Ma slažem se ja da se za komentare odmahne rukom i ne uzima se to dramatično, ali mene zaboli samo čuti te riječi, a kamoli da su izrečene o meni.
A najviše me boli što ima zlobnim komentara i o Sanaredu (opravdanih, naravno) ali i o JK Rowling - neopravdano.
Jedini zajednički kriterij je da su oboje imućni, a sve ostalo je dijametralno drugačije.
Ali ipak, zloba dotiče oboje :(
Vjerujem da će istorija pokazati da je ovo bilo jedno od onih "crnih" doba civilizacije, i da će zatim nastupiti renesansa. Iako me nisu ubili na porodu, iako neću umrijeti od kuge, iako sam imala pravo da idem u školu, i odlučujem o svom životu, radu, braku, broju djece i njihovom odgoju, smatram da renesansa ne dolazi sama po sebi. Neslaganje dovodi do ljutnje, a ona dovodi do poduzimanja akcije.Citiraj:
Sumskovoce prvotno napisa
Naravno, u kontekstu gore rečenog, trebamo posmatrati naše postojanje kroz duži period, ne vrijeme naših života, već nekih 100godina.
Vaši stavovi za mene predstavljaju konstruktivno mišljenje, a moja angažiranost u RL znači da vjerujem u pozitivne pomake.
Samo od sebe se ništa promijeniti neće.
To je to - tako i ja razmišljam. Samo što nije lako bit klica na sjemenu promjene. Tvoje neslaganje sa sadašnjosti u tebi stvara nelagodu, bunt i želju za akcijom u RL-u. Osjeća je samo nelagodan, a ne nazire se olakšanje.Citiraj:
eris prvotno napisa
Najvjerojatnije olakšanje naših frustracija ne dolazi ni u našem životnom vijeku.
Ali kako će se lavina zakotrljati ako se prva pahulja ne pomakne.
Eris - bravo za temu, dala si mi povod za razmišljanje u zadnja 24 sata.
istina je da živimo u, dosad, najsretnijem razdoblju u ljudskoj povijesti
i istina je da smo sretni što smo rođenii sada i ovdje
jer smo sretniji od većine ljudi na ovoj Zemlji
ali to ne znači da trebamo biti sretni kada gledamo lopovluk svugdje oko nas
čovjek kojie je do prije 20 godina radio, i živio dobro od svog rada
nije bio bogat
ali je pokrivao životne potrebe, mogao je školovati djecu, priuštiti si neko ljetovanje, ne mora biti mjesec dana dubrovnika
i sada je na rubu ezistencije, jedva sklapa kraj s krajem, prijavljuje se svaki mjesec na burzu....
i gleda kako su oni, koji su "preuzeli" njegovu firmu postali od preko noći od šofera kamiona ili cvjećara veliki biznismeni
taj argument kako je drugima gore, mi je kao da nekog tko ima npr. dijabetes melitus tješimo da nema rak
a sanaderu sad nije lako
ali je osigurao svoju obitelj debelo
i svi oni koji su bili oko njega ne moraju idućih nekoliko generacija razmišljati o financijama
i ne zamjerite mi što ne plačem nad njegovom tužnom sudbinom
kako je jednom davno lijepo rekla a.tuđman : da su svi poduzetni ko moj unuk sad bi svi imali svoje banke:gaah:
mislim da tu recenicu nikad necu zaboraviti
e pa ko nam je kriv sto nismo "poduzetni" :roll:
inace ovo sto pise A70V mogu samo potpisati
Kad razmišljam o životu dok sam bila dijete, ne mogu reči da vidim nešto puno pozitivnije nego danas.
Moji roditelji onda su živjeli kao i danas ja. Onako osrednje. Razlika je bila što su imali još povremeno manja primanja, ali puno više toga proizvedenog kod kuće.
Na more smo išli jednako rijetko onda kao i danas.
Radili su jako puno i na poslu i na poljoprivredi, definitivno im nije bilo lako.
Sve što su stvorili, stvorili su svojim rukama.
Da li se meni sad gradi kuća, na način da mjesecima/godinama dvorim radnike i kuham im?
Baš i ne, radije sam zadovoljna manjim prostorom.
