onda ti je to to, nema smisla da se zamaraš. kada dođe vrijeme odradit ćeš jedan blues i ići dalje :-)
Printable View
onda ti je to to, nema smisla da se zamaraš. kada dođe vrijeme odradit ćeš jedan blues i ići dalje :-)
Kod mene je obrnuto - ja jedva čekam prolaziti opet kroz trudnoću, i imati malu malu bebu. Al ja ne znam što ću s recimo dva školarca :lol:
I htjela bih dvoje djece baš zato što sam ja jedino dijete. Ja sam pitala svoje zašto nemam brata ili sestru. I dobila sam odgovor (nisu mogli imati djece 15 godina, mpo tad nije bio raširen, pogotovo kod nas na selu, a ja sam došla kao iznenađenje već kasno u njihovim godinama).
A zapravo nije mi toliko za drugo dijete da on ne bude sam, nego bih i ja htjela biti mama dvoje djece. Ne znam kako da to opišem
Za trudnoću u godinama razumijem, niti ja ne planiram rađati iza recimo 35. To je meni osobno previše, znači za mene i za to što ja želim u životu.
Meni se ovo što je citirano od mačkuline, strah da će istina zvučati sebično, čini nategnutim. Kao pokušaj ublažavanja tereta vlastite odgovornosti za odluku koja je očito već donesena - a trenutno je odluka takva da se ne planira nova trudnoća (ali naravno da se to može promijeniti u budućnosti).
Opcija više djece naravno ima mnoge dobre strane ali ako se iznutra osjeća otpor, ništa izvana, pa ni strah od nekog budućeg pitanja od strane djeteta koje je ostalo jedinac, ne može to promijeniti - taj otpor, mislim.
Opusti se, odgovori će doći sami.
Možeš i pokušati onu foru s bacanjem novčića: kad ga baciš u zrak, prije nego što padne i prije nego što dobiješ odgovor, znat ćeš kojem se odgovoru nadaš.
Šalim se malo.
:love:
ja bi htjela još jedno, a muž niti čuti, mali će nam sad u školu i on stalno ispituje kad ću rodit bebu, da ma brata ili seku, ali što da mu odgovorim, tata e želi:-/?!
koliko mi nije radi sebe, htjela bi da on ima nekoga da ne bude sam, jer gledam sebe, imam brata i sestru, i svaki dan se vidim s njima i čujem po nekoliko puta na dan
Mamice, sad ti je neprihvatljiva, za nekoliko godina ti može postati prihvatljiva, to je zaista tako. Ne znači da hoće, ali želje, potrebe, pragovi snošljivosti - to se mijenja s godinama, nekad na načine koje nismo znali unaprijed predvidjeti.Citiraj:
*mamica* prvotno napisa
Zaista si još jako mlada, prošla si jako težak put - ne muči se onim što bi trebala, to trebanje ne postoji, a vremena ima još napretek za različite odluke. Nikakva konačna odluka ne mora sada biti donesena.
Ja te razumijem. Takoder vise nemam kapaciteta. Ne znam kako bih se osjecala da je E. bila prvo. Da li bi ostala jedino? Ne znam ...Mene doslovno znoj oblije pri pomisli na trudnocu. Ali vjerujem da je to zbog nenormalnog iskustva roditeljstva , i svih zdravstvenih izazova. To me je potrosilo vise nego sto bih se potrosila inace.Citiraj:
*mamica* prvotno napisa
Iako mislim da si ti mlada, tko zna sto vrijeme nosi. Mozda dobijes zelju, mozda ne dobijes. I jedno i drugo je skroz ok.
Također se tako osjećam, a kad čujem da je neka žena,koja čak ima i mlađe dijete nego ja, opet trudna-isto me oblije hladan znoj i pitam se"kako može?". Dok mene netko pita kad ću drugo il sugerira da će drugo bit tralala..dođe mi i blaga mučnina.
Nema trebanja i moranja, samo odabiranja.
