Sokolic kako si?
Printable View
Sokolic kako si?
Citiraj:
Apsu prvotno napisa
Nadam se da je sve ok
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
Slucajno guglajuci i ne znajuci vise sta da radim, naisla sam na ovu temu, pa sam odlucila da vam ispricam moj problem.
Pre nekih 5 godina sam operisala srce, nakon operacije su mi dali i neke lekice za smirenje jer sam pred operaciju imala blaze oblike panike, da vam ne duzim...
Pila sam rivotril i flunisan, onda je usledilo problem sa cistama, par laparaskopija i na kraju VTO, goooooomilaaa hormona (a lekice sam naravno prestala da pijem), kako sam pocela sa hormonima i ocistila se od lekova tako su pocele i nekakve crne misli da se motaju, tipa da cu povrediti nekoga, najvise sam se bojala nozeva. Gurala sam ja sa tim nekako uz REBT terapiju, porodila se, bebac super, ali misli su i dalje tu i to vezano za dete. Beba ima vec devet meseci, a ja ne smem preko noci da ostanem sama sa njom iz straha da joj ne naudim. Ne znam sta da radim, pisala sam i na temi prisilne misli nakon poroda , da li da se vratim na lekove, a planiramo jos dece, a nisu ni godine na nekom zavidnom nivou. Inace nisam zapala u depresiju, da sad placem zbog toga i histerisem, naprotiv, trudim se koliko god mogu da budem optimista, ali izgleda da je to slabo ili ja nisam dovoljno jaka.
Bas mi treba pomoc.
isti problem kao i ti, ja sam pila Zoloft i Moditen ,ali najmanje doze. i sama sam si ukinula moditen, i misli su opet počele. koma.Ne smijem ni napisati šta mi sve dode. Ne znam kako da si pomognem.
Ja se toga i najvise plasim, da se sve to ne vrati nakon lekova.
Da li jemoguce da ne postoji nikakvo resenje za ovu patnju!
Mene te misli toliko bacaju u bed, i depresiju da sam pocela razmisljati da bi voljela da nestanem s ove kugle zemaljske... jer to vise ne mogu trpiti. Dosta mi je strahova, dosta mi je tih misli. Nocas se probudim i mala ima glavu onako na stranu i meni dode kao da joj okrenem glavom. Imala sam dok je bila mala opsesije da joj cepim nos, da ju pokrijem s jastukom, da joj okrenem glavom, da ju bacim kroz balkon, nož ne smijem ni danas vidjet, isto ko ni skarice za nokte. U poslu normalno funkcioniram i nemam prema nikome nikakve misli niti sta, samo prema djetetu, osijecam nelagodu i sad vec strah kad ce koja miso doc da joj nesto ne napravim. Jedno vrijem nisam ni sama mogla ostati s njom. Ma koma život.
Nista mi ne pricaj, ja imam strah i da mogu naskoditi drugoj deci, ljudima i to narocito ako se sama nadjem negde, nisam u stanju nigde ni da odem sama. Prosto ne mogu verovati da ja mogu ikom bilo sto napraviti.
Volela bih cuti nekog ko je pobedio te misli, ko se izlecio?
zašto si si sama ukinula lijek? kažeš da su misli nakon toga došle ponovo...Citiraj:
Marija2012 prvotno napisa
Pa ne znam zasto sam prestala, jednostavno mislila sam da je vrijeme da prstanem jer stanje se popravilo... a i sama doktorica mi je rekla da ce me uskoro skinuti s toga, a izmedu ostalog i pocela sam preskakti terapiju, kako bi moja doktorica rekla to je dokaz da je bolje , jer kad zub boli oonda i pijes ljek, kad ne boli onda prestajes.
Marija, ovo što se tebi događa je puno lošije od zubobolje ili bilo kakve boljke koja se može jednim zahvatom riješiti.
Ti moraš potražiti drugu pomoć, ako ovom nisi zadovoljna.
Jer ove misli koje se tebi motaju po glavi nisu dobre ni za tebe, ni za tvoje dijete, ni za tvoju okolinu.
Moraš pronaći način da si pomogneš.
svjesna si da problem postoji, i to je najveći korak.
Ali ne smiješ sada stati... idi dalje.
Ovdje ima dovoljan broj krasnih žena koje će te u tome hrabriti i podržati.
I osnažiti.
Ali najviše trebaš napraviti sama.
