ovo sam si ja pomislila. ja sigurno ne bi rekla NE! j**š ti mirno spavanje, kad djeci nemaš kaj dat jest! odnosno tada sigurno ne spavaš, ne mirnije nego nikako, od razmišljanja šta ćeš i kako.anasti prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
ovo sam si ja pomislila. ja sigurno ne bi rekla NE! j**š ti mirno spavanje, kad djeci nemaš kaj dat jest! odnosno tada sigurno ne spavaš, ne mirnije nego nikako, od razmišljanja šta ćeš i kako.
Ja bih potpisala rahelu i ronin.
I da, situacija u zemlji nije bajna, dogadjaju se ruzne stvari i naravno da nam izazivaju ogorcenost, ali ipak ne bih isla tako daleko da tvrdim da samo podobni i oni s vezama dobivaju posao. Na srecu s tim imam dobro iskustvo, barem u svom okruzenju, iako vjerujem da ima puno suprotnih iskustava.
A je li vani bolje, jos nisam do kraja formirala misljenje, na temelju iskustva zivota u tri zemlje, ima pluseva i minuseva...puno ovisi izmedju ostalog i o tome kakva si osoba i koliko cvrste korijene imas.
Ja tipkam iz zemlje u kojoj si je bivsi premijer uredio kupleraj na kucnoj adresi, a pol drzave ne funkcionira bez podrske mafije pa imajuci to u vidu Hrvatska je oaza pravednih i pravno razumnih epiloga (ako nista drugo bar jedan bivsi premjer zbog gadarija s one strane zakona sjedi u zatvoru).
Ma nije to toliko opterećivanje tuđim životima dok te tuđi životi pomalo ne okrznu, a ako se radi o bliskijim ljudima (čitaj bližoj rodbini) okrznut će te.
Ako se iz nekog razloga isprepletu, još će te više smetati...Pa kad te dotakne ili se ispreplete šizneš. Inače i ne razmišljaš o tome...
Osoba o kojoj sam ja pisala mi je bliža rodbina...Hoću-neću vidim, čujem, isprepletem se s njom!! Bilo je tu svega pa sam ja rekla dosta!! Nećeš se sa mnom hraniti!!
Pa ne mogu da se ne pitam zašto je njoj ljenguzi sve tako dano na dlanu, živi praktički od drugih, a mi se koprcamo kako se koprcamo..
Onda se sjetim zašto je tome tako pa mi je ipak draže da sam ja ova koja jesam i da se ne želim dalje uzrujavati oko tih stvari...
Nekad me ipak hoću neću pecne!
[QUOTE=rena7;2386602]Oprosti, nisam mislila sa si ti podvila sake, nego da imam iskustvo sa ljudima koji imaju takav stav i iz tog razloga nista ne poduzimaju. Meni je u prvom redu ruzno bilo kome implicirati da je iz ovih ili onih razloga dobio posao. I znam puno ljudi iz moje generacije, koji su skupa sa mnom zavrsavali skolu i studij, da su zasluzeno dobili posao i da ga uspjesno obavljaju. Ne zelim reci da poslovi preko veze ne postoje ili da se rad i znanje ne bi trebali vise cijeniti i vrednovati, samo me iritira taj negativisticki stav i generaliziranje i uopce bavljenje tudjim zivotima. Zaboli me za neku tamo tajkuncicu koja misli da je uspjela u zivotu. Imam sebe, svoj zivot i to je ono cime se mogu baviti i na sto mogu utjecati.
Da sam u takvoj situaciji, naravno da bih pristala na taj posao. I bila bih mirne duše zato što jedno znam - imam svu volju, entuzijazam i trud ovoga svijeta, nema ništa što ne bih mogla naučiti i dala bih sve od sebe da taj posao radim što bolje mogu. Svakom poslu pristupam na takav način, dajem sve od sebe i znam da bih opravdala svoju poziciju.
često se dogodi da nešto prijaviš i nikom ništa...
ali mislim da je to jedini način da društvo krene u pravom smijeru.
nadam se da će uskoro bar 20% ljudi postati toga svjesno, tj. da pametni prestanu već jednom šutjeti.
možda će sve završiti pesimistično kako pišeš, ali ja i dalje želim vjerovati u dobro. i sretna sam da sam tako odgojena i prenosim to na dijete (iako već sad vidim da me život demantira), ali svakom mogu pogledati u oči
ne znam, kad čitam što sam napisala stvarno je pesimistički
ali nekako sam štufa svega
sve do sada sam govorila "bit će bolje, bit će bolje"
ali sada....
