Nešto kao loša veza...

http://youtu.be/RCK5uQxOCrM

ne ide ovo nikog, ali me bas dio rasprave potsjetio na ovu scenu.
apropo teme, ima trenutaka kada ni ja svojega ne drzim na oku. iskreno, jedva sam docekala da se moze sam popeti na tobogan da ne moram trcati od stepenica do spusta svaki put.
ako idem piti kavu ili cu otic gdje moze trcati ili cu ici bez njega ili ne idem.
od pasa ga odvlacim jer znam da moze reakcija biti svakakva. mislim da roditelji koji puste dijete prema psu nisu imali sami previse susreta sa psima.
ako mi u nekom trenu necije dijete smeta pitam ga di mu je mama ili tata i lijepo ga posaljem tamo. poslusaju, jer im se obratim takvim tonom.
nije to neki big deal. razlicite stvari nas smetaju u razlicitim trenucima. dok nisam imala dijete smetala me dreka djece u parku... a da ima nekulture, ima. ali toga je bilo i biti ce. ne uzrujavam se.

Pa zapravo i je teško reći djeci da se maknu, posebno ako ne poslušaju od prve.
Ali što jest, jest, treba savladati tu nelagodu i zaštititi svog psa, jer na kraju krajeva često se sreću djeca i bez pratnje roditelja koja navale na psa.

i da dodam za pse: psi se moraju drzati na uzici. ima jako bezobraznih i neodgovornih vlasnika pasa sto vodaju cucke ko da su vani s frendom a ne sa zivotinjom.

Ima, a ima i jako puno ljudi koji tuđeg psa doživljavaju kao plišanu igračku,i smatraju da se podrazumijeva da djeca mogu navlačiti psa kako im padne na pamet, pa na to uopće ne reagiraju - pače, uvrijede se ako im se kaže da dijete ne smije dirati psa, a da pas loše reagira uopće nema sumnje da bi podigli tešku frku.

ma mene ne dira jel se netko uvrijedi ili ne. ako se osjecem pozvanom da nesto kazem, onda kazem. drugi put kad me ta osoba sretne lijepo ce me zaobici i svi sretni.
ja nemam problem da mi netko kaze da mu moje dijete smeta ili da to kaze njemu. jos se nije dogodilo ali eto cekam. :-)
pa ako je opravdano ok. ako nije, nije. i opet je tu subjektivna procjena jel moje dijete smeta ako je glasno u parku, a taj park je pod necijim prozorom spavace sobe.

Meni uopće nije teško ponoviti tuđem djetetu da se makne ako me ne posluša prvi put. Dapače. Onda sam ja babaroga.

Moja je cura živahna,pomiče granice kad god može. Biram bitke,inače bi se borile svaki dan po cijeli dan. Bilo je tantruma,bilo je objašnjavanja,bilo je trenutaka kad bih rekla "zato jer ja tako kažem" a i ona meni isto. Lol. Ne trudim se više biti savršen roditelj i puno mi je tako lakše. Ako moja priča i zamolba ne uspije ili ju uzmem za ruku i odvedem. Ili ju pustim da se isplače pa onda idemo. (bude onako kako sam htjela u tom trenu) Onda naknadno razgovaramo što,kako i zašto je nešto bilo. Kažem joj da je mama voli do neba i da ne želim da je ljuta i tužna ali smo stvarno morali ići (složiti igračke,ići na spavanje,nismo neku igračku kupil itd) Polako s vremenom vidim da nam odnos cvijeta. Nikoga malo suza nije ubilo. Meni je bilo teško vidjeti ju tužnu,ali bez toga nema života. Ako njena sreća ovisi o tome da 36h bez prekida provede na toboganu onda će nažalost biti tužna,a to je tuga i grintanje od 5min. Kada sam shvatila da ću svaki dan bar jednom vidjeti njene suze jer joj nešto nije po volji i da te suze ne znači da će imati psihičke posljedice u životu postala sam dosljednija, bolja mama,veselija i prijateljica svojoj curi,a i suza je sve manje i manje. Kako sebi želim uspjeh kod ove moje tremperamentne heroine tako i vama također. Mama voli i kad nešto zabrani..naučila sam napokon

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Pritom, uvažavanje djeteta kao osobe ne znači uvažavanje svih djetetovih želja, već prepoznavanje prihvaćanje i uzimanje za ozbiljno kako dijete doživaljava sebe ili neku situaciju (npr. vidim da bi najradije obukla svoju zelenu majicu, ali ona je nažalost mokra, tu su ti plava i crvena majica pa odaberi koju ćeš obući dok se zelena ne osuši. Ali ja bih zelenu! Da znam, nju najviše voliš, žao mi je što je sada ne možeš obući..)

