Ljubav i kako ju izjavljujemo i izražavamo

kad je muž u pitanju, njemu ne govorim ništa. Sjećam se, u početku veze, bilo mi je skroz jadno to koliko on ne verbalizira osjećaje. Kad sam upoznala njegovu mater, postalo mi je jasno zašto. I često smo se svađali zbog toga, prigovarala sam mu jer kad dođeš iz obitelji di je to normalna stvar, od momka očekuješ da se raspada kad te vidi i onda to sve još objasni riječima. Ali od toga nikad ništa. Pa sam s vremenom i ja prestala. Ali se stalno ljubakamo, grljakamo..toliko da nam je njegova mater rekla da je njen sin toliko zaljubljen u mene da ona to još nije vidila (ovo s onom kreveljućom facom i iskarikiranim tonom). A u stvari ja sam to isforsirala i učinila to normalnim. Kakav je to odnos di nema nježnosti?

Citiraj:

---

jennifer_gentle prvotno napisa

Iako valjda 500 puta dnevno pitam sina je li on moja cmokica, i pilic i srecica i sl.

---

Pa i ovo se računa kao izraz nježnosti i ljubavi :-) Nije samo "volim te" verbalno iskazivanje osjećaja. Baš ti slatki nadimci kojima tepamo, samo nama znane fraze koje dijelimo s najvoljenijima i najbliskijim osobama imaju tu posebnu, intimnu čar.

A to isklišeizirano iskazivanje ljubavi u vidu pozdrava mi je bljak…ali one spontane izjave što samo izlete pa taman i sto puta dnevno, one imaju težinu. I koliko god ih koristili, ako ih uistinu osjećamo, ne mogu se ofucati, ostaju jednako lijepe, ako s vremenom ne postaju još i ljepše.

Ja se uvijek sjetim scene iz djetinjstva kada sam dosla drugarici iz razreda prepisati zadacu. Njen tata je cesto bio na putu i taman se s jednog putovanja vratio i na kaucu se dok smo mi radile zadacu mazio s njenom mladjom sestrom, tepao joj, skakljao ju etc. Meni, koja sam dosla iz izrazito hladne obitelji, je to bilo cudno do razine perverzije. Znam da mi je bilo jako jako nelagodno i da sam nekako mislila da oni nisu normalni. Strasno.

Moj isto dolazi iz obitelji gdje kako kaze njegova mama:nema potrebe da iskazuje osjecaje...pa beskrajno uziva u mom iskazivanju i prilicno je spretan u svome, nije zatvoren.

Po cijele dane se cmačem i gljakam s MM i mišicom!!
vjerojatno sam dosadna , al ne mogu si pomoći!!

u mojoj obitelji se nikada nisu izražavali osjećaji!! Najviše sam se grlila s pokojnom bakom, a onda s tatom (kad je bio doma).
Mama nas je po nekoliko puta dnevno tukla .. Ne sjećam se da me je ikada držala na krilu, poljubila , nazvala ljubavi..

Valjda liječim traume iz djetinstva na MM i na kćeri..

Citiraj:

---

Optimist prvotno napisa

Pa i ovo se računa kao izraz nježnosti i ljubavi :-) Nije samo "volim te" verbalno iskazivanje osjećaja. Baš ti slatki nadimci kojima tepamo, samo nama znane fraze koje dijelimo s najvoljenijima i najbliskijim osobama imaju tu posebnu, intimnu čar.

.

---

Pa upravo to sam i htjela reći. Ne bih rekla da mi inače fali ekspresije i nježnosti, ali stvarno rijetko to tako manifestno izrazim u "volim te", nemam pojma, nekako mi je izlišno. Meni, u mojim odnosima, da me ne bi netko krivo shvatio.

Citiraj:

---

Kaae prvotno napisa

U muzevoj obitelji je 'love you' toliko ofucan pojam da se doslovno smrznem svaki put kad ga cujem. Koristi se u principu kao pozdrav pa ako treba i devedeset puta na dan. Uopce nemam to potrebe reci. Jeb'ga.

Inace opcenito nemam neku ogromnu potrebu verbalizirati ljubav bas doslovno, tim rijecima (na bilo kojem jeziku :lool:). Govorim volim te djetetu, a muzu tek ponekad, uglavnom zbog ove gore navedene cinjenice. Pokazujem osjecaje djelima, nisam bas skroz bezosjecajna. :mrgreen:

---

Ovo mogu razumjeti, slično je i kod engleza, "love" kao pozdrav, kao obraćanje, kao patroniziranje, kao tepanje, pa više ni sam ne znaš jel te mrzi il te voli:lool:

Citiraj:

---

Šiškica prvotno napisa

Valjda liječim traume iz djetinstva na MM i na kćeri..

---

Mislim da ne. Inače prečesto mi se nekako koristi taj izraz u ovakavim kontekstima kada pričamo o našoj djeci, to liječenje trauma iz vlastitih djetinjstva. Ja nekako ne bi rekla da je to uvijek tako, evo obrazložit ću i zašto tako mislim.

