi poslova ne stagnira samo tako lako, od tebe se očekuje (nemojte shvatit ovo kad da očekivanja treba ispunjavati svima okolo) da u velikom broju zanimanja napreduješ, a ako to ne radiš smatra se da nisi zainteresiran za to zanimanje. Ili figurativno, ako do 40 radiš da malo zaradiš, s 40 si na razini znanja 25godišnjaka-i nitko te više ne želi. Jerbo je bolje mlad i s tolikim znanjem, nego u pristojnim godinama i s tolikim znanjem.
JEdnostavno se pred tobom nađe opcija ili učiti, napredovati, biti in, ili s 40 biti van vremena i nemati ni za "osnovno".
ja nikad nisam kupila tortu, npr. :D, to spada u one troškove koji su meni nepotrebni, ali se slažem s time da veća zarada donosi veće troškove, samo postoji i problem što se reći stop može samo u ponekim situacijama i određenim trenutcima.
Karikiram, radiš u znanosti, pozovu te na simpozij 5 dana, ne odeš? Ako odeš, ništa nećeš zaradit, nećeš vidjet djecu 5 dana i još ćeš kupit košulju za prezentaciju :koja zarada
ako ne odeš, piši propalo da će te zvat drugi puta (možda, a možda neće treći, 4., 5.), ne sudjeluješ u timu....itd..i možda za koju godinu nećeš imat nikakva primanja.
evo kad smo kod torti, sad si me podsjetila što mene najviše smeta u današnjem svijetu :mrgreen: a nije konzumerizam.
nego - strah.
strah od svega. toga nije bilo prije, kako mi se čini.
a zašto torta?
zato što mi užasno ide na živce pravilo u vrtićima da ne smiješ speć tortu/kolač za klince. nego donijet kupovno.
strah od salmonele.
danas kad su jaja pod sto put većom kontrolom nego prije kad tog straha nije bilo.
da ne nabrajam druge strahove.
to ti je amerikanizacija :)))Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
znaš da su ameri nevjerojatno ušokovani zašto dubrovačke zidine nemaju ograde, jerbo
se ih bu tužili :)
Evo, a ja ne mislim da je to strah nego normalni oprez.
Ja ne bih voljela da mame peku kolače i nose ih u vrtić, ne sviđa mi se ideja da mi dijete jede hranu koju su napravili nepoznati ljudi u meni nepoznatim uvjetima. Niti ja ne jedem takvu hranu. Osim toga ima puno djece koja ne smiju jesti razne vrste hrane, a hrana pripremljena kod kuće nema nikakvu deklaraciju.
Btw. ja sam dosta puta u životu kupila tortu, ali fakat nikad za 450 kuna :-o
Drago mi je kad se na ovakvim temama počnu spominjati brojevi jer onda shvatim da nisam rastrošna niti konzumeristica :mrgreen:
Anemona Anemona 450 kn za tortu!!! Ccccc ha ha ha (šalim se) imala sam i ja takovih izleta u bespotrebno trošenje, imam ih još, mužu rastu sijede kad pogleda račun iz šopinga, čovjek moli Boga da što prije opet pođemo u divljinu jer se ja jednostavno u civilizaciji ne snalazim sa novcem najbolje.
Inaće, ovo što je Mima spomenula, ja sam slična takva da ne vjeujem previše u to kako i s čim drugi rade stvari, lagano sam umišljena po tom pitanju pa mislim da je samo u mene sve dovoljno čisto i zdravo, a i paranoična po prirodi valjda. Ali sam također 10 puta više ustrašena od namirnica koje kupujemo u dučanima, pa tu ubrajam i tu tortu, pogotovo sad u doba kad na deklaraciji npr piše 100% junetina a oni nađu da je u mesu bar 20% svinjetine i takve situacije, kad se preljepljuju rokovi trajanja, kad se dodaju pojačivaći okusa. Tako da moram birat između mame koja je uzgojila svoje jagode i zamutila svoj šlag i onog kupovnog i u podne i u ponoća biram ovo prvo.
