Druga djeco, kako ste?

Citiraj:

---

ivananeda prvotno napisa

Inace, svekiji su izjavili da su za prvo unuce hteli da umru od srece, za drugo su osetili 10 % od srece a trece - pa dan ko i svaki drugi . Bzv ali istinito

---

moja mama je najvise voljela svoje trece unuce :heart:

Citiraj:

---

seni prvotno napisa

nemoj baciti cestitke. :mrgreen:
nije fer prema strijem djetetu. a ako ce vas odnos biti kako treba, mislim da te cestitke mladi nikad nece predbacivati.

---

Citiraj:

---

inace se slazem sa lutonjicom da nema pravila i sa zdenkom da nad tim ne treba previse lamentirati. svaka pozicija u familiji nosi i prednosti i mane

---

slažem se.
ja sam drugo i mogla bih ponešto napisati, ali mislim da bi mogao i moj mlađi brat i starija sestra, pa nema smisla.

imam ih dvoje, velika je dobna razlika među njima.
danas imam kćerine snimke od 1. dana života, prvog osmijeha, prvog koraka (rekoh već, sve uredno do 3. godine života :mrgreen:)...
a sina sam snimila prvi puta za 5. rođendan i to sam zvala prof. fotografa da posnimi rođendan u sat i pol, jer mi nismo imali kameru, bila nam preskupa.
što bih ja sad trebala? gristi se do kraja života jer on ne može vidjeti kako je micao ručicama sa 2 mjeseca? :mrgreen:
imam sve čestitke i telegrame koji su pristigli kada se on rodio, ja sam rođeni sakupljač uspomena... imam puno njegovih likovnih radova iz najranije dobi... imam masu slika, pramen kose, imamo spomenaricu, ali nismo imali kameru! :lol:

Citiraj:

---

ivananeda prvotno napisa

Inace, svekiji su izjavili da su za prvo unuce hteli da umru od srece, za drugo su osetili 10 % od srece a trece - pa dan ko i svaki drugi .

---

Ovo bi mene jako boljelo čuti kao mamu više djece, i kao drugo/treće dijete. Makar možda izrečeno i kao šala.
Zato ponekad treba znati držati jezik za zubima, sjetiti se izreke "šutnja je zlato" :roll:

Inače, na zidu imamo uramljene jednu pored druge četiri slike:
Prvo dijete sa mnom, prvo dijete s tatom, drugo dijete sa mnom, drugo dijete s tatom.

Citiraj:

---

Angie75 prvotno napisa

Za slike iz djetinjstva ne znam što bih rekla jer moji nikad nisu bili sigurni dal je ta beba na slici sestra ili ja :roll:

---

slobodno se smijte, drago mi je da sam vas nasmijala :mrgreen:, ali moram priznati da ja od toga nikad nisam pravila neki big deal, niti sam brojala nekakve čestitke i sl. Stvarno sam se uvijek u obitelji osjećala voljeno i zaštićeno. Ok, morala bih vidjeti jel tako i sa sestrom :unsure:
šalim se, znam da je :mrgreen:

Ja sam mladja. Sestra je starija samo 14 mjeseci, uvijek je bila ljepsa i pametnija, ali mislim da to nije imalo veze s time sta je prva :)

Do sad sam mislila da nemam nikakvih trauma kao mlađe dijete, ali kad malo bolje razmislim oduvijek sam se pitala zašto nemam niti jednu sliku dok sam beba, bar ne s otvorenim očima :mrgreen: , dok je sestrinih masa...idem malo bit u bedu
iako, naravno ista je stvar i kod nas - stariji ima i album i slika i videa i spremljenih uspomena, dok da se mlađi ne bi u tom pogledu osjećao zakinutim znala sam ga po doma slikati i snimati dok sam bila na porodiljskom tako da sad ima slika iz prve godine kolko oćeš - po doma, a kasnije onak na rođendan i božić :lol:

nego
mene više od stava roditelja prema drugom djetetu (to si još i mogu objasniti) nekako brine stav rodbine i prijatelja
naime, prvi se stvarno nadobijao svega i svačega - od rođenja, svakog posjeta, blagdana, rođendana.... - ima toga stvarno puno od baka, deda, ostale rodbine, prijatelja.... za rođenje to je bilo onak slavlje u nastavcima od par dana sad, pa par dana kasnije, uglavnom i feštalo se ko ludo
dok drugog jedva da su došli vidjeti :mrgreen: pokloni su osim što ih je puno manje bili i puno manje raskošni, čak štoviše za razliku od prvoga za rođenje nije ništa dobio ni od mojih niti od MMovih, a fešte uopće nije bilo, čak su mu i rođendani u odnosu na starijeg puno manje posjećeni