Da li mi se uz posao cijelo ljeto sakuplja sijeno i radi na njivi?
Baš i ne, radije imam vrt po mojoj mjeri.
Da li se meni slijepo slijede upute svekrve, jer tako mora biti?
Baš i ne.
Meni je svakako lakše s tog aspekta.
Viška novaca nemam, imam bome veliki manjak, ali još nekako guramo, svi smo tu zar ne?
Lopova je bilo i biti će, ali vjerujem da će sve to nekako doči na naplatu.
Mislim da se promjene događaju na bolje, ali pomalo, baš mic po mic.
Smatram da smo u globalu puno sretniji (slobodniji) nego moji roditelji u isto doba.
Bojim se jedino bolesti, elementarne nepogode, velike nesreće i rata, dok toga nema, sve će biti ok.
Barem u mojoj glavi.
a70v, sve se ja s tobom slažem, ali ne znam više šta da radim s tim. Jako bih voljela da se pozatvaraju i razni drugi ljudi osim Sanadera, da se što više tih novaca vrati nazad, a i da se onemogući trenutno i buduće bogaćenje raznih likova na nezakonite ili bar nemoralne načine. Ali ne znam kako to kao pojedinac mogu zaustavit. Na izbore izađem i trudim se biti što pametnija, ali iskreno mislim da na izborima ni nemamo izbora. Na prosvjede raznorazne idem, ali bome više neću, kad vidim da se za radna mjesta, zaustavljanje privatizacije školstva i ine stvari koje su nam bitne za život skupi jedva nešto ljudi, ali začas ih se skupi 20.000 oko toga kojim će slovima nešto pisati.
I onda me uhvati malodušje, pa podsjetim sama sebe da, iako sam u minusu do kraja, imamo sve što nam treba (financijski), primam redovito plaću i imam šefa koji je prilično human privatnik, i imam one najvažnije stvari tipa zdravlje i ljubav.
I potpisujem Anemonu u negiranju romantičnosti prošlih vremena. Moja obitelj nije išla nikad ni na kakva ljetovanja ni zimovanja (tu uključujem i svoje djedove i bake), niti je itko dobio stan od države, ajde imali su mi roditelji besplatno školstvo i državnu stipendiju, što ne vjerujem da će moje dijete imati. Uz posao u državnoj službi su radili na selu i proizvodili svoju hranu.
Je, osigurao je sramotu za idućih nekoliko generacija.Citiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
Ne moraju razmišljati o financijama, ali bih se dala kladiti da bi neki od njih (koji imaju obraz) rađe razmišljali o parama, nego o tome kako sprati ljagu s imena.
I ja potpisujem Anemonu što se tiče prošlih vremena. Što je to bilo puno bolje? Isto je bilo sivila i puno napornog rada. A da ne pričamo o tome da o nekim stvarima ni zucnuti nisu smjeli.
Samo je bilo manje obijesnih, jer mi danas hoćemo sve i što prije, dok su naši bili zadovoljni i sa puno manje od onoga što mi danas imamo. Naravno, ovdje isključujem sirotinju koja stvarno jedva krpa kraj s krajem.
Ali svako malo čujem i slušam kuknjavu kako se nema, i to od ljudi koji otplaćuju rate za stan, za auto, za skijanje, za ljetovanje, za… E, pa, jbg, meni to nije siromaštvo, ako to sve uspiješ poplaćati. Ne ostane ti za Havaje, ali kako netko reče, nije ti ovo…
Neki imaju krivu percepciju i ne poimaju svi težak život i neimaštinu jednako. Hoću reći, žao mi je sirotinje i nesretnih sudbina, dok me s druge strane *ebeno živciraju oni što vječito nakukavaju da nemaju (i uvjereni su da nemaju), a zapravo sasvim solidno žive.