450kn za tortu!?! ajme, kolika je i kakva torta od 100KM!?!
kupim i ja tortu povremeno kad negdje idemo u goste, ali nikad nije koštala više od pola tih para, a bude prava, ne margarinuša
doduše, kod nas je hrana još uvijek dosta jeftinija nego u HR, pa to valjda važi i za "luksuznu" hranu, kao što je torta
Ja bih ipak rekla da je sve u oku promatrača. Volim selo, ali tek toliko da prošetam njime i uživam u prirodi. Nikada ne bih mogla živjeti na selu, baviti se vrtom i kravama, meni čak i kućno cvijeće koje dobijem na poklon u roku od mjesec dana uvene. Volim gradove, volim imati novac da mogu kupiti djetetu sve što smatram da mu treba, da mogu sebi kupiti komad odjeće koji poželim, da mogu s prijateljicama otići na večeru kad želim, da si mogu priuštiti ljetovanje, itd. Nađem se nekada u situaciji imam novca samo za ono najnajnužnije, i taj mi osjećaj nije nimalo ugodan. Da me ne bi netko krivo shvatio, muž i dijete su mi na prvom mjestu, i kad bi nas dvoje imali radno vrijeme i obaveze zbog kojih bi patila obitelj, bez razmišljanja bih se odlučila za opciju manje novca-kvalitetniji život s obitelji. Sada, na sreću, imam i novce i ovce, i ne mogu reći da mi materijalno ne donosi nikakvu dobit i da mi ništa ne predstavlja. Smatram da vodim jedan sasvim normalan život kakv bi trebala imati obitelj srednjeg građanskog sloja, ne težim za ekstremnim luksuzima. Nažalost, danas je došlo takvo vrijeme da neke normalne stvari (ljetovanje, auto,vlastiti stan, itd.) spadaju u kategoriju luksuza, a ne u nešto što bi čovjek mogao sebi omogućiti od svoga rada i plaće.
upravo tako. sjetite se samo kako je generacija naših roditelja praktički dobivala stanove od države, danas to nama zvuči kao sf jer rijetko koja mlađa obitelj nema stambeni kredit ...Citiraj:
rehab prvotno napisa
Nije od države nego od firmi u kojima su radili.
a firme su bile čije :mrgreen:
bile su državne, ali nisu sve firme dijelile stanove, nego samo neke - uglavnom velike i jake firme, a oni koji nisu radili u takvim firmama nisu lako dolazili do stanova. Nije bilo niti puno stanova na tržistu i bili su jako skupi - moji kažu da je bilo praktički nemoguće dići kredit i kupiti stan.
Imaš slabu plaću - firma ti da stan ili imaš (nominalno veću plaću, imaš mogućnost dići kredit i ima stanova na tržištu pa kupiš stan - sve je to otprilike isto.
bili su i krediti koji nisu imali valutnu kaluzulu pa je rata nakon par godina bila ekvivalentna kutiji cigareta..... bilo je svašta ,a svi su imali po nešto ( govorim iz svoje perspektive a nisam spadala pod tvz crvenu buržoaziju /djeca partijskih funkcionera i sl / -sama s mamom učiteljicom ;-) )
bome.
danas je normalno otplaćivati stan i po 30 godina(pa ko živ ko mrtav :-/ ) po nevjerojatnim, lihvarskim kamatama koje su, koliko čujem, među najvišima u Evropi.
i baš se ne sjećam da je srednji sloj u donjem dijelu spektra nekada
bio prisiljen prekopavat po smeću da bi preživio.
al ok, jasno mi je da je i onda i danas bilo onih kojima je bilo bolje ili gore.
generalno mi se čini da je sad ponuda u svemu veća ali po vrlo visokoj cijeni.
bilo je nekad i redukcija struje, redova za ulje i kavu i benzin na parne i neparne datume, hrpu toga smo bili željni...pa sad razvaljujemo, kao tipično tranzicijsko društvo, po svemu živom što nam treba i ne treba.