naravno da nije do poklona, ali onak pitam se jesu li se to ljudi "ispucali" s prvim ili netko stvarno ima nešto protiv tog djeteta :unsure:
ili smo možda i mi pod teretom dodatnih obveza oko drugog postali nedruželjubivi :mrgreen:...hmmmm
eto meni teme za razmišljanje

Citiraj:

---

Balarosa prvotno napisa

Nemam novaca za psihoterapiju pa liječim neuroze na forumu :mrgreen: Dakle, zanima me, ako se kome da, vi koji ste druga, mlađa djeca, kako ste danas? Osjećate li da vam nešto nedostaje jer ste drugi, što se dobili time što ste mlađi, što zamjerate? Na primjer, banalno nešto. Meni bliska osoba je drugo dijete. I jednom prilikom, kod nekog seljakanja, pojavila se kutija s čestitkama i brzojavima za rođenje starijeg djeteta. Mlađi je pitao gdje je njegova, ali za njega nije bilo ništa i baš mu je bilo krivo. To je bilo prije skoro dvadeset godina. Mi smo za Tinovo rođenje dobili gomilu i čestitki i telegrama, puna ih je kutija. Za Janovo rođenje jedan jedini telegram. Baš od te osobe koja je tražila svoju kutiju. Valjda ga to ipak kopka negdje. Sad mi dođe da sama pošaljem svašta nešto Janu, samo da se ne rastuži jedan dan :)

Imate vi kakvu sličnu priču?
Šifra: ništa me ne smije iznenaditi

---

Pa o čemu brineš?
Mlađi ti je star, koliko vidim 3 mjeseca!
Sve još stigneš nadoknaditi, nadomjestiti,
napraviti nešto jako posebno baš za njega.
Mi smo mlađoj npr. napravili veću feštu za krštenje
nego starijoj.
Ne zato jer smo htjeli da ima "veću" nego smo si je tad
mogli priuštiti. I naravno sukladno tome, mlađa je dobila više poklona.
Ali to uopće nije važno!
Iza mjerenja tko je dobio više ili manje telegrama
ili poklona stoji nešto važnije.

Citiraj:

---

abeja prvotno napisa

Ja sam mladja. Sestra je starija samo 14 mjeseci, uvijek je bila ljepsa i pametnija, ali mislim da to nije imalo veze s time sta je prva :)

---

:lol::lol::lol:

Balarosa, zanimljivo mi je to što pišeš. Ja uvijek prolazim kroz te nekakve faze da mi je netko "draži" od drugih dvoje. Sjećam se, kad sam rodila treće dijete, zaljubila sam se isti tren u njega, bio mi je savršen i automatski mi je zarobio srce. Ono, ljubav na prvi pogled. I baš mi je bilo krivo jer sam se bojala da će mi ovih dvoje starijih biti nekako drugačiji. Onda su njih dvoje došli s tatom u rodilište. Pomislila sam kakva sam ja glupača, ma kako mi je uopće palo napamet da ću ih manje voljeti, činili su mi se tako savršeni, veliki, pametni..totalna ekstaza glede vlastite savršenosti jer sam uspjela roditi i odgojiti savršenu djecu. Sad mi se zna desiti da mi na dane netko od njih bude baš draži od drugih pa nakon par dana netko drugi bude u điru. Ovako to sve zvuči bolesno ali ustvari nije, to je ono-volim ih svih jednako jako ali na drugačiji način. Moji sinovi su moje maze, s njima je uvijek bilo lakše, od početka smo našli zajednički jezik i obožavam ih. Kćer je mala divljakuša, svoja do kraja, testira me svaki dan, stalno i s njom nikako na zelenu granu. Ali ja sam u nju zaljubljena, skroz sam fascinirana i očarana njom, njenim karakterom i njenom ljepotom. Svaki od njih je genijalan na svoj način i volim ih potpuno jednako.