gledam sve ove velike sudske procese
ne mogu vjerovati o kojim iznosima se tu govori
oni pričaju o stotinama tisuća, milijunima kuna, kao da govore od 10, 20 kuna
kad vidim što se sve radilo
i ništa
pojeo vuk magare
ako ih i osude, nitko od njih ne vraća ni kune pokradenoga
sve su prebacili na žene, djecu, punice
i smiju nam se u lice
gledam kako je država oprostila jednom tajkunu 400 milijuna kuna duga
a u isto vrijeme izbacuje se iz kuće obitelj koja je (ako je vjerovati novinarima) već duplo otplatila kredit, ali valjda
su kamate takve da se napravio dug
toliko je jada, bijede i sirotinje
sada na naplatu dolaze grijesi pretvorbe
svaki dan gledam jadne ljude koji su radili u tekstilnoj industriji
većina njih je na burzi, jadni, nesretni, bolesni, jedva preživljavaju
toliko jada i nepravde mi jednostavno više ne omogućava vjeru u bolje sutra
ali tako je oduvijek i svugdje. i uvijek ce tako biti.
ne opravdavam, ali ti pokusavam reci da nema boljeg sutra. postenijeg ili pravednijeg. jedino sto imamo jest dati sve od sebe da djeci usadimo svoje vrednote i zivimo ih
Ne bih ja baš rekla da je oduvijek tako. Možda se kralo, ali i narod ne imao!! Mi smo 80-ih po mjesec dana bili na moru!!! I to Dubrovnik, avionom!! A ja sad ne mogu djecu odvesti niti na 5 dana na more....Posla nema...To je mali do onog što sam navela.....
ne bih reklo da ovo što se kod nas događa da je to normalno i da se to događa svugdje i uvijek
ne bih rekla da je tako bilo nekada
daleko da idealiziram prošli sistem, i onda je bilo veza, vezica, nepotizma, podobnosti
ali mali čovjek je mogao živjeti od svog rada
sada to više ne može
ono što je bilo kod nas je ozakonjeno bezakonje
o mjesec dana dubrovnika avionom mogla sam i onda i sad samo sanjati
Moj stari je svirao, a to je 80-ih bilo jako IN!
Oboje su radili u firmama koje su propale kad je propala i Juga.
Oboje ostali bez posla! Potrošili sve što su imali!
Sad nemaju ništa! Doslovno ni kune u đepu!
bome smo i mi ljetovali u radničkom odmaralištu
a stari bio direktor u firmi od 9000 ljudi
LOOOL
ali, potpisala bih cvijetu, cipelicu i ekipu
koliko god da je okolo loše, okružiš se ljudima koji su poput tebe, trudiš se raditi posao koji voliš... i ide nekako
i nimalo se ne zanosim da je negdje drugdje bolje
jest, opet je samo nekima bolje
kao i ovdje
potpuno razumijem o čemu govori eris i uz to sam i sama teški pozitivac al ovo više stvarno nije normalno pa ne mogu tek tako zaklopit oči i reći ne vidim. fuj, fuj...cijela država na što smo spali...vrlo često u zadnje vrijeme se pitam pa di ja to živim, ja tu ne pripadam.
imam sestru u njemačkoj, kumu u francuskoj, rodbinu u Americi al brate mili svi se križaju kad čuju što je kod nas NORMALNO. iz ovih stopa bih digla jedra i otišla s obitelji negdje u Europu na zapad, zato imam oči otvorene i osluškujem neku priliku za nas, ne bih se okrenula ni sekund, koja f**** nostalgija, dođem kad me volja al ovako životarit i gledat što se dogadja oko mene drugim ljudima, nema šanse.
a najviše zbog djece da odrastaju u normalnom društvu, u kojem vrijedi neki normalan sustav vrijednosti, ovo kod nas postake neizdržljivo i nesnošljivo, meni nije bitno da je meni dobro, kad vidim što se dogadja ljudima oko mene i to visokoobrazovanima, mogu zamislit kako je tek s poslom onima sa SSS.
Daj Bože da vam za godinu-dvije mašem sa Zapada
nemoj ovo shvatiti osobno, ali uvijek se pitam kad ovako nešto čujem, ili pročitam gdje je ta osoba živjela zadnjih 20 godina?
i kako je to sad postalo nenormalno kad se barem pomalo kreće u nekom drugom smjeru, a dok se doslovno isisavao svaki novčić iz države nitko ništa nije znao ni vidio?
Tjesite se s cinjenicom da ima mjesta/podrucja/regija u Hrvatskoj gdje je jos gore nego kod vas
ja kad dodjem npr. u Zagreb, kao da sam dosla u drugu, bolju, drzavu
Mislim da je odgovor na ovo pitanje davno vec dan - ako vjerujes u Boga, raj, pakao, strasni sud i sl odgovor je da na kraju pobjedjuje pravda. Ako pak ne mislis da ima icega nakon smrti onda nema neke univerzalne pravde, svi smo igracke slucaja i srece.