HM je tu, još Ikea, pa ćemo valjda za koju godinu ili postati još žešći konzumenti ili se ipak zasititi svega i naći neki balans :nadajmose:...
odoh u širinu :lol: ...
Otplacivanje kredita, prema trajanju, barem, isto je i s ove strane oceana. Nas je na 30 godina. Razlika je u kamati, tj. njezinoj nepromjenjivosti. Nasa je fiksna zauvijek, a pozitivna strana medalje je i to sto se svaki uplaceni visak (moze se, bilo kad, uz ratu ili bez nje) skida s glavnice, a ne s kamate.
No ne moze ni to svatko. Kod nas je tako zato sto su suduznici muzevi roditelji. Bez njih, a sa mnom (u ovom trenutku jos uvijek strancem) nema sansi da bismo imali ikakav kredit koji bi normalna osoba mogla placati).
Ja iskreno uopće ne gledam to kao neke normalne stvari koje bi prosjećan čovjek morao moći sebi priuštiti, meni to već spada u imučnost (skijanja, nova obleka svaki mjesec, dobro auto itd.)...al da se bunim kad si mogu priuštit neki fini komad robe ili putovanje, ne bunim.
Po meni u luksuz spada kupovanje dizajnerske odjeće ala Armani, Versace, itd., nekoliko skupocjenih auta u posjedu, posjedovanje više skupih nekretnina, ljetovanja na Karibima, Maldivima, itd. Ali ni to ne smatram nečim lošim ako je u pitanju pošteno stečen novac i ako osoba drži do nekih temeljnih vrijednosti (sviđa mi se kako to radi vlasnik DM-a).
Uh meni je to već totalno bogatstvo! Armani i Versace, pa to nose Princ Harry i princeza Kate :D A Maldivi i Karibi...psssssssss
ma da, to je luksuz..al kad pogledaš lihvarske kamate i građevinsku mafiju, većina nas koji imamo kredite za stan, mogli bi skoro na Karibe da nemamo. :) :)
Ja sam cca 50 km od Zgb. i ista torta u Zgb. košta sigurno 150 kn manje. Neke razlike u cijenama su nevjerojatne.Citiraj:
vještičica prvotno napisa
Baš neki dan sam bila u Virovitici, iste igračke kao kod nas dolje su pola jeftinije - točno pola. Ostala sam šokirana, ali sam barem odmah nabavila poklone za 2 dječja rođendana koji su ovaj mjesec.
Ova me tema danas pogadja ravno u sridu.
Nedavno je bio zgodan clanak na tu temu:
http://www.jutarnji.hr/male-stvari-s...o-i-tv/891428/
Meni je za srecu zbilja vazno to da ne putujem predugo na posao (imam 15 mi) i da na poslu ne provodim pola zivota.
Vazno mi je vrijeme s mojom obitelji, neprocjenjivo. San, putovanje, druzenje, kuhani obroci... I jos puno toga neopipljivog. A konzumerizam? Uh. On me umara. Toliko me umara da uopce nemam snage pisati o tome. :/
U Virovitici Picok sir 6 kn u Zagrebu 10 kn. Ja sam ostala u šoku kolike su razlike. A o Dubrovniku da i ne pričam, tamo mi je pak i Picok luksuz!! A ja navučena na taj junk.
Predivna tema, predivni odgovori!
Inače, o Cvijetinom odgovoru kontam već par dana od kad sam ga pročitala. Je li ta žena svjesna kako divan raspored ima! Divno! Da mogu tako nešto zagarantirati sebi, odmah bih potpisala. Bez zadrške.
Cvijeto, uživaj!