Ovo sve potpisujem, osim što mene nije izmorila bolest djeteta, nego izgubljene trudnoće. A nisam ni inače neki kapacitet :mrgreen:Citiraj:
sirius prvotno napisa
Što se tiče stava prema mogućoj trudnoći - isto mi je, ne znam bih li teže podnijela povraćanje, neizvjesnost oko iznošenja trudnoće ili nespavanje i bespomoćnost male bebe.
Moj stariji je, kad je imao oko 3 godine, navijao za brata ili sestru i mi jesmo pokušavali, ali uspjelo je tek kad je napunio 5. Dotad je uvijek govorio da je najbolji broj za obitelj 4, a, kad je čuo da dolazi brat, rekao mi je da se predomislio i da je bolje da su u obitelji 3 člana :mrgreen:
I sad se ponekad s nostalgijom prisjeti dana kad je bio jedinac i kad je soba bila samo njegova.
Ja, s druge strane, žalim što nisam imala sestru, a imala sam brata. Možda bih žaliila za bratom da je bilo obratno. Muke žaliti za nečim što nisi imao, kad ni ne znaš kako je to zapravo :-)
Inače, mislim da je razlika kod koje su djeca kao jedinci 8 godina, tako sam pročitala.
Mi imamo jedno dijete. Postojala je neka skrivena želja za drugim, ali kod nas je razum bio jači od srca. Suprug je dobivao posao, pa ga gubio, pa dobivao, pa gubio.... pa je radio i nedobivao plaću, pa smo se selili za tim svim poslovima.... Ja sam "fala Bogu" tek odradila vježbenički za faking 1600 i naravno, doma sam. Imam kad, pa još nemam ni 42 (da crkneš od smija!) I u tom svemu da svjesno napravimo dijete jednostavno nismo htjeli ni mogli. Ja to ne mogu! Eto, ne mogu. Nije da nismo imali za kruh, da loše živimo, ali dok barem jedno od nas nije imalo koliko toliko siguran (iako je ovo siguran u današnje vrijeme hmmmmm....) drugo dijete nije dolazilo u obzir.
O porodu u Rijeci eto ne bi. Robija živa! Još jedan razlog za ostanak na jednom djetetu.
Sada, kada smo riješili egzistenciju i kada bi si mogla platiti porod kakav želim, nagurale su nam se godine....
Imamo viška.
I tako, imamo sina jedinca.
Bogu fala.
Ja sam jedinica i ne fale mi braća. Nisam imala, ne znam kako je pa mi ni ne fali.
Ali razmišljam kakav je to razlog za drugo dijete - da prvo ne bi bilo samo? Pa ne znam,kao da je to drugo tu samo radi prvoga, to mi i nije razlog, valjda ima još nešto. Ili ja ne kužim.
Ma naravno da to nikad nije razlog.
Pa baš zato što to nije valjan razlog, ne želimo srljati u to. Nije valjan prema tom drugom djetetu i nije valjan prema nama.Citiraj:
lavko prvotno napisa
A ja sam iskusila što znači imati sestru u životu, pa mi je zato žao što ću možda zakinuti svoje dijete za to iskustvo.
mamice, napravite onako kako se ti i tm osjecate
zanemari pritiske i glupa pitanja sa strane
ako vi to ne zelite, niti jedan razlog nije dovoljno dobar da se tjerate na to
pa niti taj da vam sin ostane jedinac
eto, recimo, moja najstarija bi bila jako sretna da je ostala jedinica :lool:
Ginger ti si munjena skroz :lol:Citiraj:
*mamica* prvotno napisa
Mamice ja bih se dala skoro kladit da ćeš za par godina ponovno pisati na ovoj temi i o tome da vas je sad četvero. Vi najbolje znate, vi ćete odlučiti i super kako god ispadne, a ovaj prvi dio rečenice govori čisto moj predosjećaj, moja intuicija.
ovom rečenicom si rekla sve:
A ja sam iskusila što znači imati sestru u životu, pa mi je zato žao što ću možda zakinuti svoje dijete za to iskustvo.
imati brata, sestru je puno više od toga "samo da dijete ne ostane samo" što si i sama iskusila.