---

I onda? Meni je situacija u kojoj bi ja svom prvorođencu ovo rekla a on odgovorio: ok mama, sad kad si mi objasnila razumijem i uzet ću plavu majicu - ravna znanstvenoj fantastici. :mrgreen:

Bila je slična situacija kad je htio nositi sandale kojima je remen bio potrgan, pa je zahtjevao da mu ih popravim. objasnila sam da mora uzeti druge cipele, objasnila sam zašto mora i da ne stignem popravljat cipele, da nije važno koje ima i da ćemo ih popraviti kasnije. i NIŠTA nije palilo kod njega. mogla bih ja objašnjavat do preksutra, njemu na jedno uho unutra na drugo van i samo ponavlja što on želi. kad je počeo urlat i bacio cipele koje sam mu dala rekla sam mu da ima 2 minute da se smiri i obuje one koje sam mu rekla, ili ne idemo u park. nije se smirio i nismo otišli.
to je bilo jedino što je palilo kod njega. što je bio stariji to je bio bolji i razumniji :)
istu stvar bi prakticirala kad bi se moji posvađali oko igračke, upozorim ih da se dogovore ili ću im uzeti igračku. ako se ne dogovore, uzmem. ako su roditelji u takvom pristupu dosljedni, upalit će. zapravo su prazne "prijetnje" najgore. ili odustajanje nakon njihovih tantruma. kad jednom shvate da divljanjem i suzama mogu dobiti što žele u problemima smo.
meni bi ponekad došlo da mu jednostavno dam što želi i prekinem natezanje, ali sam se tješila da je malo muke sad dugoročna investicija u moj duševni mir. i bome je :mrgreen:

Ja sam kao Bubilo Bubich, u detalje. Struktura, granice, ali i bome puuuno pregovaranja i razgovora. Za sad dosta pali, ali baš iscrpljuje jer ta više ne može oaviti nikakvu radnju bez da pita "a zašto?". Kažu tete u vrtiću da je ful razumna i suradljiva, ali da za sve traži objašnjenje.
Pa sad je li sve to dobro, loše, vako ili onako, pokazat će vrijeme.

Možda se s drugim djetetom apgrejdam u sljedeći razred, tamo prema Mikki i Trini :)

Cvijeta :heart:

Citiraj:

---

annvilli prvotno napisa

I onda? Meni je situacija u kojoj bi ja svom prvorođencu ovo rekla a on odgovorio: ok mama, sad kad si mi objasnila razumijem i uzet ću plavu majicu - ravna znanstvenoj fantastici. :mrgreen:

---

Hej, to je light primjer iz skripti :)

Super tema.
Ne stignem sad.. Ali moram ju pročitati.

ja volim objasniti, jednom ili dvaput, ali u situacijama kao što opisuje anvilli, kad zapili i nakon objašnjenja, mislim da nema nikakve koristi objašnjavati dalje.
Imam i ja takve momente, kad sve razumijem, ali ne bih da je tako :mrgreen:

pustim ga da se isplače i izviče i na kraju ipak odabere neku opciju koja je, jel, moguća :)

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

Imam i ja takve momente, kad sve razumijem, ali ne bih da je tako :mrgreen:

---

:lol:

8-)

Pratim temu, jako zanmljivo.

Moja je curka jako mala još no evo gledam frendicu svoju. Nakon što je dugo vremena bila roditelj kakvog se juul ne bi posramio, jednostavno je od takvog pristupa odustala. Dokopala se neke knjige koje se zove Have a new kid by friday, stanovitog dr. Lehmana.

Ona se kune da je to genijalan i najbolji pristup koji je dao fenomenalne rezultate. Pročitala sam knjigu i još uvijek ne znam što bi o tome mislila - s jedne strane doima se nevjerojatno učinkovitim, ali s druge strane mi je malo odbojan.

Basically, s djetetom ne ulazite u rasprave ni objašnjavanja nikad TIJEKOM situacije nego nakon. Sve se radi po principu say it once and leave. Nema ljutnje, ali prvom prilikom djetetu uskratite nešto što ono traži od vas i onda mu objasnite da je to zato i zato.

Citiraj:

---

Kloto prvotno napisa

Pratim temu, jako zanmljivo.

Moja je curka jako mala još no evo gledam frendicu svoju. Nakon što je dugo vremena bila roditelj kakvog se juul ne bi posramio, jednostavno je od takvog pristupa odustala. Dokopala se neke knjige koje se zove Have a new kid by friday, stanovitog dr. Lehmana.

Ona se kune da je to genijalan i najbolji pristup koji je dao fenomenalne rezultate. Pročitala sam knjigu i još uvijek ne znam što bi o tome mislila - s jedne strane doima se nevjerojatno učinkovitim, ali s druge strane mi je malo odbojan.

Basically, s djetetom ne ulazite u rasprave ni objašnjavanja nikad TIJEKOM situacije nego nakon. Sve se radi po principu say it once and leave. Nema ljutnje, ali prvom prilikom djetetu uskratite nešto što ono traži od vas i onda mu objasnite da je to zato i zato.

---

To je ono sto je moja baka zvala: "Razgovarat cemo kada dodemo kuci" zaista pali....

Citiraj:

---

bubica27 prvotno napisa

:lol:

8-)

---

Baš!

Ja imam upravo taj problem s "vrtlarskim" stilom, meni je savršeno jasno zašto on mene ne sluša i radi po svom i mislim da stvarno ne trebam kopati po emocionalnim uzrocima njegova neposluha za koje smatram da su u potpunosti svodivi na dječju i ljudsku prirodu (recimo danas sam mu 3 puta rekla da ne otvara plastelin koji smo kupili dok ne ručamo, dok sam ja postavljala stol, naravno da ga je raspacao po cijelom boravku :roll:), ali mi treba recept da me počne slušati gdje sam shvatila da nakon jalovog objašnjavanja i objašnjavanja zašto ne može ovo ili ono zapravo u najvećem broju slučajeva jedino pali kazna, ili kako se ono ljepše kaže, suočavanje s posljedicama.

