Pa znas kako se kaze: Prvom djetetu smo slikali prvi smjesak, prvi zubic, prvi korak...Trecem smo slikali samo kukove.
 |
|||
|
|
|||
Pa znas kako se kaze: Prvom djetetu smo slikali prvi smjesak, prvi zubic, prvi korak...Trecem smo slikali samo kukove.
nisam ni drugo, nego treće dijete. i to ono koje se zalomilo nakon puno godina. (bit će sistemom vadi ga van)
i ne, nemam trauma. uopće
sestrine dječje mazarije vise uramljene. bratov drveni brodić visi na zidu. a mojih slika (čak niti jedna nagrađena) nema nigdje.
sestrini kovrčavi uvojci su brižno spremljeni, kao i bratov čuperak, prve naočale i prva kravata. moje slamnate dlake ćame ćekajući u nekoj kutiji
i iako sam najmlađa, i razmažena, uvijek se znalo da je sestra tatina mezimica, brat mamin sin, a ja ono valjda svačija ili ničija
e zato imam jedno dijete
prva pomisao kad sam pročitala naslov je rečenica koju moja mama i danas počesto ponovi - vi ste mi jednaki ko dva oka u glavi i tako vas jednako i volim
i tako i jeste
ja bas nemam nekih trauma, razlika je 6 godina. meni je uvijek bilo zao sto sam rodena u ljeto, pa onda nije bio nikad rodendan neko veliko slavlje kao kod sestre koja je rodena u 11.mjesecu. al to nema veze s redoslijedom rodenja.
meni je u svari uvijek bilo drago sto sam mlada, sestra mi je do nekog doba bila vazna, negdje u pubertetu sam odlucila da vise nije, jer me znala malo previse iskoristavat.
cinjenica je da su njoj i mama i tata puno vise omogucili i pomagali s djecom recimo, ali samo zato sto ona voli iskoristavat ljude, kao sto sam vec spomenula, meni neke stvari ne dolaze u obzir.
istina je ovo za izlaske, ona je dugo imala izlaz do pola 11, a ja odmah valjda krenula do ponoci. ali to je tako. mislim da je i moja mama imala vise povjerenja u mene. mene je cak u jednom razdoblju tjerala van
ma, sve ima svoje mane i prednosti, treba se naucit nosit s tim, to i je bit odrastanja. imam osjecaj da moja sestra nije jos nadrasla svoje prvenstvo i moj dolazak na svijet pa se to svakako manifestira. kako moji roditelji bas i nisu bili neki diplomati, nisu joj bas pomogli u tome da se ne osjeti zakinuta mojim rodenjem. eto, moze se to i tako gledati, da su stariji uvijek zakinuti, jer su izgubili onu paznju prvog i jedinog djeteta, a neki se zbog nekih okolnosti nikad s time ne pomire.
Ja sam najstarija, pa samim time i najpametnija i najbolja i naj... deblja.Sestra je dobro, samo ponekad jauce da njezinih slika nema ni upola koliko mojih. Ali to nije samo zbog (prava) prvenstva, podosta toga je utjecalo na taj dio price. Bratovih slika vjerojatno ima najvise. On je najmladji, rodjen kad smo nas dvije vec dobro (po)odrasle pa je iznova bio 'zanimljiv', a i tehnologija je bila dostupnija.
Mislim da nijedno nema traume iz djetinjstva i moram priznati da nikad nisam primijetila da netko nekog voli vise ili manje.
Druga sam po redu. Sestra je starija 8 godina. Slika imamo podjednako, samo što su moje pretežno u boji.
Sve drugo je prilično različito. Prema meni su se previše zaštitnički odnosili (pogotovo tata), i tako mi napravili medvjeđu uslugu.
Sestra mi je godinama bila kao druga mama, a i danas kad imamo djecu istih godina mi je neka vrsta autoriteta. U pozitivnom smislu.
Kao tinejđerici mi je bilo neusporedivo lakše. Dok je ona u doba faxa morala doma biti do 11, ja sam sa 16 dovodila doma dečka i sa 19 se udala i rodila prvo dijete.Naravno da sam prvo nju obavijestila da sam u drugom stanju i da je ona bila zadužena prenjeti roditeljima sretne vijesti. Srećom, za dva mjeseca mi se je pridružila pa su nam sinovi vršnjaci.