Sretno i budi mirna s bilo kojom odlukom koju donesete!
pa sad, imam prijateljicu koja ima 4 sestre
njih 5 se obožavaju, jako su bliske i često na fejsu objavljuju dirljive slike s lijepim komentarima kako je divno imati toliko sestara
i ja uvijek pomislim "baš slatko", ostavim im srce u komentarima, ali nikad ne pomislim "ah, da bar ja imam 4 sestre a ne samo jednu"
mislim da u odrasloj dobi većina ljudi jednostavno prihvati da im je njihov bratsko-sestrinsko-rodbinski scenarij takav kakav je, prihatiš to kao "ovo je moja priča, nešto drugo je tuđa"
a u djetinjstvu da nikome ne valja ono što ima, nego nešto drugo izgleda bolje
tako da isto mislim da je stvar želje i osjećaja roditelja, a ne fantazija o tome šta će dijete možda htjeti.
Slazem se,ako roditelji imaju dobro iskustvo, ne znaci da ce djeca imati isto. Ne znam ni ja sto ljude ponuka na vise djece, ali mislim da he bitna stavka da roditelji budu sigurni da ce moci djetetu pruziti sebe i da za to imaju kapaciteta koliko to trazi. I emocionalnog i fizickog i materijalnog.
Nitko ne moze znati koliko ce kapaciteta morati roditelji imati za odredeno dijete.
Jer nitko ne moze znati da li ce to biti normalno roditeljstvo ( sto god to znacilo) ili ce biti potrebni dodatni kapaciteti koji nadilaze normalne kapacitete. To je nesto u sto nitko ne moze biti siguran.
Onda su tu jos i ocekivanja. Ocekivanja od sebe i ocekivanja od roditeljstva.
u svakom slucaju puno je lakse ako osjecas jaku zelju za imati dijete ( neovisno koji broj po redu). Tada su kapaciteti i ocekivanja puno manje vazni.
Što te volim, Sirius.
Točno tako
mamice, osjećala sam potpuno isto što i ti točno u vrijeme kad je moja starija kći bila stara kao tvoj sin sada
nisam bila spremna za novu trudnoću, osjećala sam strah, nelagodu, činilo mi se da će druga trudnoća biti teška kao i prva ili još i teža
kad je mala navršila četiri godine, nisam mogla vjerovati kako je strah prošao sam od sebe, osjećala sam se dobro, smireno i spremno
daj si vremena kako su ti cure rekle, stvarno si još mlada, nemoj ništa forsirati, vidjet ćeš kako će se situacija razvijati
u tebi će sazrijeti odluka želiš li još djece, a potpuno je normalno i željeti ostati na jednom djetetu
samo polako :-)
Mene se uvijek krivo shvati. Il se ja ne znam izrazavati. Ili sam uvijek u krivu.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Ja vec sad znam da nemam kapaciteta za više. Ni za normalno ni za vanserijsko dijete. Osjecam to. I posljedicno tome nenam ni želju.
Ja imam brata i nimalo ne osjećam neku povezanost s njim. Mamu sam izgubila kad mi je bilo 36 i bila sam pred porodom,ali nikad mi brat nije pružio neku podršku, čak nismo niti razgovarali. Jedino što sam sa bratom dobila je arogantna i uobražena šogorica koju ne podnosim. Imam dvoje djece, koji se barem sada dobro slažu i dosta su povezani. Nadam se da će tako biti i ubuduće i da neće biti otuđeni kao moj brat i ja. Roditi dijete da drugo ne bi bilo samo, skroz mi je bez veze. Nitko ne garantira da će se oni dobro slagati i podržavati kad odrastu, a ni prije.Citiraj:
paid prvotno napisa
Naravno da si uvijek u krivu. :PCitiraj:
lavko prvotno napisa
Nemas zelju , nemas kapaciteta , uzivaj. :)
I tako je u zivotu najvaznije biti miran sa svojim odlukama.