Meni kad je to pocelo ,azvala sam telefoncic i oni me nisu znali kuda uputiti. Javila sam se na rebro i tamo me vodi jedna krasna doktorica. Meni je problem i sto me te misli deprimiraju, naprosto me bacaju na dno. Moji doma smatraju da to traje predugo, i nemam neku podršku. A iskreno i strah me bilo kome sta reci, jer znam da nisam luda, štekam "samo " sto se tice djeteta. Da stvar bude gora, mala je jako privržena tati. Ne znam jel ona mogla osjetiti to sve sta se dogadalo u mojoj glavi. I to me jos vise deprimira, jer se on gura svugdje i prkosi mi, npr. koliko puta ga je poljubila i to. Mene to deprimira jer ne znam di grijesim. Sve joj dajem, priuscujem, s njom sam stalno...
draga marija,saljem link-svakako imate pravo traziti strucnu pomoc.nisam citala od pocetka,ali ako ovo pomaze saljem od <3Citiraj:
Marija2012 prvotno napisa
strucni su,ne treba uputnica ,ne placa se i mozete otici sami ili sa suprugom i djevojcicom-postuje se zelja zene
sretno !!!
http://djh.hrt.hr/component/content/...ajna-depresija
Ajme!! Pa ovo je strašno :( ne mogu ni zamisliti koja je to borba, drži se!Citiraj:
Marija2012 prvotno napisa
I od mene :love2:
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
Hvala cure na podrški, danas cu zvati savjetovalište! Problem je što ja nisam iz zagreba, i radim do 16h, tako da... cemo vidjeti.
Jesi li razgovarala sa svojim obiteljskim liječnikom? Imaju doktori iskustva s takvim stvarima. Uputit će te gdje treba u tvom mjestu ili negdje blizu. Sretno!Citiraj:
Marija2012 prvotno napisa
Jesam, naravno, on zna za to ali nikad nisam dobila nikakv savjet. Uglavno prijmjetila sam da mi se simptomi pojačavaju kad ja i partner nismo u dobrim odnosima. Da napomenem, ja sam prije 4 godine imala saobračajku i od tada sam obolila od anksioznosti, nikad se nisam lječila, samo sam ponekad išla na bihevioralnu terapiju, ti simptomi su nestali iako sam sklona dramatiziranju i nekoj laganoj depresiji( to sadaa vidim kad znam sta je to). Dva mjeseca nakon što sam rodila pokazali su se prvi simptomi, možda i prije (bila sam plačljiva, nesretna, i živcana jer su se svi peljali da mi pomognu- mama je kod mene spavala 5 tjedana, znaci nisam ni malo bila samostalna). Znam da je njena namjera bila da mi pomogne, jer sam imala carski, ali kod mene je to mozda imalo kontra efekt. Nabila sam si osijecaj da sam nesposobna brinuti se za djete. Onada su pocele misli. Bojala sam se rezati nokte keraj djeteta , da ju ne ozljedim, bojala sam se cak spavati s njom jer me bilo strah da mi ponoci ne dode da joj nesto napravim, bojala sam se ostat s njom sama, onda je pocela nervoza, plač nesanica, zelja da nestanem. Kroz godinu dana sve se iznormaliziralo iako se ja nika ne mogu pomiriti s im sta mi se dogodilo. Stalno sebe krivim. Uvijek sam bila jaka, i borbena i ne znam sta se dogodilo. Bojim se da cu dobiti sizofreniju, da ce mi on uzeti djete (jer nismo u braku) ili da ce iskoristiti to sta se dogodilo poslje poroda da mi ju uzme. Živim u groznim strahovima.
Joj, teško je to... ali imaš DOBRU motivaciju da ozdraviš. Djetetu trebaš zdrava, a i samoj sebi i te kako trebaš zdrava.
Vjerujem da ima liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti koji u najmanju ruku nisu "kreativni" kad nam treba pomoć. Jednostavno mu reci "trebam uputnicu za psihološko savjetovanje ili psihijatra" i gotovo. Ako odbije - razmisli o promjeni liječnika. Ovo su ozbiljne stvari... Ne vidim razloga zašto bi trpila i strahovala ako IMAŠ PRAVO na stručnu pomoć.
U međuvremenu, pogledaj literaturu koju su cure preporučile, možda dobiješ barem osjećaj da nešto radiš za sebe i nešto pomičeš s mjesta. Sretno!
Runa, kao da sebe vidim, sve mi je jasno, identicno stanje. Hasimoto, depresija, TSH uzas... zao mi je samo sto nisam prije reagovala nego kad su posljedice - kao sto je ovo oboljenje stitne - postale nepopravljive u smislu zdravstvenog stanja - pijem ja terapiju ali ono sto je ucinjeno ucinjeno je. Zato, zene drage, nemojte olako shvattai ovo stanje, zaista vam moze unistiti zdravlje, mislite na sebe na vrijeme. Trazite pomoc, recite najblizima kako se osjecate, sigurno tu ima neko ko ce vas razumjeti.Citiraj:
Runa prvotno napisa
Meni je samopouzdanje skroz opalo od kad su pocele misli da me opsedaju. Pocela sam malo da radim na sebi ne bih li ga bar malo povratila.
Plasim se bilo kog drugog osecanja, ja ga odmah povezem sa anksioznoscu i panikom.