Osobno se smatram sretnom sto zivim tu i sada. Mogla sam se recio roditi u srednjem vijeku, imam jedan komad odjece, svaki dan je bitka s gladi, prljavstina je sveprisutna, i ako me nisu ubili kao bebu ( jer je cedomorstvo bio jedini nacin kontrole nataliteta), nisam umrla od gladi, nije me usputno zabave radi ubila neka putujuca skupina pljackasa, placenika ili neprijateljske vojske na kraju je bila sasvim dobra sansa da cu ja i 2/3 moje obitelji, susjeda i sugradjana umrijeti od kuge ili neke slicne smrtonosne pandemije.
Uglavom, kad god gledam u povijest, ili recimo pogledam situaciju u Indiji, Pakistanu ili tamo negdje u subsaharskoj Africi zakljucim da mi je i dalje bolje nego jedno 70% trenutnog stanovnistva i gotovo svima koji su zivjeli prije mene, dok nije bilo sigurnosti (one gole, fizicke) niti hrane niti ljekova i doktora. Malo sam sad brutalna ali da, iako je vjerojatno ljepse zivjeti u zemlji tipa Svedska, i iako je zalosno sto je toliko toga danas nepravedno i nefer, i dalje nam je ukupno gledajuci puno bolje nego u ne bas tako davnim danima (zanemarimo molim vas te mitske 80-e)
Ja samo hoću reći da smo gledali kako nas lopovi kradu, i ništa nismo uradili, jer: 1. nismo bili sigurni u to što rade 2. nismo mislili da se nas to tiče
Danas.lopovi i djeca njihova se nalaze na utjecajnim mjestima, i ne samo da su imućni, nezamislivo, već odlučuju o našim sudbinama: zaposlenjima, kupovini kuće/stana, biznisu kojeg želimo pokrenuti, školovanju naše djece, cijenama vrtića........
Iako je RH bolja, vjerujem da provincija i tamo, kao i u Bosni, strašno pati.
Sociolozi su još polovinom 20. vijeka najavili otuđenje čovjeka, i evo zar nije to to, svi smo pasivni saučesnici u kolektivnom samoubistvu. Mislim, dugoročno gledano, ali opet i to dugoročno nije tako daleko.
Pasivno posmatranje: dobro mi je jer ima onih kojima je puno gore, zaista nije razmišljanje koje mene može utješiti na duge staze. Iz mene ne priča puko nezadovoljstvo, i žao mi je ako to tako doživljavate, već ljutnja što smo se doveli dovdje i potreba da to prestane. Čim prije!
Kako teška misao Eris
Nemogu se složiti s tobom u toj tezi.
Moje viđenje je uvijek pozitivno, po meni se nalazimo u fazi katarze, kad se sve više ljudi budi iz letargije i pasivnosti.
Ti si pravi dokaz buđenja - promatraš stanje, rezignirano zaključuješ da te stanje ne zadovoljava, komentiraš javno svoje nezadovoljstvo i pozivaš i druge na razmatranje.
Zar to nije početak revolucije, osvješćivanja, početak promjene?
Velike promjene se ne događaju preko noći. Nit se svi sudionici koji su potrebni da bi promjena nastala osvješćuju istovremeno.
Kako se ova trulež stvarala godinama, tako će se i godinama odsijecati - dio po dio.
Na nama je da odrezanu trulež zamijenimo zdravim tkivom, hranimo ga i podupiremo. Tu je naša uloga - vidim generaciju koja je svjesna lošeg stanja i koja podiže današnju djecu, buduće mlade ljude koji će biti to novo zdravo tkivo.
Eh sad, da li teške riječi i misao o kolektivnom samoubistvu pomaže našoj djeci da postanu naša budućnost - ne znam, ne djeluje mi izgledno.
Ja bih se radije opredijelila na konstruktivno i pozitivno razmišlajnje, ukazivanje na loše i propagiranje dobrog. Vjerujem u pozitivnu promjenu koja se sada niti ne nazire. Ali mogu tu istu promjenu osjetiti, onako na daljinu, kao predosjećaj. Sve me podsjeća na priču o feniksu, koji se trebao spaliti do pepela, da bi se opet stvorio veći i jači nego ikad prije.