Zagreb ima OZBILJAN problem javnog prijevoza i ostalog prijevoza, užasne su gužve, slaba povezanost, nema metroa niti osobito brze željenice tamo gdje je treba i mislim kako dobar dio ljudi strada zbog toga, ničega drugoga. Da je više linija, da nema čekanja, da se voziš kao normalan čovjek, a ne kao sardina (pa ti u zubima nosi laptop i torbicu i paradajze ako se vraćaš doma, pa nosiš da skuhaš djeci) mislim da bi ljudi lakše živjeli. Moja je frednica ušla u nepovoljan kredit za auto u trenu kad si ga faktički nije mogla priuštiti jer je od tog naguravanja po tramvajima non.stop skupljala neke čudne boleštine. I sad se vozi tri gladne godine, al je bar zdrava... i tako.
Ali kvaliteta života građana u Zagrebu daleko je ispod interesa financijskih mogula, i moš ga frigat.
Osobno živim na mjestu odakle je jednako idem li pješke, autobusom, tramvajem, vlakom, biciklom ili autobilom do bivšeg radnog mjesta. Ako je rush hour, treba mi između sat i sat i pol u jednom smjeru, što je tri sata vožnje za svaki radni dan. Da imam helikopter, to bi spasilo stvar.
Koliko kuna vrijedi moja tri sata svaki dan, u trenu kad imam malu djecu? Užasno puno.
Mislim da Peterlin ima pravo - shvatiti kvart kao svoj grad, i pronaći život unutar njega, to je spas, tko može. I mi se vodimo tim nečelom.
Ja sam odnedavno u Zagrebu, i dosta sam zadovoljna javnim prijevozom. Mogla bih čak reći da sam vrlo ugodno iznenađena učestalošću tramvaja, povezanošću, pa i cijenom. Probajte se u Rijeci voziti javnim prijevozom, pa da vidite.Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Ima dijelova koji su bolji od drugih. Ima varijanti gdje moraš presjedati dva ili tri puta, i prolaziti kroz uska grla...Citiraj:
jennifer_gentle prvotno napisa
Meni se čini da sve mi koje tu na forumu pišemo i čitamo nemamo baš tako strašan tempo života da bismo se trebale žaliti.
A što se tiče financija istina je da svi gomilamo stvari koje nam ne trebaju a koje smo previše platili, a reklame u tome imaju veliku ulogu, ne možemo ih izbjeći ali se možemo malo potruditi ignorirati ih i ne nasjedati baš na svaki "kako uopće možete živjeti bez toga" (iz osobnog iskustva znam da mi većina stvari za koje ne znam da postoje niti ne treba, a kad saznam da postoje odjednom mi baš jako trebaju).
A sreća......uglavnom je uvijek tu negdje blizu ali nikako da je zaista i uhvatimo (a možda je to samo bit napretka?!).
Ja nikad nisam bil prevelika žrtva konzumerizma , a sad sam bome još manje.
Uvijek smo živjeli ispod svojih mogućnosti , tako da nam i sada kad imamo puno manje nego prije nije nikakav problem.
Mi smo umjesto u odjeću , kozmetiku , putovanja i sl. ulagali u nekretnine , i sad nam još samo malo fali da bi mogli živiti od rentanja.
Ne bog zna kako luksuzno , ali na sadašnjoj razini da.
Sjetim se često našeg haustora iz djetinjstva: 21 stan sa ko zna koliko djece. Kućni red: od 3 do 6 tišina, bez trčanja stepenicama. Jer tada su naši roditelji spavali nakon posla(bar većina), ili se mame odmarale nakon napravljenog ručka. Oko 7 većina nas sa svojim roditeljima za ručicu, i u lijepa majska predvečerja u šetnju gradom(NE na večeru ili igaronicu), šetamo se korzom, pozdravljamo ostale sugrađane koje viđamo skoro svaki dan, mako odemo u park, malo jedemo kokice, na sladoled i kolače i onda kući. Mama i tata normalno obučeni, mi u našim jednostavnim izdanjima: tenisice i T-majca, eventualno neki repić na glavi. Onda kod kuće večera ako ko želi, a ako ne, higijena i spavanjac. Roditelji sjednu u miru da koju proćaskaju i popiju kafu, i pogledaju nešto na TV.