Što se tiče moje djece, tu sam poput većine. Sin ima dva ogromna albuma samo do druge godine, a kćer ima također puno slika, ali nisu tako revnosno složene. Još jedan kamen spoticanja je i ta famozna radosnica koju smo kupili za prvo dijete, a za drugo se nismo ni sjetili.
Doduše, ni tu prvu nismo baš do kraja popunili, ali mi se svejedno svaki put nabije na nos kad mlađoj dami nije nešto po volji.
Još moram dodati da sam ja za svog tatu još i dan danas sa punih 39godina mala i neozbiljna, a sestra je valjda odrasla sa svojih 8...onog dana kad sam se ja rodila. E, tu se trudim da ne ponovim istu grešku sa vlastitom djecom, iako nije uvijek lako.
ne znam ni otkud da započnem...
ja sam srednje dijete, imam stariju sestru i mlađeg brata
beat that
svatko to gleda iz svog ugla...ja sam srednje dijete pa imam frustracije i od starije i od mlađeg
Slika također nemam, sestru su slikavali jer je prva, a brata jer je muško nakon 9 godina.
Svom drugom djetetu slikam i zube i kukove, ali gdje je to od ona 4 albuma starije...
Ova rečenica me baš pogodila. Te razlike između mene i brata koje realno jesu, a i nisu postojale, je nešto što mene podsvjesno muči i puno puta isto tako pomislim da je najbolje da imam samo jedno.magriz prvotno napisa
nisam ni drugo, nego treće dijete. i to ono koje se zalomilo nakon puno godina. (bit će sistemom vadi ga van)
i ne, nemam trauma. uopće
sestrine dječje mazarije vise uramljene. bratov drveni brodić visi na zidu. a mojih slika (čak niti jedna nagrađena) nema nigdje.
sestrini kovrčavi uvojci su brižno spremljeni, kao i bratov čuperak, prve naočale i prva kravata. moje slamnate dlake ćame ćekajući u nekoj kutiji
i iako sam najmlađa, i razmažena, uvijek se znalo da je sestra tatina mezimica, brat mamin sin, a ja ono valjda svačija ili ničija
e zato imam jedno dijete
Vidim da brat nema tih problema, on ih ima troje.
Apropo slika, nemam ih nego možda 10-ak svojih, sestra ih ima valjda 5-6 puta više. Ali nemam neku potrebnu slikavat Š, zapravo mi je to često tlaka, ali zato je moja sestra napravila već 20 albuma njegovih fotki, svaki put kad je s njim imamo photosession. Doduše ona nema djece. Bojim se pomisliti koliko bi bilo albuma da ima!!!
Ja sam mlađa, imam brata starijeg tri godine. I ja sam ona pametnija, samostalnija, emotivno stabilnija i bolja
On je materina maza, kako joj se sa tri godine drža za veštu, tako je i sad.
Slika iz djetinjstva nemam previše, imam onih iz škole što smo morali imati, brat ima. Jedino se na di kojoj vidim i ja, ono kad su slikali da se vidi kako je on postao stariji brat
Za slike iz djetinjstva ne znam što bih rekla jer moji nikad nisu bili sigurni dal je ta beba na slici sestra ili ja
Angie sad si ipak ispred umiljate
Angie sad si ipak ispred umiljate
definitivno
ok, moram vam ovo reć.
kad sam rodila M, poslala sam mami poruku slijedećeg sadržaja:
"M nije tako lijepa kakav je bio J - smežurana je, crvena i jako jako dlakava"
:sram:
još ju ima u mobitelu
kao opravdanje samo bih rekla da me je ta dlakavost užasno iznenadila, po leđima, po ušima, svugdje je bila dlakava. a J nit jedne dlake, jedva je trepavice imao.
Ništa nisi naučila na onom topicu o tome kako sve zauvijek ostaje na netu... i kad mala M. jednog dana naleti na ovo, tko će plaćat psihijatra?
Inače, i T. i J. su bili ovako dlakavi, MM i ja smo neko brijanje spominjali
Edit: T. i J., ako ovo čitate, mama se samo šali, bili ste najljepše dlakave bebe na svijetu.
Posljednje uređivanje od Balarosa : 17.02.2011. at 11:47
Meni je prijateljica prije par mjeseci dala jednu fotografiju s dvije bebe... i ja joj to vraćam, što će mi... nakon pola sta ubjeđivanja da je jedna beba Tin kao jednogodišnjak sam ju ipak uzela, iako još skroz ne vjerujemZa slike iz djetinjstva ne znam što bih rekla jer moji nikad nisu bili sigurni dal je ta beba na slici sestra ili ja
Za slike iz djetinjstva ne znam što bih rekla jer moji nikad nisu bili sigurni dal je ta beba na slici sestra ili ja
ja sam mlađa, mislim da sam bolje prošla jer je ona probijala led, a i rat je bio kad je bila u pubertetu pa je silom prilika morala i brinuti o meni (6,5 godina razlike). možda me zapravo mrzi
danas nam je odnos ok, ali nikad bajan jer smo jako različite naravi. ona pak meni puno toga predbacuje. a što ću kad sam se ja uvijek znala izboriti za sebe više nego ona.
MM je iz velike obitelji, drugi po redu. ne bih rekla da ima ikakve traume od toga, ali zanimljivo je to da često poludi kad ja hoću M obući u nešto malo manje sačuvano, onako za po doma. on je uvijek sve naslijeđivao i patio za tim da se nešto baš njemu kupi.
primjetila sam to i kod mog nećaka, tipa zašto seka dobiva novi bicikl a ja opet njezin stari
zato ćemo mi drugom djetetu kupiti polovno na burzi a ovo od M prodati i sve 5
ja sam mlada, znam da sestrinih slika ima milion dok je bila beba, moja prva slika je kad sam imala oko godinu dana, u nekoj pozadini pokusavam hodati
nema sanse da fulam svoju djecu, f ima specificne boje a k specifican nos, znala bi ih i zatvorenih ociju prepoznat.
a sestra.. ja mislim da je ona imala (ima) neke privilegije jer je karakterno slicna starom, a ona vjerojatno misli da sam ja bolje prosla jer su se za mene uvijek svi brinuli
Meni se čini da je ovo više iznimka nego pravilo. Odnosno, ja mogu povjerovati da roditelj voli jednako oba djeteta, ali logično je da mu se jedno više sviđa, da ti jedna osobnost više paše. Ja sam uvijek bila tatina, mi smo bili nekako par, završavali rečenice, razumjeli smo se... odnos s mamom nikad nije bio tako lagan. I jednostavno znam da je njoj brat draži, ugodniji, no nije mi to neka strašno velika stvar. Bila mi je povremeno, u "nježnim" godinama, no sve skupa mislim da njoj ta spoznaja, ako si ju priznaje, pada teže nego meni. Ipak, valjda i to nosi svoje posljedice jer ja sam oduvijek željela imati samo mušku djecu, baš zato da izbjegnem taj komplicirani majka-kći odnos koji se u mojoj obitelji prenosi s koljena na koljeno.prva pomisao kad sam pročitala naslov je rečenica koju moja mama i danas počesto ponovi - vi ste mi jednaki ko dva oka u glavi i tako vas jednako i volim
i tako i jeste
I još sam htjela dodati jednu stvar. Većina nas ovdje još uvijek ima relativno malu djecu. Lako ih je voljeti sad, s tim ručicama i obrazima, dok te gledaju ogromnim očima, dok ste jedno drugom svemir i najgora stvar je što je udario L. u vrtiću ili kaže bljak na ručak. No koliko će tko biti simpatičan kad, ne znam, spava s prijateljevom ženom ili se ulizuje šefu ili skrivi prometnu. A griješit će sigurno. I vjerojatno neće griješiti na iste načine i vjerojatno nam je nešto prihvatljivije pa nam je time i ta osoba bliža.