Najvise me je strah da za vreme panike ne napravim nesto jer imam osecaj da kao da neko drugi upravlja sa mnom a ne ja.
Nisam pametna sta da radim!
Isto tako možeš probati "nabiti si" pozitivne misli :)Citiraj:
Marija2012 prvotno napisa
U početku izgleda glupo, al se sve svede na upornu vježbu.
Meni je strašno pomogla spoznaja da negativnim mislima ne dajem pretjeranu pozornost. nešto u smislu, ok tu ste, al se neću opterećivati sa vama. pusti ih da prođu. stavi si muziku koju voliš ili nešto što te može razveseliti u tom trenutku. makar malo ti pomaknuti fokus sa tih misli, a ti ga svijesno pokušati prebaciti na nešto pozitivno.
ja nisam patila od postporođajne depresije. napadaje panike, anksioznost, imala sam puno prije djece i teško ih je bilo hendlati tada, a kamoli uz djecu.
možeš puno napraviti sama, ali dugo traje i teško je kad si sam u svemu.
trebalo mi je dugo dok sam shvatila da je kontrola nad mislima u mojim rukama. sigurna sam da bi uz adekvatnu profesionalnu podršku sve to brže bilo riješeno. stoga je svakako preporučam.
idealna bi bila i obiteljska naravno.
al prvo se posveti sebi, ostalo će se samo posložiti. :love2:
Drage mame,
ja sam još mama u isčekvanju (trudna sam 20. tjedana), no svejedno mi je najveća briga i strah postporođajna depresija.
Trudnoća je uredna i jako se veselimo našoj djevojčici...
Ali...
Prije 8 godina dijagnosticirana mi je depresija koju sam cijelo vrijeme liječila, najprije kod psihijatra a kasnije kod psihologa. Uzimala sam antidepresive s kojih sam skinuta prije 2 godine i od tada ne idem na terapiju i moram priznati da se zaista osjećam dobro.
Od kada sam ostala trudna, puno čitam o trudnoći, porodu i svemu što slijedi nakon poroda... I ne bojim se umora, nespavanja, boli, ničega, jer to sve dođe 'u kompletu' sa mojom djevojčicom koju si želim od kada znam za sebe i koju već sada volim više nego sebe..
Ali se jako bojim depresije, jer znam što je to i kako je teško... i onda neki dan pročitam da žene koje su ranije bolovale od depresije imaju veće šanse da obole od postporođejne depresije, što je samo povećalo moju brigu i paniku...
Najveći strah mi je da neću biti dobra majka, da se neću moći brinuti za nju onako kako ona zaslužuje i više, da ću biti bezvoljna ili da (kao što se desilo mojoj susjedi) neću htjeti imati ništa s njom...
Nadam se da to neće biti tako, planiram razgovarati sa mojim ginekologom o tome, jer kako vrijeme ide, ja se sve više brinem, ali i što više čitam...
Znam da mi vi ne možete reći da će me uloviti depresija ili neće, shvatite ovo kao moje 'izbacivanje duše' oko nečega što me muči... i nemojte zamjeriti...
Toliko od mene...
Postporođajna depresija je prvenstveno uvjetovana hormonskom burom, tako da ako te slučajno ulovi nikako si nemoj predbacivati ništa!! Druga stvar, da istina je da žene koje su sklone anksiozno-depresivnim epizodama imaju veće sklonosti,međutim nije pravilo ( mene nije ulovila iako sam već 10 god na liječenju AD,pa stanem,pa opet..), tako da nemoj brinuti nego uživaj u trudnoći,veseli se djevojčici,planiraj kupovinu i pusti brigu na veselje...