Ti si ti, tvoja mama je tvoja mama, neki ljudi su sličniji svojim roditeljima nego što bi željeli, neki pak puno različitiji nego što bi to njihovi roditelji željeli, u biti često su to posve drugačije osobe, makar bi skoro svaki roditelj valjda htio da mu je dijete njegova kopija, ali djeca naša su prije svega osobe za sebe i najzdravije ih je i tako ppromatrati, prvenstvno radi njih samih, jer bi jednom kad porastu mogli ostati zatečeni, da ne kažem razočarani roditelji kad shvatimo da nam je dijete ipak unikat za sebe, i ipak bez obzira na sav odgoj, kalupe, usađivanja, kad tad, ako nikad onda u odrasloj dobi će naći načina da njhovo suštinsko ja ipak preskoči sve te oblutke i ispliva van.

Ja znam danas da ne liječim nikakave traume, prejaka sam ja persona za to, jača i od moje starke, što je vjerojatno i bio izvor svog zla kod mene za nju, nije me mogla ugurati u niti jedan prema njenim mjerilima odgovarajući kalup, uvijek mi je stršao bar jedan prst van, jest da mi je trebalo puno godina da to shvatim, ali sad na pragu 40te itekako sam načisto sa sobom i konačno znam, ona je jednostavno ona, ja sam jednostavno ja. Dvije različite osobe, dva karaktera, dva srca.

Jednako kao i tebe, ni mene moja nikad nije uzela u krilo, poljubila, pogladila, tepala, zekala se sa mnom, bila spontana, glupirala se s vlastitim djetetom, rekla mi da me voli, pokazala mi to barem pokretom, dodirom, pogledom...Ali djeca brzo kapiraju stvari, instiktivno. S vremenom sam još kao dijete to od nje prestala i očekivati, a danas mi nije žao mene, nego nje. Ja sam sebi našla svoj put, i puno ljubavi, zagrljala, i svega onoga što kao dijete nisam imala, a priželjkivala sam si, i sretna sam, za razliku od nje koja se skoro rastočila u vlastitoj gorčini. Rastužuje me to, a znam da je moglo biti drugačije, prije svega za nju samu.ALi poteze koje je ona vukla u životu i kako ih je vukla, i dan danas su mi nejasni. Tražila sam odgovore i u njenom djetinjstvu, i da djelomično sam ih i tamo mogla pronaći, iako njena sestra i brat usprkos djetinjstvu svoje su živote i svoje vlastite obitelji izgradili na novim, zdravim temeljima.

Ali kako god, ona je ona, ja sam ja, srećom, i ponekad se je teško otresti nekih trauma iz vlastitih djetinjstva, ali stvari jednostavno treba staviti u perspektivu, sebe same trebamo staviti u perspektivu i jednostavno jednom nas konačno prestati gledati očima naših roditelja, pogotovo onih čja je optika malo iskrivljena.

I tako.."Bako, bakice zašto ne grliš, tepaš, ljubiš, svoju unučicu?" pita unuka. " Pa nije ni moja baka mene", odgovori baka, i pobježe u šumu.:-)

Ja kuzim peterlin na ovu temu. S djetetom se razbacujem s volim te i s njez ostima, tako je bilo i u nas doma, kod muza ocito nije pa me marinira al sam ja vise u tom odnosu djir say it in (prakticni) deeds not in words. A i vidim da koji put idem djetetu na zivce i hocee mir od mene, iako je za moj gusttj dostatno mazna. I u djetinjstvu .om je bilo onih koji su imali ve u potre u i kojima je to islo na zivce djira pusti, dole tako da svak ima potrebe za drugacijomi marinadom.

A ko sto je i mojca istakla marinade su kulturoloski obojane, nama jos uvijek nije uobicajeno, ko u amrrickim serijama, zavrsaat svaku konverzaciju s 'love you!' Umjesto bog iako je ukupna kolicina ljubavi ista

Vidiš sad mi je palo na pamet da ja i mm često na skroz različit način izražavamo ljubav. On je više romantičan,a ja zezantična,al kad ja njemu kažem: Daj biži medvide,zgnječit ćeš me, to zapravo znači volim te medo. Ali vidin da i on lagano kreće mojim stopama. Nemam potrebu vikati s vrata: volim te ljubavi,ali ponekad mu pošaljem sms iz vedra neba. Najviše ljubavi iskažemo kad ne kažemo ništa,čisto pogledom.