Ti trazis utjehu, ja trazim cinjenice. Ne ocekujem utjehu, zelim istinu, draza mi je istina od utjehe. Odatle i moj ateizam, lako je naci utjehu u pravednosti s one strane zivota, no meni je to cisto samozavaravanje. Mislis da te u pravednoj uredjenoj civiliziraoj Svedskoj ne moze ubiti pijani vozac bez ikakve tvoje krivice? Naravno da moze, samo je to manje vjerojatno nego tu na "Balkanu" a opet i ovdje je manje vjerojatno nego negdje drugdje. No dokle god postoji ta vjerojatnost nema pravde na kraju, ti si mrtva a to sto ubojica ide u zatvor na pet, dvije ili uopce ne ide po meni je slaba pravda obiteljiili tebi koja si ionako mrtva. Zato eto, treba imati srece. Naravno ima puno toga sto utjece na to kako ti zivot izadje ali vecina se svodi na zemlju rodjenja, obitelj, urodjeno zdravlje i srecu da nisi dio lose statistike. Tek nakon toga ide zalaganje, marljivost, sposobnost, ucenje, dobrota prema drugima, ljubav prema obitelji... A na dalekom kraju su mi neke kceri tajkuna i da li netko ide kruzerom kao putnik, kao osoblje ili uopce ne voli putovati. Danasnja elita su kazes lopovi - prethodne su bile masovni ubojice, ludjaci, psihopati i sl, rodjeni na polozaj i bez ikakve mogucnosti obicnog puka da dozivi pravdu, ma puk nije ni znao sto je to pravda, mislio je da to tako mora biti, to je Bozanski poredak ali eto, na kraju ih ceka raj...
ali eto navodno nisu bili "otudjeni"
Posljednje uređivanje od sillyme : 09.04.2013. at 09:57
sillyme - sjajan post. Opisala si dobar dio mojih argumenata za vlastite ateističke svjetonazore.
da. al neki od njih završe i u zatvoru. pa ti vidi. čak ne moraju biti niti osuđeni. oduzmi im utjecaj i moć, to im je dovoljan zatvor.
ok, sanader neće vratiti pare.
al ko bi se s njim mijenjao, i sjeo na optuženičku klupu, a dojučerašnji stranački kolege, koji se nisu usudili pisnut pred njim, sad ne žele biti ni blizu. odrekli ga se i okrenuli mu leđa u sekundi.
X.
I potpis na cvijetu - mislim....unatoč svemu, zadnje što bih poželila je bit Sanader, frigaj pare i sve.
ne bih se mijenjala ni sa Karamarkom, koji je sada na vrhu, a samo će doći netko drugi i zgaziti ga za koju godinu. Meni na njegovom mjestu ne bi pomogle nikakve vile ni auti, svaku noć bih se budila u košmarima misleći "šta li će tek meni napraviti?". Kako je Tomić komentirao "jedan dan ti kupuju cipele, drugi dan te cipelare".
Inače naravno da mislim da trenutno stanje u društvu treba mijenjati, samo ne znam točno kako. Ispada da se protiv svake male nepravde mora uporno boriti, pa ni to nekad ne urodi plodom (npr. Varšavska), ali puno puta i urodi.
Sad me tangerina podsjetila na priče sela - kad god bi prošao netko imućniji (ne ulazeći u detalje na koji je način stekao imovinu) selo bi uvijek imalo nešto za reć. Opus se kretao od
- vidi ga sada, kao mali je uvijek bio šturlo (glupan)
- ovaj se nakrao
- vidi koje auto vozi, a u dućanu kupuje paštetu/jede samo paštu/nema za wc papir i slične zlobe o kućanstvu
- gle kako se obukao/obukla a djeca su mu prljava/neošišana/ u poderanoj obući-odjeći
- vidi koje auto vozi, a dužan je xy osobi 100 kuna
Ugl - uvije neka zloba, ma baš uvijek. Bogatsvo privlači zlobu kao magnet - opet se ograđujem od toga da li je taj netko legalno ili ilegalno stekao bogatstvo (jer ako je ilegalno stekao bogatsko, neka mu zlobe - zaslužio je, ali ako je legalno stekao bogatsvo - čemu?)
Posljednje uređivanje od Sumskovoce : 09.04.2013. at 10:20
Sumskovoce, mislim da je takve komentare lako zanemariti "ljudi su zavidni, sitne duše, tješe se, njihovi zločesti komentari govore o njima, a ne o meni..."
Ovaj primjer sa Sanaderom i onim tajkunima iz prvog posta se odnosi baš na taj kriminalni milje, tko jači taj kači, koji je konstantna bitka, i svakoga na vrhu u nekom trenutku smijeni netko gori, i to na kakav način, u crnu zemlju ga pokopa.
Dok ako netko zaradi novac u okolnostima gdje se drugi ne gaze, ne očekuje takav vjerojatan scenarij. Štajaznam, J.K.Rowling npr, napisala je svoje knjige, zaradila svoje novce, i briga ju šta bilo ko misli, ako je porez platila.
Potis!
Ovo sam ja htjela napisati. Većinom sam prestala ispravljati krivu Drinu. Vidim da na neke stvari nemam utjecaj pa sam se prestala živcirati i žderati oko toga, okrenula sam se prema sebi i svojim najmilijima, jedino tu nešto mogu mijenjati (ako je potrebno). Pomažem koliko mogu. Ako ne mogu pomoći, neću ni odnemoći. I to je sve što osobno mogu i želim uraditi.
Ma slažem se ja da se za komentare odmahne rukom i ne uzima se to dramatično, ali mene zaboli samo čuti te riječi, a kamoli da su izrečene o meni.