Želim ti blaženu trudnoću i još blaženiji porod :)
pozdrav cure ,tako mi je drago da sam naisla na ovaj forum..meni se dogodio oblik ppd..+ ansioznost..eto i to me puklo nakon 9mj drugog djeteta..imala sam 2 trudnoce za redom..nisam se oporavila od prve trudnoce i poroda i usljedila ja druga trudnoca..prva je protekla divno..uzivala sam u njoj a druga ..ne bas..pojavili su se neki problemi u trudnoci koji su se ubrzo pokazali da uopce nisu problemi ali sve to je mene jako stresiralo..i jedan dan me samo pocelo nesto stiskati u prsima,ruke mi se znoje,srce pocelo lupati..kaze dr kao neki napad panike i da popijem helex kad me ulovi..izbjegaval sam ga pit u trudnoci..i nakon poroda pojavilo se opet..brdo neprospavanih noci..umor..iscrpljenost..mali ne spava uopce po noci,budi se milion puta..nisam ni znala da je to sve pocetak depresije ..svaki dan mi se sveo na isto..pelene..hranjenje..buđenje i nespavanje..spavala sam pa skoro pa nista..da sam bar znala da je to to..i jedan dan sam jela jako malo,drugi dan isto..pa treci dan skoro nista..prestrasila sam se i otisla na hitnu..pocela sam gubiti na kilazi..sve mi je postalo tesko..nisam htjela ostajati sama sa djecom..uzasno sam se osjecala..samo sam gledala na sat kad ce muz doc doma sa posla da ne budem sama..i na hitnoj su mi rekli po tome sto sam ja opisala da je to psiholoski problem..i poslali me na razgovor na psihijatriju..u placu dolazim tamo jer to nisam ni ocekivala..dijagnoza :anksioznost pomjesana sa depresijom..pocelo je to davno prije,ja sam se osjecala koma nakon prvog poroda ali mislila sam sve je to umor i proci ce,pa jos jedna trudnoca i neprospavane noci..uzas.. nisam se mogla vise dignut iz kreveta..trnci u nogama,ne mogu zaspat i kad zaspem maleni se probudi.. dobila AD..sad ga pijem 3mj..puno bolje se osjecam..imam osjecaj da sve stignem i sve mogu napraviti,maleni je poceo malo bolje spavati..ja sam puno sretnija.. ali evo prekjucer se pojavila opet neka zabrinutost.stariji sin mi je krenuo u vrtic,umjesto da budem sretna sto se napokon mogu posvetiti malo vise sebi,sto se mogu odmoriti i odspavati..ja sam opet pocela misliti svasta..razmisljam kako mu je u v rticu,dal je jeo dal je spavao dal ga je netko gurnuo i sl..i opet su mi se poceli javljati napadi panike,iako pijem AD..sad me zanima dali se to nekoj od vas isto to dogodilo,dali se ti napadi svejedno dogadjaju i pod AD..mozda mi je terapija preslaba..ali napominjem da sam se 2mj stavrno super,super osjecala...
Tema za mene. Ne pere me jos ppd ali prozivljavam ipak emocionalnu buru. Inače se liječim od okp-a i to je samo po sebi veliko sr... ali sad poslije poroda mi je najgori osjećaj krivice. Predbacujem si da nisam dobra majka jer mi je dijete u mjesec dana imalo infekciju prstica; pa oka pa alergiju na kravlje mlijeko, pa ae desi da napravim neku grešku u koracima jer ne znam bolje i uprskam. I onda kreće krug samiokrivljavanja.
Jel netko prošao slično?
Jesem, osjecala sam se tako (i gore) prva 2 mjeseca.
I stalna briga, ne mogu osravit maku nikome osim.mami. Ni muzu a trebala bih. Jesi isla mozda kod psihologa ili je proslo?
Pa ovako ja mislim o tome da ce doci smak svijeta ubrzo i neznam koliko brzo moji su ti roditelji jehovini svjedoci i vjeruju u harmagedon koji dolazi nakon nekih povecih znakova kao sta su potresi poplave razne ubitacne bolesti i te elentarne nepogode koje se dogadjaju po svijetu...i tako rodila sam prije godinu ipo i sad prije dva mj i sve nakon poroda je bilo ok...govorila mi je i mama da bi moglo mi se tako nesto desit ali ja sam poslje poroda kad sam dosla iz bolnice bila slabih zivaca stalno sam plakala bila tuzna itd ali nista vise od toga i ja sam mislila to je to...ali sad prije tri tj mi se pojavio taj osjecaj da ce doc taj harmagedon posto na vijestima pustaju sta se desva jos ovi potresi nevremena poplave ova ebola itd i to mw puklo u glavu ja mislim da je to to. Mislim da ce to doc neznam kad ali mislim ubrzo ...stalno imam te slike u glavi kako to dolazi kao da je doslo pa kako moja dijeca placu od straha pa nakraju kako pogibaju skupa sa mojim muzem kojem vidim strah u ocima te zadnje trenutke kako ih gubim i nakraju i ja pogibam sa njima... Imam taj neki veliki strah stalno u sebi to mi se cini toliko stvarnim da neznam sta da radim sama sa sobom...zagrlim muza kao da ga zadnji put grlim kad vidim djecu pocnem plakat jer mi se odmah ta slika stvori u glavi i kao da imam manje zraka hvatam dah dok placem....i sve u kuci mi se cini drugacije kao da sam u nekoj drugoj kuci nekom drugom gradu...stvarno ruzan i cudan osjecaj...eto uglavnom se sve vrti oko toga...psihijatrica mi je prepisala neke tablete koje pijem vec dva tj i ne vidim pomaka i to me jos vise uplasi jer mislim da je meni bog dao takve misli da dok jos imam tako malo vremena da se promjenim ...jako mi je tesko i neznam vise sta da radim...eto sad sam ti dobro objasnila o cemu se radi je mozda neekom ludoo i smjesno ali mene ubija u Psihu full...i znam da to zvuci luudo ali za mene je jako stresno...svi me pokusavaju ubjedit da je to postporodjajna depresija...ja bi rado trazila pommoc i savjete os vas koji ste mozda prosli kroz slicno
hvala
Vidi, bez obzira je li netko vjernik ili ne- ovo što se događa uistinu svakog natjera na te misli koje i ti imaš. Meni nije baš ovako ALI- za razliku od prije dok sam prehlade, gripe, probleme sa štitnjačom i sl. gledala prilično bezbrižno sada mi se na svako curenje nosa, kihanje,temperaturu, bol i sl. pojavi takva anksioznost koja me ubija u pojam- a zšto?- zato jer imam dijete... Odmah mi se stvaraju misli kako imam neku smrtonosnu bolest, do te mjere da to graniči sa hipohondrijom iako ponekad imam i prave simptome iste.