Skroz mi je razumljivo da pišeš to što pišeš jer imaš malu bebu i osjećaji nisu došli na svoje. A doći će

Drugo sam dijete, od 4 komada. Svi imamo po jedan album iz djetinjstva. Mama se ne sjeća kad su kome izbili zubići. Tu smo svi jednaki :)

Ja sam sačuvala te nekakve čestitke za djecu, ali su ih djeca dohvatila i uništila pa je problem riješen.

Slike rijetko izrađujem. Uspomene ne čuvam.

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

što bih ja sad trebala? gristi se do kraja života jer on ne može vidjeti kako je micao ručicama sa 2 mjeseca?

---

i mi imamo takvih nekih "situacija" - al mi nismo nikad ni imali kameru, snimali nas prijatelji, povremeno...

pa kad gledaju i ako se tko upita takvo pitanje - kako sam ja micao rucicama s 2 mjeseca - moj je odgovor: evo, isto ovako! :mrgreen:

mislim - u te su se tri prve godine zivota (kojih se, recimo, ne sjecaju) ionako bavili projektima koji su prilicno jednaki svima njima - usisavali, pentrali se na stolove, kuhali sa svim mogucim kuhinjskim priborom po cijeloj kuci, pravili kolace od blata i slicne genijalnosti... stvarno je, u neku ruku, svejedno jesu li oni na slici ili ne, ne? :mrgreen:

a kad se sad, u "ozbiljnijoj" dobi zapitavaju takva pitanja - ja im kazem - eno ti aparat, snimaj, slikaj, sjeti se sam da treba nesto upamtit za buducnost, pisi dnevnik, radi sto hoces i osjecas da treba... :-D


i jos jednu apropos onog moze li se svih voljet jednako, il netko mora bolje kliknut...

ja ne znam sta bi rekla. meni niti jedno od moje djece nije posebnije kliknulo (a nije da ih nemam :mrgreen:), nit mi je ljepse, pametnije, savrsenije... mozda da probam rodit peto? :mrgreen:

Citiraj:

---

Honey prvotno napisa

Ovo bi mene jako boljelo čuti kao mamu više djece, i kao drugo/treće dijete. Makar možda izrečeno i kao šala.
Zato ponekad treba znati držati jezik za zubima, sjetiti se izreke "šutnja je zlato" :roll:

---

U poverenju-prvo i drugo su moji a roditelji trceg to nisu culi

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Balarosa, zanimljivo mi je to što pišeš. Ja uvijek prolazim kroz te nekakve faze da mi je netko "draži" od drugih dvoje. Sjećam se, kad sam rodila treće dijete, zaljubila sam se isti tren u njega, bio mi je savršen i automatski mi je zarobio srce. Ono, ljubav na prvi pogled. I baš mi je bilo krivo jer sam se bojala da će mi ovih dvoje starijih biti nekako drugačiji. Onda su njih dvoje došli s tatom u rodilište. Pomislila sam kakva sam ja glupača, ma kako mi je uopće palo napamet da ću ih manje voljeti, činili su mi se tako savršeni, veliki, pametni..totalna ekstaza glede vlastite savršenosti jer sam uspjela roditi i odgojiti savršenu djecu. Sad mi se zna desiti da mi na dane netko od njih bude baš draži od drugih pa nakon par dana netko drugi bude u điru. Ovako to sve zvuči bolesno ali ustvari nije, to je ono-volim ih svih jednako jako ali na drugačiji način. Moji sinovi su moje maze, s njima je uvijek bilo lakše, od početka smo našli zajednički jezik i obožavam ih. Kćer je mala divljakuša, svoja do kraja, testira me svaki dan, stalno i s njom nikako na zelenu granu. Ali ja sam u nju zaljubljena, skroz sam fascinirana i očarana njom, njenim karakterom i njenom ljepotom. Svaki od njih je genijalan na svoj način i volim ih potpuno jednako.

Skroz mi je razumljivo da pišeš to što pišeš jer imaš malu bebu i osjećaji nisu došli na svoje. A doći će

---

trina, jako lijep post!
potpis :mama_male_divljakuše: :mrgreen:

abeja :lol:

Citiraj:

---

ivananeda prvotno napisa

U poverenju-prvo i drugo su moji a roditelji trceg to nisu culi

---

To više govori o odnosu između vas odraslih a ne njihovom odnosu prema djeci

Odnosi su isti, a decu vole bas jednako, kako rastu -svako dete diktira odnos . Cak sta vise , moji popiju vise dreke od babe i dede , na treceg nikad nisu ni povisili ton nikad. Inace , za svaki rodjendan -poklone dobiju svo troje . Znaci nema reci da njega manje vole.
Nego , to ti je kao kad isti film gledas vise puta.