A najviše me boli što ima zlobnim komentara i o Sanaredu (opravdanih, naravno) ali i o JK Rowling - neopravdano.
Jedini zajednički kriterij je da su oboje imućni, a sve ostalo je dijametralno drugačije.
Ali ipak, zloba dotiče oboje
Vjerujem da će istorija pokazati da je ovo bilo jedno od onih "crnih" doba civilizacije, i da će zatim nastupiti renesansa. Iako me nisu ubili na porodu, iako neću umrijeti od kuge, iako sam imala pravo da idem u školu, i odlučujem o svom životu, radu, braku, broju djece i njihovom odgoju, smatram da renesansa ne dolazi sama po sebi. Neslaganje dovodi do ljutnje, a ona dovodi do poduzimanja akcije.
Naravno, u kontekstu gore rečenog, trebamo posmatrati naše postojanje kroz duži period, ne vrijeme naših života, već nekih 100godina.
Vaši stavovi za mene predstavljaju konstruktivno mišljenje, a moja angažiranost u RL znači da vjerujem u pozitivne pomake.
Samo od sebe se ništa promijeniti neće.
Posljednje uređivanje od eris : 09.04.2013. at 11:03
To je to - tako i ja razmišljam. Samo što nije lako bit klica na sjemenu promjene. Tvoje neslaganje sa sadašnjosti u tebi stvara nelagodu, bunt i želju za akcijom u RL-u. Osjeća je samo nelagodan, a ne nazire se olakšanje.
Najvjerojatnije olakšanje naših frustracija ne dolazi ni u našem životnom vijeku.
Ali kako će se lavina zakotrljati ako se prva pahulja ne pomakne.
Eris - bravo za temu, dala si mi povod za razmišljanje u zadnja 24 sata.
istina je da živimo u, dosad, najsretnijem razdoblju u ljudskoj povijesti
i istina je da smo sretni što smo rođenii sada i ovdje
jer smo sretniji od većine ljudi na ovoj Zemlji
ali to ne znači da trebamo biti sretni kada gledamo lopovluk svugdje oko nas
čovjek kojie je do prije 20 godina radio, i živio dobro od svog rada
nije bio bogat
ali je pokrivao životne potrebe, mogao je školovati djecu, priuštiti si neko ljetovanje, ne mora biti mjesec dana dubrovnika
i sada je na rubu ezistencije, jedva sklapa kraj s krajem, prijavljuje se svaki mjesec na burzu....
i gleda kako su oni, koji su "preuzeli" njegovu firmu postali od preko noći od šofera kamiona ili cvjećara veliki biznismeni
taj argument kako je drugima gore, mi je kao da nekog tko ima npr. dijabetes melitus tješimo da nema rak
a sanaderu sad nije lako
ali je osigurao svoju obitelj debelo
i svi oni koji su bili oko njega ne moraju idućih nekoliko generacija razmišljati o financijama
i ne zamjerite mi što ne plačem nad njegovom tužnom sudbinom
kako je jednom davno lijepo rekla a.tuđman : da su svi poduzetni ko moj unuk sad bi svi imali svoje banke
mislim da tu recenicu nikad necu zaboraviti
e pa ko nam je kriv sto nismo "poduzetni"
inace ovo sto pise A70V mogu samo potpisati
Kad razmišljam o životu dok sam bila dijete, ne mogu reči da vidim nešto puno pozitivnije nego danas.
Moji roditelji onda su živjeli kao i danas ja. Onako osrednje. Razlika je bila što su imali još povremeno manja primanja, ali puno više toga proizvedenog kod kuće.
Na more smo išli jednako rijetko onda kao i danas.
Radili su jako puno i na poslu i na poljoprivredi, definitivno im nije bilo lako.
Sve što su stvorili, stvorili su svojim rukama.
Da li se meni sad gradi kuća, na način da mjesecima/godinama dvorim radnike i kuham im?
Baš i ne, radije sam zadovoljna manjim prostorom.
Da li mi se uz posao cijelo ljeto sakuplja sijeno i radi na njivi?
Baš i ne, radije imam vrt po mojoj mjeri.
Da li se meni slijepo slijede upute svekrve, jer tako mora biti?
Baš i ne.
Meni je svakako lakše s tog aspekta.
Viška novaca nemam, imam bome veliki manjak, ali još nekako guramo, svi smo tu zar ne?
Lopova je bilo i biti će, ali vjerujem da će sve to nekako doči na naplatu.
Mislim da se promjene događaju na bolje, ali pomalo, baš mic po mic.
Smatram da smo u globalu puno sretniji (slobodniji) nego moji roditelji u isto doba.
Bojim se jedino bolesti, elementarne nepogode, velike nesreće i rata, dok toga nema, sve će biti ok.