Balarosa, i ja o tome često razmišljam.
uf, i jaa nemam tih osjećaja iz djetinjstva jer smo sestra i ja nevjerojatno slične
naročito jer mi se već sad čini da smo M (žensko) i ja totalno dva suprotna karaktera. a s J se lako dogovorim. i koliko god me znaju oboje iživcirat, M me zna stvarno iz cipela izbacit. i paše mi njegov "lagan" karakter. ja vaga, on blizanac
ali, ako stvari i ostanu ovakve kakve jesu, ne bih rekla da će mi on biti bliži, bez obzira na različitost. jer s druge strane mogu reć da se već sad divim nekim njenim karakternim osobinama koje ni ja ni on nemamo. a uostalom, ako mogu biti bliska s mm-om, a nemamo veze s vezom, onda ću valjda biti bliska i s mojom M
ubola si me s ovom bliskošću jer mi je to užasno važno, najvažnije, da budemo bliski, svi zajedno, i on i ona, i mi s njima i njihovim familijama. mislim da bi mi najveća kazna bila da nemamo bliski odnos.
Mene je to mučilo svjesno. Ja dugo nisam htjela drugo dijete jer mi izgleda nemoguće voljeti ih jednako. Onda sam, malo zbog pritiska muža, a malo gledajući svog tatu koji je jedinac, odlučila, onako racionalno:"Dobro, imat ćemo dvoje, zdravije je, samo da se psihički pripremi." Pazi, zdravije je za Tina, kao da je to drugo dijete neki dodatak njemu, nešto za ispomoć. A onda me nakon nekog vremena baš lupila čežnja za drugim djetetom, baš sam to željela, onako, iznutra, neopisivo. I evo ga, tu je, skroz drugačiji od Tina, sve od poroda do načina na koji se budi. I ljubav drugačija, nemjerljiva, ne mogu ih usporediti. I hrpu puta sam čitala teme slične ovoj, o tome kako voljeti drugo dijete i hrpe mama kako pišu kako ima mjesta i ljubavi. I nikad nisam stvarno povjerovala i mislim da isto tako nitko neće meni stvarno povjerovati.Ova rečenica me baš pogodila. Te razlike između mene i brata koje realno jesu, a i nisu postojale, je nešto što mene podsvjesno muči i puno puta isto tako pomislim da je najbolje da imam samo jedno.nisam ni drugo, nego treće dijete. i to ono koje se zalomilo nakon puno godina. (bit će sistemom vadi ga van)
i ne, nemam trauma. uopće
sestrine dječje mazarije vise uramljene. bratov drveni brodić visi na zidu. a mojih slika (čak niti jedna nagrađena) nema nigdje.
sestrini kovrčavi uvojci su brižno spremljeni, kao i bratov čuperak, prve naočale i prva kravata. moje slamnate dlake ćame ćekajući u nekoj kutiji
i iako sam najmlađa, i razmažena, uvijek se znalo da je sestra tatina mezimica, brat mamin sin, a ja ono valjda svačija ili ničija
e zato imam jedno dijete
No da mislim da će biti razlika i da će oni ponekad osjećati da sam više na jednoj ili drugoj strani, sigurna sam da hoće. Voljela bih da mogu spasiti što se spasiti da
¸
Imala sam još svašta nešto za napisati, ali sam pozaboravljala, a ionako sam lagano odlutala...
Ajde Balarosa daj nam adresu da mu nešto pošaljemo, jadničku
Ja bih na tvom mjestu teška srca bacala čestitke, sačuvala bih bar one od najdražih ljudi. A za mlađeg sigurno imaš što čuvati, poneku čestitku za rođendan, crteže, čarapice, razvij koju fotografiju i napravi svakom njegovu kutiju.
Vjerojatno će oba dva na kraju misliti da su lošije prošli, kako to već biva, to ionako ne možeš spriječiti. ALi ti pripremi dokazni materijal
A ništa Balarosa, budemo su složile nas par, pa pošaljemo nekoliko čestitki. Koliko cca trebaš, da opet ne pretjeramo?
Jeste izuzetak/iznimka. Zato sam i napisala. Mi smo valjda AP odgojeni kad AP nije imao ni ime :nemam pojma:
Sjećam se da sam kao curetak šizila na mamino "pusti ga on je mali", kad on uzme nešto moje, ali mi je ubrzo postalo svejedno. Drugačiji smo i karakterom i navikama (a i pol je drugi
Imam ja recept - selidba! Mi nismo selili, ali smo samo razmještali dječju sobu (selili ormare i krevete), pa su čestitke i druga krama tom prigodom otišle u podrum (uglavnom od vjenčanja, ali bilo je i od rođenja djece), a prva slijedeća štacija je kontejner. Sad si mislim da sam ih mogla i odmah baciti. Nije da mi je baš stalo.... Isto tak eliminiram i njihove umjetnosti (imam jedan registrator s najnaj radovima, ali to je stvarno odabrano, od svakog par crteža i prva školska bilježnica i to je to). Ne treba sve čuvati... Kapa dolje mojoj svekrvi koja uredno baca i stare fotografije (ostavlja samo probrano) jer se od količine često ne vidi kvaliteta.
Mislim da ćeš najbolje napraviti ako ne napraviš ništa.Voljela bih da mogu spasiti što se spasiti da
Jednostavno voli svoju djecu jednako. Priznaj i sebi i njima da ti je u jednom trenutku jedan lakši/draži/bliži. Pa onda pošteno, kad ti je drugi takav, opet reci naglas.
Ili nemoj ništa reći i ne opterećuj se.
Ne ispravljaj ono što se ne može ispraviti, ne može se mlađi roditi prije starijeg i ne može dobiti sve ono što je dobio stariji kad/jer je bio jedinac. I gotovo. Tvoje samo-opterećivanje i samo-opravdavanje neće ima pomoći, samo će im ukazati da je to problem s kojim se teško nosiš. Počet će gledati, brojati, pratiti i patiti skupa s tobom a niš se neće popraviti. Gubljenje vremena... Prebaci fokus na pozitivu.
nemoj baciti cestitke.
nije fer prema strijem djetetu. a ako ce vas odnos biti kako treba, mislim da te cestitke mladi nikad nece predbacivati.
btw. ja sama drugo dijete. privilegirano. mojoj seki je iz puno razloga bilo teze.
mm je prvo dijete. neprivilegirano. cijeli su mu zivot "kratili" glavu, da se mlade dijete ne bi osjecalo manje vrijednim. mislim da im to nije nikad oprostio.
inace se slazem sa lutonjicom da nema pravila i sa zdenkom da nad tim ne treba previse lamentirati. svaka pozicija u familiji nosi i prednosti i mane.
Ja sam mladje dete, sestra mi je uvek bila zastitnica, roditelji me nisu ni osetili- samo me njoj predali.
Ona me naucila slovima , brojevima, kuvanju , zivotu.
Uvek tolerantna, nikad svadje , nikad ljutnje, jos sam ja znala biti ljubomorna -stidim se.
Mislim da sam bolje prosla nego ona u zivotu- i krivo mi je zbog toga, stvarno nije pravedno.
Inace, svekiji su izjavili da su za prvo unuce hteli da umru od srece, za drugo su osetili 10 % od srece a trece - pa dan ko i svaki drugi . Bzv ali istinito
Pokrenula sam topic da mi izliječite neuroze, a ne da ih produbite!
odvalila sam i na ostatak postova, a umiljata.
To je stvarno realnost glede praktične strane s drugom djecom (neizrađivanje slika, ljudi zaborave da si rodila pa ne čestitaju, ne kupuju ništa), samo što to dijete ne može racionalizirati pa mu ostanu traume.
Ja sam izradila fotke, ispunila spomenare ispunila i s prvim i drugim djetetom , a kad je neki dan crknuo hard disk na compu, preplavio me užas - jer nemam nijednu izrađenu fotku s trećim djetetom.
Imamo nešto printano na papiru na poslu, ali iz foto radnje ništa- ko da se nije ni rodilo, užas!
Naravno da to nema veze s osjećajima roditelja,
za trećim sam djetetom tek potpuno starački poludila, samo se radi o nedostatku vremena, premalo usredotočenosti na te stvari.
Al' evo moram i to obaviti, kad vidim šta to prouzrokuje.
A što se mene tiče, najstarija sam,
imala sam osjećaj da se sestru uvijek hvali kako je zgodnija,
mislila sam da ju svakako više vole, to obavezno,
ona je pak mislila da mene više hvale jer sam pametnija i sl. ,
ali također me više vole itd.
Kasnije se izrodilo još nešto djece
a mogli smo jednostavno i prerasti te gluposti
i shvatiti da roditelji, postupili ovako ili onako, uvijek u očima djece nešto pogriješe.
moja mama je najvise voljela svoje trece unuce
nemoj baciti cestitke.
nije fer prema strijem djetetu. a ako ce vas odnos biti kako treba, mislim da te cestitke mladi nikad nece predbacivati.slažem se.inace se slazem sa lutonjicom da nema pravila i sa zdenkom da nad tim ne treba previse lamentirati. svaka pozicija u familiji nosi i prednosti i mane
ja sam drugo i mogla bih ponešto napisati, ali mislim da bi mogao i moj mlađi brat i starija sestra, pa nema smisla.
imam ih dvoje, velika je dobna razlika među njima.
danas imam kćerine snimke od 1. dana života, prvog osmijeha, prvog koraka (rekoh već, sve uredno do 3. godine života
a sina sam snimila prvi puta za 5. rođendan i to sam zvala prof. fotografa da posnimi rođendan u sat i pol, jer mi nismo imali kameru, bila nam preskupa.
što bih ja sad trebala? gristi se do kraja života jer on ne može vidjeti kako je micao ručicama sa 2 mjeseca?
imam sve čestitke i telegrame koji su pristigli kada se on rodio, ja sam rođeni sakupljač uspomena... imam puno njegovih likovnih radova iz najranije dobi... imam masu slika, pramen kose, imamo spomenaricu, ali nismo imali kameru!
Posljednje uređivanje od AdioMare : 17.02.2011. at 14:39
Ovo bi mene jako boljelo čuti kao mamu više djece, i kao drugo/treće dijete. Makar možda izrečeno i kao šala.
Zato ponekad treba znati držati jezik za zubima, sjetiti se izreke "šutnja je zlato"
Inače, na zidu imamo uramljene jednu pored druge četiri slike:
Prvo dijete sa mnom, prvo dijete s tatom, drugo dijete sa mnom, drugo dijete s tatom.
slobodno se smijte, drago mi je da sam vas nasmijalaZa slike iz djetinjstva ne znam što bih rekla jer moji nikad nisu bili sigurni dal je ta beba na slici sestra ili ja
šalim se, znam da je
Ja sam mladja. Sestra je starija samo 14 mjeseci, uvijek je bila ljepsa i pametnija, ali mislim da to nije imalo veze s time sta je prva
Posljednje uređivanje od abeja : 17.02.2011. at 15:01
Do sad sam mislila da nemam nikakvih trauma kao mlađe dijete, ali kad malo bolje razmislim oduvijek sam se pitala zašto nemam niti jednu sliku dok sam beba, bar ne s otvorenim očima
iako, naravno ista je stvar i kod nas - stariji ima i album i slika i videa i spremljenih uspomena, dok da se mlađi ne bi u tom pogledu osjećao zakinutim znala sam ga po doma slikati i snimati dok sam bila na porodiljskom tako da sad ima slika iz prve godine kolko oćeš - po doma, a kasnije onak na rođendan i božić
nego
mene više od stava roditelja prema drugom djetetu (to si još i mogu objasniti) nekako brine stav rodbine i prijatelja
naime, prvi se stvarno nadobijao svega i svačega - od rođenja, svakog posjeta, blagdana, rođendana.... - ima toga stvarno puno od baka, deda, ostale rodbine, prijatelja.... za rođenje to je bilo onak slavlje u nastavcima od par dana sad, pa par dana kasnije, uglavnom i feštalo se ko ludo
dok drugog jedva da su došli vidjeti
naravno da nije do poklona, ali onak pitam se jesu li se to ljudi "ispucali" s prvim ili netko stvarno ima nešto protiv tog djeteta
ili smo možda i mi pod teretom dodatnih obveza oko drugog postali nedruželjubivi
eto meni teme za razmišljanje
Pa o čemu brineš?Nemam novaca za psihoterapiju pa liječim neuroze na forumu
Imate vi kakvu sličnu priču?
Šifra: ništa me ne smije iznenaditi
Mlađi ti je star, koliko vidim 3 mjeseca!
Sve još stigneš nadoknaditi, nadomjestiti,
napraviti nešto jako posebno baš za njega.
Mi smo mlađoj npr. napravili veću feštu za krštenje
nego starijoj.
Ne zato jer smo htjeli da ima "veću" nego smo si je tad
mogli priuštiti. I naravno sukladno tome, mlađa je dobila više poklona.
Ali to uopće nije važno!
Iza mjerenja tko je dobio više ili manje telegrama
ili poklona stoji nešto važnije.
Ja sam mladja. Sestra je starija samo 14 mjeseci, uvijek je bila ljepsa i pametnija, ali mislim da to nije imalo veze s time sta je prva
Balarosa, zanimljivo mi je to što pišeš. Ja uvijek prolazim kroz te nekakve faze da mi je netko "draži" od drugih dvoje. Sjećam se, kad sam rodila treće dijete, zaljubila sam se isti tren u njega, bio mi je savršen i automatski mi je zarobio srce. Ono, ljubav na prvi pogled. I baš mi je bilo krivo jer sam se bojala da će mi ovih dvoje starijih biti nekako drugačiji. Onda su njih dvoje došli s tatom u rodilište. Pomislila sam kakva sam ja glupača, ma kako mi je uopće palo napamet da ću ih manje voljeti, činili su mi se tako savršeni, veliki, pametni..totalna ekstaza glede vlastite savršenosti jer sam uspjela roditi i odgojiti savršenu djecu. Sad mi se zna desiti da mi na dane netko od njih bude baš draži od drugih pa nakon par dana netko drugi bude u điru. Ovako to sve zvuči bolesno ali ustvari nije, to je ono-volim ih svih jednako jako ali na drugačiji način. Moji sinovi su moje maze, s njima je uvijek bilo lakše, od početka smo našli zajednički jezik i obožavam ih. Kćer je mala divljakuša, svoja do kraja, testira me svaki dan, stalno i s njom nikako na zelenu granu. Ali ja sam u nju zaljubljena, skroz sam fascinirana i očarana njom, njenim karakterom i njenom ljepotom. Svaki od njih je genijalan na svoj način i volim ih potpuno jednako.
Skroz mi je razumljivo da pišeš to što pišeš jer imaš malu bebu i osjećaji nisu došli na svoje. A doći će
Drugo sam dijete, od 4 komada. Svi imamo po jedan album iz djetinjstva. Mama se ne sjeća kad su kome izbili zubići. Tu smo svi jednaki
Ja sam sačuvala te nekakve čestitke za djecu, ali su ih djeca dohvatila i uništila pa je problem riješen.
Slike rijetko izrađujem. Uspomene ne čuvam.
i mi imamo takvih nekih "situacija" - al mi nismo nikad ni imali kameru, snimali nas prijatelji, povremeno...
pa kad gledaju i ako se tko upita takvo pitanje - kako sam ja micao rucicama s 2 mjeseca - moj je odgovor: evo, isto ovako!
mislim - u te su se tri prve godine zivota (kojih se, recimo, ne sjecaju) ionako bavili projektima koji su prilicno jednaki svima njima - usisavali, pentrali se na stolove, kuhali sa svim mogucim kuhinjskim priborom po cijeloj kuci, pravili kolace od blata i slicne genijalnosti... stvarno je, u neku ruku, svejedno jesu li oni na slici ili ne, ne?
a kad se sad, u "ozbiljnijoj" dobi zapitavaju takva pitanja - ja im kazem - eno ti aparat, snimaj, slikaj, sjeti se sam da treba nesto upamtit za buducnost, pisi dnevnik, radi sto hoces i osjecas da treba...
i jos jednu apropos onog moze li se svih voljet jednako, il netko mora bolje kliknut...
ja ne znam sta bi rekla. meni niti jedno od moje djece nije posebnije kliknulo (a nije da ih nemam
U poverenju-prvo i drugo su moji a roditelji trceg to nisu culiOvo bi mene jako boljelo čuti kao mamu više djece, i kao drugo/treće dijete. Makar možda izrečeno i kao šala.