Postanem opsjednuta mislima o smrti, pa panici kako će ona bez mene, pa kako će me pokopat ako nemaju love...znaš ono, iracionalnost do neba i nazad... i jedva nekako prođe-dugotrajnom autosugestijom da ništa od toga nije točno i da se pokušam umiriti.
Sad kad imam dijete totalno sam osjetljivija na neke stvari koje me prije uopće nisu brinule, a one se redom vežu za djetetovu dobrobit i moje pokušaje da joj omogućim najbolje što mogu- a naravno, da nisam savršena pa se javlja i grižnja savjesti i svašta nešto...uglavnom, meni tablete ne pomažu jer ta briga i grižnja savjesti dolaze iz sfere nesigurnosti a ona kod nekih ljudi uistinu može biti pogubna za psihofizičko zdravlje...meni pomaže psihoterapija u kombinaciji s lijekovima ( da smanje panične napadaje) i to jako...osjećam da sam svaki puta sve bolje i snažnije jer uspijem podijeliti i svoje najcrnije misli i strahove te im nalazimo uzrok... jedan veliki dio je uopće priznati i prihvatiti te emocije te pokušati vidjeti zbog čega se one javljaju. kad otkriješ pozadinu- vidiš da ima razloga da se tako osjećaš- a koliko vidim u tvom slučaju ima, jer su ti roditelji skloni takvom razmišljanju...a to stvarno nije pozitivno razmišljanje...
Savjetujem i provjeru hormona štitnjače. Ja sam bila uvjerena da imam postporođajnu. Na kraju je ispala štitnjača. Tijelo je doživjelu traumu (težak porod i komplikacije poslije) i nespavanje u kombinaciji - ostavilo je posljedice. Štitnjača je bila samo alarm da je tijelo potrošilo sve energetske zalihe.
Proći će ma koliko zvuči apstraktno sada. :love2:
Probat cu ukratko. Uglavnom, treće dijete koje se "desilo", muz i ja skoro 40, dvoje relativno velike djece - 12 i 7 g., ogromni kredit i mali stan. Pomoc od staraca nula bodova, nemaju ni oni. Šok trece trudnoce i dolazak male bebe doveo me do toga da, uz sve gore navedeno, imam jos i osjecaj da ne volim dovoljno bebu, da mi je poremetio zivot i planove, da mi je za sve kriv! Ja stalno ljuta, stresirana, svi u kuci pate zbog mog ponasanja, odnos sa mm grozan, stalan osjecaj krivnje sto se tako osjecam i strah da me ""Bog ne kazni"" zbog tihh mojih misli - a mali presladak, zdrav i dobar. Koma! Pila sam i normabele ponekad ali nisu mi pomogli. Tek sada kad mali ima sedam i sitno mjeseci malo sam dosla k sebi, ali sama sam sebi pomogla u glavi. Jednostavno moram funkcionirati jer imam dosta obveza oko djece i ostaloga. Sve je u nama, ali netko osvijesti stvari lakse a netko teze. Stotinu puta sam svasta pomislila i odmah se posramila, jer toliko je bolesne djecice i onih koji djecu ne mogu imati a zele... Bog ti uvijek da onoliko koliko TI MOZES nositi...
Citiraj:
tanja37 prvotno napisa
U potpunosti se slažem sa tobom,najbolje ćemo si sami pomoći,treba sjest sam sa sobom,porazgovarati i da vidiš,problem je što očekujemo da netko naš...muž,mama,svekrva,baka pročita šta nam je,a mi se uporno pravimo jake!
ja ne vjerujem niti jednoj ženi koja tvrdi da kada je rodila dijete nije prošla živciranja,lovljenja života,di si,šta si,jesi dobra mama itd...o onim bajkama kad rodiš, što sam čitala dok sam trudna bila nema niti slova istine ( u velikoj većini),
Ja sam recimo iz tog nespavanja i ne stajanja,stalno nešto,gledala pa ok bar ću brže smršaviti i jesam....otopila sam se u rekordnom roku!
