Iskreno, od svih srednjoškolaca koji nam dolaze u tvornicu, samo se njima veselim.Citiraj:
marta prvotno napisa
Printable View
Iskreno, od svih srednjoškolaca koji nam dolaze u tvornicu, samo se njima veselim.Citiraj:
marta prvotno napisa
ja sam postšuvarovka, u osmom razredu sam imala jasan stav sto zelim raditi i upisala sam tu skolu (nije to bila gimnazija, tj. tadašnji ekvivalenti tome), no na kraju srednje škole sam odabrala faks koji nema veze sa srednjom skolom, sa potpuno drugacijom vizijom sto u zivotu zelim raditi.
ali ovdje upravo i govorimo o djeci koja ocito, sada, nisu motivirana, i na koji ih nacin motivirati. Vjerojatno cu se za par godina naci u vrlo slicnoj dilemi, imam doma bistrica kojemu je sve vaznije od skole, nemam pojma kako ce se to na kraju razvijati...Citiraj:
Motivacija cini cuda.
Ne znam na što misliš time....Citiraj:
marta prvotno napisa
Vidim i ja da oni koji već kao djeca imaju zacrtane planove u glavi (najčešće zahvaljujući roditeljskim željama i ambicijama) bojle prođu od ovako izgubljenih poput moje g diteta, ali ne vjerujem da bi tako trebalo biti.
Nekako mi se tesko odluciti da na ovoj temi pisem o tome, jer mi se ne cini primjerenim, a s druge strane nisam to ni sebi jasno artikulirala u glavi. Uglavnom, mislim da su nam djeca previse zasticena i odvojena od zivota sto u konacnici rezultira nedostatkom ikakvih ideja o buducnosti.
Eh, sad... PITANJE je da li bolje prođu. Ovisno o tome da li su roditeljske ambicije dobro usklađene s djetetovim željama ili ne....Citiraj:
mujica prvotno napisa
Moj stariji već sad u 3. osnovne zna točno da će se baviti nekom tehnikom (i vidimo da za to ima smisla, kuži matematiku a u žilama mu teče struja umjesto krvi). Ali mlađi (umjetnička duša, glazbenik) ima široko polje interesa i vrlo će biti teško i njemu i nama naći prikladnu školu.... Već sad mi je jasno da će to biti puno teže rješivo. Nema veze.... Vidim sebe u tome - nisam se nikako mogla odlučiti da li bih se bavila tehnikom (nisam tipični tehničar) ili društvenim znanostima (to mi puno bolje leži, ali život me odveo drugim putem...) Tek puno kasnije uspjela sam spojiti dobre strane svih svojih interesa. Za to je potrebno iskustvo.
Djeci treba pružiti što šire mogućnosti, ako je ikako moguće. Neki će (kao moj stariji) znati u vrlo ranoj dobi što ih interesira (a ipak ga učimo da su bitni i strani jezici i lektira i hrpa drugih stvari; osnovna škola = osnovno znanje) upravo zato da se može predomisliti ako bude želio.
Većini djece je ipak potrebno dugo duuugo da prepoznaju što je to čime bi se bavili. Ljudi mijenjaju i studij, ne samo srednju školu. I zato se ne bih ustručavala prebaciti dijete iz jedne škole u drugu u slučaju potrebe. Čovjek treba odabrati da se bavi nečim što mu nije tlaka. Eh, sad, koliko to vrijedi za školu - to je drugo pitanje. Dobro je i da škola ne bude tlaka nego veselje, ako je ikako moguće.
mujica, i ja mislim da su to izuzeci, ovi sa zacrtanim planovima. ja svakako nisam bila od tih. i bila sam totalno bez motivacije, jedina motivacija mi je iskreno bila ježenje na smrknutu maminu facu nakon informacija :mrgreen: - ovo govorim za srednju, u osnovnoj sam imala 5.0 pa se to očekivalo od mene i u gimnaziji. a ja započela s trojkama i dvojkama. iz jednog jedinog razloga - nije mi se dalo učiti, sad kad gledam, naravno da nisam imala radne navike jer mi u osnovnoj školi apsolutno nije trebalo učenje. do osmog razreda valjda nisam doma pol sata sve zajedno učila. poslije je to došlo na svoje.