Zato ponekad treba znati držati jezik za zubima, sjetiti se izreke "šutnja je zlato"
trina, jako lijep post!
potpis :mama_male_divljakuše:
abeja
To više govori o odnosu između vas odraslih a ne njihovom odnosu prema djeci
Odnosi su isti, a decu vole bas jednako, kako rastu -svako dete diktira odnos . Cak sta vise , moji popiju vise dreke od babe i dede , na treceg nikad nisu ni povisili ton nikad. Inace , za svaki rodjendan -poklone dobiju svo troje . Znaci nema reci da njega manje vole.
Nego , to ti je kao kad isti film gledas vise puta.
Ja sam mladja. Sestra je starija samo 14 mjeseci, uvijek je bila ljepsa i pametnija, ali mislim da to nije imalo veze s time sta je prva
a i to što se ovdje toliko zabavljamo pokazuje da se ne radi o stvarnim i ozbiljnim traumama, više o onom - "ček, ček, kad malo razmislim - i meni je smetalo ovo ili ono...."
Ako je sve ostalo bilo u redu, ako nema neke patologije u obitelji, to stvarno spada u normalne stvari odrastanja, redoslijed rođenja donosi i svoje okolnosti sa sobom.
I za utjehu, Balarosa, još nisam čula da je netko (od djece) išao kod psihijatra zbog nedostataka telegrama prilikom rođenja
Ja nijednom djetetu nisam slikala kukove. Nemajka.
Ja sam mlađa, imam stariju seku. Traume imam samo od rabljene odjeće koju sam vječito nasljeđivala
Lara ima svoju kutiju u koju skupljamo čestitke i sl. uspomene. Njoj smo morali kupiti još jednu i onda skužili da je Lovrina doslovna prazna. Baš me to ražalostilo. Imala sam feeling da on kao drugi nije toliko "bitan". Nasljeđuje njezine igračke, knjigice, al hvala bogu odjeću ne može
E, ovo me podsjetilo što sam još htjela napisati, vezano uz ovaj post od magriz:
a i to što se ovdje toliko zabavljamo pokazuje da se ne radi o stvarnim i ozbiljnim traumama, više o onom - "ček, ček, kad malo razmislim - i meni je smetalo ovo ili ono...."
Ako je sve ostalo bilo u redu, ako nema neke patologije u obitelji, to stvarno spada u normalne stvari odrastanja, redoslijed rođenja donosi i svoje okolnosti sa sobom.
Nije to baš ni bez traume, ako se ovako velike odluke donose na temelju toga što ti nitko ne čuva pramen kose. Dobro, jasno mi je da se vjerojatno ne radi samo o tome, ali ipak ima upliva. I može se nekome sa strane činiti beznačajno, ali onome tko to proživljava i nije tako banalna stvar. Imam i ja sličan primjer. Prvo sam dijete, ali isto zalomljeno. A u jednoj epizodi Dinastije :penzionerka: je Lindsay optužila mamu Claudiu da su se ona i tata vjenčali samo zbog nje. NIje da je Dinastija presudila, pomogle su neke druge stvari u mojoj obitelji, ali nema šanse da bih se ja ikad udala trudna. Otkako sam postala svjesna kako to ide s djecom i brakom sam bila vrlo odlučna da ću, ako ostanem trudna neudata, ili pobaciti ili imati dijete sama. Ali da će se meni dijete pitati jesam li se udala samo zbog njega, nikad. Srećom, nikad nisam morala testirati tu svoju odluku. Znam da je glupo, ali koliko se još takvih gluposti krije po tuđim glavama.nisam ni drugo, nego treće dijete. i to ono koje se zalomilo nakon puno godina. (bit će sistemom vadi ga van)
i ne, nemam trauma. uopće
sestrine dječje mazarije vise uramljene. bratov drveni brodić visi na zidu. a mojih slika (čak niti jedna nagrađena) nema nigdje.
sestrini kovrčavi uvojci su brižno spremljeni, kao i bratov čuperak, prve naočale i prva kravata. moje slamnate dlake ćame ćekajući u nekoj kutiji
i iako sam najmlađa, i razmažena, uvijek se znalo da je sestra tatina mezimica, brat mamin sin, a ja ono valjda svačija ili ničija
e zato imam jedno dijete
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