Al djeci stvarno 150 puta dnevno kažem: Voli te mama do neba i sl. Imam neku potrebu njima to govoriti,da znaju....iako valjda bi znali i da ne kažem,al nekako ovako je sigurnije. Šafran..Imam i ja baku,bakicu koja je pobjegla u šumu :mrgreen: al isto je volim,a i ona mene na svoj način.....valjda lol

U mojoj obitelji je toga bilo prisutno. Kao i do 23, do kada sam živjela sa roditeljima, tako i sada odlazili smo na spavanje sa roditeljskim poljupcima, rekli bi da nas vole i da lijepo spavamo i nije se za sve te godine ofucalo. Roditelje vidim gotovo svaki dan i još uvijek se rastajemo pusom, tako i naš vilenjak s nama, sa ostatkom obitelji. Mama mi nerijetko pošalje sms da me voli, iako je to učila uz nas, nije joj lako pokazivati osjećaje (sama to kaže).
Inače nisam tip za one susretljive, ulične zagrljaje i cmakanja sa prijateljima/icama i poznanicima. Tu ne volim fizički kontakt, to mi je ofucano, ne osjećam da je sa svima i od sviju iskreno i tu volim ljubav pokazati postupcima. Da mogu računati uvijek na mene, da ću ih saslušati, utješiti, a opet i kad treba zagrliti, poljubiti, reći da ih volim.
Ljubimo i grlimo i psa, kažemo mu da ga volimo iako je blesav.
Mm-u to fali, čini mi se. Svakodnevno se trudimo poljubiti, zagrliti, pošaljemo si poručicu, ostavimo je kao dio neke poruke, nerijetko i u google tražilici. Od siline svakodnevnice, nekada si 7 sati nakon buđenja poželimo dobro jutro, zagrlimo se, poljubimo.
Želim se i sama osjećati voljenom i da se tako ljudi osjećaju oko mene.
Vidim kako to emotivno zavija i hrani naše dijete. Gode mu poljupci, grljenja, izjave ljubavi od nas, od bake i dede, od ujaka, od tete i to mi je prekrasno.
Ima i on svoje obrasce. Kad ga nosim onako rastegne značajno maaaaamaaaa i zagrli me oko vrata. Ništa mi tada više u životu ne treba. :heart:

:heart: volim ovu temu

Citiraj:

---

šafran prvotno napisa

Mislim da ne. Inače prečesto mi se nekako koristi taj izraz u ovakavim kontekstima kada pričamo o našoj djeci, to liječenje trauma iz vlastitih djetinjstva. Ja nekako ne bi rekla da je to uvijek tako, evo obrazložit ću i zašto tako mislim.

Ti si ti, tvoja mama je tvoja mama, neki ljudi su sličniji svojim roditeljima nego što bi željeli, neki pak puno različitiji nego što bi to njihovi roditelji željeli, u biti često su to posve drugačije osobe, makar bi skoro svaki roditelj valjda htio da mu je dijete njegova kopija, ali djeca naša su prije svega osobe za sebe i najzdravije ih je i tako ppromatrati, prvenstvno radi njih samih, jer bi jednom kad porastu mogli ostati zatečeni, da ne kažem razočarani roditelji kad shvatimo da nam je dijete ipak unikat za sebe, i ipak bez obzira na sav odgoj, kalupe, usađivanja, kad tad, ako nikad onda u odrasloj dobi će naći načina da njhovo suštinsko ja ipak preskoči sve te oblutke i ispliva van.

Ja znam danas da ne liječim nikakave traume, prejaka sam ja persona za to, jača i od moje starke, što je vjerojatno i bio izvor svog zla kod mene za nju, nije me mogla ugurati u niti jedan prema njenim mjerilima odgovarajući kalup, uvijek mi je stršao bar jedan prst van, jest da mi je trebalo puno godina da to shvatim, ali sad na pragu 40te itekako sam načisto sa sobom i konačno znam, ona je jednostavno ona, ja sam jednostavno ja. Dvije različite osobe, dva karaktera, dva srca.

Jednako kao i tebe, ni mene moja nikad nije uzela u krilo, poljubila, pogladila, tepala, zekala se sa mnom, bila spontana, glupirala se s vlastitim djetetom, rekla mi da me voli, pokazala mi to barem pokretom, dodirom, pogledom...Ali djeca brzo kapiraju stvari, instiktivno. S vremenom sam još kao dijete to od nje prestala i očekivati, a danas mi nije žao mene, nego nje. Ja sam sebi našla svoj put, i puno ljubavi, zagrljala, i svega onoga što kao dijete nisam imala, a priželjkivala sam si, i sretna sam, za razliku od nje koja se skoro rastočila u vlastitoj gorčini. Rastužuje me to, a znam da je moglo biti drugačije, prije svega za nju samu.ALi poteze koje je ona vukla u životu i kako ih je vukla, i dan danas su mi nejasni. Tražila sam odgovore i u njenom djetinjstvu, i da djelomično sam ih i tamo mogla pronaći, iako njena sestra i brat usprkos djetinjstvu svoje su živote i svoje vlastite obitelji izgradili na novim, zdravim temeljima.