Citiraj:

---

abeja prvotno napisa

Ja sam mladja. Sestra je starija samo 14 mjeseci, uvijek je bila ljepsa i pametnija, ali mislim da to nije imalo veze s time sta je prva :)

---

:lol:genijalno

a i to što se ovdje toliko zabavljamo pokazuje da se ne radi o stvarnim i ozbiljnim traumama, više o onom - "ček, ček, kad malo razmislim - i meni je smetalo ovo ili ono...."
Ako je sve ostalo bilo u redu, ako nema neke patologije u obitelji, to stvarno spada u normalne stvari odrastanja, redoslijed rođenja donosi i svoje okolnosti sa sobom.
I za utjehu, Balarosa, još nisam čula da je netko (od djece) išao kod psihijatra zbog nedostataka telegrama prilikom rođenja:lol:

Citiraj:

---

Deaedi prvotno napisa

Pa znas kako se kaze: Prvom djetetu smo slikali prvi smjesak, prvi zubic, prvi korak...Trecem smo slikali samo kukove.

---

Ja nijednom djetetu nisam slikala kukove. Nemajka. :mrgreen:

Ja sam mlađa, imam stariju seku. Traume imam samo od rabljene odjeće koju sam vječito nasljeđivala :lol:. I dan danas mi non stop donosi svoje rabljene stvari......

Lara ima svoju kutiju u koju skupljamo čestitke i sl. uspomene. Njoj smo morali kupiti još jednu i onda skužili da je Lovrina doslovna prazna. Baš me to ražalostilo. Imala sam feeling da on kao drugi nije toliko "bitan". Nasljeđuje njezine igračke, knjigice, al hvala bogu odjeću ne može :-).

Citiraj:

---

Nena-Jabuka prvotno napisa

:lol:genijalno

a i to što se ovdje toliko zabavljamo pokazuje da se ne radi o stvarnim i ozbiljnim traumama, više o onom - "ček, ček, kad malo razmislim - i meni je smetalo ovo ili ono...."
Ako je sve ostalo bilo u redu, ako nema neke patologije u obitelji, to stvarno spada u normalne stvari odrastanja, redoslijed rođenja donosi i svoje okolnosti sa sobom.

---

E, ovo me podsjetilo što sam još htjela napisati, vezano uz ovaj post od magriz:

Citiraj:

---

magriz prvotno napisa

nisam ni drugo, nego treće dijete. i to ono koje se zalomilo nakon puno godina. (bit će sistemom vadi ga van)
i ne, nemam trauma. uopće :mrgreen:
sestrine dječje mazarije vise uramljene. bratov drveni brodić visi na zidu. a mojih slika (čak niti jedna nagrađena) nema nigdje.
sestrini kovrčavi uvojci su brižno spremljeni, kao i bratov čuperak, prve naočale i prva kravata. moje slamnate dlake ćame ćekajući u nekoj kutiji
i iako sam najmlađa, i razmažena, uvijek se znalo da je sestra tatina mezimica, brat mamin sin, a ja ono valjda svačija ili ničija

e zato imam jedno dijete

---

Nije to baš ni bez traume, ako se ovako velike odluke donose na temelju toga što ti nitko ne čuva pramen kose. Dobro, jasno mi je da se vjerojatno ne radi samo o tome, ali ipak ima upliva. I može se nekome sa strane činiti beznačajno, ali onome tko to proživljava i nije tako banalna stvar. Imam i ja sličan primjer. Prvo sam dijete, ali isto zalomljeno. A u jednoj epizodi Dinastije :penzionerka: je Lindsay optužila mamu Claudiu da su se ona i tata vjenčali samo zbog nje. NIje da je Dinastija presudila, pomogle su neke druge stvari u mojoj obitelji, ali nema šanse da bih se ja ikad udala trudna. Otkako sam postala svjesna kako to ide s djecom i brakom sam bila vrlo odlučna da ću, ako ostanem trudna neudata, ili pobaciti ili imati dijete sama. Ali da će se meni dijete pitati jesam li se udala samo zbog njega, nikad. Srećom, nikad nisam morala testirati tu svoju odluku. Znam da je glupo, ali koliko se još takvih gluposti krije po tuđim glavama.