Barem u mojoj glavi.
a70v, sve se ja s tobom slažem, ali ne znam više šta da radim s tim. Jako bih voljela da se pozatvaraju i razni drugi ljudi osim Sanadera, da se što više tih novaca vrati nazad, a i da se onemogući trenutno i buduće bogaćenje raznih likova na nezakonite ili bar nemoralne načine. Ali ne znam kako to kao pojedinac mogu zaustavit. Na izbore izađem i trudim se biti što pametnija, ali iskreno mislim da na izborima ni nemamo izbora. Na prosvjede raznorazne idem, ali bome više neću, kad vidim da se za radna mjesta, zaustavljanje privatizacije školstva i ine stvari koje su nam bitne za život skupi jedva nešto ljudi, ali začas ih se skupi 20.000 oko toga kojim će slovima nešto pisati.
I onda me uhvati malodušje, pa podsjetim sama sebe da, iako sam u minusu do kraja, imamo sve što nam treba (financijski), primam redovito plaću i imam šefa koji je prilično human privatnik, i imam one najvažnije stvari tipa zdravlje i ljubav.
I potpisujem Anemonu u negiranju romantičnosti prošlih vremena. Moja obitelj nije išla nikad ni na kakva ljetovanja ni zimovanja (tu uključujem i svoje djedove i bake), niti je itko dobio stan od države, ajde imali su mi roditelji besplatno školstvo i državnu stipendiju, što ne vjerujem da će moje dijete imati. Uz posao u državnoj službi su radili na selu i proizvodili svoju hranu.
Je, osigurao je sramotu za idućih nekoliko generacija.
Ne moraju razmišljati o financijama, ali bih se dala kladiti da bi neki od njih (koji imaju obraz) rađe razmišljali o parama, nego o tome kako sprati ljagu s imena.
I ja potpisujem Anemonu što se tiče prošlih vremena. Što je to bilo puno bolje? Isto je bilo sivila i puno napornog rada. A da ne pričamo o tome da o nekim stvarima ni zucnuti nisu smjeli.
Samo je bilo manje obijesnih, jer mi danas hoćemo sve i što prije, dok su naši bili zadovoljni i sa puno manje od onoga što mi danas imamo. Naravno, ovdje isključujem sirotinju koja stvarno jedva krpa kraj s krajem.
Ali svako malo čujem i slušam kuknjavu kako se nema, i to od ljudi koji otplaćuju rate za stan, za auto, za skijanje, za ljetovanje, za… E, pa, jbg, meni to nije siromaštvo, ako to sve uspiješ poplaćati. Ne ostane ti za Havaje, ali kako netko reče, nije ti ovo…
Neki imaju krivu percepciju i ne poimaju svi težak život i neimaštinu jednako. Hoću reći, žao mi je sirotinje i nesretnih sudbina, dok me s druge strane *ebeno živciraju oni što vječito nakukavaju da nemaju (i uvjereni su da nemaju), a zapravo sasvim solidno žive.
da vratim potpiskako je jednom davno lijepo rekla a.tuđman : da su svi poduzetni ko moj unuk sad bi svi imali svoje banke
mislim da tu recenicu nikad necu zaboraviti
e pa ko nam je kriv sto nismo "poduzetni"
to je problem
svi ti silno "sposobni"
i koje god da smo političke orijentacije, moramo priznati da je ovakve sposobnjakoviće iznjedrilo ovo društvo
toga prije nije bilo
kralo se
ali s mjerom
danas se krade (zapravo danas i manje, jer se nema više što ukrasti) bez mjere i srama
a ja ne vjerujem ni u sram obitelji bivšeg premijera
i ikoga s optuženičke klupe
previše su oni prepotentni i oholi da bi se stidjeli
a i još imaju dovoljno istomišljenika i pobornika da ih ne brine što misli neka tamo sirotinja
no valjda je u meni još ipak malo nade ostalo
pa se nadam da će za 10-15 godina biti bolje
i nadam se da moje dijete neće morati nigdje ići, već da će ovdje moći pristojno živjeti
Meni se nekako čini da smo skrenuli s početne teme na nešto sasvim drugo!!
jesmo dijelom
mada, bar ja tako mislim, i eris i ja pričamo o istom
svi bi lakše podnjeli ekspresno zapošljavanje loše vječne studentice i njenog dečka mafioza
kad bi ona dobra, mirna i vrijedna susjeda dobila isto posao i bila time nagrađena za svoj trud i rad
To ne možemo znati, možemo vjerovati ili ne vjerovati…on sigurno nema srama, možda ni njegova uža obitelj…ali šira…nisu sad svi zločinci, jer je jedan njihov zabrazdio koliko nitko drugi nije…
Nije samo Sanader u pitanju, ima i običnijih smrtnika…ne volim ono osuđivanje tipa - aha, ćaća mu je lopov, i mali je sigurno (ili će biti ako već nije).