da vratim potpis :)Citiraj:
Zara1 prvotno napisa
to je problem
svi ti silno "sposobni"
i koje god da smo političke orijentacije, moramo priznati da je ovakve sposobnjakoviće iznjedrilo ovo društvo
toga prije nije bilo
kralo se
ali s mjerom
danas se krade (zapravo danas i manje, jer se nema više što ukrasti) bez mjere i srama
a ja ne vjerujem ni u sram obitelji bivšeg premijera
i ikoga s optuženičke klupe
previše su oni prepotentni i oholi da bi se stidjeli
a i još imaju dovoljno istomišljenika i pobornika da ih ne brine što misli neka tamo sirotinja
no valjda je u meni još ipak malo nade ostalo
pa se nadam da će za 10-15 godina biti bolje
i nadam se da moje dijete neće morati nigdje ići, već da će ovdje moći pristojno živjeti
Meni se nekako čini da smo skrenuli s početne teme na nešto sasvim drugo!!
jesmo dijelom
mada, bar ja tako mislim, i eris i ja pričamo o istom
svi bi lakše podnjeli ekspresno zapošljavanje loše vječne studentice i njenog dečka mafioza
kad bi ona dobra, mirna i vrijedna susjeda dobila isto posao i bila time nagrađena za svoj trud i rad
To ne možemo znati, možemo vjerovati ili ne vjerovati…on sigurno nema srama, možda ni njegova uža obitelj…ali šira…nisu sad svi zločinci, jer je jedan njihov zabrazdio koliko nitko drugi nije…Citiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
Nije samo Sanader u pitanju, ima i običnijih smrtnika…ne volim ono osuđivanje tipa - aha, ćaća mu je lopov, i mali je sigurno (ili će biti ako već nije).
I, naravno da će biti bolje...ljudi su ogorčeni, nit' su sretni ovi što su se nakrali nit' ovi što su ih pokrali…mora se sve vratiti u ravnotežu…
Do dna smo došli, možda se i dižemo, samo (još) ne vidimo :-)
Potpisala bh svaki Alexin post, kao da ja pišem, toliko mi je stegnut želudac i knedla u grlu od silne nepravde,
ali najviše što me žalosti je spoznaja da će tako biti i dalje.
ali imam rješenje za spas države :): da konačno dođu ljudi koji stvarno žele raditi za dobrobit države i nas, ali ne da dođe bilo tko,
mislim da takvu drastičnu promjenu i dosljednost može učiniti samo sposobna i pametna žena. Ali kad se takve ne petljaju po politici.
Da se razumijemo, ne želim uvrijediti nikoga.
I ja potpisujem svaki Aleksin post.
I ne potpisujem Anemonu.
Bar je u mojoj obitelji situacija takva, nitko nije bio član partije, ali se živjelo značajno bolje u odnosu na danas.
Tata je radio u velikoj tvornici, nije bio nikakav direktor, ali si je mama mogla priuštiti da sa mnom bude prve tri godine i tek onda počne tražiti posao.
I da za to vrijeme ljetujemo u kampu i da ni u čemu ne oskudijevamo, uključivši i moju lijepu odjeću iz Trsta ili Graza.
Početkom devedesetih ta je tvornica, pogađate, počela propadati. Tata je i dalje radio, ali nije primao plaću, mjesecima.
Mama je radila dva posla da bismo imali jednom tjedno voće na stolu. Kruh je uglavnom pekla, bilo je jeftinije no kupiti ga u dućanu. Računi su uvijek bili plaćeni, ja sam i dalje imala više-manje sve što je bilo nužno, ali pod cijenu njihovog odricanja od svega u moju korist.
Danas, dvadesetak godina kasnije, nije puno drugačije. Gledam sebe i svoje prijatelje, malo tko može normalno živjeti bez pomoći roditelja. Svi smo nekako romantično zamišljali (usprkos tome što smo bili svjesni situacije) kako ćemo u tridesetima biti na vrhuncu, osiguranog posla, stambenog pitanja. I kako ćemo onda pomagati roditeljima, kompenzirati im, bar dijelom, te devedesete. Aha, moš' mislit.
Istina je da ima ljudi koji kad kažu da nemaju, pritom misle da nemaju bar 20000 kn na računu i ne znaju hoće li si ove godine priuštiti dva ili jedno skijanje.
Ali je najveći broj (u mom krugu) onih koji pritom (myself included) misle da ne znaju hoće li im i dozvoljeni minus biti dovoljan da prežive do sljedeće plaće, ako su dovoljno sretni da je uopće primaju.