Ali kako god, ona je ona, ja sam ja, srećom, i ponekad se je teško otresti nekih trauma iz vlastitih djetinjstva, ali stvari jednostavno treba staviti u perspektivu, sebe same trebamo staviti u perspektivu i jednostavno jednom nas konačno prestati gledati očima naših roditelja, pogotovo onih čja je optika malo iskrivljena.

I tako.."Bako, bakice zašto ne grliš, tepaš, ljubiš, svoju unučicu?" pita unuka. " Pa nije ni moja baka mene", odgovori baka, i pobježe u šumu.:-)

---

:naklon:
Izvrsno si sročila ono što ja čuvam u sebi.
Prošla sam isto to sa svojom mamom, i na isti sam se način izliječila (odnosno još se liječim).
Svoju djecu i MM-a non-stop smačem, štipkam, grlim, stalno smo svi 4 u fizičkom kontaktu, ali si i verbalno na puno načina iskazujemo osjećaje. I smatram da svojoj djeci time činim dobro za njihovu budućnost.

Prekrasna tema :heart:
Ja sam grlilica i ljubilica i mazilica i redovito djeci izjavljujem ljubav na dnevnoj bazi po nekoliko puta, to mi je sveprisutni dio komunikacije.
Nemam osjecaj da se taj volim te isfucao, cak mislim da djeci daje poseban osjecaj sigurnosti, obavezno im sapnem na uho pred spavanje ili kad zaspu slatko spavaj, sve je u redu, mama te voli. ta ih recenica odmah opusti.
Moja mama je isto bila takva, puna emocija i toplione i izjavljivala bi nam ljubav, mazila nas, ceskala, nije ni danas prestala s tim.
I bude situacija ovako ko kod summer, igraju se i onda iz cista mira ja njima da ih volim i oni meni nazad, meni to prekrasno, bas mi bude potrebno i vidim da je i njima potrebno i da se super s tim osijecaju.

Sa zhabicom sam pocela sa jednom spontanom igrom, krenem od nosica: imas prekrasan nosic, pa joj ga dodirnem prstom, imas prekrasno oko, pa ga njezno dodirnem prstom, imas prekrasno drugo oko, ipa tako cijelo lice, kazem joj i da ima prekrasno toplo srce, i prekrasnu dušu, pa rukice, nogice, i kad zavrsim sa cijelim tijelom kazem joj: ti si cijela prekrasna! ona obozava tu igru i uzivamo, dogodilo mi se da me jednom probudila sa rukicama na licu i rekla: mama ti si cijela prekrasna! <3 i zhabac voli tu igru isto.

meni moja majka nikad nije riječima izjavljivala ljubav, makar ona nikad nije bila upitna...ali to mi je uvijek nedostajalo. zato sada ne prođe dan da ja svome sinu ne kažem tritisuće puta koliko ga mama voooliii!

Meni je "volim te" baš velika i ozbiljna stvar. ne sviđa mi se ono: pusa, bok, volim te na telefonu, a ni uživo.
Ne sjećam se da su mi roditelji govorili da me vole, ali uvijek sam to znala. I nisu mi falile te riječi, stalno su me grlili i ljubili i pokazivali ljubav na druge načine.
Zapravo, par puta kad sam ja to njima rekla bilo mi je baš nelagodno. Isto je s braćom i sestrama.

Mužu sam prvi put rekla da ga volim nakon godinu dana veze :mrgreen:
Rijetko si to kažemo, ali često mu kažem da mi se sviđa i da mi je super s njim.

A ooogromna mi je razlika između: mama te voli / znaš koliko te volim / volim te do *ubaci planet po izboru* i onog kad nekog pogledaš u oči i ozbiljno kažeš: volim te.
ne kroz igru ili usput, nego kad ima težinu.

sad kad pročitam što sam napisala, čini mi se da stvarno imam problema :mrgreen: :psiholog:

Citiraj:

---

annvilli prvotno napisa

Meni je "volim te" baš velika i ozbiljna stvar. ne sviđa mi se ono: pusa, bok, volim te na telefonu, a ni uživo.
Ne sjećam se da su mi roditelji govorili da me vole, ali uvijek sam to znala. I nisu mi falile te riječi, stalno su me grlili i ljubili i pokazivali ljubav na druge načine.
Zapravo, par puta kad sam ja to njima rekla bilo mi je baš nelagodno. Isto je s braćom i sestrama.

Mužu sam prvi put rekla da ga volim nakon godinu dana veze :mrgreen:
Rijetko si to kažemo, ali često mu kažem da mi se sviđa i da mi je super s njim.