i baš malo razmišljam o tvom problemu, i stavljam se u tvoju situaciju i nekako ipak mislim da nema šanse da bih djecu upisala u privatnu gimnaziju. :-/
Ja bih, da imam para i pravu privatnu skolu. Ovako cu se nadati Tehničkoj skoli u Sibeniku.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
ali zar nije dječje da nemaju ideja za budućnost?Citiraj:
marta prvotno napisa
da žive za danas?
da im budućnost izgleda kao nešto što je toliko daleko da o tome ne treba imati ideju?
a naravno, mi smo tu, da koliko god možemo, podsjećamo ih na tu istu budućnost.
Ja bih isto ovo napisala pred dva dana ali nakon razmišljanja o mujičinoj situaciji, mogu sa sigurnošću reći da bih upisala dijete u privatnu gimnaziju. Možda ovisi i o djetetu.Citiraj:
baš malo razmišljam o tvom problemu, i stavljam se u tvoju situaciju i nekako ipak mislim da nema šanse da bih djecu upisala u privatnu gimnaziju. :-|
Osim toga, sve ovo što slušamo o privatnim gimnazijama može a i ne mora biti istina, ili ne mora biti točno za sve slučajeve.
Meni se čini da definitivno postoje predrasude prema privatnim školama, uzrokovane prije svega njihovom visokom cijenom.
je dječje, cvijeto
ali možda ni cura ne želi upisati strukovnu školu (ne vidi se niti u jednoj) a nema ocjene za gimnaziju
problem je mali broj bodova za ono što želi (odgodu) a ne odabir strukovne (od kojih joj očito niti jedna ne leži)
Mislim da predrasude nisu uzrokovane cijenom skolarine.
što bih ja voljela da se ova štura marta malo raspiše kad je tema ovako zanimljiva :fan: :lol:
xCitiraj:
AdioMare prvotno napisa
a ne haiku.
i potpisujem ju vezano za predrasude.
pa ovdje je bilo izneseno više osobnih iskustava.
a i činjenica da privatna gimnazija, koju plaćaš i to ne malo, trebala bi valjda nuditi više od gimnazija koju ne plaćaš ništa. iako, ja ko i anchie, ne kužim baš što bi to trebalo značiti.
a i ovisi o djeci, naravno.
ja pišem iz perspektive svog školarca, zamišljajući ga s trojkama u osmom razredu :mrgreen:
kao prvo, meni su maleni razredi totalno bezveze. i taj individualni pristup.
al dobro, ja sam malo čudna po tom pitanju, objasnila bih, ali ne stignem sad :marta:
e, upravo tako.Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
I ja.Citiraj:
što bih ja voljela da se ova štura marta malo raspiše kad je tema ovako zanimljiva
Ajde marta, ne budi tako nedorečena.
(puno mi je draže čitati tvoje postove ovdje nego na temama o cijepljenju) :mrgreen:
Pričekajmo rezultate državne mature, evo baš danas i sutra se piše, pa će se koliko-toliko moći objektivno vidjeti gdje se koja gimanzija i četverogodišnja strukovna škola nalazi.
I meni tvoje :PCitiraj:
mujica prvotno napisa
Pa ljudi moji, niste li dosad vec shvatili da je meni tesko raspisat se. Moj mozak odbija suradnju u takvim prilikama i ovijek sve pokusava optimirat i sazet. Profesionalna deformacija, pobogu.
Druga stvar je da sam off topic s tim, al ajd, napisat cu. Poveznice izvlacite sami.
Otkad zivim na selu i sudjelujem u raznim radionicama koje se svode na vaninstitucionalnu edukaciju djece i mladih shvatila sam da nam djeca nemaju doticaja sa zivotom. Ne bih se vracala u vrijeme Olivera Twista, niti nasih baka koje su svoju djecu otposlale u potragu za boljim zivotom, nemojte to izvlaciti na racun mojih razmisljanja.