Nisam pobornik nikakvih strogo određenih pristupa, svako dijete je drukčije pa i zahtjeva drukčiji pristup odgoju.
Recimo ovo što Zuska kaže da je light primjer iz skripte uglavnom funkcionira za mog mlađeg sina, on je jako kooperativan i razuman :D
Inače prvo objasnim, ako treba i više puta, onda upozorim i ako tad ne poslušaju slijedi ovo na što sam ih već upozorila. Ako tijekom objašnjavanja počne bacanje po podu ili deranje na mene (to je stariji radio) prekidamo svaku raspravu i više ne objašnjavam. Ne deremo se mi na njih pa to ne dopuštamo ni obrnuto.

A što se tiče udaranja "po peleni" mislim da to stvarno nije dobar pristup, odnosno da se može i bez toga u svakoj situaciji.
Ne mogu ja lupit svoje dijete kad napravi nešto s čim se ja ne slažem, i onda se ljutit na njega kad on lupi svog brata ili sestru jer su mu uzeli igračku ili što već. Isto je sa deranjem - ti se ne smiješ derati na mene, ali ja na tebe smijem. djetetu se šalju različite informacije i to ih zbunjuje.
Samo što tu treba puno samokontrole od roditelja, a to nije lako, bar meni :mrgreen:

Hm, vrtlarski stil... Meni zvuči jako idealizovano.
Jer, kada bih pustila svoju ćerku da ostvari svoje unutrašnje biće, bojim se da bih dobila pricezu koja bi bila zadivljujućeg intelekta i energije, beskonačno zabavna i obrazovana, rođena glumica i zabavljačica, ali bi morala da ima i ličnog slugu koji će da je hrani, oblači, češlja, sklanja za njom i planira slične trivijalnosti.
Kad bolje razmislim, to i jeste život jedne dive.
Samo ja imam predrasude o tome...
Problem je zapravo, sličan kao što je čokolada, mislim, napisala-ona ili ne prepoznaje svoje potrebe ili ih aktivno zanemaruje. Radije će se svađati mrtva gladna deset minuta oko ručka nego sesti dva minuta i pojesti nešto. Što mene naravno, izluđuje.

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

eto, i jedan primjer kako recepti ne postoje, kad zamislim sebe i svog sina, ova mi analiza uopće ne stoji :mrgreen:
ne vidim zašto bi bilo pokazivanje osjećaja krivnje da kažem da možemo tu doći popodne, ako to zaista i mislim
i u tom mi je slučaju sasvim ok dati mu do znanja da mu tu želju ne namjeravam sada ispuniti, ali kad se promijene uvjeti - može
moj bi to bolje prihvatio od samog ne, kao i ja kad se zamislim u njegovim cipelama :)

---

dobro, ja gledam iz perspektive odnosa s mojom najmladom. kad joj kazem da nesto nemre, ako samo pokusam to ublaziti nekom drugom opcijom onda sam j*** jeza. ali mogu joj nekad kasnije spomenuti da mozemo ici tamo, samo ne u trenutku dok joj govorim da ne idemo sada, kad ona zeli. ali imam ja i dijete s kojim se lako dogovoriti :mrgreen:, i jos jedno koje vrlo lako ulazi u tantrume. pa ucim kako da to ishendlam, a da ostanem psihicki zdrava. i ovaj zadnji pristup mi dosad najbolje uspijeva, puno sam mirnija, samouvjerenija i ne umaram se psihicki kao prije.

Vidim da sam pogrešila, dakle, ne čokolada, mislila sam na ovo što je sirius napisala o sinu:

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

kod starijeg je bilo isto tako , ali na nekim stvarima se moralo inzistirati jer on nije prepoznavao svoje potrebe.
pa je sav umoran i frustriran trcao po stanu ( zelja) i histerizirao jer nije znao se zaustaviti i prepoznati svoju potrebu za odmorom.

---

Slična je i moja starija, što mene baca u očajanje, jer se zamišljam kako je ispraćam na maturu i pitam da niko ne čuje: "A jesi piškila...?"
I da, pokušavam (godinama) da je pustim da sama prepozna svoje potrebe, bez moje intervencije, ali rezultati su-pa, slabiji nego kod prosečnih vršnjaka, recimo.

Ja na sve te metode gledam samo kao na način kako da preživim dan i ostanem normalna (i usput naravno ostvarim juulovski san našeg odnosa :mrgreen:). Uopće se ne zanosim da će itijedna struktura razgovora dovesti do toga da sutra ne "pila po zelenoj majici koja je na štriku", nego će samo pomoći meni da budem kul, i da ta situacija danas traje 17 minuta, a sutra 14, pa nakon nekog vremena dođem na 3 min. Kao što su mi tete na radionici rekle, kad sam pitala, "Ali koliko puta moram to ponavljati dok ne nauči?!". Sto puta 8-).

I upravo je u tome poanta annvilli, da nije otišao van - super, i još 3 dana za redom, pa možda 4. dan pristane na druge sandale. Jednostavno i kratko:

1. VIDIM TE (prepoznajem tvoju želju) da želiš ove sandale/zelenu majicu, ali ne možeš ih/ju dobiti, jer su potrgane/na štriku.
2. ALTERNATIVA: ali možeš dobiti to i to. Želiš li obući plavu ili crvenu majicu, ili ćemo ostati doma?
(Naravno u idealnim situacijama kad nam se ne žuri u vrtić/posao i sl., a na to tete na radionicama kažu "ustanite ranije" :roll:)

I naravno da mu najavljujem sve događaje kad nekud idemo, naš odlazak u park ili dućan ima opsežniji plan nego neki Vladin plan. Ma i krasno je on dijete, mi se sve tako lijepo dogovorimo :zaljubljen:. Problem nastaje kad se dogodi nešto nepredviđeno na putu - sretnemo njegovog prijatelja koji ide s mamom na sladoled - a to nije i nikako ne može taj tren biti u našem planu. I bilo bi prejednostavno da možemo otići doma i tamo raspraviti - ne znam za vas, ali u gomilu situacija imam stotinu fizičkih prepreka (drugo dijete, stvari, cesta...) za doći do doma, moram na licu mjesta. Čak i da sam ispred same zgrade, milostivi neće ući u haustor. A da je on (a ne i beba, i vrećice...) sve što trebam unijeti...

