Ja bih ipak rekla da je sve u oku promatrača. Volim selo, ali tek toliko da prošetam njime i uživam u prirodi. Nikada ne bih mogla živjeti na selu, baviti se vrtom i kravama, meni čak i kućno cvijeće koje dobijem na poklon u roku od mjesec dana uvene. Volim gradove, volim imati novac da mogu kupiti djetetu sve što smatram da mu treba, da mogu sebi kupiti komad odjeće koji poželim, da mogu s prijateljicama otići na večeru kad želim, da si mogu priuštiti ljetovanje, itd. Nađem se nekada u situaciji imam novca samo za ono najnajnužnije, i taj mi osjećaj nije nimalo ugodan. Da me ne bi netko krivo shvatio, muž i dijete su mi na prvom mjestu, i kad bi nas dvoje imali radno vrijeme i obaveze zbog kojih bi patila obitelj, bez razmišljanja bih se odlučila za opciju manje novca-kvalitetniji život s obitelji. Sada, na sreću, imam i novce i ovce, i ne mogu reći da mi materijalno ne donosi nikakvu dobit i da mi ništa ne predstavlja. Smatram da vodim jedan sasvim normalan život kakv bi trebala imati obitelj srednjeg građanskog sloja, ne težim za ekstremnim luksuzima. Nažalost, danas je došlo takvo vrijeme da neke normalne stvari (ljetovanje, auto,vlastiti stan, itd.) spadaju u kategoriju luksuza, a ne u nešto što bi čovjek mogao sebi omogućiti od svoga rada i plaće.