Isto mislim da osobni odnosi ne bi simjeli kopirati društvene. Često zagovornici kazne, kao argument nude činjenicu da nam društvo funkcionira pomoću sistema kazne. Ja ipak mislim da pojedinac koji je razvio osobnu odgovornost, ne bi trebao imati problema sa prihvaćanjem društvene. Logično je da su društveni odnosi uređeni vanjskim pravilima. Ali u osobnim odnosima, pravila bi trebala dolaziti iz nas samih. I tu je, po meni, odgovor na pitanje što nam ostaje ako se odreknemo kazni, time outa i svakog oblika agresije. Tada smo se odrekli samo metoda, a ostaje nam pristup. Osoban. Ostaje nam da budemo živi model onoga što želimo za našu djecu. Ostaje nam moć (nije neograničena, ali je velika) da kreiramo uvjete koji pogoduju dobrom ponašanju. Ostaje nam njihova želja da surađuju, da poštuju ono što je nama važno. Mogućnost da budemo iskreni pred sobom i pred djecom i da se ne skrivamo iza kojekakvih metoda. Moć, umjesto nadmoći i kontrole... Sigurno ima još par sitnica

Citiraj Lutonjica prvotno napisa Vidi poruku
ali ja sam ta koja ne uspjeva stalno biti dobra i dobro se osjećati LOL
A ovo je istina. I tu je valjda sva istina. Ni meni uvijek ne uspjeva (iako neki tumače da se pokušavam prezentirati drugačije). To što dijete ne želim kažnjavati, ne znači da živimo u neprekidnoj idili. Ima trenutaka kad me hvata očaj. Ali ako znam da se radi o meni, koliko je smisleno kažnjaviti dijete? Čini mi se da se svi možemo složiti oko toga da smo MI ti kojima uvijek ne uspjeva. Zašto onda razgovaramo o tome kakva djetetu treba kazna?