Ovo mi je zapravo još jednostavniji primjer.

NAJAVA I DOGOVOR: Idemo se sad kupati u kadu. Možeš se igrati s kanticama/čašicama, ali ne želim da prolijevaš vodu izvan kade na pod, jer ne želim to čistiti. Ako budeš prolijevao, idemo odmah van. Je li dogovoreno? Je.

SITUACIJA - prolijeva vodu na pod: Vidim da ti je to jako zabavno. Ali ja ne želim čistiti kupaonicu i brisati tu vodu, i ja ne želim da prolijevaš van. Možeš se igrati ovako unutra. Ako opet budeš prolijevao vodu, ideš van iz kade. Želiš li polijevati unutar kade ili ići van?

Jasno i odriješito ponoviš, možda jednom, dvaput, i ako i dalje polijeva vadiš ga van iz kade.
(MM to obično ovako, s pojačavajućim stupnjem iznerviranosti: "A daaaaaaaaaaaaj nemoj, pa mooolim te neeemoj, pa jesam te lijepo zamoooooooolio, pa zašto si tako zločest, ajde sad dosta, jesam rekao dosta? Nemoj da te moram po guzi. Žeeeeeenooo, on me ništa ne sluša, i sve je mokro!")

Dakle, ponoviš, opet prolije, vadiš ga van. Urla ko majmun. Sutra opet isto. I prekosutra. I onda jednog krasnog dana... gle kako se lijepo igra u kadi. :mrgreen:

Izgleda malo komplicirano i naporno..al svi imamo slične scene.. neće 2-3 puta poslušati da ne prolijeva van.. nemam ja toliko strpljenja ni volje objašnjavati da ja moram čistit kupaonicu..moj doduše posluša ali da nastavi svoju volju onda bi išlo puštanje vode, i prestanak kupanja, tuširanje kratko i doviđenja.. ne znam da bi neko dijete raspravljajući na dugo i na široko prestalo prolijevati zato da ti kasnije ne čistiš.. briga njih 8-)
S prvim djetetom sam slično kao ti, kad sam probala živjeti po Juulu, al nisam vidjela neke rezultate osim svoje iscrpljenosti..možda samo nisam bila dosljedna.

Meni je to strašno jednostavno, i efikasnije od bilo koje druge metode (vikanja, prijetnji i sl.). Ja kad vičem, on me pogleda i kaže mi: "Ne želim da vičeš na mene" 8-).

Kako ja to vidim, stvar je u izgradnji odnosa, ja njega fermam - on ferma mene. Da, vidim te, i čujem te, i vidim, da, je, jako je to zabavno, i super ti je prolijevati, vidim te, razumijem te - uvažavam da imaš želju prolijevati vodu. Ali molim te uvaži moju granicu - ja to ne želim čistiti, zbilja ne želim, ne da mi se, radije bih ti poslije kupanja pročitala slikovnicu ili se nešto drugo kratko poigrala, zbilja ne želim trošiti vrijeme na to, klečati na podu, ne želim.

I mislim da najbrže pali, kad sam najiskrenija, i kad sve svedem na najosnovniju bit, bez ikakvih "to se mora, tako se to radi, sva djeca to rade, dobra djeca to rade, nemam novca, zato što ja kažem", nego ono što je stvarno u pozadini tog nagona da zaurlaš ili klepiš - gle, stvarno sam umorna, stvarno ne mogu, stvarno želim doma, vidim da ti je to bitno, ali želim razmisliti, stvarno se brinem za tvoje zube i grica i greca, zbilja sam jako zabrinuta ako ne pojedeš to, stvarno, ali stvarno me žalosti i mislim da nije fer što sam ti pomogla to složiti, a ti sad ne želiš pomoći to pospremiti, to mi je stvarno užasno bezveze, sad sam stvarno jako-jako ljuta, toliko sam ljuta da se moram maknuti u sobu i biti sama jednu minutu inače ću totalno podivljati i zbilja ne znam što bih mogla napraviti kad podivljam. E kad odem u drugu sobu da ne podivljam... to je zakon :mrgreen:.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Meni je to strašno jednostavno, i efikasnije od bilo koje druge metode (vikanja, prijetnji i sl.). Ja kad vičem, on me pogleda i kaže mi: "Ne želim da vičeš na mene" 8-).

---

Ovo, kao i sve opet ovisi od djeteta do djeteta. Moja obožava, da se čak i pjesnički izrazim, kada igre postanu grube:roll:
Ona se naprosto obožava svađati, nadvikivati, hrvati, upravo provocira da se derem na nju, pa da može vratiti istom mjerom, što naravno da ne dozvoljavam, ali opet nekda joj i pustim pa preokrenem za zahebanciju, a kako me mala čita ko knjigu, i kuži do u nijansu, preokrene i ona, pa eto nekad završi i na zahebanciji:mrgreen:

Moj sin pak potpuno suprotno. On je nježna dušica i on ne voli vikanje, tako da odgoj ovakve dvije suprotnosti definitvno neće biti lak, pogotovo kad porastu, jer oboje traže već sad potpuno suprotne pristupe.