Ja se recimo ulovim da kada je stavim na spavanje,pa kmeči,pa ja moram 876 puta se dizat i u sobu dati joj dudu,da recimo 775 kada se dižem živčana,ispsujem sve živo i mrtvo,udaram vratima ali kada dođem do nje....otopim se ko led....malo me tu zna zapeći savjest,baš kako si rekla...dijete mi je zdravo,prekrasno i stvarno je divna beba...ali to je valjda to što moramo biti na 16 strana odjednom....ali nejde!
samo da se javim...dugo me nije bilo pa da se zahvalim svima na podršci...depresija je uspješno izliječena-koliko to može biti...terapiju više ne uzimam i nadam se da nikad više i neću.Vratila sam se na posao,beba krenula u vrtić i živimo neki drugi,sretniji tempo. S mužem se i dalje ne slažem baš najbolje ali to je neka druga priča o kojoj još nemam ni snage ni želje pričati a ni pokrenuti rješavanje problema.Uglavnom-uživam u svakom danu sa svojim predivnim djetetom a malo po malo i u sebi.Nađem si ponekad malo vremena za sebe pa se opustim i bude lakše...Samo sam htjela nadodati curama koje će se tek naći na ovoj temi-Nije sramota reći da imate problem,vjerujte samo priznanje i shvaćanje je pola puta do liječenja ma kako god to zvučalo...ostalim curama puuuuno pusica :heart: :heart: :heart:
Pozdrav svima! Ne znam odakle poceti.. Pisala sam jednom na ovom forumu. Tada sam bila u drugoj situaciji i nisam mogla ni sanjati sta ce se sve izdesavati poslije.. Uglavnom, imam djecaka od skoro 2 god.i jako tesko sam se uklopila u majcinstvo..nisam bas shvatala zasto je to tako..uvijek sam se tesko prilagodjavala novim situacijama i bila u jeku ruku neobicna osoba. U glavi mi odzvanja recenica jedne bliske osobe koja me savjetovala kada sam se udala da se, uprkos mojoj silnoj zelji za djecom nikako ne upustam u avanturu zvanu majcinstvo..jer nisam u potpunosti sposobna da se brinem ni za sebe i da bi patili i dijete i ja..duga prica zasto je sve to tako. Nisam poslusala i ubrzo sam rodila svoju bebu. Nakon prva 2 mjeseca u oblacima i pod dejstvom hormona, pocinje horor..meni su i najobicnije stvari oko bebe i sebe bile preteske..ne znam kako objadniti, kao da sam sa druge planete. Jedva sam prezivjela, bukvalno..znam, reci cete da je sve to normalno, ali nije u mom slucaju.jedino sto sam znala je stalno dojiti bebu..tj.jako jako cesto jer inace nisam znala sta da radim..tesko objasniti. Kad je bebac imao oko 7 mjeseci dozivjela sam uzasnu depresivnu krizu i jedva sam se spasila da ne izvrsim suicid..nekako dolazim sebi iako i dalje sve to jedva ide. U kuci nista ne uspijevam uraditi..jedemo hljeb i namaze..moj djever koji zivi sa nama isto ima psihickih problema.jedino za sta sam se svim silama borila je da svom sinu dajem zdravu hranu i da on bude dobro..i nekako jedva to uspjevala odrzati..ja sam u jednom periodj od lose ishrane i nespavanja bila bolesna non-stop. Temperatura 40, a nisam imala pomoc sa strane. Poslacu ovo pa nastavljam post sa kompjutera. Zapitacete se zasto sam tako konfuzna. Objasnicu sve, jer mi lomoc hitno treba i unalrijed se izvinjavam na duzini posta
Nastavak mog posta: Uskoro sam saznala i zašto se osjećam i ponašam drugačije od ostalih ljudi.. Kad sam bila u posjeti u kući gdje sam prije udaje živjela, slučajno sam našla stare nalaze dječijeg psihologa, koji su bili skriveni od mene sve vrijeme.. bilo je tu mišljenje i dijegnoza par stručnjaka.Svi oni su se složili da imam ASPERGEROV SINDROM.. Sigurno su svi čuli za to, smatrano je da je to najblaži iz spektra autističnih poremećaja,jer ima dodirnih tačaka sa autizmom,ali danas se smatra da je to zaseban poremećaj.. Uglavnom,meni je konačno bilo jasno zašto svi ti naizgled banalni problemi meni stvaraju strašne teškoće i zašto tako teško funkcionišem kao majka, što mi je u tom trenutku bilo najbitnije.. Dugo sam se oporavljala od tog saznanja i pitala se zašto su mi lagali, zašto mi nisu prije rekli za moju dijagnozu..