Citiraj:

---

Nena-Jabuka prvotno napisa

i shvatiti da roditelji, postupili ovako ili onako, uvijek u očima djece nešto pogriješe.

---

Ovo si ponavljam kad mi ne ide - "što se živciram, ionako ću za sve biti kriva" :mrgreen:

ma naravno da moje djetinjstvo nije utjecalo na moju odluku da imam samo 1 dijete. više je tu želja, pozdrava, stanja i mogućnosti
ali da je lako "zaboraviti" na mlađe dijete, je. i kad god da se roditelji osvjeste i počnu to korigirati, biti će bolje

Ja jesam drugo dijete, ali brat me obožavao, bili smo kao blizanci (18 mjeseci razlika). Mogla sam biti danima, pa i tjednima bez mame i tate (npr. kod bake), ali bez njega ne. Sve što pamtim iz djetinjstva su naše zajedničke uspomene. Ne mogu se sjetiti niti jedne situacije u kojoj bih bila ljubomorna. On je bio dobar sportaš, ja sam bila bolja u školi. Niti sam ja htjela u sport niti je on htio na faks. Zadovoljna sam kako je sve ispalo. I da, upravo zato sam htjela djecu sa malom razlikom, da im bude tako dobro kao nama. :-)

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

Citiraj:

---

seni prvotno napisa

nemoj baciti cestitke. :mrgreen:
nije fer prema strijem djetetu. a ako ce vas odnos biti kako treba, mislim da te cestitke mladi nikad nece predbacivati.

---

slažem se.
ja sam drugo i mogla bih ponešto napisati, ali mislim da bi mogao i moj mlađi brat i starija sestra, pa nema smisla.

---

Baš sam mislila da sam sve probleme riješila pa me mudrosti forumske sabotiraju, sad moram opet ispočetka razvijati strategiju :mrgreen:

Citiraj:

---

mendula prvotno napisa

Ili nemoj ništa reći i ne opterećuj se.
Ne ispravljaj ono što se ne može ispraviti, ne može se mlađi roditi prije starijeg i ne može dobiti sve ono što je dobio stariji kad/jer je bio jedinac. I gotovo. Tvoje samo-opterećivanje i samo-opravdavanje neće ima pomoći, samo će im ukazati da je to problem s kojim se teško nosiš. Počet će gledati, brojati, pratiti i patiti skupa s tobom a niš se neće popraviti. Gubljenje vremena... Prebaci fokus na pozitivu.

---

Znam ja da se ne bi smjela opterećivati, ali kad ne mogu. Iako je već sad puno bolje nego na početku kad sam sve odmjeravala... i bojala se tepati bebi da stariji ne bi čuo, i grizla se jer se nisam mogla igrati s T. jer je J. cijelo popodne provodio dojeći. Nadam se da je Trina u pravu u onom svom prekrasnom postu i da će se to i dalje popraviti. Do onda, prorađujem sve ovdje :mrgreen:

apropos slika i albuma: Moje obje cure imaju svaka svoje albume od rođenja, krštenja i prikupljene čestitke uvezane satenskom mašnom. No, moja starija curka je izjavila da nema to nikakve veze jer o njoj postoji i knjiga. "Mama je napisala knjigu kako sam se ja rodila" , nije knjiga, nego je priča ali jest objavljena u jednoj knjizi.
Kako reče Lutonjica, naći će se već nešto.

mlađoj dugujem priču

Ja sam mlađa, imam sestru stariju od mene 4,5 godine. Što se tiče slika, imamo ih skoro pa isti broj, svaka ima svoj album od rođenja pa do školskih dana. Uvijek mi je sestra bila podrška, ona je bila "dijete za poželjeti" a ja "mala fakinka" pa smo se valjda zato oduvijek dobro slagale.
Danas ona ima tri prekrasna sina a ja predivnu kćer, odnos nam je ,pa čak mogu reći savršen, djeca nam se super slažu, viđamo se jako često, smijemo svojim nekim pričama, forama, djeca nas znaju čudno gledati jer se ponašamo kao da smo i mi sami djeca. Ali najbitnije od svega je to što znam da je ona tu za mene, kao i ja za nju, od čuvanja klinaca jedna drugoj, do razgovora razno raznih, poznajemo se toliko dobro da kada se vidimo znamo kakvog je ona druga raspoloženja.