Ali utješi mene moja "rančerica" gdje idemo na jahanje. Ima žena troje već velike djece, najmlađa je 15 i najvatrenija, tipićni južnjački temperament. Ona je Nijemica, muž je Talijan, pa otuda, na ranču je uvijek živo živo kad uleti najmlađa, vjetar, vatra, žeravica, vrag. Čas bi se svađala sa mamom, čas je grli, ljubi, pa boksne starijeg brata, pa ga zagrli, nikad barem na stand by poziciji. Skontala je žena naravno brzo da i mi imamo takvo jedno malo divlje ždrijebe koje treba ukrotiti, a to je sa nekim ždrijebcima ipak nekad nemoguće bez pucketanja biča. A to ne znači odmah slomiti mu duh, baš suprotno, znaći pomoći mu da jednom ipak stasa u koliko toliko pristalog konja, a ne u neukročenog divljaka od kojeg svi bježe.

Naravno umjetnost je u individualnom doziranju, i to je ono što je kod djece najteže od svega, pogotovo kad ih je više, a svi u totalnim suprotnostima jedno od drugoga. Jer ne smije se zanemariti i njihove međusobne odnose, i kako se pristup i odgoj prema jednom reflektira na onog drugog i na njihov međusobni odnos. Ne možeš i ne smiješ naravno dopustiti da ovaj dominantiji terorizira onog drugog, jer na njemu neke trenutno popularne i razvikane metode ne pale.

A u konačnici ipak, vrijeme je neumoljivo i ono će najbolje pokazati na svakom primjeru zasebno, koliko je koja metoda i pristup u odgoju polučila zadovoljavajuće rezultate kad djeca jednom stasaju u ljude. Svako dijete je ipak individua za sebe, i bez obzira ne neke obrasce i ladice i nekadašnje i današnje moderne psihologije, ja deifnitno imam veliki problem sa trpanjem i djece i ljudi u njih.

Naravno sve te ladice, okviri, obrasci nastali su da bi se uopće od nekuda moglo krenuti u takvim granama, negdje se naravno mora podvući crta, granica, jer sa pojmom beskonačno, ljudima je još uvijek jako teško raditi i pojmiti, a individualnosti u biti jesu, upravo to, beskonačne, sa beskonačno puno boja i nijansi.

slažem se s ovim zadnjim, šafran, naravno da moramo imati neke smjernice i stalno se na neki način evaluirati, ali bilo mi je malo smiješno kako je začetnica teme sebe proglasila neuspješnom i lošom majkom petogodišnjeg djeteta, a neke druge (eventualne) roditelje dobrima ili savršenima. Ne znam ni sama koliko godina nam trebaju imati djeca da bismo mogli donijeti neke zaključke o tome kako smo ih odgojili, ali mislim da je beskorisno lijepiti si etikete "dobra/loša" majka, možda bolje postaviti pitanje "koliko nam je ugodno/moguće živjeti ovako sada?"

nedavno me djed iznenadio komentarom na neku susjedu, u stilu "vidiš, sjećam se nje kad je bila dijete, bila je nemoguća, bacala se na pod i vrištala za svaku glupost, a kad pogledaš, sad je normalna žena"

Slazem se.
Treba jos puno vode proteci ispod mosta da se vide neki dugorocni rezultati...
ali tada , kod tog rezultata nece biti samo odgoj u pitanju, nego karakter i genetika u jednakoj mjeri.

Ima djece s kojom se može pregovarati i dogovarati, ali ima i one kod kojih nikakvi argumenti ne prolaze.
I zato tvrdim, odgovorno tvrdim, a to koliko vidim i potvrđuju postovi majki sa starijom i sa više djece da treba djeci čvrsto postaviti granice.
Bez odstupanja i demokracije.
I ima da poslušaju.
Pa i pod prijetnjom kazne.
Ja se sa svojom kći mogu sve dogovorit i iako ona sada ima 14 i pomalo ju pere pubertet, mi i dalje nemamo problema.
Dogodi nam se tu i tamo neka rasprava, ali ju ja okončam argumentima. Jakim i neoborivim.
S druge strane, nećak od 9 godina uopće ne doživljava rasprave.
Njega ne dira ni uzrok, ni posljedica, a kad se dogodi problem i kad ga pitam da mi objasni ili se cereka ili ponavlja:" ne znam"
I tako je " ne znam" njemu postao univerzalni odgovor.
I još nešto; često okrivljuje druge.
Zametne šiljilo i umjesto da detaljno pregleda pernicu, on optuži kolegu da mu je uzeo, a nije.
Užasno je neuredan i stalno nešto traži i gubi i uopće ga nije briga.
Pokušala sam s njim ovako, onako, svakako.
Ali ne ide.
Samo strogo i čvrsti raspored kod njega funkcionira.
I stalno ga pratit i provjeravat jer jedino tako će shvatit da mu se ni laž ne isplati.
Imam i nećakinju od 7 s kojom puno vremene provodim.
I ona je ok.
Razumna. Sve se možemo dogovorit i ne moram sto puta ponavljat i provjeravat ju.
Eto, tako je to kod nas.
Svako dijete je drugačije, ali neka djeca zaista trebaju čvrstu ruku.
Ne batine, ali kazne da.
Nisi pospremio sobu iako znaš da to svakodnevno treba?!?
Danas za tebe nema sladoleda.
Kraj priče.


Sent from my iPhone using Tapatalk

" čvrsta ruka" ne mora znaciti kazne.
MM takoder zivi u uvjerenju da odgoj = kazna.
ali odgoj je puno vise od toga . :)
imam dijete koje ima biolosku predispoziciju da ne uci na vlastitim greskama ( tako je to kod ADHD-ica) pa ga nekako odgajamo i bez te spospbnosti.
istina , ponekad i dobije kaznu , cisto kozmeticki ( da ne bi ispalo da se ne brinemo kao pravi roditelji).
ali ne ocekujem previse da ce nesto nauciti iz toga .
ipak , bez obzira na sve, moralne osnove. Dobro i lose. Prihvatljivo i neprihvatljivo .Moze se nauciti i bez kazni.

Imam potrebu dodati još nešto na opise ovih primjera... Ne znam je li netko mislio na mene, ali to što sam pisala su neki načini razgovora za riješavanje situacija s djetetom, koje se prezentiraju na Unicefovim radionicama. Ima tu i dosta Juula. I, iako se nadam da će jednom u budućnosti nešto od toga uroditi plodom, nemam nikakvu ideju o savršenom majčinstvu ili ne znam kakvom djetetu. Niti jedan od ovih načina razgovora nije doveo do toga da moje dijete drugi dan, ili za 5 min. ne pomiče neku novu granicu. Nije se on promijenio, on je i sutra, i nakon 300 dana primjene ove metode razgovora isti. Samo ja brže riješim neku situaciju i potrošim manje živaca (i nadam se da pri tom izgrađujem neki odnos, ali o tom po tom).

Često čujem - "Ništa ne pomaže, nemoguć je, sve sam pokušala, uopće me ne sluša". Pa da, takav je. I to se neće promijeniti, može se promijeniti samo način na koji ja prilazim tome. Ako sam zadovoljna metodama koje sada primjenjujem ok, a ako nisam, zašto ne pokušati s nečim drugim.

Uh, bolna tema :-)! Ovakvih i sličnih tema sam na ovom forumu otvorila i previše.
Mi smo postavili granice i oko bitnih stvari nema odstupanja i ona to zna, međutim, evo 4 godine ima a ona i dalje cvili i plače i protestira oko npr. pranja ruku iako zna da ih oprati mora. Odgovorno tvrdim da se moje dijete rodilo težeg karaktera, jer je takva od kada je ugledala svijetlo dana. Nismo savršeni roditelji, kao što nije nitko i griješili smo i griješimo ali mislim da nismo napravili velike greške zbog kojih bi ona bila takva kakva je.
Ona će protestirati i plakati i urlati oko svega i to što joj mi npr. najavimo da ćemo uskoro ići tu i tu njoj ne znači ništa, ona će i dalje plakati i protestirati kada dođe vrijeme da se ide, jer ona uvijek želi raditi nešto drugo.
Bubilo bubich je dala primjer s kupanjem. Kod nas to ide ovako, ako ćeš prolijevati vodu ideš van. Prolije vodu, kažem joj nemoj rekla sam da ćeš ići van, prolije vodu, ide van. I tako svaki put. Dakle moje dijete nije naučilo, kao što mnoge ovdje kažete peti put će shvatiti da ide van. E, neće! Moja će svejedno svaki puta testirati valjda hoću li ja popustiti. Ili npr. kaže da nije gladna za ručak i kažem joj dobro jesti ćeš kasnije, e ali ona bi keks koji naravno ne može dobiti umjesto ručka i zna da ga neće dobiti ali će ona cijeli dan tuliti i protestirati zbog tog keksa. I svaki put ispočetka.
Kod nje se izmjenjuju lakša i teža razdoblja, trenutno smo u težem razdoblju i moram li reći da sam na rubu živaca. Imam osjećaj da njoj naše ne ili ne može znači ne volim te.
U zadnje vrijeme me počela iznenađivati nekim svojim rečenicama. Trenutno smo same jer je MM na terenu i vozim je ujutro u vrtić a ona mi pokazuje što je nacrtala i kažem joj da je jako lijepo i pitam je jel to sve sama nacrtala a ona meni na to: Zašto me pitaš jesam sama nacrtala, jel vidiš nekog drugog osim mene i tebe? ili npr. penjemo se neki dan po stepenicama njih 180 i plače kako joj je teško i kažem joj da je i meni teško i rekoh ajmo zamisliti da je ona zadnja kuća dvorac u kojoj je Zlatokosa (obožava crtić) i mi se penjemo da ju spasimo a ona će meni na to: Mama, daj ne pričaj gluposti kako obična kuća može biti dvorac.
Kod nje jednostavno ne pali ono što bi možda kod drugih palilo i potpuno mi je jasno da oni koji imaju djecu kod kojih određene metode uspjevaju, ne vjeruju da nama drugima ne uspjevaju.

kazne su ok. ali, ako malo razmislimo - one su neučinkovite. strah od kazne jednostavno nije dovoljan da bi spriječio neželjeno ponašanje. kad malo razmisliš, tako je i kod odraslih. što te priječi opljačkati dućan, recimo? strah od zatvora? ne. onda nitko nikada ne bi počinio niti jedno kazneno djelo jer se nikome neda završiti u zatvoru.
malo čudna paralela, al stoji :mrgreen:

inače, potpisujem tangerinu i njene postove. i sirius.
a moje iskustvo, nešto poput šafran. dvoje djece - pubertetlija, sa svim svojim mušicama - povjetarac i ova mala - tornado.
ono, kad čitaš opis djece s adhd-om, u puno toga se prepoznaješ.
no, recimo, ako njoj odgovara, kad ode s mojom frendicom tri dana kod nje, onda se tri dana pretvara u najsuradljivije dijete na svijetu. i tu dijagnoza pada u vodu. :mrgreen:

a nas - i neodlučne i nedosljedne, ha, budemo iskreni, i zahebava da prostite. al isto nekako živimo. a kako idu godine, harmonija je sve veća i veća. negdje popustiš, negdje podvikneš, negdje zaprijetiš, negdje objašnjavaš, negdje kažeš - jer ja tako kažem. i tako. zaboravila ja već, cure s manjom djecom će dati bolje savjete, ja došla samo malo utješiti :mrgreen:
a da je ona starija, onda bi vjerojatno bilo drugačije. moralo bi biti, jer poput slučaja iz uvodnog topika, sve ok dok ste sami, nekako hendlaš. al došla bi druga beba i, hebaj ga, ne možeš više.

Stoji to za kaznu,stoji. Ja ipak ponekad kaznim moju divu npr odlaskom u sobu gdje joj se pridružim za 10ak sec na čašicu razgovora i to je pošaljem ako me npr. lupila šakom u nos i odbija saslušati zašto to nije uredu. To nije sigurno naučila kod kuće,da me lupila po guzi još bih se i mogla samookrivljavati da he to u nekom rijetkom trenutku upamtila ali ovako ne. Lopovi idu u zatvor,a Principessa u sobu. I prippremim kesu za smeće ako ne želi pokupiti igračke nakon nekoliko zamolbi. Čisto edukativno je pokoja igračkica završila u smeće tek toliko da me shvati ozbiljno (uglavnom neka razbivena kojom se može ozlijediti,pa bi ionako bila bačena) Ne zavaravam se da moju curu mogu izdresirati (niti želim) da na prvu pospremi igračke ili krene kući jer ona nije taj tip malog čovjeka. Uvijek ju unaprijed pripremim da će mo uskoro krenuti kući,pa za još 2min,pa ju zovnem,a ona meni "jel još 1 min" onda ja kažem Da i za minutu sama krene. Nekad i ne,ali jako rijetko,a prije je odbivala uvijek. Vidim pomak. Nisam za batine i klečanje na kukuruzu,ali dobila je po guzi koji put u kritičnom trenutku. Nije za pohvalu,ali je za pohvalu da toga nema više. Nismo mi roditelji roboti i ponekad nam treba pomoć i savjet da neke stvari shvatimo. Baš kao i djeci

http://www.rawstory.com/rs/2014/04/1...er-year-anyway

evo ga. istraživanje koje je pokazalo da lupanje po guzi ne funkcionira, ali ga ljudi svejedno primjenjuju...

Istraživanja su pokazala i da ljudi koji svaki dan jedu meso, češće u prosijeku oboljevaju od raka debelog crijeva, pa ga mnogi i dalje jedu svaki dan. Neki obole, neki ne. Jedanko je i sa alkoholom, cigaretama, sexom :mrgreen:
Hoću reći, nisam za batinjanje, i ono što sam ja napravila dva puta, možda je moglo i bez toga, ali svejedno kad sam nakon toga u ekstra situacijama pokazal tu nesretnu kuhaču, kako se najednom ipak smirila, bez da sam kuhaču upotrijebila. Ali to sam ja i moje dijete.
Već sam za sebe rekla da se često osjećam i nekompetentonm i nedoraslom nekim izazovima koje mi starija priređuj od svoje prve godine života, i preispitujem se vječno i usprkos tome radim greške sigurna sam, i radit ću ih vjeojratno i dalje, život je sam po sebi kompleksan, a svakodnevnica i svi izazovi u njoj nekad i kompleksniji, gdje je tek još škola, pubertet, prelazak iz djevojčicu u djevojku i sve to, a sad, da li bi moje dijete u tvojim rukama i sa tvojim metodama odgoja bilo sretnije, a jednog dana sretnija i bolja žena, to na žalost nema načina da saznamo. Možda i bi, a možda i ne bi.

Hoću reći, život i svakodnevnica su kompleksni i nikad jednoznačni, ljudi, djeca, životinje su kompleksi, odgoj također, ništa nije crno bijelo. Recimo da, dobila je klof sa tom kuhačom, ali s druge strane u našoj maloj familiji mi se jako puno ljubimo, grlimo, cmokamo, prisni smo jako svi, nema dana da ih ne izljubim i ne iscmačem bez ikakvog povoda i razloga, tek tako jel ih volim i oni to rade nama i njih dvoje međusobono, već i sad i ovaj mlađi i onda moja cura pokuša zagrliti jednu malu u vrtiću čija mama me skoro poslala na lomaču kad sam rekla da je dva puta dobila taj nesretni klof, a ta curica odgurne moju uz histerično ne, ne, iako su dobre prijateljice. Moja sva tužna i pokisla skupi se uz mene, vidi mama neće da je zagrlim, glupava situacija, ja ne znam šta da kem, mama od curice pristutna, ja ništa zaglim svoju čvrsto, poljubim i sve ok, odleprša ona sretna prema vratima. Mama je inače jako rekla bih pravedna, ali hladna. Pa tako hoću reći, tko zna kako bi njeno dijete bilo u mojim rukama, a kako mojem u njenim.

A bila je i jedna situacija koju je doživio moj muž u vrtiću ujutro sa jednom drugom curicom, gdje je moja htjela tu curicu zagrliti, pa ju je ova odgurnula uz riječi, ne draga sada, kasnije. Radi se o curici od 5 godina.

Saša već si rekla :mrgreen:

Moj je slučaj vezan za prometnu cestu pokraj moje kuće koja nije zaštićena nikakvom ogradom (mi ništa po tom pitanju nemoženo učiniti osim da djecu stavimo na uzicu) i nakon što je cura upozorena 1put,2put,17put toga popodneva da tamo nesmije je dobila po guzi. Danima prije toga se govorilo i govorilo,pa za "kaznu" odlazilo u kuću,pa govorilo i govorilo i onda se 300put pokleklo. JA sam poklekla. Nisam savršena i nisam za po guzi,ali u opasnoj situaciji uporno ponavljanoj od strane moje "Ja to mogu jer sam velika" cure nisam znala drugačije. U svakom slučaju ona više blizu ceste ne ide,na koji način je naučila trebalo bi zvati stručnjake da naprave istraživanje. :mrgreen:

Citiraj:

---

Carmina406 prvotno napisa

Saša već si rekla :mrgreen:

Moj je slučaj vezan za prometnu cestu pokraj moje kuće koja nije zaštićena nikakvom ogradom (mi ništa po tom pitanju nemoženo učiniti osim da djecu stavimo na uzicu) i nakon što je cura upozorena 1put,2put,17put toga popodneva da tamo nesmije je dobila po guzi. Danima prije toga se govorilo i govorilo,pa za "kaznu" odlazilo u kuću,pa govorilo i govorilo i onda se 300put pokleklo. JA sam poklekla. Nisam savršena i nisam za po guzi,ali u opasnoj situaciji uporno ponavljanoj od strane moje "Ja to mogu jer sam velika" cure nisam znala drugačije. U svakom slučaju ona više blizu ceste ne ide,na koji način je naučila trebalo bi zvati stručnjake da naprave istraživanje. :mrgreen:

---

E, sestro! Kako mi je ovo poznato!

Ja sam mlađega opalila po guzi kad mi se istrgnuo iz ruke i odjurio na cestu, a starijega kad sam ga uhvatila da se penje na ogradu balkona (dovukao je neki mali stolac, uffff). Ne smatram da sam nešto naštetila svojoj djeci kad sam im (jezikom koji su jedini razumjeli i u nedostatku vremena i živaca za bolje) bila prisiljena rastumačiti da se neke stvari NE SMIJU i točka.

Ja se ne mogu pohvaliti sa prvorodenim da je prosao bez lupanja po guzi ali mala je. Evo 9.godina i nikada nije fizicki kaznjena jer joj se nikada nije trebalo reci vise od dva puta, time-out na jednom mjestu je dovoljan i to tek unazad godinu dana. Ali upravo je u tome caka njoj se nikada nije trebalo vise od dva puta nekaj reci, dok njemu :ghaah:

Ponovo potpis na BB i Cvijetu.

Nema savršenih roditelja, naravno. Bez obzira na sve knjige o djeci i odgoju koje sam pročitala, a čitam ih zato što mi se ta tematika sviđa, najviše sam naučila od primjera ovdje na forumu, pozitivnih i negativnih. I, naravno, slijedeći nekakav svoj osjećaj želucu koji mi kaže da su kazne, pogotovo fizičke, dugoročno neučinkovite i kontraproduktivne. Uostalom, sjećam ih se iz svog djetinjstva, moji su roditelji bauljali između vrtlarenja i kazni, bogme i batina, i ne mislim da sam iz njih išta naučila ili da su mi time išta dokazali, sjećam se jedino bijesa i nemoći koje je to u meni izazivalo.

Svakom se roditelju mođe dogoditi da pukne i iz vlastite nemoći opali dijete, ali ovdje se, čini mi se, povela rasprava o načinu odgoja koji sustavno uključuje kažnjavanje, pa tako i fizičko, ili ga se opravdava.
Kratkoročno, naravno da je roditelju tako lakše, teže je ponavljati po 200 puta, razgovarati, ostati smirenim...pa opet ponavljati i tako svakoga dana.
Ja se vrlo često, bez obzira na to je li toga dana moja curka bila suradljiva ili nije, navečer osjećam ko iscijeđena krpa, isisanog mozga od tog silnog pričanja, pregovaranja, objašnjavanja.
Ima dana kad pomislim kako je divno ispala i kako se, eto, sve isplatilo...a onda krene razdoblje u kojem ponovo posumnjam u sve postulate našeg odgoja i krenem tražiti gdje je pošlo krivo... Onda shvatim da su to sve te famozne faze, i da idemo iz jedne u drugu, da se ona mijenja i da niti jedan dan ne može biti isti. Ponekad vodimo iste borbe, ponekad nove, ali u principu, drago mi je da kroz život idemo ovako kako idemo bez kazni koje kod nje ionako ne pale, ono malo što smo pokušali.
Promijenila bih jedino sebe, dala bih si više strpljenja, pogodi me kad izgubim strpljene i viknem na nju, a ona se strese, tada bih sebe opalila.
Strpljenja, daj mi više strpljenja, živote :)