A ooogromna mi je razlika između: mama te voli / znaš koliko te volim / volim te do *ubaci planet po izboru* i onog kad nekog pogledaš u oči i ozbiljno kažeš: volim te.
ne kroz igru ili usput, nego kad ima težinu.

sad kad pročitam što sam napisala, čini mi se da stvarno imam problema :mrgreen: :psiholog:

---

E, napokon srodna duša.... :love2:

Citiraj:

---

annvilli prvotno napisa

Meni je "volim te" baš velika i ozbiljna stvar. ne sviđa mi se ono: pusa, bok, volim te na telefonu, a ni uživo.
Ne sjećam se da su mi roditelji govorili da me vole, ali uvijek sam to znala. I nisu mi falile te riječi, stalno su me grlili i ljubili i pokazivali ljubav na druge načine.
Zapravo, par puta kad sam ja to njima rekla bilo mi je baš nelagodno. Isto je s braćom i sestrama.

Mužu sam prvi put rekla da ga volim nakon godinu dana veze :mrgreen:
Rijetko si to kažemo, ali često mu kažem da mi se sviđa i da mi je super s njim.

A ooogromna mi je razlika između: mama te voli / znaš koliko te volim / volim te do *ubaci planet po izboru* i onog kad nekog pogledaš u oči i ozbiljno kažeš: volim te.
ne kroz igru ili usput, nego kad ima težinu.

sad kad pročitam što sam napisala, čini mi se da stvarno imam problema :mrgreen: :psiholog:

---

Naravno da su to posve drugačije dimenzije...
I fakat je puno lakše odcvrkutati "pusa, volim te" na kraju razgovora nego nekog pogledati u oči i reći "volim te".
Zato se i skrivamo iza tih cvrkutanja i maženja...

Da,točno je da se skrivamo iza cvrkutanja. Valjda je tako lakše,mada ja nisam baš cvrkutavi tip..mm cvrkuće,al drago mi je i to :-)

Mislim da kad nam osvane neki problemčić da onda najozbiljnije izražavamo ljubav jedno drugome,a tada smo je možda i najsvjesniji. Love is in the air

mamasch:love2:

annvilli ma nemaš, nikakav problem, ono što ja čitam iz tvog posta je skoro isto onome što su svi ovdje napisali, s jedne strane svatko pokazuje ljubav onima koje voli na ovaj ili onaj račin, razlika tu, nijansa tamo, različiti smo, ali to veliko, duboko, značajno "volim te" svi čuvamo za neke posebne trenutke i posebne osobe u našim životima i uglavnom te osobe jako dobro znaju, i osjećaju da ih jako volimo, bez da im to duboko, ozbiljno i na poseban način izjavimo. Di bi došli kad bi se svaki dan gledali u oči, i dubokim i značajnim glasom govorili "volim te".:-o:mrgreen:

Jednom sam tako i ja imala potrebu ozbiljno reći da je volim, mojoj prijateljici koja ima kočnicu sa pokazivanjem tih dubljih lijepih emocija, i napravila sam to usred ničega, iz vedra neba, i to baš tako, ozbiljno, značajno i direktno. Naravno takve izjave nisu baš uobičajene između prijatelja, pa se prvo zacrvenila kao rak, a onda me zagrlila i rekla, ti znaš da si ti moja druga sestra. Nakon toga smo nastavile gdje smo stale, i zapalile naravno još jednu:mrgreen: Hoću reći svi mi jako dobro znamo i osjećamo kada smo i od koga voljeni, a kada i od koga ne, razlika je samo u tome kako tko ima potrebu ispoljiti takve emocije prema van, prema onima koje stvarno voli, a određenu ulogu sigurno igra i intezitet takvih emocija, jer ne volimo sve i svakoga niti na isti način, niti istim intezitetom.

Ja ne vidim ništa loše ni u tom američkom letećem, love you, u biti mi je baš simpa, zvuči simpatičnije nego naše, ajd bok :mrgreen: Jer u biti to su samo riječi koje koristimo da bi nešto verbalno izrazili, ali između pozdrava i izraza prave ljubavi naravno da postoji ogromna razlika, bez obzira na izbor riječi. U mimici, tonalitetu i trenutku kada se kaže.

A što se tiče ovih "uličnih" ljubaknja, poznanici, neki nazovi frendovi, pa to je isto dio nekih općih međuljudskih odnosa još valjda iz pećinskog doba, ta neka socijalna komponenta koja se vjrojatno nametnula spontano, možda dok još i nismo bili toliko verbalni ili su to možda i ostaci neverbalnog komuniciranja koje koriste životinje da bi odaslale signale u susretima, ili na uzbunu ili one smirjuće.

