Kažnjavanje 4 godišnjaka

ja nikako ne mogu skužiti, ali baš nikako, kako vama uspjeva da vaši trogodišnjaci tri minute onako ljuti i bijesni, odsjede na stolici/stepenicama di već.
moja bi negdje ostala sama jedino da ju zaključam u sobu.
ta metoda kuta/time outa mi je totalni misterij.

inače, za starijega, imam kaznu, a to je nema parka i izlazaka.
dva put je do sad bio u takvoj kazni, nakon što je pretjerao skroz, dal funkcionira ili ne - iskreno, nemam pojma, a još iskrenije - nije me ni briga :mrgreen:
dobar je osjećaj u svakom slučaju, nakon tako neke velike piz*arije, reć mu - tjedan dana nema parka :mrgreen:

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

ja nikako ne mogu skužiti, ali baš nikako, kako vama uspjeva da vaši trogodišnjaci tri minute onako ljuti i bijesni, odsjede na stolici/stepenicama di već.
moja bi negdje ostala sama jedino da ju zaključam u sobu.
ta metoda kuta/time outa mi je totalni misterij.

:

---

i meni

ja bi rekla da dijete koje hoce poslusat da odsjedi u kazni ni ne treba kaznu

kod nas nema kazni, ali ima posljedica. npr: ok, mozes se ti jos ludirat pola sata kod pranja zubi, al onda nema knjigice pred spavanje, ne jer sam zla nego nema vremena za to, i ja hocu ic spavat ili nesto drugo radit i to je to.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

ja nikako ne mogu skužiti, ali baš nikako, kako vama uspjeva da vaši trogodišnjaci tri minute onako ljuti i bijesni, odsjede na stolici/stepenicama di već.
moja bi negdje ostala sama jedino da ju zaključam u sobu.
ta metoda kuta/time outa mi je totalni misterij.

inače, za starijega, imam kaznu, a to je nema parka i izlazaka.
dva put je do sad bio u takvoj kazni, nakon što je pretjerao skroz, dal funkcionira ili ne - iskreno, nemam pojma, a još iskrenije - nije me ni briga :mrgreen:
dobar je osjećaj u svakom slučaju, nakon tako neke velike piz*arije, reć mu - tjedan dana nema parka :mrgreen:

---

Uuuuh, ček da se sjetim.... Kod nas je najčešći problem bio dječji sukobi, ako bi bili svaki sam, to se izuzetno rijetko događalo. Ja sam svoje morala u toj dobi razdvajati (svatko u svoju sobu ili svatko u svoj kut sobe) i zatvoriti vrata ako su bili nemogući. U početku su izlazili, a onda bih ih ja vraćala svakoga na svoje mjesto.

Ne sjede na miru. Nije to ni bitno. Bitno je da dijete prekine neprihvatljivu aktivnost koju je do tada radilo i da ga ubaciš u neki drugi film. Ovisi i o djetetu. Moj mlađi - kad bih ga poslala u sobu, ODMAH bi si našao nešto drugo i bio bi mir ako mu ne bi bio povrijeđen ego. Njega je trebalo podsjetiti o čemu treba razmisliti i popričati s njim kad se ohladio. Koji put ga nisam stavljala u sobu nego sam ga posjela na stolac i morao je odmah odgovarati na moja pitanja. Mrzio je to i bilo je djelotvorno. Ako je bio ljut, urlikao bi ko vol i mlatio ponekad po vratima ili nogama o pod. Morala sam ga preusmjeriti da mlati po krevetu. Držalo ga je paaa dosta dugo, dok nije naučio izlaziti na kraj sa svojim navalama emocija. I danas je sklon durenju, ali može ga se prizvati k pameti.

Moj stariji je trebao tješenje ako je bio žrtva (eh, to JA nisam baš obožavala - njega je trebalo naučiti kako da se obrani i ne dolazi u položaj žrtve). Lakše ga je bilo umiriti ako je on bio taj čije ponašanje je neprihvatljivo. Taj je odmah poslušao riječ PRESTANI! i bilo je ok. On je bio cvilidreta i lijepio se po meni ako bi mu brat napravio nešto što je ON smatrao nepravdom. Ali do škole smo sve to riješili i zapravo nema problema. To NE znači da djecu ne treba podsjećati kako se treba ponašati i što činiti. Treba. I to često.

Danas kad su veći djeluju zabrane izlazaka, zabrane dovođenja prijatelja i odlazaka k istima (primijenili samo jednom, bilo je i više nego djelotvorno) i to je to. Ne branim nešto posebno, ali djeca znaju AKO prekrdaše kućna pravila da će ih zabrana sustići. I tu smo dosljedni. Mlađi nije smio ići na rođendane do kraja škg (neka 2 mjeseca, možda i dulje) i to mu je teško palo ali je izdržao. I mi. Razlog za tešku kaznu bio je ozljeđivanje prijatelja u razredu. Nadam se da se neće ponoviti.

(Uf, al sam pametna... sve mi je muka, ništ korisno...)