I, naravno da će biti bolje...ljudi su ogorčeni, nit' su sretni ovi što su se nakrali nit' ovi što su ih pokrali…mora se sve vratiti u ravnotežu…
Do dna smo došli, možda se i dižemo, samo (još) ne vidimo
Potpisala bh svaki Alexin post, kao da ja pišem, toliko mi je stegnut želudac i knedla u grlu od silne nepravde,
ali najviše što me žalosti je spoznaja da će tako biti i dalje.
ali imam rješenje za spas države
mislim da takvu drastičnu promjenu i dosljednost može učiniti samo sposobna i pametna žena. Ali kad se takve ne petljaju po politici.
Da se razumijemo, ne želim uvrijediti nikoga.
I ja potpisujem svaki Aleksin post.
I ne potpisujem Anemonu.
Bar je u mojoj obitelji situacija takva, nitko nije bio član partije, ali se živjelo značajno bolje u odnosu na danas.
Tata je radio u velikoj tvornici, nije bio nikakav direktor, ali si je mama mogla priuštiti da sa mnom bude prve tri godine i tek onda počne tražiti posao.
I da za to vrijeme ljetujemo u kampu i da ni u čemu ne oskudijevamo, uključivši i moju lijepu odjeću iz Trsta ili Graza.
Početkom devedesetih ta je tvornica, pogađate, počela propadati. Tata je i dalje radio, ali nije primao plaću, mjesecima.
Mama je radila dva posla da bismo imali jednom tjedno voće na stolu. Kruh je uglavnom pekla, bilo je jeftinije no kupiti ga u dućanu. Računi su uvijek bili plaćeni, ja sam i dalje imala više-manje sve što je bilo nužno, ali pod cijenu njihovog odricanja od svega u moju korist.
Danas, dvadesetak godina kasnije, nije puno drugačije. Gledam sebe i svoje prijatelje, malo tko može normalno živjeti bez pomoći roditelja. Svi smo nekako romantično zamišljali (usprkos tome što smo bili svjesni situacije) kako ćemo u tridesetima biti na vrhuncu, osiguranog posla, stambenog pitanja. I kako ćemo onda pomagati roditeljima, kompenzirati im, bar dijelom, te devedesete. Aha, moš' mislit.
Istina je da ima ljudi koji kad kažu da nemaju, pritom misle da nemaju bar 20000 kn na računu i ne znaju hoće li si ove godine priuštiti dva ili jedno skijanje.
Ali je najveći broj (u mom krugu) onih koji pritom (myself included) misle da ne znaju hoće li im i dozvoljeni minus biti dovoljan da prežive do sljedeće plaće, ako su dovoljno sretni da je uopće primaju.
I ja primjećujem ovo o čemu priča eris, nažalost se kroz posao susrećem s takvom vrstom ljudi, koji u tajkunima i tajkunčićima i sličnim sposobnima vide svoj uzor, teže tome da budu kao oni, da stječu bogatstvo gazeći preko leševa.
Ja sam i dalje sretna što su me naučili drugačijim vrijednostima, što, eto, mogu reći da mirno spavam.
Ali, poštenje, moralnost, sve su to divne stvari. Posebno za namazati na kruh.
Svimbalo, drago mi je da je vama "onda" bilo bolje. Nama bome nije.
Tata je uvijek radio kao rukovoditelj, nikad kao običan radnik, ali u Zagorju su plaće uvijek bili puno manje kao uostalom i dan danas.
Na moru smo bili da ne idem sad brojati jedno 4 puta po 3 dana, s time da nikad cijela obitelj zajedno, jer je uvijek netko morao ostati doma i raditi.
Mama je cijeli život radila, ok posao.
Cijelo djetinjstvo kakvo ja pamtim je obilježeno njihovim radom, radom i samo radom. Rad u firmi i onda non stop rad doma, sva popodneva, svi vikendi, sav godišnji, oni su samo mukotrpno radili.
Moram dodati, da su bili stalno uz nas, odnosno mi uz njih, jer je taj rad na poljoprivredi i slično bio kod kuće.
Njima taj rad nije donio ništa, apsolutno ništa (mislim na ugodno, lagodno, lijepo,...)
Da ne bi bilo zabune, stvorili su oni svašta i ogromnu kuću i užasno puno zemlje,... ali oni od toga koristi nisu imali nikad.
Koristi imamo danas brat i ja, mi ubiremo plodove njihovog rada u vidu osiguranog stambenog prostora i zemlje koja će kad tad vrijediti.
Isto tako imali smo korist biti uz roditelje (ali doma) i svašta korisno naučiti, to je velika dobit.
Poanta je da njima nije bilo lagodno u onom sistemu apsolutno nikad. Danas im je puno bolje, ali su stari, bolesni,...
(Tata još uvijek radi - 46 godina radnog staža).
Dodatak: ovo što Svimbi navodi odjeća iz Italije i slično za to nije bilo novaca nikad.
Posljednje uređivanje od Anemona : 10.04.2013. at 08:19
Ali vidiš, Anemoma, kažeš da su stvorili veliku kuću i puno zemlje, a ja danas ne mogu zamisliti da ćemo muž i ja išta od toga ostaviti svojoj djeci iako moj muž radi stalno, i kući. Zapravo se jako mučimo i da otplaćujemo ovaj stančić i odričemo se svega čega možemo.
Eh da...o tome se priča...svimbam svimbalo!
Ne bih sada tu pisala o poslovima mojih roditelja i poslovima roditelja osobe s početka priče.
O onome što je ona do sada svojim rukama zaradila i o onome što sam ja svojim rukama zaradila.
O tome kako je njoj super, a mi jedva spajamo kraj s krajem iako ona ladi dupe, a ja ustajem u 6!
I još mi soli pamet kako ja nisam krstila svoje dijete i da moje dijete nije Božje dijete i da ja nisam normalna...Eh da!
E da i ovo voće na stolu - moji ga nisu kupili gotovo nikad, jer nije bilo novaca za kupiti ga, ali smo jeli zdravije od 90% nacije.
Sve je bilo proizvedeno doma: voće, povrće, meso, mlijeko, sir, vrhnje, kiselo mlijeko,... kupovali smo povremeno kruh.
Isto tako mama i tata su radili u istoj firmi (cijeli život zajedno) i naravno da je devedesetih sve propalo i bome su bili mjesecima bez ikakvih primanja.
Bome im nije bilo lako, brat je išao u Zgb. u školu, trebalo je za kartu, za gablec,... ja u 8. razredu, pa u srednjoj školi. Opet prijevoz, gablec, preskupe knjige koje su taman uveli nove, pa nismo mogli ništa posuditi,...
Preživjeli su i opet kako? Radom, radom i samo radom.
Prodavali su proizvedeno koliko su mogli, da bi pokrili osnovne troškove. Na sreću režije su bile puno manje.
(Grijanje na drva, manja rata struje,...).
I ja danas uvijek razmišljam, što će biti. Gladi sigurno ne, dok imam ruke i znanje.
Jurana, moram reči iskreno.
Ja ne negiram da postoji dio naroda koji užasno teško živi, nema za kruh,... postojao je i onda, ali ja nas (sebe, tebe, Svimbalo, anu.m,...) uopće tako ne gledam.
Da, živimo teško, da, šparamo, da, režije su velike,.... ali dokle se ide na more svake godine, kupuje se sve i svašta (bez obzira što je to nama minimum) smatram da živim puno bolje od svojih roditelja.
Želim reči da je tu svatko od nas otvorio barem jednu temu (ili sudjelovao na njoj) o odlasku na more, kupnji skupe torbe djetetu, ekspres lonca, eko povrća, skupe kozmetike za dijete, kolica,... Nebitno, da ne nabrajam dalje.
Dakle u svemu tome gdje nam je teško, opet se ima više nego što smo imali mi kao djeca (ja).
I bez obzira koliko zvuči smiješno mislim da svatko od nas može još uvijek negdje "ušparati" i ostaviti nešto djeci, ali se za to moramo nečeg odreči.
Da li to želimo? Ne.
E pa moji su se odricali svaki dan preko 60 godina.
Da li ja želim tako živjeti? Ni u ludilu.
Mislila sam da će nam biti puno bolje.
Potpisujem Anemonu - starci radili od jutra do mraka, vikendi, praznici, sve. Nakon posla još i poljoprivreda. Naradili su se pošteno.
Rezultat je da oni, brat i ja imamo svako svoju nekretninu. Srećom moji su u penziji, pa makar malo uživaju nakon svih tih godina rada.
Sebe mogu zamisliti da radim koliko i oni, ali je cijena pre skupa - cijena je vrlo malo vremena za druženje s djecom, nikakve priredbe u školi, rekreacija, šetnje, mali izleti negdje svi zajedno - ništa. Samo rad.
Srećom u mojim krajevima su nonići dobili talijansku penziju, pa je za nas djecu uvijek bilo novaca za poneki luksuz (šoping Trst, izleti sa školom, đinđe-minđe koje djecu vesele)
To što je danas nama normalno da se kupuje djeci - igračke, nova odjeća, 2-3 slobodne aktivnosti nakon škole, markirana obuća - toga nije bilo. Sve je bilo low-cost od odjeće i obuće, slobodne aktivnosti samo ako su bile besplatne u sklopu škole, igračke - većinom dobivene na poklon ili home-made. Cijenili smo svaku sitnicu, sve je bilo big-deal. Danas to djeci, čini mi se, nije.
A hoću li ja svojim klincima uspjet osigurat nekretninu - pa nadam se da hoću uspijet sagradit kuću i zadržat ovaj stan - da svatko ima svoje. Makar, kako sad stvari stoje ta nada plovi u klasi optimist.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