Nekako, kad nam ljudi dolaze u kuću, tim srdačnim zagrljajem i poljubcem u obraz im želimo valjda pokazati da su dobrodošli i da se osjećaju ugodno još sa vrata, bez obzira što nam možda nisu ni prijatelji, već samo poznanici u prolazu. Ili kada poznanike sretnemo na cesti, takvim ponašenjem vjerojano želimo odaslati signal, sve je u redu, budemo već jednom popili tu kavu, malo smo u stisci s vremenom, ali drago nam je da smo se sreli itd.., jer sve te ljude srećemo ili po dućanima, mesnici, roditeljskim sastancima ili kod nekih zajedničkih poznanika ili čak prijatelja, pa je svima ugodnije ako postoji ta neka međusobna srdačnost, pa čak i odglumljena, nego da režimo jedni na druge, da se osjeti hladnoća, ili čak neka potisnuta netrpeljivost. A i emocije su nekad čudna stvar, dovoljna je ponekad igra slučajnosti, izbor riječi, trenutak neki da nam neka osoba koja nam je do tada bila antipatična postane simpatična, i obrnuto, tako da vjerojatno većina ljudi u tim socijalnim kontaktima želi igrati na nešto sigurniju kartu.

Ni ja nisam baš tip od tih ljubakanja sa svakim, pogotovo sa onima koji to ne znaju napraviti fino i diskretno, nego ti svoj obraz nalijepe ispred usta, pa ga oćeš nećeš moraš poljubiti. Ali ne znam, nekako s godinama sam valjda malo izmjenila optiku kako gledam na takve stvari pa me više ne smetaju toliko kao možda nekada. Bitnije mi je da čovjek ne gubi svoj integritet u nekim bitnijim životnim stvarima i situacijama, a sve ostalo spada pod ne tako značajno da bi tome pridavala neku važnost. Uglavnom odradim i idem dalje i ne živciram se više.

Citiraj:

---

Carmina406 prvotno napisa

Love is in the air

---

Ovo me podsjetilo :-) Love is in the air

Nas je mama stalno uzimala u krilo i kad smo vec vece bile onda je uvijek "cendrala" - ajde malo samo mami dodji, al nismo se ni ljubili ni govorili si volim te. Niti sam to vidjala kod svojih prijatelja.

Ja svom muzu cesto (bar 2, 3 put tjedno) kazem da ga volim i to onak ozbiljno. Neozbiljno u principu ne govorim. Nekad se zafrkavam "Jesam ti rekla danas da te volim? Hm, sutra cu." Djecu gnjavim, al tudju :), ima par njih koje stvarno volim i ti se daju gnjaviti u principu. Jedna miljenica ima vec 17 godina i jos se grlimo kad se vidimo.

U "cmakanju" na cesti sudjelujem, al vidim da je to rezervirano za žene. Nisam nikad vidjela dva muskarca da se tako pozdravljaju. Vec sam spominjala, meni se znalo na visednevnim sastancima dogadjati da se pri prvom susretu svi medjusobno rukuju, a samnom se svi redom ljube, tipa 10-15 poslovnjaka. To naravno nema veze s temom, samo mislim da to nema neku tezinu. Iako, kad bi bas postojala netrpeljivost, ne vjerujem da bi se cmakali.

Ljubav je nešto što teče kroz mene i prelijeva se na svijet oko mene i sve koje volim. Iskazujem je na sve načine, riječima, maženjem, djelima, načinom na koji pričam sa ljudima (i životinjama, i biljkama, nekad stvarima, i pojavama, što reć), hranom koju pripremim za druge, sitnim znakovima pažnje, tetošenjem. Kažem svima koje volim da ih volim, prijateljima koji su zatvoreni, ljubazna sam i ta pozitiva mi je fantastičan osjećaj. Cure znaju reći da sam (druga) mama i nećaku i nećakinji, i mačkama, puževima (i svim životinjama koje naiđu) a i biljke vole živjeti ovdje, još ni jedna nije uginula osim jedne kojoj su mace raskopale zemlju i nekoliko puta upotrijebile kao wc dok nisu naučile da se to ne radi :D

Ima dana kada me kralježnica boli i tada sam ozbiljna i pomalo neraspoložena i ta bol nekako uspori prelijevanje (pretpostavljam jer tada liječim sebe) no i dalje mi je sve ok. Ima dana kada vučem za sobom olujni oblak i kujem destruktivne ideje no onda me prođu i opet sve volim :)

Curama govorim da ih volim, mazimo se, no nekako ta ljubav najčešće dođe do izražaja kada sam ljuta (ili one) jer unatoč disbalansu između nas i dalje se osjeća. U nekom periodu im je bilo važno znati da ih volim čak i kada sam ljuta, čak i kada one nisu savršene ili rade nešto što ja ne odobravam, i kada su shvatile da je to tako, nekako su... dobro. I zato mislim da je osjećaj da si voljen i prihvaćen možda najvažnije što možemo dati nekome. NIje toliko važan način na koji ćemo ga dati. Moje "preplavljivanje" zna iritirati ljude :D

i ja sam, ko mnoge, odrasla u obitelji gdje se "volim te" bas i nije tako lako izgovaralo.
cini mi se da sam vise "volim te" i "znas da te volimo" dobila u srednjoj dobi nego ko klinka.
nisam nikad mislila da me ne vole, al sam tip koji voli rijecima i djelima pokazati kako se osjeca.
pri tome mislim na sve osjecaje :mrgreen:

odrasla sam uz puse koje se daju kad se prvi put u danu vidimo (ono, starci dodju s posla pa damo puse) i puse za laku noc. i tatino "laku noc lutko, lijepo sanjaj i spavaj".
cesto djeci izrazavam ljubav, na sve nacine, ali ako prodje dan da nisam izrazila ljubav, onda to cinim prije spavanja, starija ima ritual u kojem prije spavanja "moram" reci "nasu" recenicu i bez koje ne ode u krevet. uz grljenje i ljubljenje.