Oprosti sto se mjesam, ali da li si ti bratu prizila podrsku? I on je izgubio majku. I da li si se ti pokusala povezati sa njim. Svaki odnos ide u dva smjera. Uvijek ga mozes pokusati poboljsati. Ako zelis, jasno.Citiraj:
Diana72 prvotno napisa
Nadovezat ću se na svoj post od prije 2 godine.Citiraj:
mitovski prvotno napisa
Meni je ovo još uvijek tema koja me podsvjesno muči. Ove godine ću 37, želju još nemam ali me i dalje muči. Ne znam kako da to uopće objasnim. Stvarno sam se uvijek vidjela s više djece i možda je zapravo teško se oprostiti s tim da to možda i neće biti tako, oprostiti se od nekog sna.
Strah me i to jako da ću se ako ne budemo imali drugo dijete, za 10 godina lupati po glavi, ali ne mogu na silu.
Moja J. je jako zahtjevno dijete i užasno nas iscrpi, s njom roditeljstvo nije pjesma. Često se osjećam da nisam dorasla biti njena majka. Čak vjerujem da je ona bila nezahtjevnije dijete da bi već imali drugo. Druga stvar je da mi je i trudnoća ostala kao neka trauma a i porod i uopće se ne mogu zamisliti trudna.
Okolina vrši pritisak i svi stalno pitaju ali na sreću nisam osoba kojoj to smeta, to su prevelike i prevažne odluke da bi okolina mogla imati utjecaj na to.
Baš me muči ova tema i ne mogu se nikako pomiriti s tim da ću možda biti majka jednog djeteta i sve nekako čekam da će mi se dogoditi taj trenutak i želja, a biološki sat otkucava.
Potpisujem.Citiraj:
mitovski prvotno napisa
On jednostavno ne želi komunicirati, sve se svodi na razgovor kako si i što ima i bok. Nikad nismo imali osobit odnos iako sam se ja o njemu brinula možda i više nego roditelji, koji su bili prezaposleni. Bila sam mu poput druge mame, trčala za njim po stanu kad je imao noćne more, dok su mama i tata mirno spavali, ali sve je to zaboravljeno . Sad razgovara sa mnom samo onda kad planira tko će što dobiti nakon očeve smrti. Mislim da je to jedino što ga zanima onu njegovu pohlepnu ženu koja ni cijele gaće nije imala kad je došla a sad glumi damu jer joj moj blesavi brat, umjesto da misli na svoju budućnost plaća studij u inozemstvu, a ona se fura kao neudana ženska na fejsu. Da mu to kažem, posvađali bi se definitivno.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Iz mog iskustva, od treće do šeste najviše zapitkuju. Onda prestanu i budu onako... ustrašeni idejom brace ili seke ako nije njihove dobi (jer mislim da ima nešto u tome ako je veća dobna razlika da su udaljeniji). Tako da... ako ti je (uglavnom samo) ovo razlog, nemoj samo zbog toga jer to je, lako moguće, faza. Ako je ekstrovert brzo će on napraviti svoju ekipu, što bude stariji, bit će lakše. Slušaj sebe, a mali će prolaziti razne faze.Citiraj:
*mamica* prvotno napisa
Nemoj razmišljati da si djetetu "dužna" roditi brata ili sestru, kako život ide, pitanje je hoće li uopće živjeti u istom gradu, kako bi se slagali ionako-iovako, pa makar istih godina bili. Uostalom, toliko si mlada, ništa ne moraš sada, a pitanja "kad će braco ili seka" isto prestanu negdje oko 6.-te godine (zaključi okolina da je to to). Znači..."samo" trebaš iduće tri "preživjeti".