Citiraj:

---

SikaPika prvotno napisa

Kao što je netko rekao, blesavo je govoriti o kažnjavanju dok imaš malu bebicu. Tko zna što me čeka...
Ja sam u djetinjstvu kažnjavana, batinama, ponižavanjem, klečanjem... Nije me ubilo, nije me ojačalo... dapače, bojim se da ću biti prepopustljiva iako već sada u glavi znam kako bih trebala odgojiti dijete (primjer, teta koja me odgajala se nikada sa mnom nije igrala, ono, na travi, s loptom ili se ja ne sjećam zato sad imam fobije da se s M. dovoljno ne igram, čak i kada ju ostavljam s MM-om, ljutim se dok on zjaka okolo (ponekad gleda TV ili muli) umjesto da joj se posveti 100 posto, čak imam grižnju savjesti jer ja nisam s njom.

Frogice, ne znam shvaćaš li veličinu svog, muževog i ponajviše djetetovog problema jer vi imate velik, velik problem. Nedopustivo je odgajati dijete dvjema krajnostima. Zaista, najbolje bi bilo obratiti se stručnoj osobi koja će vam pomoći.
Molim te, nemoj ignorirati svog dječaćića i šutjeti od njega. Meni osobno je to bila najgora kazna. Znala sam reći teti, izmlati me, ali pričaj sa mnom. S tim da sam ja bila starija od njega. Što zna što se događa u njegovoj maloj glavici dok ti tako šutiš. On tebe treba, a ovakvo njegovo ponašanje koje ti doživljavaš kao zločestoću je njegov vapaj za pažnjom pa i disciplinom, autoritetom, odmjerenošću. Ali ne disciplinom u smislu kazni, vikanja ili čega već. Molim te, sjedite s nekom stručnom osobom i posavjetujte se, nemojte pusiti da život male osobe, vašeg djeteta ode u krivom smjeru.

E sad, što se tiče sjedenja na foteljici, uskraćivanja igračke, bacanja igračke... ne znam, ne mogu ocijeniti. Mislim da nikada djetetu ne bih mogla baciti igračku u smislu, uništavaš ju, ne treba ti, bacam ju. Kažem, mislim da ne bih... tko zna.
Foteljica za razmišljanje mi se čini ok, ono kao, uzmi si time out, malo razmisli pa ćemo dalje.

Ms.Mar je spomenula vježbanje "opasnih" situacija. O tome sam čitala u knjizi W. Searsa Disciplina koja mi se inače čini kao sjajna knjiga. Je li tko čitao? Kakva su vaša mišljenja o toj knjizi. Imate li kakve preporuke?
Irena Bajrić, spominjala si Unicefovu školu, imaš li kakav link?
lasica, knjiga Penelope Leach me zaintrigirala.

Iako, nema te knjige do našeg vlastitog djeteta koje nam pokazuje što mu zaista treba.

---

nemam link nažalost, to smo imali organizirano seminare , školicu, može se svakako nazvati, u sklopu našeg vrtića, a predavanja i poduku držala je pedagoginja i dvije tete
dobili smo puno korisnih savjeta, informacija, načina odgoja, tam sam uglavnom naučila da djeca ništa ne rade "bez razloga", "jer im se tak hoće" ili "tak joj je došlo"
ljudi, sudite po sebi i osluškujete svoje osjećaje
pa evo ajde nek se mame koje zatvaraju svoju djecu u sobu ili im uskaraćuju hranu, neka sebe zatvore na tri sata i nek si i prozore zatvore - kako bi se vi osjećale?

i zaboravila sam preporučiti jednu knjigu "Geometrija božanske iskre"
obavezno ko god može do nje, kupiti ili ju posuditi negdje, odlična knjiga za shvaćanje cijeloga života, može se svašta naći u njoj, a ono osnovno za izdvojiti je da ne odgajamo djecu u strahu nego u ljubavi, izjave tipa"ne bacaj, ne viči, nemoj trčati u rub ceste" djeca izdvoje i čuju ne i nemoj....

Mislim da kod Frogice nije problem kazna i kakva kazna nego je problem granica.
Mislim da dijete ne bi trebalo biti kažnjeno zato jel protestira. To je njegovo pravo. Treba maknuti razlog zašto se tako ponaša, a ponaša se zbog toga jel je zbunjeno i ispituje granice. A granica nema. Tj. sa takvim ponašanjem dobiva ono što želi , uz lošu poruku i još gori osjećaj nesigurnosti (jel ga majka kasnije kažnjava emocionalnom hladnoćom i iskljućivanjem koje ono ne shvaća).
Dijete zna što želi ,ali ne zna što mu treba. Ono što mu treba trebali bi znati roditelji jel tako dijete dobiva osjećaj sigurnosti .
Popustiti u svemu da ne bi bilo pobune je kratkoročno lakše , ali dugoročno medvjeđa usluga djetetu . Tvoj muž treba shvatiti da ima jako puno ljubavi u "ne".
To bi značilo da vi (ti i muž ) određujete pravila, jel je to u interesu vašeg djeteta i vas. Postoje stvari oko kojih nema pregovora i vi to morate dogovoriti, postoje stvari u kojima možete popustiti, ali i to morate dogovoriti.
Osobno smatra emocionalnu nedostupnost najgorom kaznom od svih, dijete ne razumije o čemu se radi i što je napravilo loše, i osjeća se nesigurno.

Citiraj:

---

irena bajrić prvotno napisa

ljudi, sudite po sebi i osluškujete svoje osjećaje
pa evo ajde nek se mame koje zatvaraju svoju djecu u sobu ili im uskaraćuju hranu, neka sebe zatvore na tri sata i nek si i prozore zatvore - kako bi se vi osjećale?

---

Pa ne znam jel to smješno uspoređivati, al sječam se dobro svog djetinstva. Mama me je kažnjavala kad bi bila zločesta, a u moje doba još je bila aktualna i šiba pa po guzi. Kad god bi napravila nešto zločesto (a nisam bila lako dijete - uvijek bi kovala neke urote iz zafrkancije) morala sam biti sama u sobi, bez TV-a, zabranili bi mi se štrumfići, nisam smjela ići vanka, itd itd itd raznorazne metode, a šiba po guzi je palila nekoliko puta kad sam stvarno napravila nešto s čim sam ugrozila sebe i druge. Ne sječam se da sam svoju mamu iti malo manje volila radi toga, niti je sad manje volim. Ne osjećam se frustrirano, niti joj zamjeram. Zapravo, bilo bi dobro da me je još strože držala, jer negdje kad sam imala 13-14 strogoća je popustila, pa sam recimo imala preburan pubertet koji mi sad i nije neka super uspomena.

Ali isto tako, nikad mi nisu uskračivali hranu niti me zatvarali u mračnu sobu, kako ti kažeš, to je too much.

Ma koja crna tri sata zatvaranja u sobu?

Koliko godina, toliko minuta. To ti treba u 3-4 navrata, da se klinac nauči hladiti, da SAM nauči da treba prekinuti aktivnost, da treba sjesti i kontrolirati se i da razmisli o tome što čini ili je učinio....

Ako trogodišnjaka ostaviš dulje od 2-3 minute na hlađenju, on će zaboraviti što se uopće dogodilo i eto kontraefekta. Pa sve te mjere treba provoditi s mozgom. I nije sve za svako dijete. MENI je najčešće trebalo tih 2-3 minute da se JA ohladim, jer bih svoja razularena derišta u protivnom izlemala ne samo šibom, nego i kloferom.

Djelovalo je. Izrasli smo iz toga i bez šibe i bez klofera i u roku par mjeseci bez potrebe za 1-2-3 hlađenjem. To brzo ide.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

MENI je najčešće trebalo tih 2-3 minute da se JA ohladim, jer bih svoja razularena derišta u protivnom izlemala ne samo šibom, nego i kloferom.

Djelovalo je. Izrasli smo iz toga i bez šibe i bez klofera i u roku par mjeseci bez potrebe za 1-2-3 hlađenjem. To brzo ide.

---

Živa istina, tih 2-3 minute je taman da se ja ohladim i na ostanem kod "ne po guzi". Jučer je bio jedan od tih dana... Ufffff...

Ja se izderem i pošaljem malca u sobu da se smirimo i ja i on i kažem mu nek dođe kad se smiri..nekad je to za minutu, nekad za 5 nekad za 10...dođe smiren i tad porazgovaramo...

Ima perioda kad mjesec dana nema vikanja, kazne a ima dana kad 3-4 puta ide u sobu

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

a ja recimo radije vičem. jer ako sam ljuta, onda mi je prirodno da vičem, a nije mi prirodno da sam smirena i sabrana LOL
a usiljena smirenost je, u mom slučaju, 10 puta gora nego jedan kratkotrajni nalet bijesa, i za mene, i za djecu

---

ne volim vikati na svoje dijete (nije da mi se ne dogodi.... ali izbjegavam)
jer ne bi željela da netko viče na mene.
zamisli da se voziš u naselju 70 na sat, zaustavi te policajac i urla..
halo??? Piši brate kaznu i ne viči na mene, to mi je ponižavajuće...

i ne želim da mi dijete ima onaj film u glavi ..ajme šta se ova stara dere...ak to je čist ok, uglavnom viče bez veze, to odgulim i tu je sva šteta :-P, nema drugih posljedica.
oni čiji su roditelji puno vikali znaju o čem pričam.

i da ne zaboravim : LOL

Citiraj:

---

ivaa prvotno napisa

ne volim vikati na svoje dijete (nije da mi se ne dogodi.... ali izbjegavam)
jer ne bi željela da netko viče na mene.
zamisli da se voziš u naselju 70 na sat, zaustavi te policajac i urla..
halo??? Piši brate kaznu i ne viči na mene, to mi je ponižavajuće...

---

Primjer s policajcem je ok u smislu da ne bih da se službena osoba dere na mene.
Ali s partnerom, roditeljima, braćom i djecom neke svađe su neizbježne, pa i ponekad dizanje tona. Bitno je naučiti kako se konstruktivno svađati, dakle da te svađe imaju pozitivna rješenja, dogovore, kompromise. I pomirenja.

Mislim da je svakome draže imati takve odnose u obitelji nego službene, gdje se ne viče ali ni ne pokazuju emocije.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

Primjer s policajcem je ok u smislu da ne bih da se službena osoba dere na mene.
Ali s partnerom, roditeljima, braćom i djecom neke svađe su neizbježne, pa i ponekad dizanje tona. Bitno je naučiti kako se konstruktivno svađati, dakle da te svađe imaju pozitivna rješenja, dogovore, kompromise. I pomirenja.

Mislim da je svakome draže imati takve odnose u obitelji nego službene, gdje se ne viče ali ni ne pokazuju emocije.

---

To je točno AKO je udio vikanja puno puuuno manji od normalne komunikacije. U protivnom - figa!

Citiraj:

---

ivaa prvotno napisa

ne volim vikati na svoje dijete (nije da mi se ne dogodi.... ali izbjegavam) jer ne bi željela da netko viče na mene.
zamisli da se voziš u naselju 70 na sat, zaustavi te policajac i urla..
halo??? Piši brate kaznu i ne viči na mene, to mi je ponižavajuće...

i ne želim da mi dijete ima onaj film u glavi ..ajme šta se ova stara dere...ak to je čist ok, uglavnom viče bez veze, to odgulim i tu je sva šteta :-P, nema drugih posljedica.
oni čiji su roditelji puno vikali znaju o čem pričam.

---

Ma, gle, i ja (ponekad) vičem, ali to je fakat jače od mene.

NIJE mi drago što je tako, pokušavam to izbjeći, ali neki put ne ide.

I moji su nekad vikali na mene i mrzila sam to tada, bilo mi je fakat ponižavajuće. Otud sam valjda i ja pobrala naviku da vičem.

Ali, to mi je ono - od nekoliko zala - manje zlo.

Kamo sreće kad bih uvijek uspjela biti skulirana u takvim trenucima kao neki ovdje :roll: (ovo ne ide tebe).

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Frogice, zašto muža ne kazniš tako da ne razgovaraš sa njim dva dana? Mislim i muž je nerazuman i ne surađuje sa tobom.
Ja osobno nemam ništa protiv dječje ljutnje pa i ispada bjesa, osim što me to živcira, ali to je nekakav prirodan proces odrastanja i nošenja sa frustracijam.

---

Citiraj:

---

RozaGroza prvotno napisa

Da kad je to opravdano i kad ne prelazi one neke granice tolerancije. Npr. imam frendove čiji sin od 5 godina šakom zdimi mamu u trbuh kad god ga ona oblaći, i urliće iz petnih žila! A klinac ima apsolutno sve što poželi, "starci" plešu kako on svira.
Te neke ispade bijesa ne mogu baš željeti od svog dijeteta. A one neke zdrave normalne koji mi pokazuju da moje dijete nije ameba koja radi apsolutno sve što mu ja naredim, mi je zapravo i drago da ima.

---

Kužim što govoriš, Roza, ali baš s takvim djetetom treba sjesti i razgovarati. A ne tretirati ga emocionalnom hladnoćom, o čemu je ovdje riječ. Ne znam koji bi bio opravdan razlog da se dijete od par godina kazni tako da majka s njime ne razgovara par dana.

Ja isto pokušavam ne vikati, ne biti nervozna, ali imam i ja žutih minuta. Nekad jednostavno ne znam kako dovesti stvari u red, treba se obući u piđamu i oprati zube - najkritičniji dio dana :) a mala stoji na stolici pokraj lavandina, radi komediju, jede pastu :roll: , strah me da ne padne i hoću i ja već u krevet. Tu mi se najčešće dogodi da dreknem, kad diplomatski pokušaji propadnu.

Kako uopće, kojim sredstvima graditi autoritet? Evo ovo me pitanje zanima. Ja sam većinom smirena, razgovaram puno, ne tučem nikad (vjerovali ili ne :) ), ali sam ponekad umorna ili odsutna i nema u meni temperamenta, pa i kad viknem to je više planski, da bude gotovo to što se mora. Zapravo je dijete prilično suradljivo, jedino se pitam fali li joj discipline u životu.

Meni je to isključivanje i ignoriranje dijeteta isto veliki NE. Jedino mi nije jasno npr kako da ovi discipliniraju svoje dijete koje več sa 5 godina pokazuje takav bunt. Mislim, nije da su oni idealni, puno griješe, nije mali postao takav jer je eto takav rođen.
I ja sam nekad tako umorna i odsutna, bojim se toga, jer več sad vidim da se Š više umiri s Antom nego samnom. Ja sam kao neka velika sisa koja kad mu se približi on ogladni :mrgreen:

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

Kako uopće, kojim sredstvima graditi autoritet?

---

po meni, tako da bude po tvom. onda kad ti procijeniš da mora biti po tvom. a ne mora uvijek.
ne mora, u stvari, u većini slučajeva.
ali, nekad mora.
a kako ćeš ti to postići, to je drugo pitanje.
i pitanje je što uopće znači imati autoritet.
ako to znači da će te dijete na prvu poslušati, nakon što ga nešto smireno zamoliš da napravi - onda ja nemam autoritet.
ako to znači da mu možeš vjerovati (da ne bude zabune, kolko se djeci može vjerovati, jer djeca su djeca i svašta ima može pasti na pamet) - onda ga imam.
kod starijeg djeteta.
kod mlađeg ga još gradim :mrgreen:

Citiraj:

---

nakon toga sam sa svojom trogodišnjakinjom izašla u šetnju i ona je po stazi uz prometnu cestu trčala.
Dogovor je da otrči nekoliko koraka, ja kažem stop (ledena kraljica jedan dva tri, stop i onda se ona ukipi...sjećate se te igre iz djetinjstva?) i ona čeka da dođem do nje i tek onda smije nastaviti, ponovo do slijedećeg stop.
U jednom trenutku je prestala slušati i jurila naprijed.

---

nemoj se ljutiti ivaa, imam doma trogodišnjakinju, vjerojatno su skroz različite (karakterno) trogodišnjakinje, ali naježila sam se dok sam ovo čitala.
tako malena djeca nisu svjesna opasnosti, ni kazne (vjerojatno bi zapamtila da si je ne znam, prebila ko vola u kupusu), što da je na cesti ugledala neku lopticu, mačku, nešto što će je zainteresirati. šta misliš da je to stajanje tri minute na stepenicama tako djelotvorno? bez obzira što je obećala da neće više ponoviti.
vježbajte u parkiću :mrgreen:

@ cvijeta - a kako da bude po mom, ali ono bez vikanja, bez fizičke kazne i bez sjedenja u kutu? Kužiš, pitam za dozvoljena sredstva, onako baš idealistički? Ili se moramo složiti da nečeg od toga mora biti? Ja isto ne vidim načina ni smisla u sjedenju na posebnoj stoličici, mislim da će ona brzo shvatiti da je zapravo ništa ne sprečava da siđe. To nisam ni pokušala (najbliže tome je da kad je uhvati šiza odem s njom u drugu sobu i kažem da dok se ne smiri i dok se ne dogovorimo nećemo se vraćati na mjesto zločina). Nema ni fizičke kazne. Jedino što mi ostaje je povremeno vikanje :)
Pa se pitam, ako vičem, jesam li savršena :mrgreen:
I ako se to mora, je li neka vrsta agresije ipak nužna u odgoju djeteta?

Što znači imati autoritet, to je slijedeće dobro pitanje.

Citiraj:

---

je li neka vrsta agresije ipak nužna u odgoju djeteta?

---

po mom mišljenju - je.

ja ovako na to nekako gledam. ako oduzmeš svu agresiju (onako baš idealistički), onda ti ostane jedino objašnjavanje i razgovor.
i niti jedan jedini razlog mi ne pada na pamet zašto bi trogodišnje ili uostalom bilo koje dijete trebalo prihvatiti te naše, odrasle argumente.

zašto su djeca tako fascinantna, posebna, zašto nas oduševljavaju iz dana u dan?
pa zato što su toliko drugačija od nas odraslih.
zato što je njihovo poimanje svijeta skroz drugačije od našeg poimanja svijeta, odnosa među ljudima, normama ponašanja - svega.
zato što prilaze svemu na svoj način, na način koji smo mi odavno zaboravili. možda tu i tamo uspijemo vratiti taj neki osjećaj iz djetinjstva, meni se to zna desiti, često kad sam baš u nekoj svađi s djecom.
i zato, svakako treba s djecom razgovarati, raspravljati - to uostalom i je način kako se pretvaraju u odrasle, i kako odrastaju, sve više i više naših argumenata će prihvaćati. i razumijeti.

do tad, nemaju niti jedan jedini razlog zašto bi trebali shvatiti da u dućanu ne mogu dobiti SVE čokolade i sladolede, da nije baš dobro vodu iz čaše proljevati po parketu, a tako lijepo pljacka, da ne možeš u podne biti na suncu i da ne možeš izaći iz kuće bos. :mrgreen:

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

do tad, nemaju niti jedan jedini razlog zašto bi trebali shvatiti da u dućanu ne mogu dobiti SVE čokolade i sladolede, da nije baš dobro vodu iz čaše proljevati po parketu, a tako lijepo pljacka, da ne možeš u podne biti na suncu i da ne možeš izaći iz kuće bos. :mrgreen:

---

Skrećem opet u filozofiju, ali meni je ovo zanimljiva pomisao u zadnje vrijeme. Jer sve što si nabrojala zapravo spada u tekovine civilizacije. Dosta loših stvari dolazi kao popratna pojava toga da nam je život zapravo previše lak (npr imamo parkete, čokolade, i ne diše nam jaguar za vratom). Razmišljam o tome da li je agresija potrebna u odgoju djece Pigmeja :)

Ali tu sam već jako oftopic ako se osvrnemo na početak priče.

Dakle, vikanja mora biti? :mrgreen:

Pa mislim da ne može sve biti u idili, nekad dreknem, ne prečesto. Do toga dođe obično kad mi je iz nekih drugih razloga kraći fitilj pa mi sve diže živac. A potomstvo nepogrešivo njuši moj kraći fitilj i pali gaaa...

A u odgoj djece pigmeja je vjerovatno sličan odgoju djece na asfaltu. Kad zanemariš temeljne razlike, tko što ima i nema, sve se svede na isto. Moje klince može zgazit auto, pigmejske može pojest jaguar.

Citiraj:

---

lola_34 prvotno napisa

Ma, gle, i ja (ponekad) vičem, ali to je fakat jače od mene.

NIJE mi drago što je tako, pokušavam to izbjeći, ali neki put ne ide.

I moji su nekad vikali na mene i mrzila sam to tada, bilo mi je fakat ponižavajuće. Otud sam valjda i ja pobrala naviku da vičem.

Ali, to mi je ono - od nekoliko zala - manje zlo.

Kamo sreće kad bih uvijek uspjela biti skulirana u takvim trenucima kao neki ovdje :roll: (ovo ne ide tebe).

---

ooo, vičem i ja.
samo se sve češće pokušavam i uspjevam skulirati, upravo da ne dođem do situacije da- non stop vičem.

netko je povezao smirenost i nepokazivanje emocija.
ne mora nužno biti vezano,
ja G puno ljubim, grlim i govorim joj da ju volim. Pokažem joj i kad sam ljuta ili nesretna.

Citiraj:

---

ivaa prvotno napisa

netko je povezao smirenost i nepokazivanje emocija.
ne mora nužno biti vezano,
ja G puno ljubim, grlim i govorim joj da ju volim. Pokažem joj i kad sam ljuta ili nesretna.

---

To sam bila ja, ali vezano na usporedbu službenog odnosa s odgojem (ne želim da policajac viče na mene, ali ne želim ni da me grli, ljubi i govori mi da me voli :mrgreen: )

Poanta mi je bila da je službeni odnos jedno, a obiteljski odnosi podrazumijevaju puno veće pokazivanje emocija, i dobrih i loših.

Isto mislim da osobni odnosi ne bi simjeli kopirati društvene. Često zagovornici kazne, kao argument nude činjenicu da nam društvo funkcionira pomoću sistema kazne. Ja ipak mislim da pojedinac koji je razvio osobnu odgovornost, ne bi trebao imati problema sa prihvaćanjem društvene. Logično je da su društveni odnosi uređeni vanjskim pravilima. Ali u osobnim odnosima, pravila bi trebala dolaziti iz nas samih. I tu je, po meni, odgovor na pitanje što nam ostaje ako se odreknemo kazni, time outa i svakog oblika agresije. Tada smo se odrekli samo metoda, a ostaje nam pristup. Osoban. Ostaje nam da budemo živi model onoga što želimo za našu djecu. Ostaje nam moć (nije neograničena, ali je velika) da kreiramo uvjete koji pogoduju dobrom ponašanju. Ostaje nam njihova želja da surađuju, da poštuju ono što je nama važno. Mogućnost da budemo iskreni pred sobom i pred djecom i da se ne skrivamo iza kojekakvih metoda. Moć, umjesto nadmoći i kontrole... Sigurno ima još par sitnica :-)

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

ali ja sam ta koja ne uspjeva stalno biti dobra i dobro se osjećati LOL

---

A ovo je istina. I tu je valjda sva istina. Ni meni uvijek ne uspjeva (iako neki tumače da se pokušavam prezentirati drugačije). To što dijete ne želim kažnjavati, ne znači da živimo u neprekidnoj idili. Ima trenutaka kad me hvata očaj. Ali ako znam da se radi o meni, koliko je smisleno kažnjaviti dijete? Čini mi se da se svi možemo složiti oko toga da smo MI ti kojima uvijek ne uspjeva. Zašto onda razgovaramo o tome kakva djetetu treba kazna?

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

nemoj se ljutiti ivaa, imam doma trogodišnjakinju, vjerojatno su skroz različite (karakterno) trogodišnjakinje, ali naježila sam se dok sam ovo čitala.
tako malena djeca nisu svjesna opasnosti, ni kazne (vjerojatno bi zapamtila da si je ne znam, prebila ko vola u kupusu), što da je na cesti ugledala neku lopticu, mačku, nešto što će je zainteresirati. šta misliš da je to stajanje tri minute na stepenicama tako djelotvorno? bez obzira što je obećala da neće više ponoviti.
vježbajte u parkiću :mrgreen:

---

cvijeta, potpisujem skroz. ivaa, dijete ti je premaleno da bi shvatilo kakvu opasnost predstavlja cesta, odnosno auti. Dijete uz cestu
treba držati za ruku, sve drugo je riskantno.

Ms Mar, super mi je sve što si napisala, jasno i logično. Imamo slobodu u odgoju svoje djece, pa zašto je ne iskoristiti da većina situacija bude
win-win?

Citiraj:

---

Ms. Mar prvotno napisa

To što dijete ne želim kažnjavati, ne znači da živimo u neprekidnoj idili. Ima trenutaka kad me hvata očaj. Ali ako znam da se radi o meni, koliko je smisleno kažnjaviti dijete? Čini mi se da se svi možemo složiti oko toga da smo MI ti kojima uvijek ne uspjeva. Zašto onda razgovaramo o tome kakva djetetu treba kazna?

---

Ovako i ja ustvari razmišljam.
Jasno vidim kad sam ja smirena, jasna,... i dijete je takvo, a ako i nije sve postižemo dogovorom. Naravno događaju se i onda kritične situacije, ali puuuno manje i sve se može dogovoriti, objasniti,...
Ako sam ja nervozna, napeta, nestrpljiva jednom riječju nesuradljiva i dijete mi je isto takvo. E tu onda imamo težak dan, pun natezanja a dogovora od nikud dok se ja ne smirim.
I gdje je onda logika u tom trenutku kazniti dijete?
Meni je onda ta kazna odraz moje nesposobnosti, jer ne znam bolje.

u zadnje vrijeme moj M. pljuje, recimo unatrag dva tjedna intenzivno, pljuje seku i mene najčešće, zapravo, SAMO nas - mi smo s njim stalno, igramo se i provodimo najviše vremena zajedno
ali čim mu nešto nije po volji, pljuc nju ili češće mene
žene, to stvarno izgleda ružno, ja razgovaram, objašnjavam, pitam zašto je ljut, na koga, jel na mamu

ne kažnjavam to ni na koji način, puštam da on sam to odmakne ali nikako i stvarno je uzelo maha i čak ako se po noći nekaj probudi krene puj puj....:-o8-)

mislim da nekaj krivo radim?

Evo današnji primjer. Ustvari nema puno veze s temom osim što je dijete iznad 3 godine i zanima me kako bi vi reagirale u istoj situaciji. :mrgreen:
Dakle, radim blizu i dolazim svaki dan doma na gablec. Mali je to odlično prihvatio, u smislu da nije tužan radi rastanka,...
Naravno, bilo je razdoblja kad je bio i tužan, ali ocijenila sam da je korist mojeg dolaska veča od "štete" od 5 minuta tuge.
Ne bih sad ulazila u sve razloge dolaska doma, ali između ostalog to je vrijeme kad moja mama (ona ga čuva) može na miru izmjeriti šećer, dati si terapiju,... a ja malog obično nahranim ili obučem, namažem kremom za sunčanje,... što je več hitnije taj put, ili se jednostavno pola sata poigramo.

Danas, dođem, sve super, ali kad sam odlazila on je nesretan i stalno ponavlja mama želim ići s tobom raditi,... i tako u nedogled.
Nakon kratkog razgovora, ok, znam da želiš, ali ne možeš iz xy razloga, bla, bla, bla,... on i dalje želi i tuguje.
Gdje je problem? Ustvari ga nema, osim što to meni teško pada, jer sam naviknuta da se s njim dogovorim i ne ostavljam ga tužnog.
Naravno da nakon pola minute on više o tome ni ne misli, ali eto, mene to lagano muči.
Podloga neuspješnog dogovora je obično moja stiska s vremenom, moram krenuti, a znam da on treba još samo 5 minuta da svi zadovoljni odemo na svoju starnu.
Evo takva bezazlena situacija mene "mori". Dakle kako bi postupili? Znači ne radi se o svakodnevnom cendranju, nego iznimno, a on je takav, znam da je u tom trenutku imao neki legitimni razlog zašto je baš danas nesretan kad odlazim.
Kako onda?
- pusa bok, idem, ostaviš ga da plače
- kasniš i pokloniš mu tih 5 minuta
- vičeš
- prijetiš kaznom
- objašnjavaš u nedogled
- prijetiš da više ne dolaziš na gablec, ako bude cvilio,...???

Ja bi probala s nečim u stilu: "A kada se vratim mogli bi...(pitaj ga što bi želio, ili mu ti predloži nešto)

Čisto da mu ostane neka vesela misao nakon tvog odlaska (osim puse).

Ako možeš, kasniš i pokloniš tih 5 minuta. Ako ne (ili nakon toga), pusa bok, idem, ostaviš ga da plače (i da ga baka tješi).

Citiraj:

---

mendula prvotno napisa

Ako možeš, kasniš i pokloniš tih 5 minuta. Ako ne (ili nakon toga), pusa bok, idem, ostaviš ga da plače (i da ga baka tješi).

---

Ma danas sam mu izvanredno "poklonila" i 15 minuta, jer je slučajno bila takva prilika. Poklopilo se.
Na kraju se primirio i ostao ok s bakom.
Ali ostaje onaj gorak okus u ustima, ok, možda ne bih trebala ni dolaziti,...
Drugo je kad ostavljaš dijete u vrtiću, ono plače, ali moraš, nemaš izbora, a mene mori što ponekad ono što bi trebalo biti korist ispadne "šteta". :roll:

Roditeljska odgovornos; prihvatiti, razumijeti i podnijeti djetetovo nezadovoljstvo roditeljevim izborom.

Citiraj:

---

mendula prvotno napisa

Roditeljska odgovornos; prihvatiti, razumijeti i podnijeti djetetovo nezadovoljstvo roditeljevim izborom.

---

Ma naravno, ali prihvatiti, razumijeti i podnijeti ne znači nužno taj tren zaboraviti i prekrižiti.

Naravno, puca na emocije. Ali nećeš po emocijama birati među onim opcijama koje si gore navela.

Citiraj:

---

mendula prvotno napisa

Naravno, puca na emocije. Ali nećeš po emocijama birati među onim opcijama koje si gore navela.

---

Ah.
Ma ustvari je moja dilema potekla od toga što je on takav tip djeteta da se s njim u principu sve dogovoriš, ako pristupiš smireno.
Npr. konkretno na današnjem banalnom primjeru.
Da sam krenula istu sekundu i da se nisam obazirala, plakao bi ko kišna godina i bio stvarno nesretan užasno.
Da se nisam počela nervirati da li ću zakasniti i odmah mu posvetila dodatnih 5 minuta, nikome ništa, on bi sve prihvatio i super. Obično i krenem 5 minuta ranije, ako vidim da bi moglo biti takvih potreba.
Ali ja sam zanemarila njegovu potrebu za tih 5 minuta i na kraju se je ona svela na moju laganu frustraciju, njegovo nezadovoljstvo i kašnjenje 15 minuta.

Ustvari sam ljuta sama na sebe, jer ga poznajem i upet "userem".

Po meni odluka o tome hoćeš li ostati 5 min dulje ili ne ovisi isključivo o tome što tebi na poslu znači to kašnjenje. Jer sve drugo je jasno - on nije netko tko se toga nikad neće zasititi, njemu će tih 5 min značiti puno. Ali s druge strane, ako tebi tih 5 min predstavlja problem, razumijet ćeš njegovu frustraciju, pružiti mu podršku i otići s vjerom da se on može nositi sa njom. Uostalom, mendula je to puno kraće i ljepše rekla. Ja bih samo htjela dodati da ja isto dosta razmišljam o takvim 'sitnicama' jer vjerujem da se na njima vježbam za veće situacije.

Mislim da se ovdje miješaju dvije stvari: jedno je kazna, a drugo postavljanje granica...

Dakako, granice moraju doći prve. To je odgoj.

Kod postavljanja granica dijete treba JASNO i nedvosmisleno znati gdje su one, ako je malo veće trebat će razumjeti i ZAŠTO su one postavljene (kod sasvim malih klinaca nisam se opterećivala da li razumije zašto ne dam da diraju pećnicu, isto kao što nisam mogla dopustiti da na svojoj koži nauče zašto se ne smije istrčavati na cestu).

Tek AKO se dogovorene granice višekratno prekorače, možemo razgovarati o kazni. I to je dobro unaprijed dogovoriti ako se može. A ako osjetimo potrebu da kaznimo dijete, zaista se treba prvo zapitati zna li dijete gdje su granice, zna li zašto su postavljene, zna li kakve su posljedice, a tek onda razmotriti kaznu. Nisam bježala od toga, ali fakat smo to rijetko primjenjivali. Za višekratno ponovljeni prijestup agresije u razredu i neprimjereno ponašanje s prijateljima moj sin je otrpio zabranu odlaska na dječje rođendane u trajanju od 2 mjeseca. Opametilo ga je. Dogovorene kazne su uskrata dolaska/odlaska k prijateljima u trajanju od ... tjedan dana, uskrata računala i to je to.

A dok su bili manji, za udaranje brata ili slične prijestupe kazna je bila najavljena (omiljena igračka u ormar dok se ne pribere - dok su bili manji) i primijenjena možda 2 puta za starijega i malo češće za mlađega. I to je djelovalo. Podizanje glasa - povremeno (ako su se dovodili u opasnost i trebala je hitna intervencija) ali dobro sam pazila da ne prijeđe u naviku (traume iz mog djetinjstva).

I tako... Nema tu jedinstvenih pravila. Na sasvim sitnom uzorku od dva različita djeteta istog spola shvatila sam da metode koje su odlične za jednoga uopčće ne pale kod drugoga. I morala sam se oslanjati na intuiciju, zdravu pamet, metode pokušaja i pogrešaka itd. Ponekad pogodimo, a često promašimo...

Anemona, samo da ti se kažem da iako sam nemali broj puta osvijestila prijelomni utjecaj svojeg raspoloženja na odnos s djecom, još uvijek nisam našla način da se u kritičnoj situaciji resetiram. Znam kako treba biti, ali ne znam kako do toga u konkretnom slučaju doći.

Citiraj:

---

mendula prvotno napisa

Anemona, samo da ti se kažem da iako sam nemali broj puta osvijestila prijelomni utjecaj svojeg raspoloženja na odnos s djecom, još uvijek nisam našla način da se u kritičnoj situaciji resetiram. Znam kako treba biti, ali ne znam kako do toga u konkretnom slučaju doći.

---

Ja se uspijem resetirati doslovno kad imam vremena. Ono vidim da dijete stvara čuda, a ja šizim, nakon 20 minuta mi dođe iz guzice u glavu, pa preokrenemo situaciju na obostranu korist, a u situacijama kad sam u velikoj stisci s vremenom teško.