Svoj dan vam neću ni opisivati, vjerujem da već imate sliku kako on izgleda u ovoj 2011. godini.
Meni bez novaca grozno...
Zapravo, mislim da je više stvar u odnosu novac-vrijeme. Ne znam kako bih to objasnila, ne smatram se materijalistom, ali puno mi je lakše i ljepše sad kad smo na dvije plaće. Npr. mlađeg sina mi čuva baby sitterica, jer se grozim jaslica. Da si to ne mogu priuštiti, išao bi u jaslice, ali mislim da bi nam tada kvaliteta života pala. Ujutro ga ostvaim da se lijepo naspava, dođe mi curka, oni sve lijepo, po malo, imaju onako miran tempo kroz velik dio dana dok smo mi na poslu i u vrtiću. To me stvarno usrećuje.
Drugi primjer - živimo u centru grada i sve obavljam pješke, do posla mi je oko 15 minuta, do vrtića 5. Ali, budući da smo u samom centru, dosta je bučno, po ljeti jako vruće... Imamo jedan auto, drugi si ne možemo priuštiti. MM često vikendom uzme auto koji mu treba za njegov drugi posao - hobby. Znači, nešto što voli, ne ide samo zbog novaca. A ja bih voljela skočiti s klincima do mame na Krk ili na neki mali izletić sa prijateljicama. Pa ostanem doma. Ili se moram nekako snalazit. Bilo bi stvarno super kad bih imala još jedan mali autić. I tako to. Ali, ne želim biti bahata. Mislim da jako lijepo živimo. Čak dosta slično kao eris u djetinjstvu! Tako, imamo dovoljno, ali da mi koja kuna više ne bi donijela zadovoljstvo, e to ne mogu reći!
Ovo je tema koju ja sama sa sobom svaki dan iznova raspravljam, pokušavam skužiti gdje "šteka", što unaprijediti, kako imati više novaca, više života i više zdravlja.
Uspješnija sam nego većina u tome, ali dok sam došla do te neke faze da se mogu smatrati uspješnom bilo je stvarno gadno. Radila sam dva posla istovremeno (jedan za druge i drugi za sebe), stalno se razboljevala (živjeli smo u hladnom prašnjavom prostoru na -15 zimi)...
Sada sam u toj fazi (već 3 godine) da se mogu ljubiti i grliti sa mužem i djetetom po cijeli dan, da mogu u sred bijela dana, dok drugi rade, ići šetati po suncu i sa mužem i sa djetetom. Da možemo ići na godišnji i tri puta. Da se ne moram više nikada brinuti da li ću dobiti otkaz ili ne.
Još uvijek nije sve najnaj kako bi ja htjela, nemam još plaću koliku mislim da bi trebala imati da pokrijem sve naše snove ili stvorim ušteđevinu, još uvijek nam se događa da klijenti ne plate pa upadnemo neko vrijeme u dugove. Dogodi se i da opadne količina posla pa me uhvati stres i panika. Dogodi se i da jako često radim po noći.
Ali sve u svemu jako sam sretna, žalim samo što mi vrijeme ide jako brzo, a u ovoj državi teško je nešto postići u kratkom roku. Moji prijatelji koji su bili među najboljima, dobijali najveće svjetske nagrade totalno propadaju, nemaju za plaće. Žalim što tako dugo treba da se nešto pokrene, što su svi inertni. Žalim što ne stižem sve što bih htjela.
E da, to sam htjela još reći. Ja imam samo dva para cipela, dva para hlaća i tri-četiri majice. Često puta se znam osramotiti kad netko primjeti da sam stalno u istom. Jednostavno su mi materijane stvari zadnje na svirali. Ulažem u one stvari koje mi donose novac, a novac mi donosi vrijeme da budem sa obitelji i prijateljima.