a postoji mogućnost i da nešto drugo odluči umjesto tebe, recimo, trudnoća ti se dogodi i ti rodiš. i shvatiš da ti je zapravo samo trebalo nešto da te stavi u tu poziciju umjesto tebe same. i da si sretna. sve je moguće. nemoj koristit neku beton kontracepciju :mrgreen:Citiraj:
mitovski prvotno napisa
eto, ovo je moj put bio. da nije bilo to nešto da me stavi u poziciju, nema majci da bih ja ikad rekla - e, sad ću ostati trudna.Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
ovako, malo sam oplakala kad sam vidjela plus na testu :lool: pokvarila jadnom mm-u radost i veselje saznanja da će biti tata, i onda sam se pomirila sa teškom sudbinom. a nakon toga vrlo brzo počela uživati u novonastaloj situaciji.
i sve tako i prvi i drugi put, isto.
x - ali i obratno. Pusti da se paca, koristi kontracepciju... sasvim je moguće da za tipa 3-4-5 godina nitko od vas neće patiti i da će 3 biti vaš dobitan broj. Ne moraš sada ništa odlučivati, makni taj pritisak od sebe.Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
ovo je istina.Citiraj:
ina33 prvotno napisa
sad ne želite drugo dijete i to je to. a ništa se strašno po nikoga neće desiti ako bude jedinac :mrgreen:
super :lool:Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
Kad sam rodila svoju prvu djevojčicu,rekla sam sebi da više djece neću imati.Teško sam podnijela taj period posle poroda,bila psihički skroz pala.Ona je drečala i drečala,ja plakala i plakala.Znam da sam sebi rekla da mi ne treba više djece,ako ću se ovako osjećati.E sad,ona je bila jako željeno dijete,4 inseminacija-bingo!,radost nevjerovatna,a onda odjednom takvi osjećaji.Osjećala sam krivicu što ne uživam u toliko željenom majčinstvu,pa sam opet plakala i sve se pogoršavalo.Ali istovremeno nisam mogla zamisliti da ću ostati na jednom djetetu,pa sam opet plakala.Čudno je to-nisam željela više djece,a plakala sam zbog te odluke.I onda se to nekako smirilo i odlučim da trenutno ništa ne odlučim.
Kad joj je bilo 3 godine(a meni 35),na nagovor(dugo me nagovarao) mi počnemo raditi na drugoj bebi.Moram priznati da sam se nadala da to neće ići (iz ranijeg iskustva i problema zbog plodnosti),a a tako bih to pripisala Božijoj volji:-),a ne bi bila moja odluka.Ali šipak,Božija volja je bila da upali iz prve.Eto,to nisam nikada nikome priznala!Naravno,pomirim se ja i počnem uživati u trudnoći,a onda se rodila ONA,jedna predivna i predobra beba!I nisam prošla kao prvi put,zaista sam uživala u majčinstvu i svima govorim da mi je bilo lakše sa njih dvije nego samo sa jednom.Čak sam se bila zagrijala za još jednu bebu...ali me prošlo;-).
Tako da...sve su cure rekle...Ne moraš ništa još odlučiti...A možda i nešto drugo odluči umjesto tebe...
Zaista jesi li razmišljala šta bi se desilo da se slučajno "desi"?Možda odgovor pronađeš kad odgovoriš na ovo pitanje.
Ne koristi beton kao kontracepciju. : drzeci-koljenima-betonski-blok:Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
:mrgreen:
Hvala vam drage moje žene, puno ste me ohrabrile, umirile i nasmijale. Sada sam puno mirnija sa svojom sadašnjom odlukom, a što će budućnost donijeti.. vidjet ćemo. Nećemo se zabetonirati :mrgreen:
Nekad prije, moj muz izricito nije zelio niti jedno dijete, najvise zbog svojeg nedefinirane/nedijagnosticirane, a potencijalno vrlo opasne, bolesti. Onda smo ipak odlucili pokusati, ali rekli su nam da u principu nema nekih vecih sansi da cemo imati djecu zbog losih nalaza s obje strane. Naravno, zbog toga smo htjeli djecu jos i vise, a onda se, iz kucne radinosti, rodio zdrav djecak. Ja sam imala punih 35. Tri godine kasnije, dobio je sestru, opet iz kucne radinosti.