znam da postoje ljudi koji su teski na rijecima (recimo, citajuci peterlin vidim svog muza), bed je jedino kad se nadju dvije osobe, jedna kojoj je jako bitno verbalizirati i druga kojoj su to puste rijeci. pa prihvatiti razlicitost i naci kompromis.

đez ba, Leonisa :)

Kako sam odrasla bez tih “volim te“ mišlju, rječju i djelom i nisam doživjela kako me roditelji drže u krilu,mrse mi kosu i nježno sapucu na uho, ja sa. svojom M.imam upravo sve to za što sam bila zakinuta. Više puta dnevno joj kažem da ju volim najviše na svijetu, “do neba i nazad i tako milijun puta“, budimo se i mazimo, grlimo, ljubimo. Izljevi nježnosti su mi spontani i česti. Oooo da i stroga sam ja majka i tvrdi dio roditelja jer MM ne može odbiti princezi ama baš ništa .
Ali, što se tiče iskazivanja ljubavi ja je prosipam i dajem svom djetetu. svakodnevno, javno, često, verbalno i djelima.

I da napomenem, moja M.također i nama često govori koliko nas voli i grli nas i ljubi.

Citiraj:

---

lukab prvotno napisa

Ja isto na svojim klincima liječim traume iz djetinjstva... i nije istina da su djela najbitnija - riječi su isto jako važne... pogotovo maloj djeci koja nisu u stanju prepoznat djela... osim toga želim da izrastu u momke koji to mogu prevalit preko ustiju a ne ko MM koji će to reći samo ako baš mora...
a najviše volim kad mi stariji dođe u krevet i kaže: "ja sam tebe došao čuvati da mi nisi sama, ljubavi moja mala" u:heart:

---

A kad meni M.(3,5) kaže:“Sve je u redu dušo moja!“
:) :)

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

al sam tip koji voli rijecima i djelima pokazati kako se osjeca.
pri tome mislim na sve osjecaje :mrgreen:

---

Evo meni moje leo da ju mogu potpisivati :mrgreen:

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

Ljubav je nešto što teče kroz mene i prelijeva se na svijet oko mene i sve koje volim. Iskazujem je na sve načine, riječima, maženjem, djelima, načinom na koji pričam sa ljudima (i životinjama, i biljkama, nekad stvarima, i pojavama, što reć), hranom koju pripremim za druge, sitnim znakovima pažnje, tetošenjem. Kažem svima koje volim da ih volim, prijateljima koji su zatvoreni, ljubazna sam i ta pozitiva mi je fantastičan osjećaj. Cure znaju reći da sam (druga) mama i nećaku i nećakinji, i mačkama, puževima (i svim životinjama koje naiđu) a i biljke vole živjeti ovdje, još ni jedna nije uginula osim jedne kojoj su mace raskopale zemlju i nekoliko puta upotrijebile kao wc dok nisu naučile da se to ne radi :D

Ima dana kada me kralježnica boli i tada sam ozbiljna i pomalo neraspoložena i ta bol nekako uspori prelijevanje (pretpostavljam jer tada liječim sebe) no i dalje mi je sve ok. Ima dana kada vučem za sobom olujni oblak i kujem destruktivne ideje no onda me prođu i opet sve volim :)

Curama govorim da ih volim, mazimo se, no nekako ta ljubav najčešće dođe do izražaja kada sam ljuta (ili one) jer unatoč disbalansu između nas i dalje se osjeća. U nekom periodu im je bilo važno znati da ih volim čak i kada sam ljuta, čak i kada one nisu savršene ili rade nešto što ja ne odobravam, i kada su shvatile da je to tako, nekako su... dobro. I zato mislim da je osjećaj da si voljen i prihvaćen možda najvažnije što možemo dati nekome. NIje toliko važan način na koji ćemo ga dati. Moje "preplavljivanje" zna iritirati ljude :D

---

X

Ja ne bih prezivjela da mi moje dijete prica kako mm prica o svojoj majci da ona uopce nije smatrala potrebnim pokazivati ljubav...

A što se tice MM on je emotivno blokiran skroz naskroz.
I kad ja sizim radi hladnoće njegove on mi kaže:
“Ljubav se ne mora pokazivati. Ja znam da ti mene voliš, a tebi stalno trebaju neke potvrde.“ (?!?!)
I kad ga se proba zagrliti on se sav nekako stisne,kao da mu je nelagodno.
Znam da me voli jer ti pokazuje konkretnom brigom u svakodnevnom životu. I razboritoscu i prihvaćanjem nekih stvari.
Ali zagrljaji,drzanje za ruke,pusice za laku noć i dobro jutro -.science fiction.