I ja primjećujem ovo o čemu priča eris, nažalost se kroz posao susrećem s takvom vrstom ljudi, koji u tajkunima i tajkunčićima i sličnim sposobnima vide svoj uzor, teže tome da budu kao oni, da stječu bogatstvo gazeći preko leševa.
Ja sam i dalje sretna što su me naučili drugačijim vrijednostima, što, eto, mogu reći da mirno spavam.
Ali, poštenje, moralnost, sve su to divne stvari. Posebno za namazati na kruh.
Svimbalo, drago mi je da je vama "onda" bilo bolje. Nama bome nije.
Tata je uvijek radio kao rukovoditelj, nikad kao običan radnik, ali u Zagorju su plaće uvijek bili puno manje kao uostalom i dan danas.
Na moru smo bili da ne idem sad brojati jedno 4 puta po 3 dana, s time da nikad cijela obitelj zajedno, jer je uvijek netko morao ostati doma i raditi.
Mama je cijeli život radila, ok posao.
Cijelo djetinjstvo kakvo ja pamtim je obilježeno njihovim radom, radom i samo radom. Rad u firmi i onda non stop rad doma, sva popodneva, svi vikendi, sav godišnji, oni su samo mukotrpno radili.
Moram dodati, da su bili stalno uz nas, odnosno mi uz njih, jer je taj rad na poljoprivredi i slično bio kod kuće.
Njima taj rad nije donio ništa, apsolutno ništa (mislim na ugodno, lagodno, lijepo,...)
Da ne bi bilo zabune, stvorili su oni svašta i ogromnu kuću i užasno puno zemlje,... ali oni od toga koristi nisu imali nikad.
Koristi imamo danas brat i ja, mi ubiremo plodove njihovog rada u vidu osiguranog stambenog prostora i zemlje koja će kad tad vrijediti.
Isto tako imali smo korist biti uz roditelje (ali doma) i svašta korisno naučiti, to je velika dobit.
Poanta je da njima nije bilo lagodno u onom sistemu apsolutno nikad. Danas im je puno bolje, ali su stari, bolesni,...
(Tata još uvijek radi - 46 godina radnog staža).
Dodatak: ovo što Svimbi navodi odjeća iz Italije i slično za to nije bilo novaca nikad.
Ali vidiš, Anemoma, kažeš da su stvorili veliku kuću i puno zemlje, a ja danas ne mogu zamisliti da ćemo muž i ja išta od toga ostaviti svojoj djeci iako moj muž radi stalno, i kući. Zapravo se jako mučimo i da otplaćujemo ovaj stančić i odričemo se svega čega možemo.
Eh da...o tome se priča...svimbam svimbalo! ;-)
Ne bih sada tu pisala o poslovima mojih roditelja i poslovima roditelja osobe s početka priče.
O onome što je ona do sada svojim rukama zaradila i o onome što sam ja svojim rukama zaradila.
O tome kako je njoj super, a mi jedva spajamo kraj s krajem iako ona ladi dupe, a ja ustajem u 6!
I još mi soli pamet kako ja nisam krstila svoje dijete i da moje dijete nije Božje dijete i da ja nisam normalna...Eh da!
E da i ovo voće na stolu - moji ga nisu kupili gotovo nikad, jer nije bilo novaca za kupiti ga, ali smo jeli zdravije od 90% nacije.
Sve je bilo proizvedeno doma: voće, povrće, meso, mlijeko, sir, vrhnje, kiselo mlijeko,... kupovali smo povremeno kruh.
Isto tako mama i tata su radili u istoj firmi (cijeli život zajedno) i naravno da je devedesetih sve propalo i bome su bili mjesecima bez ikakvih primanja.
Bome im nije bilo lako, brat je išao u Zgb. u školu, trebalo je za kartu, za gablec,... ja u 8. razredu, pa u srednjoj školi. Opet prijevoz, gablec, preskupe knjige koje su taman uveli nove, pa nismo mogli ništa posuditi,...
Preživjeli su i opet kako? Radom, radom i samo radom.
Prodavali su proizvedeno koliko su mogli, da bi pokrili osnovne troškove. Na sreću režije su bile puno manje.
(Grijanje na drva, manja rata struje,...).
I ja danas uvijek razmišljam, što će biti. Gladi sigurno ne, dok imam ruke i znanje.
Jurana, moram reči iskreno.Citiraj:
Jurana prvotno napisa
Ja ne negiram da postoji dio naroda koji užasno teško živi, nema za kruh,... postojao je i onda, ali ja nas (sebe, tebe, Svimbalo, anu.m,...) uopće tako ne gledam.
Da, živimo teško, da, šparamo, da, režije su velike,.... ali dokle se ide na more svake godine, kupuje se sve i svašta (bez obzira što je to nama minimum) smatram da živim puno bolje od svojih roditelja.
Želim reči da je tu svatko od nas otvorio barem jednu temu (ili sudjelovao na njoj) o odlasku na more, kupnji skupe torbe djetetu, ekspres lonca, eko povrća, skupe kozmetike za dijete, kolica,... Nebitno, da ne nabrajam dalje.
Dakle u svemu tome gdje nam je teško, opet se ima više nego što smo imali mi kao djeca (ja).
I bez obzira koliko zvuči smiješno mislim da svatko od nas može još uvijek negdje "ušparati" i ostaviti nešto djeci, ali se za to moramo nečeg odreči.
Da li to želimo? Ne.
E pa moji su se odricali svaki dan preko 60 godina.
Da li ja želim tako živjeti? Ni u ludilu.
Mislila sam da će nam biti puno bolje.
Potpisujem Anemonu - starci radili od jutra do mraka, vikendi, praznici, sve. Nakon posla još i poljoprivreda. Naradili su se pošteno.
Rezultat je da oni, brat i ja imamo svako svoju nekretninu. Srećom moji su u penziji, pa makar malo uživaju nakon svih tih godina rada.
Sebe mogu zamisliti da radim koliko i oni, ali je cijena pre skupa - cijena je vrlo malo vremena za druženje s djecom, nikakve priredbe u školi, rekreacija, šetnje, mali izleti negdje svi zajedno - ništa. Samo rad.
Srećom u mojim krajevima su nonići dobili talijansku penziju, pa je za nas djecu uvijek bilo novaca za poneki luksuz (šoping Trst, izleti sa školom, đinđe-minđe koje djecu vesele)
To što je danas nama normalno da se kupuje djeci - igračke, nova odjeća, 2-3 slobodne aktivnosti nakon škole, markirana obuća - toga nije bilo. Sve je bilo low-cost od odjeće i obuće, slobodne aktivnosti samo ako su bile besplatne u sklopu škole, igračke - većinom dobivene na poklon ili home-made. Cijenili smo svaku sitnicu, sve je bilo big-deal. Danas to djeci, čini mi se, nije.
A hoću li ja svojim klincima uspjet osigurat nekretninu - pa nadam se da hoću uspijet sagradit kuću i zadržat ovaj stan - da svatko ima svoje. Makar, kako sad stvari stoje ta nada plovi u klasi optimist.
[QUOTE=aleksandra70vanja;2387408
a sanaderu sad nije lako
ali je osigurao svoju obitelj debelo
i svi oni koji su bili oko njega ne moraju idućih nekoliko generacija razmišljati o financijama
i ne zamjerite mi što ne plačem nad njegovom tužnom sudbinom[/QUOTE]
alex, ako te tjesi, ja ali ni najmanje ne suosjecam ni sa njim, ni sa njemu slicnima.:-x
i jako me zanima, sto sada kazu oni, koji su u njemu vidjeli jedan krasan, obrazovan i kultivirani lik. jelte jos i zastupnika "vrijednosti". no kako se kaze, narod bira, pa bira.
no postavlja se pitanje, kako je moguce, ako ce biti tako, da jelte on sve te ukradene novceke ne vrati?
odgovor je prilicno jasan. dok se vecina da zamajavati sa "kruha i igara", odnosno zrinski -frankopanski i cirilica, bit ce nam tako, kako nam je.
Baš sam o ovome pisala - točno to.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Anemona ja mislim da smo mi svi ovdje vrijedni i radimo i mučimo se da imamo koliko toliko normalan život. Nitko tu ne bi pisao da ga nije briga...
Radi se o tome da se pitamo zašto uz toliki trud i rad mora biti baš tako teško!!
Zašto čovjek koji želi raditi ne može naći posao!? A neka tamo šuša ga dobije bez pola muke iako je za isti posao 90% manje kompetentna!!??
Zašto je sve naopako??
Zašto mama kojoj je dijete zaista bolesno ne može dobiti dopust za to dijete, a ova druga koja ima zdravo koristi to pravo jer eto ima nekog u nekoj stranci!!??
I naravno povrh svega nema morala!!
Niej meni problem raditi, ali me jako jako bole ovakve stvari!!
ana.m i mene boli sve to što i tebe, ja samo tvrdim da danas nije ništa teže nego što je bilo prije.
Nije prije tekao med i mlijeko.
Bili su problemi itekako, ali druge vrste.
Smatram da svako razdoblje u povijesti nosi svoje probleme, nema idile i vjerujem bez obzira na sve da smo mi u daleko najpovoljnijem razdoblju.
u osamdesetima moja je obitelj živjela na golom betinu, spavali smo na daskama, gorila je samo jedna žarulja, more sam vidjela sa 13 godina, a moji roditelji su radili od jutra do mraka (i mi često s njima). nikada nismo bili siromašni jer se oni nisu tako osjećali niti su ikada komentirali to što drugi žive bolje. danas znam koliko smo malo imali. kuću su napravili, djecu su podigli.
iako su tada mislili da je najvrijednije što nam ostavitljaju kuću, to nije tako ispalo.
matrijano gledano najveća ostavština nam je motivacija. nas četvero, završili u roku, jako dobri u struci, nitko ne živi s roditeljima.
iako danas moja obitelj daleko bolje živi, brine me što mi djeca odrastaju u društvu u kojem su se vrijednosti pogubile.
važni parametra za razvoj moje motivacije bili su vrijednosti roditelja( i društva) i stalna borba.
Trudim se ne razmišljati o tome - želim vjerovati da i takvima sve dođe na naplatu, na koji god način.
U obitelji imam primjer osobe koja se udala za nazovimo ga poduzetnikom. Tu su estetske operacije, jahte, vile, kupovanje ispita na fakultetu, šoping u Milanu, pozlaćeni namještaj, skupi automobili, putovanja, apartmani na moru i na skijalištima. Jako se hvale, jako su ponosni što je taj jedan dio obitelji lijepo profitirao, oni to percipiraju kao veliko postignuće. Mm i ja smo do svega došli svojim radom i odricanjem, bez ičije intervencije i pomoći - bilo nam je teško, bilo nam je krasno, je nam krasno, no meni to ima svoje čari i zato smo toliko povezani i cijenimo svaki i najmanji napredak. Imam koliko mi treba, naravno, slažem se s vama, ima dana kad bih se voljela više opustiti, impulzivno nešto kupiti. Ponekad, kad sam loše raspoložena, mi bude žao što ljudi poput dotične imaju sve na pladnju dok se puno kvalitetniji ljudi muče i do svega težim putem dolaze. No, gladna nisam i sjetim se da ima puno takvih oko mene. Više mi je žao svojih roditelja, cijeli su se život mučili, odricali, radili, bili pošteni i tako nas odgajali i sada, pred penziju umjesto da uživaju oni brigu brinu.
je li ovo što se događa kriza morala?
ne znam
pogotovo se ne mogu složiti da je uzrok u godinama ateizma iza nas
možda ovaj tekst
http://pollitika.com/kriza-morala-uz...-nasem-drustvu
mada mi ni on ne daje objašnjenje zašto je došlo do svega ovoga
Anemona nisu nekima nikad tekli med i mlijeko i ne treba idealizirati ništa
ali draga moja u vrijeme dok su moji roditelji bili u mojim godinama oko nas nije bilo nezaposlenih
ne sjećam se da su nekome stambeni krediti visili ko omča oko vrata, pa i većina je ljudi bila sss i pristojno živjela od rada
a što se tiče sanadera i njemu sličnih, meni jedna stvar nije jasna
osim što je naravno u zatvoru gdje mu je i mjesto, tko će namiriti novce koje nam je lapio?
mislim savršeno mi je jasno da je kazna lišenja slobode u redu, slažem se
ali meni nije dovoljna
ona predstavlja društvenu osudu neprihvatljivog ponašanja
ali ponavljam, GDJE su novci?
njegove obitelji mi nije žao ni najamanje
žao mi je pače svih onih obitelji koje djeci ne mogu priuštiti fakultet
koji ne mogu platiti režije
koji ne znaju za more
koji u dućanu gledaju kako kupiti 20 dag mesa i od toga napraviti pošten ručak
e njih mi je žao
i ne znam da li pravda pobijedi na kraju
za sebe jedino sigurno znam da ne umijem i ne želim drugačije
da je za mene jedino ispravno raditi onako kako treba
po savjesti koju imam po poštenju koje mi je usađeno kao u kamen uklesano
po osjećaju za ljude oko sebe, nepoznate i poznate
po marljivosti, radu, trudu, postizanju uspjeha vlastitim snagama
za mene je jedino tako moguće i na koncu isplativo
jer taj osjećaj iznutra, ta živa tvar koja me pokreće može jedino tako opstati
ako bi prestala tako funkcionirati mislim da bih umrla iznutra
Ja mislim (ali to je samo moje mišljenje) da se mi ne mičemo iz krize i ne idemo nikamo jer oni koji su na vlasti vide samo jedan horizont, a to je izborna godina. Ne možeš ti u takvim uvjetima napraviti ni poštenu reformu zdravstva, ni školstva, a o gospodarstvu od kojeg sve kreće da i ne govorimo...Citiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
Ne bih sad opet započinjala one svoje žalopojke o tome kako se previše uvozi, kako se sustavno gase radna mjesta i slično... Ne znam gdje je izlaz. Ali znam da krizu sustavno podupire i stanje duha - nonstop nam se pune glave s tim što sve nemamo, a trebali bi kao imati (pa klinci čiji roditelji ne plaćaju topli obrok u školi imaju najnovije mobitele, na primjer) i skoro sve je tako.
Ne možeš ti financirati zdravstvo i školstvo odlukom ministarstva. Lovu treba negdje netko zaraditi. A to se već 20 godina sustavno urušava, ne ulaže se u tehnologije, misli se da će nas spasiti greenfield investicije itd. i zapravo mi se čini da ipak pomalo tonemo. Svaka čast turizmu, ali ne mogu 3 mjeseca sezone hraniti cijelu Hrvatsku 12 mjeseci. Država ne radi svoj posao kako treba. Zašto je tako rekoh u prvoj rečenici. Oni koji bi prvi trebali podmetnuti leđa i donijeti neke odluke ne rade to kako treba, bar se meni tak čini. Možda je to zato jer se u periodu do izbora ni ne stigne nešto suvislo započeti. Ili na bitnim mjestima nema ljudi koji zaista razumiju problematiku. Stručni i obrazovani ljudi nisu dovoljno uključeni (vjerojatno ih se sustavno gura na marginu). Netko je svojevremeno napisao ovdje na forumu da samo za stranke i vlast ne treba nikakva kvalifikacija u ovoj zemlji... I ne razumijem što se čeka. Pa nije cjelokupno stanovništvo sposobno za samozapošljavanje, niti je to uopće izvedivo. Male firme žive i opstaju u sjeni velikih. Ako nema velikih, nema ni malih. Pa ne stvara se nova vrijednost iznajmljivanjem gradskih stanova.... Ufff... moram prekinuti jer ovo vodi u slijepu ulicu i samo mi diže tlak.
A što se morala tiče - pa ne čudi me da smo došli tu gdje jesmo... Kako da odgajam djecu da budu radini i pošteni kad (kao prvo) radnih mjesta nema koliko bi trebalo, neke perspektive nema, a klinci gledaju kako najbolje žive oni koji su svoj status postigli svime samo ne poštenim radom... Pa nisu klinci blesavi! Za koliko kišobrana ili bicikla radi jedan liječnik cijeli mjesec? Za koliko radi blagajnica? Koliko boca se može skupiti (a sad hoće i tu jadnu naknadu ukinuti, jedini izvor keša za beskućnike). Ne kažem da ne treba biti nezahvalan - Anemona ima pravo, vidjeli smo mi svakakvih vremena - ali ne treba se miriti da ne može biti bolje. I ja se nadam da moja djeca neće morati potegnuti nekamo da im bude bolje nego da će moći ostati ovdje. S druge strane - da pitaš Nijemce je li bilo bolje u sedamdesetima ili sada, mislim da bi dobila isti odgovor kao i da pitaš štajaznam moju svekrvu kojoj su to bile zlatne godine.