Sad, zasto ih imamo dvoje.. zato sto smo mi htjeli tako. U jednom trenutku je meni cak prolazilo kroz glavu da bi bilo ok da prvo dijete ima brata ili sestru jer je moj muz jedinac (dakle nema rodbine s te strane), a moji zive samo koji kontinent dalje. Onda sam ih htjela barem pedeset jer mi je prva trudnoca bila valjda najbolji period u zivotu, a i porod je bio super. Roditeljstvo... tu mi ne ide bas tako dobro, ali nisam si nikad postavila ocekivanja da moram biti savrsena. Nema sansi, tim vise sto nisam neki topao 'roditeljski' tip. Naprotiv.
Druga trudnoca mi nije sjela najbolje, no porod je bio super i neposredno nakon sam odmah trabunjala da ih trebam roditi barem jos pet (a sve stignem, imam 17 godina, jel). Druga beba, ovaj put djevojcica, je valjda najnezahtjevnije dijete na svijetu, do te mjere da se ponekad pitam je li s njom sve ok - tim vise sto je usporedjujem s bratom, koji je sve samo ne nezahtjevan. Jedan dan mi se cini da je sve ok i pod kontrolom, drugi dan sam uvjerena da nemam kapaciteta ni za pola djeteta, a kamoli za ovo dvoje. Malo se lupam sakom u glavu, a s druge strane mi je uzasno pomisliti da je gotovo, da ih imamo dvoje i da necemo vise. Ono, jos bih radjala (ne znam bas bih li bila trudna ili bila roditelj jos nekome :lool: ).
I tak'. Sve se to mijenja. Nista nije zabetonirano. Pogotovo kad kazes 'ne' kontracepciji. :unsure:
Meni je 10godina trebalo da pozelim drugo.Prije tog mi nije uopce padalo napamet da rodim da bi on imao brata ili sestru.
Ja imam sestru i sretna sam zbog toga,ali imam frendicu jedinicu koja nije ni najmanje nesretna zbog tog.
Ako pozelis jos koje rodi,ako ne nemoj.....
Bebačica će sada napuniti osam mjeseci, a mene je nekih zadnjih mjesec ili dva puklo da možda ne bismo trebali imati više djece. Toliko sam zaljubljena u nju, toliko želim biti maksimalno posvećena samo njoj da mi se čini da bi se to narušilo s drugom bebom. Stvarno ne znam što me je to tako puklo, ali samo pronalazim argumente zašto bismo trebali ostati samo s jednim djetetom.:roll:
Prije trudnoće mm i ja smo govorili da želimo svakako dvoje, a za treće je bila šala da nam se može zalomiti.:mrgreen: Trudnoća mi jeste bila u neku ruku teška jer sam je provela strogo mirujući, ali niti tada, niti nakon poroda uopće nisam ovako mislila nego sam čak bila strašno nabrijana na drugu bebu i računala za koliko bih mogla biti ok, sve posložiti za drugu bebu...a sad me brine hoću li uz drugu bebu moći dovoljno da se posvetim prvoj, da li bi uopće znala odgajati dvoje djece, da li će to drugo dijete biti zdravo, kako će to utjecati na našu obiteljsku dinamiku, hoćemo li to moći financijski podnijeti...a sada je sve tako idilično i uopće ne želim da joj išta moram uskratiti.
Da li je tko imao ovakvih stanja i razmišljanja? Znam da je još rano, ali kao što rekoh i samu me je iznenadilo jer sam nakon što sam nju rodila bila u sasvim drugom filmu.
Potpuno uobicajeno razmisljanje za zivotnu fazu u kojoj se trenutno nalazis.
Hvala ti, Sirus. :) Bit ću i ja strpljiva sa sobom.