Pomirila sam se na kraju sa svim tim i uz suprugovu podršku i pomoć( jer sad je i njemu bila jasnija moja sitacija) uspjeli smo nekako nastaviti.Šljakalo je i dalje, ali nekako sam stvorila svoju rutinu sa sinom..a RUTINA je za osobe sa Aspergerom od ključne važnosti. Čak sam počinjala biti i sretna.. i onda BUM.. saznala sam da sam opet trudna. Ne znam ni kako se to desilo,,dojila sam..nisam dobijala menstruaciju a nezaštićene odnose skoro nikad imala.. Nisam bila spremna na abortus, a i suprug me hrabrio.. govorio da će on pomoći u svemu i da ću se snaći sa dvoje djece.. A ja..znala sam da to neću moći..znala sam sebe..kroz glavu mi je prolazilo sve što sam do tada proživjela...znala sam da je i ovako išlo strašno teško.. Ipak, majčinski instikt je prevladao i odlučila sam roditi.
Moj maleni princ sada ima skoro mjesec dana i samo Bog zna šta sam sve prošla u ovom kratkom periodu. Nakon poroda koji je bio jako težak, moja mama, svjesna situacije, uzela je gdišnji i stariji sin je kod nje proveo nekih 15-ak dana..da ja malo dođem sebi..Da napomenem, i dalje sam ga dojila,kroz cijelu trudnoću,iako nije bilo mlijeka dobar dio trudnoće..naravno,nakon povratka kući on je nastavio sisati,jer kako da ga prekinem,da i njemu otežam tu novu situaciju..a već je imao i neke posljedice do kojih je dovelo moje psihičko stanje,,Hvala Bogu, pametan i zdrav dječak,ali jao jako razmažen i vezan za mene..jako zahtjevan..Jer ja nikad nisam mogla reći mu šta smije a šta ne..cijelo vrijeme sam do samog poroda..hodala za njim i pratila da se ne povrijedi,ali sve što je tražio-dobio je..davala sam mu da se igra sa stvarima za kućanstvo..skidala slike sa zidova kad je tražio,,davala mu da ljhulja luster..da se bezbroj puta penje po policama..ma sve,jer nisam znala ni mogla drugačije..kad smo bili vani,hodala sam za njim jer za ruku da ga vodim nikad nije htio,noisla sam ga i par dana pred porod..bivala s njim koliko je želio vani i npr.u haustoru po par sati palio svjetla..sve sam dopuštala,a nikom nije bilo jasno zašto ne umijem reći mu i pokazati kako se trba ponašati..Odgajati ga..a ne samo brinuti da li je i šta jeo(to mi jebila opsesija..da se zdravo hrani, jer me užasno bilo strah da se slučajno ne razboli..tek tad ne zn am šta bih jer klasične lijekove ne bih nikad dala njemu,a o prirodnim sam jako mnog znala i pročitala ali nei dovoljno,,). Osim tog straha bilo je i mnogo drugih..
Kad sam rodila drugo dijete,sve se to okrenulo naglavačke..nije više bilo moje rutine sa starijim sinom..nisam znala šta jede i pije kod moje mame(pije li uopšte, jer nikad nije tražio ako nisam stalno hodala za njim i nudila). Kako će bez mene zaspati..jer i sam ga oduvijek uspavljivala na dojci i nije moglo nikako drugačije. Znalo je to trajati i po dva sata, a noću se još uvijek budio jednom ili 2 puta. Bila sam jako pozitivno izneneđena kad mi je mama rekla da ga je ona naučila da zaspi sam u svom krevetiću. Molila sam Boga da to uspijemo održati i kad dođe kući..a tad su počeli problemi..uhhh..mnogo mnog njih i haos i u kući i u mojoj glavi. Ne mogu reći da sam bila u panici i baš jako depresivna..ali...toliko zbunjena i izgubljena da ni bebi sama nisam mogla pelenu staviti,oprat guzu. Starjem sinu dati obrok,zaboravljala sam sve ono štpo je činilo naš život prije rođenja bebe. A bebicu sam odmah zavoljela..nije bilo razlike,,sad sam ih imala dvoje i voljela ih jednako..ali živjeti tako nisam mogla. jednostavno,nisam znala funkcionisati sa dvoje djece,ali nikako. Moj suprug je jos na bolovanju..pomaže..ali ja, već par puta sam bila na rubu suicida(nisam mu to priznala). Onda sam dugo,dugo razmišljala šta da radim..kako da promijenim situaciju i učinim je mogućom za nas sve..za moju djecu,jer na kraju krajeva oni su moja odgovornost..kad suprug ode na posao ja ću se morati prilagoditi..a znam da to neću moći.. razgovarala sam s njim..on me razumije, ali misli da ću nekako ipak uspjeti. Da ćemo starijeg dati u vrtić...Ja sam kao jedno rješenje vidjela i da bebicu damo na usvajanje..Oči sam isplakala i na SAMU POMISAO..ALI TO SAM VIDJELA KAO Bolje rješenje nego da se ja ubijem..On me ne shvata ozbiljno
Darya, molim te za sebe i svoju djecu -potrazi strucnu pomoc vec sutra ujutro.
Sigurna sam da bi ti mi svi zeljeli pomoc, ali to nije u nasoj moci.
Molim te, molim te, molim te, bez ustrucavanja se javi ujutro doktorici, psihologu, bolnici.
Tvoje stanje je ozbiljno, ali moze se popraviti i mozes se osjecati puno bolje nego sada.
Potpisujem annie!
Odmah potrazi pomoc strucne osobe-psihijatra. Daj djecu baki (i sama si rekla da se baka jako dobro snasla da starijim sinom) i suprugu na brigu, a ti se pobrini za sebe. Najvaznije je sada da sebi pomognes, djeca ce dok si ti odsutna biti dobro, ostavljas ih tati i baki koji ce sigurno dobro brinuti i pruziti im sve potrebno.
To sto se sada tako lose osjecas ne znaci da ce tako biti uvijek i da nema pomoci... Odmakni se od svega i obavezno doktoru! Sretno!
Hvala vam na savjetima i na razumijevanju. Znam da mi ne mozete pomoci, ali imala sam potrebu napisati sve, nekako mi je bilo malo lakse tako osvijestiti problem.. A svjesna sam da mi je stanje veoma ozbiljno i evo upravo razgovaram sa suprugom. Oboje cemo se potruditi.. Potraziti odmah pomoc, zbog djece i sebe. Nadam se da cu uspjeti izboriti se. Javicu se cim budem bar malo bolje, a iskreno se nadam da ce se moje stanje moci popraviti
Darya, ne daj se!
Ono što je jako, jako karakteristično za osobe sa Aspergerovim sindromom jeste da nekad nemaju osećaj za prolazak vremena, i osećaj za sagledavanje situacije iz drugog ugla. Čini ti se da ćeš biti izgubljena tako ZAUVEK - a nećeš! Zašto bi?
Fali ti NOVA rutina, a još je nemaš, normalno uz novorođenče...Verovatno ti to doprinosi osećaju anksioznosti i depresivnosti. Vreme prolazi, i rutina će se opet uspostaviti - nova, ali rutina - i ne mora biti starije dete u vrtiću zbog toga.
I verovatno misliš da si samo ti takva, da se svi drugi odlično snalaze sa dva tako mala deteta? Većina ljudi u toj situaciji jede namaze, isto kao i ti.
Slažem se, potraži pomoć odmah, ne moraš prepuštati decu drugima na brigu, ali moraš se pobrinuti za sebe.
A već DANAS, počni da razmišljaš o sebi drugačije: ti si heroj - običan život ti je neuporedivo teži nego drugima, pa ipak, imaš i divnog muža i porodicu. I zaslužila si ih.
Rekli su ti da nećeš biti dobra majka: gluposti - ti već jesi dobra majka.
Puno veća usluga bi bila da su ti na vreme rekli tvoju dijagnozu, lakše bi prolazila kroz život i bolje razumevala sebe.
To što ne umeš sinu da postaviš granice-ne znači da ne možeš naučiti kako se to radi. Aspergerovci lako i brzo uče, ako žele.
Napiši sebi dnevne obaveze oko dece i sebe na veliki papir, okači ga na frižider i drži se spiska.
Neko drugi neka ti pomogne oko svakodnevnih kućnih poslova, jer svačije domaćinstvo je u raspadu kada su tu dvogodišnjak i novorođenče.
Pomiri se sa tim da neće sve obaveze biti izvršene, da dvogodišnjak neće svaki dan kvalitetno jesti i piti i da mu ništa neće biti zbog toga mesec-dva.
Imaš ih dvoje, ali sad ZNAŠ sve oko novorođene bebe - i to bi trebalo da ti da osećaj sigurnosti.
Sinu nećeš moći da pružiš iste stvari kao ranije-ali ćeš mu pružiti neke divne nove.
Potraži pomoć za sebe, ali i pomozi sebi sama. Sad kada znaš šta su tvoji problemi, potraži podršku od osoba koje te razumeju - na internetu ima puno grupa podrške odraslima sa Aspergerovim sindromom, puno saveta kako sebi olakšati život.
100 puta hvala na rijecima ohrabrenja i podrske. Malo je ljudi koji razumiju nas sa Aspergerom. cu dati sve od sebe da se maknem s mrtve tacke. Pulinka, kao da si mi procitala misli. Meni i jeste najteze to sto nemam osjecaj za vrijeme i cini mi se da ce vjecno trajati ovo beznadje, a svoju situaciju tesko mogu sagledati iz drugog ugla. Ali, moja djeca su vrijedna toga da se potrudim svim silama i izborim za bolje sutra..da nadjem nacin kako nama svima zivot uciniti podnosljivim, ljepsim