mamasch
annvilli ma nemaš, nikakav problem, ono što ja čitam iz tvog posta je skoro isto onome što su svi ovdje napisali, s jedne strane svatko pokazuje ljubav onima koje voli na ovaj ili onaj račin, razlika tu, nijansa tamo, različiti smo, ali to veliko, duboko, značajno "volim te" svi čuvamo za neke posebne trenutke i posebne osobe u našim životima i uglavnom te osobe jako dobro znaju, i osjećaju da ih jako volimo, bez da im to duboko, ozbiljno i na poseban način izjavimo. Di bi došli kad bi se svaki dan gledali u oči, i dubokim i značajnim glasom govorili "volim te".
Jednom sam tako i ja imala potrebu ozbiljno reći da je volim, mojoj prijateljici koja ima kočnicu sa pokazivanjem tih dubljih lijepih emocija, i napravila sam to usred ničega, iz vedra neba, i to baš tako, ozbiljno, značajno i direktno. Naravno takve izjave nisu baš uobičajene između prijatelja, pa se prvo zacrvenila kao rak, a onda me zagrlila i rekla, ti znaš da si ti moja druga sestra. Nakon toga smo nastavile gdje smo stale, i zapalile naravno još jednuHoću reći svi mi jako dobro znamo i osjećamo kada smo i od koga voljeni, a kada i od koga ne, razlika je samo u tome kako tko ima potrebu ispoljiti takve emocije prema van, prema onima koje stvarno voli, a određenu ulogu sigurno igra i intezitet takvih emocija, jer ne volimo sve i svakoga niti na isti način, niti istim intezitetom.
Ja ne vidim ništa loše ni u tom američkom letećem, love you, u biti mi je baš simpa, zvuči simpatičnije nego naše, ajd bok
A što se tiče ovih "uličnih" ljubaknja, poznanici, neki nazovi frendovi, pa to je isto dio nekih općih međuljudskih odnosa još valjda iz pećinskog doba, ta neka socijalna komponenta koja se vjrojatno nametnula spontano, možda dok još i nismo bili toliko verbalni ili su to možda i ostaci neverbalnog komuniciranja koje koriste životinje da bi odaslale signale u susretima, ili na uzbunu ili one smirjuće.
Nekako, kad nam ljudi dolaze u kuću, tim srdačnim zagrljajem i poljubcem u obraz im želimo valjda pokazati da su dobrodošli i da se osjećaju ugodno još sa vrata, bez obzira što nam možda nisu ni prijatelji, već samo poznanici u prolazu. Ili kada poznanike sretnemo na cesti, takvim ponašenjem vjerojano želimo odaslati signal, sve je u redu, budemo već jednom popili tu kavu, malo smo u stisci s vremenom, ali drago nam je da smo se sreli itd.., jer sve te ljude srećemo ili po dućanima, mesnici, roditeljskim sastancima ili kod nekih zajedničkih poznanika ili čak prijatelja, pa je svima ugodnije ako postoji ta neka međusobna srdačnost, pa čak i odglumljena, nego da režimo jedni na druge, da se osjeti hladnoća, ili čak neka potisnuta netrpeljivost. A i emocije su nekad čudna stvar, dovoljna je ponekad igra slučajnosti, izbor riječi, trenutak neki da nam neka osoba koja nam je do tada bila antipatična postane simpatična, i obrnuto, tako da vjerojatno većina ljudi u tim socijalnim kontaktima želi igrati na nešto sigurniju kartu.
Ni ja nisam baš tip od tih ljubakanja sa svakim, pogotovo sa onima koji to ne znaju napraviti fino i diskretno, nego ti svoj obraz nalijepe ispred usta, pa ga oćeš nećeš moraš poljubiti. Ali ne znam, nekako s godinama sam valjda malo izmjenila optiku kako gledam na takve stvari pa me više ne smetaju toliko kao možda nekada. Bitnije mi je da čovjek ne gubi svoj integritet u nekim bitnijim životnim stvarima i situacijama, a sve ostalo spada pod ne tako značajno da bi tome pridavala neku važnost. Uglavnom odradim i idem dalje i ne živciram se više.
 |
|||
Odgovori s citatom
Carmina406 prvotno napisa