palcica, ne razumijem sto je krivo kod "doticne". sto se bogato udala? to je zivot.
ako nista nije pokrala, niti se sukobila sa zakonom, ne razumijem zasto bi bilo kome bilo krivo sto ona ima sve "na pladnju".
Nisu visili stambeni krediti oko vrata kad ih se nije moglo niti podići.
I prije deset godina se super živjelo, ja se sjećam - kupovali su se stanovi, dizali krediti, kupovali auti, plazme, skupo namještali stanovi. Ljudi su trgovali dionicama, svaki drugi kojeg znam postao je burzovni mešetar.
Dok se balon nije raspuknuo, tako to bude - živi se na kredit pa kad pukne onda se pada u siromaštvo, kako osamdesetih tako i danas.
Što je sve to na pladnju zbog nelegalnih poslova. Što se za to zna, a eto, u nas se tako može. Nije mi krivo.Citiraj:
seni prvotno napisa
XCitiraj:
Mima prvotno napisa
Ili ih je mogao dobiti podoban, kao i telefon, kao i benzin, kao i kavu, kao i mjesto u vrtiću,...
flopice, ja ne idealiziram ništa, ali želim reči da na način kako su moji u ono doba živjeli "pristojno" od svoga rada, mogu živjeti i ja danas, ali ne želim - jer je bilo preteško, prenaporno,...
Da li ti želiš živjeti "pristojno" od svoga rada a da radiš 8 sati na poslu, pa još 8 (ponekad i više sati) doma - svaki dan, svetke i petke,...?
Nisam ja zato zadovoljna današnjim vremenom, treba mijenjati svašta, trulo je svašta, ali smatram da će se promjena dogoditi, da je čak več i počela (mic po mic).
I da ne ispadne da lako meni govoriti, jer sjedim na novcima - nije, imamo mi i kredit i debeli minus, nedavno sam bila više mjeseci na minimalcu, a bome i na neplaćenom,...
e, to nisam razumijela iz prvog posta.Citiraj:
palčica prvotno napisa
krediti su se mogli dobiti, ne pričajte koješta
kakvi podobni, pričam o normalnim, prosječnim ljudima
u firmama 80 -tih
vraćali su se daleko lakše i jednostavnije
nekome nisu ni trebali, neko je uvijek imao pšodršku roditelja i obitelji
moja mama je buila samohrana i nije joj bilo lako
ali je imla posao i znala da neće ostati bez njega
imala je i plaću koju je redovito dobivala, dizala kredite za namještaj, za prozore, vraćala uredno
nije svaki put bilo lako ali je sigurno bilo lakše nego sada
meni je dosta što ne znam hoću dogodine uopće biti na poslu ili birou. opet.
u tom smislu mislim da je teže - ma čemu sam uložila svoje zdravlje, vrijeme, novce u školovanje, čemu?
najgore mi je što ja osobno ne vidim nikakav napredak, nikakvu svijetlu točku
a što se tiče rada na zemlji, gle i ja imam zemlju i radim, sadim, stvaram
nije mi žao i nije mi teško, ali to sam ja i svjesna sam da nekoga drugoga ne mora zadovoljiti takva situacija
kako god okrenem meni se stvarno danas čini sve deset puta crnje i gore
a sutra crnje od crnjeg
sad sam se nakon svega napisanog i pročitanog toliko izdeprimirala da se idem maknuti na recepte i pozeleni :-)
kako nije bilo kredita
pa većina ih je imala
i sagradila kuće na njima
a poslije, kad su kola krenula nizbrdo, vraćali rate kredita u vrijednosti kutije šibica
palčice, obzirom da je rijeka selo...koja je ta? može i na pp :lool:
šala, šala.