Klinci s kojima radimo su djeca ciji roditelji imaju zemlju, koju najcesce samo usputno obradjuju, za zivot zaradjuju na neke druge nacine. Ti klinci o zemlji pojma nemaju, a najcesce ne znaju nista ni o poslovima kojima njihovi roditelji zaradjuju za zivot. U skladu s tim najcesce nemaju pojma ni o svojoj buducnosti. Kolicina kontradiktornosti koja iz njih izlazi pokazuje koliko su izgubljeni. Usmjerava ih drustvo da se skoluju kroz osnovnu i srednju skolu bez da su im posljedice toga jasne.
Za vecinu njih zivot se svodi na "ti uci, sve ostalo ja nasa briga". I onda im se ta pupcana vrpca odjednom presjece kad zavrse skolu (koju god, vecinom je svejedno) i baci ih se u "zivot".
Ukoliko nisu iz neke problematicne, nego prosjecne obitelji, najcesce steknu idelaliziranu sliku svijeta i zivota koja je zapravo vise dvodimenzionalni kolaz nego 3D iskustvo. Iskustva nemaju nikakva. Fali im iskustvo proizvodnje (bilo cega sto se moze zamijeniti u robnoj ili robno-novcanoj razmjeni) i onda nemaju razvijen niti osjecaj za novac odnosno vrijednost rada. Mogu oni znati koliko iz zaradjuje tata zidar, ali prilicno plosno im je to saznanje jer najcesce ne znaju gdje je taj podatak smjesten u stvarnom svijetu. Kad je Peterlin jednom napisala da njeni klinci ponekad brinu financijske brige, bilo je cini mi se prilican broj zgrozenih na taj podatak. A meni se to ucinilo savrsenim - djeca su smjestila podatak u stvarni svijet.
Mislim da bi djeca trebala dobivati prilike da u ranoj dobi konkretiziraju nekakve projekte i da direktno ubiru plodove svoga rada.
Mujica, uopce ne vjerujem da ovo moje razmiljsnje moze tebi direktno pomoci, to su samo zapazanja iz zivota. Mozda tvoja curica nema jasno izrazenje zelje i ideje jer se nije imala za sto uhvatiti, veliki broj danasnjih zanimanja djeci je potpuno apstraktan - nisu imala prilike uopce vidjeti sto koje zanimanje zapravo je. :dostojevski:
ja se skroz slažem sa martom da taj pristup- ti uči, a ostalo je naša briga- i nije neka sreća.. ja sam recimo završila težak fax u roku pa shvatila da se radije ne bi bavila time. a štreber sam cijeli život i moji roditelji su sigurni da su obavili fantastičan posao. kao i svi oko mene. ja bih opet puno radije da moje dijete zna što želi od svog posla, od svojih radnih dana, od atmosfere na poslu, voli li strku i stres ili ne, treba li mu mjesta za kreativnost ili voli jasne upute, pali li ga rad s rukam, što ga umiruje, treba li društvo ili je radije sam i tako dalje... nisam sigurna kako to provesti u praksi, ali ja doista nisam imala nikakvu stvarnu sliku o svom poslu dok već nije bilo kasno, tj. dok nisam odgulila preko pola 6ogodišnjeg faxa. i nitko mi nikada nije postavio sva ova pitanja. sada više nisam sigurna koliko sam izvan teme. hoću samo reći da mislim da taj pristup u kojem nam je važno da dijete uči i ide u gimnaziju, a ostalo ćemo kao lako, uz naš neflexibilan školski sustav lako dovede do priča kao što je moja, ili kod onih koji nisu toliko uporni do toga da ne završe ništa.
tu sam samo kako bih potpisala rosu u postu o tome kako će mnoge stvari (što se tiče uspješnosti prenošenja znanja) biti jasnije kad završi državna matura.
na fakultet (primjerice filozofski u zgb) se može upisati i s trogodišnjom srednjom školom i položenom maturom. dakle nije obavezno da se ima završena četverogodišnja škola, ili kako smo mi to zvali IV stupanj.
mislim da se ne može nakon trogodišnje škole na maturu.
mislim da nisi u pravu.
mislim da ako si ti misliš točno, mora da je puno teže nego nakon četverogodišnje
Ne znam ništa o kvaliteti privatnih gimnazija ali sam za odgadjanje donošenja definitivnih odluka za buducnost u neke kasnije godine. Ja se bavim dijametralno suprotnim od onog sto sam htjela kad sam upisivala gimnaziju. I to jednu obicnu, ne "top" perifernu gimnaziju.
Upišeš četvrtu godinu i onda možeš
Teze je i upisati medicinu nakon medicinske škole. Sve je prilagodjeno gimnaziji.
http://www.efzg.hr/default.aspx?id=6969
citiram: Osnovni uvjeti za ostvarivanje općeg prava natjecanja za upis na prvu godinu stručnog studija za stjecanje više stručne spreme su završena srednja škola u trajanju od tri ili četiri godine i položena državna matura.
nda vjerojatno ste u pravu.
ali ako završi trogodišnju školu, upiše 4. godinu i polaže. no Ekonomski fax u Zg je to stavio kao mogućnost, pa sam mislila da može...
Ne znam kako je danas jer djeca su mi još daleko od toga, ali u moje vrijeme (matura 1890) moglo se uredno upisati fakultet nakon trogodišnje srednje škole, uz polaganje prijemnog. Pamtim s kojom sam zavišću gledala kolegicu iz osnovne koja je završila trogodišnju građevinsku i upala na faks. BIla je brucošica, a mi maturanti.... ALI radilo se o iznimnoj osobi i iznimnoj situaciji. Za većinu ondašnje (i današnje) djece to je ipak utopija.Citiraj:
mujica prvotno napisa
----
A i ovo što je Cubana napisala da je teško nakon medicinske srednje upisati fakultet, to je isto točno.
S druge strane, ne znam koliko mujici mogu pomoći naša razmišljanja... Vjerojatno bi bilo bolje da se javi netko s konkretnim iskustvom tipa "moje dijete je sada u 2. razredu privatne škole, zadovoljni smo time i time, ne valja to i to..."
Bojim se da je na ovom forumu ipak puno više roditelja mlađe djece, pa se do sada nije još ukazao nitko s nekom konkretnom pričom.
Ja znam (prek plota) kako funkcionira privatna osnovna škola i za djecu koju poznam i koja su tamo upisana pokazalo se da je to baš pravo rješenje, tako da ne bih olako rekla "mojoj djeci nije mjesto u privatnoj školi". To ne znam. Za sada dobro plivaju u običnoj kvartovskoj osnovnoj. Kako će biti do upisa u srednju i dalje - nemam pojma. Ni djeca. Nemamo kristalnu kuglu. JEdino se trudim da moja djeca izbjegnu ono što je marta tako lijepo opisala - nedostatak dodira sa stvarnim svijetom. Bili su u tvornici gdje radim, znaju kako je izgledao dedin i bakin posao, znaju što ujo radi, znaju što susjedi rade.... znaju da bankomat nije nepresušni izvor prihoda. Znaju da je osoba X lani imala popravni iz fizike i da je to nešto loše (koliko razumiju, to je druga priča). Znaju da se mogu pouzdati u nas da ćemo im biti pri ruci, ali isto da moraju izvršavati neke svoje obaveze. Hoće li biti tako lako i kad dođu navale hormona, ne znam.... vidjet ćemo. I zato ću dobro zapamtiti ovaj topic.
mujice, svaka čast - mnogima od nas je ovo trebalo i više nego si mislimo...
OT: Peterlin, ovaj tipfeler s godinom mature ti je genijalan...! XD :-)
I potpisujem tvoj post.
:oops:Citiraj:
n.grace prvotno napisa
Tja, bit će da ovo fakat nije slučajni tipfeler.... Predaleko sam od srednje škole kako god okrenula. Eto, bolje bi bilo da sjašim s ovog topica i nastavim samo čitati. Fakat sam stara...;)
Ni slučajno, draga, lijepo je čitati te...
Vrlo zanimljiva tema, iako nemam što pametno za napisati, jer ne znam ništa o privatnim školama. Zato vas čitam sa zanimanjem... :-)
ja znam da su jako skupe (za naše pojmove).
Pa pretpostavljam (nadam se) da tu cijenu nečime opravdaju....
Doista se rijetko slažem s Martom, ali ovdje potpisujem svaki njezin post :-).
Mujice, stvarno ne znam ništa o privatnim gimnazijama, ali donekle sam upućena u stanje u jednoj privatnoj OŠ (koja ima i svoju gimnaziju ;-)), po svemu što sam čula, može se opisati jednostavnom "izvana gladac, iznutra jadac". Profesori rade u uvjetima koji se prosječnom roditelju čine upravo suprotnim od stvarnih. Naime, učitelji razredne nastave moraju biti tamo od 9-5, što se roditeljima čini fantastičnim jer su djeca uvijek pod nadzorom, ali vjerujem da će svaki prosvjetar s ovog topika potvrditi da nije nimalo lako odraditi klasično radno vrijeme u razredu. Što, logično, neminovno utječe i na kvalitetu "rada".
Uz to su profesori potplaćeni za sve što se od njih očekuje, nerijetko odlaze čim uleti posao u državnoj školi (mislim da je i mamma san nešto slično napisala), pa se pitam koliko je i to dobro za male (činjenica da im se često mijenjaju nastavnici)...
Sve ovo govorim o OŠ, ali sumnjam da je stvar drugačija u gimnaziji:unsure:...
A neću ni govoriti o (neprovjerenim) glasinama na koji se način učenike te škole prisili da završe u upravo njihovoj gimnaziji...
primljeno na znanje.
dakle, ako sam dobro shvatio, privatne gimnazije nisu ono što si ja zamišljam da bi trebale biti.
To stvarno ne znam, a uzmi i u obzir da sam ja beskrajni fan državnih škola, nasljedno sam opterećena :)
uzimam..... inaČe
sad mi je palo na pamet da bi se trebao raspitati i kako ide prebacivanje iz privatne gimnazije u državnu, koji je postupak i sve. ako se odlučite za privatnu i ne budete zadovoljni. :-/
možda na taj način dobije još jednu godinu i još jednu šansu da popravi ocjene, valjda se za upis u drugi razred gimnazije ne gledaju više ocjene iz osmog razreda :-/
Ja mislim da je velika većina nas iz tog jata. ALI kad gledam oko sebe (tu užasnu utrku s ocjenama i cirkus oko upisa, kao i mogućnost da se danas-sutra i sama nađem u sličnoj situaciji) ne bih olako odbacila mogućnost privatne škole kao najbolju za svoje dijete. Dakako, to nije prvi izbor, to je prije izlaz u nuždi .... kako da kažem.... mala vrata za akademsko obrazovanje. I vjerujem da se za svoje novce može tražiti od škole/nastavnika da dijete nešto i nauči.Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
S druge strane, trudit ću se da mi djeca ipak završe nekakve državne škole (koliko budem mogla - veliko je pitanje kak to bude za nekoliko godina, i škole i moja djeca i puno nepredvidivih stvari). Lako je teoretizirati o prednostima državnih škola kad nisi u situaciji da su djetetu neka bitna vrata zatvorena. A što ako se zalupe uslijed nekog pubertetskog propuha u glavi? Dobro je izvidjeti sve mogućnosti. Kako god bilo, ne bih svome djetetu platila školovanje u privatnoj školi ako dijete ne bi znalo cijeniti drugu priliku. Ne radi se (samo) o iznosu xy kuna koji nije mali i koji roditelj treba smoći (ako ima sreće da to može). Uffff....
Spomenula je marta odnos moje djece prema novcu. Oni znaju već sada da su novci koji se već dugo polako spremaju za njihovu eventualnu školarinu (ne za srednju nego za studij) NJIHOVI ako ih ne potroše, ako budu imali dobre ocjene ili stipendiju, pa školarina na fakultetu ne bude puno koštala itd. Je li to ispravno, nemam pojma. Ta cifra bila bi nekome sasvim lijep početni kapital za nekakav vlastiti biznis ili ulog za auto ili bilo kaj.... svejedno. Bit će njihovo ako ispune neke uvjete. Zapravo, I OVAKO je njihovo, ali odluka o tome kako će se lova potrošiti sazrijeva s njima od dana kad su se upisali u prvi osnovne. Hoće li se toga sjetiti i kad budu blizu srednjoj ili će misliti "imamo i za privatnu, pa koga briga za ocjene", nemam pojma. Nismo računali na privatnu srednju, što ne znači da nećemo razmotriti i tu mogućnost ako zaškripi.
Mujica,
Ja sam to prošla sa svojom curom prošle godine i na kraju je ipak upisala u strukovnu školu.
Privatne gimnazije koje nešto valjaju ne žele upisati djecu s lošijim uspjehom, one u kojima klinci ne rade skoro ništa upisuju svakoga tko plati.
Strukovna škola je ispala ok, sretna ona, zadovoljna ja i iskreno, šanse za daljnji nastavak školovanja su joj jednake.
Jedina je razlika što ne plaćam školarinu za svaku posebnu godinu nego ću plaćati pripreme za maturu.
Meni se ovo čini kao najbolja opcija. Izabrati kvalitetnu strukovnu (u trajanju od 4 godine), pokušati da se poklapa s djetetovim interesima i onda nakon što se iskristaliziraju djetetove želje u 3. i 4. razredu plaćati instrukcije za državnu maturu, pripreme na faks,...Citiraj:
Mater Studiorum prvotno napisa
Naravno pod uvjetom da dijete ima volju/želju za sve to skupa ipak je to veliki "projekt".
ja sam isla godinu dana u privatnu gimnaziju..uglavnom, puno se losije radilo nego u drzavnoj gimnaziji i kad sam se prebacila trebalo mi je cijelo polugodiste da stignem razliku u napravljenom..mene su moji upisali jer je program trebao biti bolji (manje djece u razredu), topli obrok u skoli itd..međutim čim smo vidjeli da je to bacanje novaca prebacila sam se u normalnu gimnaziju (nisam imala problema s prebacivanjem jer sam ionako imala bodove iz osnovne i ocjene iz prvog razreda)
privatna gimnazija je dobro rjesenje za djecu slabijeg uspjeha u osnovnoj skoli ako roditelji znaju da ce jednog dana imati kapacitet za ici na fakultet.
ono sto mi je bilo najbolje iz gimnazije su ljudi koji su mi i danas prijatelji, razred u kojemu djeca stvarno uce pa i ti dobijes svojevrsnu ozbiljnost i radne navike..mislim da se djeca u dobroj gimnaziji s ozbiljnim programom i profesorima formiraju u kvalitetne osobe..osobno, svoje dijete ne bi upisivala u privatnu skolu osim u slucaju da mu fali malo bodova do upisa u drzavnu gimnaziju a ono sto bi definitivno platila su vanskolske aktivnosti (jezici,sport, skole stranih jezika vani, instrukcije u slucaju neshvacanja gradiva) i postdiplomski u inozemstvu
Ima u subodnjem Večernjaku intervju sa Zlatkom Šešeljem o državnoj maturi i rupama u našem školstvu...
Kapa dolje, kao da je mene pitao (i mnoge druge koji isto tak misle). Da bi nam školstvo valjalo, prvo se društvo treba promijeniti...
Znamo mi to, ali naša djeca u školu idu SADA i nemaju prilike čekati bolja vremena. Reforme ionako ne donose ništa dobro.
Nadam se da će mujica naći rješenje primjereno djetetu. To je jedino bitno. Svi znamo da nema univerzalnog recepta kako, ali nažalost, sustav (ovakav kakav je sada) uništava mnoge mlade ljude koji bi u drugačijim uvjetima uspjeli. Ne vjerujem da će se tu išta bitno promijeniti (kažu - nema para, ali to je druga, duga i sramotna priča). Do tada - tražimo rješenja koja su nama i našoj djeci prihvatljiva i za koja vjerujemo da će dati rezultate.