Storma :-)
power of love

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

Curama govorim da ih volim, mazimo se, no nekako ta ljubav najčešće dođe do izražaja kada sam ljuta (ili one) jer unatoč disbalansu između nas i dalje se osjeća. U nekom periodu im je bilo važno znati da ih volim čak i kada sam ljuta, čak i kada one nisu savršene ili rade nešto što ja ne odobravam, i kada su shvatile da je to tako, nekako su... dobro. I zato mislim da je osjećaj da si voljen i prihvaćen možda najvažnije što možemo dati nekome. NIje toliko važan način na koji ćemo ga dati.

---

xxx

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

Ljubav je nešto što teče kroz mene i prelijeva se na svijet oko mene i sve koje volim. Iskazujem je na sve načine, riječima, maženjem, djelima, načinom na koji pričam sa ljudima (i životinjama, i biljkama, nekad stvarima, i pojavama, što reć), hranom koju pripremim za druge, sitnim znakovima pažnje, tetošenjem. Kažem svima koje volim da ih volim, prijateljima koji su zatvoreni, ljubazna sam i ta pozitiva mi je fantastičan osjećaj. Cure znaju reći da sam (druga) mama i nećaku i nećakinji, i mačkama, puževima (i svim životinjama koje naiđu) a i biljke vole živjeti ovdje, još ni jedna nije uginula osim jedne kojoj su mace raskopale zemlju i nekoliko puta upotrijebile kao wc dok nisu naučile da se to ne radi :D

Ima dana kada me kralježnica boli i tada sam ozbiljna i pomalo neraspoložena i ta bol nekako uspori prelijevanje (pretpostavljam jer tada liječim sebe) no i dalje mi je sve ok. Ima dana kada vučem za sobom olujni oblak i kujem destruktivne ideje no onda me prođu i opet sve volim :)

Curama govorim da ih volim, mazimo se, no nekako ta ljubav najčešće dođe do izražaja kada sam ljuta (ili one) jer unatoč disbalansu između nas i dalje se osjeća. U nekom periodu im je bilo važno znati da ih volim čak i kada sam ljuta, čak i kada one nisu savršene ili rade nešto što ja ne odobravam, i kada su shvatile da je to tako, nekako su... dobro. I zato mislim da je osjećaj da si voljen i prihvaćen možda najvažnije što možemo dati nekome. NIje toliko važan način na koji ćemo ga dati. Moje "preplavljivanje" zna iritirati ljude :D

---

Storma, prekrasan ti je post, baš se osjeća ljubav u njemu.

Da sam ja netko, dozvolila bih ti da tim preplavljivanjem iritiraš cijeli svijet :heart:

Dovoljno je ući unutar mog dometa :kez:

Meni MM kaže da sam emocionalna Niagara. Pritom ne misli ništa dobro.
Nažalost, dijete je na njega. Ne voli se baš ljubiti i maziti tako da sam malo jadna zbog toga.

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

Dovoljno je ući unutar mog dometa :kez:

---

Potvrđujem.
Vidjela sam te dvaput ali baš si mi "sjela". Sjetim te se često, imaš jako pozitivnu vibru.
Uživaš li u čizmicama?

Meni je verbalizacija osjećaja nekako okosnica odgoja.
Veoma su mi važne riječi, i djela naravno. Ne ide mi jedno bez drugog.

Ja sam odrastala znajući da jesam voljena, al ta neka komponenta neizgovorenog me oduvijek tištila.
Npr...veoma je lako kao djete zabrijati da te netko voli samo ako si "dobar". Tad se nekako spontno izgovaraju riječi hvale.
Kad si "težak" onda....

Ljubav je meni jedino bitna. Uistinu bitna. Ostalo se sve posloži. Ako ima ljubavi.
Zato mi izgleda apsurdno što nam teško padne izgovoriti svoje osjećaje.

Meni je to teško.
Ja se uz djecu mijenjam.
Dan danas šaljem sliku kako mi nije potreban dodir, zagrljaj, riječ utjehe...kad mi je teško. Meni. Uvijek izgledam kao da sa totalnom lakoćom odrađujem bome teške nedaće koje me zadese.
A nije da mi ne treba.
Samo tako izgledam. I žao mi je zbog toga.

Ne bi voljela da moja djeca imaju takav problem.

Mislila sam da ću prema djeci biti takva. Zato sam se bojala i imati ih.
Al nisam. S njima nježnost i verbalizacija iste dolazi totalno spontano.
Sa ostalima ne.

Al osjećaji su tu da govorimo o njima.

Predivna mi je ova tema

kao i tvoj post, baš me raznježio :heart: