A što se cica tiče, kad osjetiš da su ti se prepunile, izdoji malo, da popusti napetost. I tako svaki put kad primjetiš da su tvrde. Mlijeko će se stvarati u sve manjim i manjim količinama dok skroz ne nestane
A što se cica tiče, kad osjetiš da su ti se prepunile, izdoji malo, da popusti napetost. I tako svaki put kad primjetiš da su tvrde. Mlijeko će se stvarati u sve manjim i manjim količinama dok skroz ne nestane
Aiko :love2:
mislim da se ne moraš izdajati ako dijete skoro dvije i pol godine, pretpostavljam da će mlijeko nestati samo od sebe bez izdajanja. Svakako kontroliraj da ti se ne pojave neke grudice, ali ako te ništa ne boli niti osjećaš prepunjenost najbolje da pustiš da sve ide svojim tokom. Slobodno me ispravite ako griješim.
I nekako mi se čini da bi ti bilo bolje da nisi uzela slobodno, ovako je možda i njemu teže kad mu je cica na dohvat ruke a i tebi što nemaš predaha :/ ali ne znam, može biti da sam i u krivu.
Ne znam bih li se smijala ili plakala na zadnji post, miš mali :heart:
koliko je sad prošlo od kad ne dojiš?
Potpisujem i ovo, dobro napisano, nisam sama znala sročiti misao - jednostavno pokušaj sama ne biti toliko pod dojmom svega toga. I njemu će tuga jednostavno proći brže ako ti budeš odlučna i isključiš emocije koliko god možeš. Ako tako mora biti, onda mora - i gotovo.Citiraj:
Trina prvotno napisa
I pokušaj se veseliti novoj situaciji kao što si se veselila i bila ponosna kad je prohodao, pa rekao prve riječi i tako. To je veliko postignuće i tako se odnosi prema njemu. Sretno još jednom...
Hvala vam na brzini i podršci.
Na ništa ne mislim osim na to pa nema smisla ni da idem raditi. Još bi se više razdirala. Nije sisao od jučer (srijeda) u 7:15 ujutro. Zadnjih petnaest minuta. Prošli u mojoj boli. Jedva istrpila dok mu nisam izvadila cicu iz usta... a mene strava bolilo... Da nije počeo primijenjivati tu neku novu zubić-tehniku sisanja vjerojatno bi još sisali, ovo je rapidno ubrzao prekid sisanja.
Puno se igramo, družimo, vani smo bili satima, idemo sad opet. Ali šta vrijedi kad smo navečer u našoj maloj intimi sve je u znaku tople mamine sike. Čak nije ni ljut, ne mogu reći, samo tuga, tuga... Kad ga ta kriza uhvati za tatu ni čuti, smeta mu, kao da ne podnosi da ga netko gleda dok je tako slab i ovisan... :-( A ima polusmiješnih detalja, jutros sam mu čak dala da papa u krevetu, svježih peciva tata donio... i nas dvoje ležimo, mazimo se i dam mu kroasanu, onak' otkidam mu komadiće, mrvica na sve strane, ali nema veze... distrakcija pažnje... i nutkam ga, on malo papa, malo tuli, malo se zagleda u neku točku, ono ne možeš vjerovati da ima sjete u očima tako malog djeteta... i čuješ mene odjednom razgovjetno "hoćeš još malo... CICE?" :-o on se trgnuo i zabezeknuto pogledao u mene, ja se preznojila u sekundi, nešto prtljam jezikom, kao nisam rekla "cice" nego "kroasane" :-o Ajmeee, sve ispočetka! I još uvijek, siročić moj, traži da vidi cicu i kad ja pokažem, on je draga i taktički se približava samo da vidi kako je, kao ne vidi dobro, s otvorenim ustima... i čeka priliku kad će je uhvatiti... i smiješno i tužno... :-(:heart:
Hvala i na savjetima za izdajanje. Neću se onda sad ništa izdajati, za sad osjećam da su pune, ali ništa ne boli, oprezna sam, ako bude boljelo ili bilo šta tuširat ću se što toplijom vodom, tog se sjećam da mi je pomoglo i kad smo počinjali sa sisanjem. Jedan i pol dan je iza nas.
Tek jedan i pol dan, to je malo. Nadam se da će brzo biti bolje. Još jedan savjet - nemojte previše lješkariti u krevetu, to odmah vuče asocijaciju na sisanje :-) radije idite van, na cjelodnevni izlet, u zološki, nešto dinamično i zabavno sa što više akcije.
Drage moje, evo nisam htjela gnjaviti sa svakodnevnim updatedom, sad je već prošlo više od dva tjedna. Dakle, u tu srijedu sam prestala i do nedjelje, par dana poslije, nije bilo nikakvog dojenja. Prvi put da sam tako prestala i toliko dugo. Tražio bi, ali nisam se dala i više-manje je prolazilo bezbolno. Navečer čitanje priča i spavanje nakon čitanja, ujutro distrakcija pažnje, preko dana, također... nekako smo izgurali... super da on sad već mjesec dana sigurno spava noću bez buđenja... Naravno, prvih par dana sam se čak potajno nadala da ako krene mastitis da ću, ipak, morati dojiti jer me prala grižnja savjest (i još uvijek je imam).
Ništa se s grudima nije dogodilo, nekako se sve to smanjuje. No, nakon tih prvih par dana, ipak me skršio u tu nedjelju, neka situacija, tuga, suze... pa mu od tad pa sve do danas dajem samo jednom (1) dnevno! Eto... Obično ujutro kad se probudimo. Hajde, vidim da mu fale ona naša jutarnja maženja i sisanja, ok. Međutim, ne dam mu desnu koja se još uvijek oporavlja, sisa samo lijevu dojku i to ujutro. Zna nekad i preko dana tražiti i navečer, ali ignoriram i to prođe.
Dakle, još se patimo s odvikavanjem, ali hajde, recimo da ide postupno. S tim da i dalje, ja to uopće ne kužim što se s njim događa, previše zagrize zubićima, čovječe, kao da je zaboravio kako se sisa i toliko sam napeta kad sisa jer me vrlo brzo zaboli. Sinoć me malo jače zagrizao tako sam viknula od boli i u strahu da se rasplakao, onda sam se ja rasplakala, koma... em me boli, em se uplašim da neće stvarno jako, nikad ne znaš... to me samo učvršćuje u uvjerenju da smo mi s tim gotovi... ide polako...
Ovo će sigurno mučiti još mnoge pa želim podijeliti svoju priču. T. je već neko vrijeme bio bez dnevnog sisanja. Kad se dobro ufurao u dohranu sa cca godinu dana jednostavno sam mu tijekom dana kad je tražio sisanje nudila npr. vodu, a pazila sam što oblačim (da ga ne izazivam :D) i da ne idem na mjesta koja povezuje s dojenjem kad je umoran/gladan i sl. Super je prihvatio, nisam dozvolila da plače nikad - ako bi na alternativu zaplakao dala bih mu ciku. Sljedeća faza, sa cca 18 mjeseci je počeo jako puno sisati noću, a i uspavljivao se duuuugo navečer sisanjem i sve mi je to skupa bilo previše (6 godina non stop uspavljivanja što seke što njega) i jedno se veče MM ubacio na prvu liniju ... mali zaspao začas. Nastavili smo tu praksu neko vrijeme i naučio je zaspati bez mene, ali bi noću kod buđenja prihvaćao samo ciku. A onda me pogodio stravično bolan soor, neizdrživ, a najgora bi bol bila nakon podoja. O drugom podoju nakon toga jednostavno nije bilo ni govora. Tad sam mu rekla da mamu boli i da je ionako već sisao i da je cika prazna i nek spava dalje. Nekako smo gurali bez drame. Konačno, nakon par tjedana muke po sooru mlijeka kao da nisam imala i sam podoj mi je bio izuzetno neugodan. Lijepo sam mu to objasnila tijekom dana - mama nema mlijeka, mame imaju mlijeko za bebe, T. nije beba, T. ima zube i može papati bla bla bla (sve ono što voli). Po noći kad se probudi ponudim gutljaj vode i onda spava dalje. Nakon toga smo ga još stavili u krevetić (spojen s našim bračnim) i odijelili jastucima i sad spava puno, puno bolje nego prije dok je spavao s nama i dok je sisao. Često prespavamo i cijelu noć ;)
Moj zaključak - pametne su to glave i kad osjete da smo nešto odlučili - jednostavno prihvate. Ali tata je svakako odigrao izuzetno važnu ulogu u svemu!
Ti nisi načisto sama sa sobom. Fali ti karaktera, bez uvrede. Ili oćeš ili nećeš, nema između, zbunjuješ dijete.Citiraj:
Aiko prvotno napisa
Trina je to rekla malo oštrije, ali to je bit problema.
Meni je žao da nakon što si više dana ustrajala, opet si djetetu dala da doji.
Sve je to lijepo i krasno, ali stvarno zbunjuješ dijete, šalješ mu dvosmislene signale, to nije dobro.
Dijete se time zbunjuje.
Ako misliš prekinuti prekidaj, zašto opet daješ radi grižnje savjesti?
Dijete time postaje nesigurno i iz toga ćete samo gomilati probleme.
ja recimo ne mislim da ce dijete zbuniti to sto mu Aiko ponovo daje da sisa, ali mislim da ce ga zbuniti mamin osjecaj krivnje, plakanje i ostali nerijeseni osjecaji prema tome. ne kuzim sta dijete gubi ako mu das da doji samo onda kad tebi pase? pa bilo to jednom dnevno, jednom u dva-tri dana.. naravno, ako grize, nista od toga :mrgreen:
mama mora voditi igru, ne dijete, to je neka poanta
XCitiraj:
mikka prvotno napisa
slažem se sa mikkom i anemonom.
evo i ja da se konačno oglasim na ovu temu.
mi smo prestali prije tjedan dana. jako sam ponosna na sebe jer sam dojila 19 mj. twinse! znam da ima i dužih dojenja blizanaca ali meni je bilo dosta!
Jako sam strahovala kako će to proći jer sam za starijim klinjom prošla užas kad sam ga odvikavala a on je dojio 33 mj.
ugl. pobrali su crijevnu virozu prošli vikend i povraćali su sve što bi probali staviti u sebe. nakon silnog mučenja cicanja po malo, mjenjanja posteljine 10ak puta + sve piđame u kući
muž me doslovno istjerao u dnevni a on je ostao sa njima spavati u sobi.
budili su se možda 3 put, svaki put im je ponudio malo vode nakon čega bi nastavili spavati.
ja sam nastavila spavati u dnevnom a oni evo sad već prespavaju noć.
bude se ujutro nešto ranije nego inače jer su gladni al inače sve klapa super! cica još nije zaboravljena ali lako im preusmjerim pažnju na nešto drugo.
ja sam sretna i zadovoljna jer se konačno i ja nakon 5godišnjeg staža što dojenja, što trudnoće odmaram cijelu noć.
I ja bih prestala nakon dvije godine .... ali dijete i nema baš neku namjeru, naprotiv, napast živa....
prvih dvoje je prestalo samo od sebe s nekih 24-25 mjeseci, ova će kako je krenula, do 55 mjeseci .......................... ajme ...
s prvih dvoje sam radila normalno radno vrijeme i imali su neki noćni ritam; preko dana su dobivali jednom ili dva puta, pa se to sve smanjivalo; s najmlađom sam na pola radnog vremena i puno sam više s njom - tako da je svako malo: daj titi! daj titi! daj titi! i tako 50 puta!
prošle dvije noći joj nisam dala (dala za uspavljivanje te za buđenje) - tijekom noći se derala tri puta po 25 minuta i 5555 puta ponovila: daj titi!
koliko vidim - vaša dječica su razumna - moja nije niti malo; što je namjerila, zapne i ne pušta ...
nije ni moj razuman, po danu dobi samo kad treba ić spavat, bez obzira kaj sam celi dan s njim, a noć je skoro cijelu na cici.
moja djeca ne da nisu razumna, nego su - uz jednu prijateljicu koja dijeli moje patnje s djecom - najgori ovisnici o dojenju, tj. o spavanju i dojenju istovremeno, koje sam ikad upoznala. sin je bio grozan, tko je dulje na forumu sjeca se mojih patnji i nespavanja i umora i ocaja. svi su mi govorili da ce drugo dijete sigurno biti bolje, sigurno ce biti razumnije, manje traziti dojenje po noci, manje... upravo suprotno, ona je gora i od njega, a to je stvarno velika stvar. plus je uporna ko mazga, ma ko deset mazgi, i kad nesto zeli, u stanju je urlati i urlati i vristati da se cijela zgrada ori, dok to ne dobije. a inace tko je ne zna, skupo bi je platio. najsladje, najmirnije, najnasmjesenije dijete na svijetu.
bilo bi lijepo da mogu potvrditi da djeca skuze kad nesto cvrsto odlucis i da samo treba biti uporan i dosljedan i pomirit ce se s tim. nazalost, skoro sva djeca :roll: kad je imala 16 mjeseci, cvrsto sam odlucila da vise nema nocnog dojenja, koliko god plakala i trazila. tri mjeseca (90 fakin dana :roll:) je ona plakala i urlala po noci, bila budna po 2-3 sata i trazila dojiti, ja nisam dala, nema sanse, ma ono, nije mi bilo ni u peti da joj dam, i onda nekako zaspi u suzama, i probudi se za sat-dva i ponovno pocne urlati. i tako svaku noc, bez ikakvog pomaka na bolje.
nakon tri mjeseca slusanja kako urla vratila sam joj nocno dojenje jer vise ni mm ni ja nismo mogli. bili smo preumorni i preiscrpljeni i preisfrustrirani. sad opet doji nocu. jednom. jer se u ponoc usteka i do 8 ne pusta. i opet sam umorna ko pas, bar mm spava. i opet cu joj ukinuti taj uzas, samo ne znam kako postici da ovaj put i profunkcionira. mogu ukinuti i dnevno i nocno, ali nikakva mi to garancija nije da iduca 3-4-5-x? mjeseci nece urlati ne samo po noci nego i po danu, obzirom kakva se pokazala.
i sad mrzim dojenje i pitam se sto se to desilo da od neceg tako predivnog, tako posebnog, najljepseg dijela dojenacke dobi, istovremeno razvijem tako ruzne osjecaje. katastrofa.
uglavnom, ako se budite par puta nocu i tesko vam je, sjetite se da uvijek ima i onih kojima je teze :mrgreen:
joj felix, opet ??? :love2:
nda. svima koji kazu, ma da se to, moras biti ustrajan... niste imali takvo dijete :P
je, je, storma, opet sam u istim g... :love2:
najvise mrzim kad nekome uspije za par dana. ono, prvu noc se budi, place, zaspe placuci. drugu noc se budi, cendra, zaspi. trecu noc se vise ne budi. i ja bi takvo dijete :mrgreen:
katu sam skinula za tjedan dana, bez vecih poteskoca. al zato jos uvijek imam traume od anite :D
mislim da je poanta uciniti to dovoljno rano, bar kod nasih ovisnika. kad ovisnost postane Ovisnost onda je puno teze.
zao mi je sto sam lani odustala od restrikcije nocnog dojenja. islo je sporo, ali islo je relativno ok. izmedju 6 i 8 mjeseci sam uspijevala da po noci doji samo 3 puta, izmedju sam ju ljuljala na lopti i slicno. nije puno protestirala, da je trajalo duze vjerujem da bi se navikla na 3 puta po 10-tak minuta dojenja (e da mi je sad to!!! ne bi rijec rekla). ali onda se razbolila, isli smo na put, nismo imali loptu, bilo mi je zao trenirati strogocu, tralala, pa sam joj par noci vratila dojenje kad god je htjela. nakon toga vise nije bilo spasa. pokusala sam opet s restrikcijom ali pocelo je urlanje, meni bilo zao, jadno dijete, samo 8-9 mjeseci, sigurno je gladna, ajde dat cu joj nek doji kad hoce po noci pa cemo to rjesavati kad bude imala godinu dana. i onda je sve krenulo po zlu. :unsure:
Sigurno ima puno u djetetovom karakteru ali i u obiteljskim navikama-kako uspavljuješ dijete, koji su vam rituali, kako se dijete umiruje....Ali ja bi rekla da sve veći problemi skidanja djeteta sa cice dolaze većim brojem godina. Znači, što starije dijete veća trauma.Citiraj:
Felix prvotno napisa
Nisam ni vidila ovaj tvoj zadnji post a napisale smo ustvari istu stvarCitiraj:
Felix prvotno napisa
samo kako otkriti da je beba "ovisnik"?! od koje dobi se počne tretirati da je "ovisnik"?
ipak većina nas ovdje podržava preporuku SZO - dojenje do druge godine i ne računamo da bi se "ovisnost" mogla razviti jer je cijeli proces dojenja do druge godine normalan ...
sa svih troje sam imala otprilike slično iskustvo - dojenje na zahtjev i sl.
prvih dvoje su polako smanjivali, najmlađa s dvije godine traži sve više ... to nisam mogla predvidjeti kada je imala 8-9 mjesci ili čak 17-18 mjeseci ...
e u tome je caka, vrijeska ;-) ne znas, i mozes se samo nadati da ce biti ok. doduse, ako dijete odbija dohranu (kao moja) i sa 6 mjeseci po noci doji dvaput vise nego sa 4 mjeseca a sa 8 mjeseci dvaput vise nego sa 6, mozes pretpostaviti da nece biti dobro ;-)
moram priznati da nakon ovih 6 godina staza s nespavajucom djecom imam itekako razumijevanja prema cry-it-out metodi i roditeljima koji su ju primjenjivali, bar za djecu stariju od 9-10 mjeseci.
Felix, baš si me iznenadila s nekoliko izjava. Izvučene iz konteksta su baš u suprotnosti s uvjerenjima i s onim što se nastoji približiti majkama. Prvo razumijevanje prema cry-it-out metodi, potom teški osjećaji prema dojenju ...
Pod ovim ne mislim ništa loše. Nego, naprotiv, mislim da nas osobno iskustvo dovede do boljeg razumijevanja i "druge strane".
Ja još uvijek u nekim situacijama skačem na prvu, ali s različitim iskustvima u odgoju, odrastanju, razvoju djece, mogu reći da češće zastanem i promislim prije nego što ću komentirati ili donijeti kakav zaključak.
Tema je krenula s Aiko i pokušajem prestanka.
Možda zbunjuje dijete što je ponovo uvela dojenje, ali mogu ju shvatiti. Ukoliko je dijete uporno, i ta upornost ne prestaje, onda je po meni bolje popustiti u nekoj mjeri nego ustrajati u svojoj namjeri jer ustrajnošću samo narušavamo ostale aspekte života.
Možda dijete odista nije spremno. Vjerujem, i nadam se, da će s jednim podojem dnevno doći uskoro i do niti jednoga.
Sretno!
nadam se i ja. moje iskustvo je zasad slicno aikinom, ukinula sam pa vratila dojenje, iz ciste nemoci pred njenom upornoscu.
sto sam dulje majka, sve vise imam razumijevanja prema svim roditeljskim i zivotnim stilovima, koliko god bili drugaciji od mojeg. i s dojenjem i sa zajednickim spavanjem i svim ostalim sam isla iz najboljih namjera, ali sve cesce se moram pitati je li mi to bilo pametno, na taj nacin 'neka dijete odredi granicu i neka dobiva sto zeli na zahtjev'. u mojoj konkretnoj situaciji i s mojom konkretnom djecom. ponekad se pitam kako bi mi zivot izgledao da sam uvela kinderbet od prvog dana, dojenje na sat ili jednu flasicu prije spavanja 'da bolje spava' i tako to. ili da mi je 'iznenada nestalo mlijeko' i da sam potpuno presla na adaptirano. necu reci da to nikad ne bih ucinila jer sam naucila da nikad ne mozes reci nikad. zvuci grozno, ali je tako. kad postanes rob necega u sto si istinski vjerovao da je ispravno, i kad ti svi ostali aspekti zivota padnu na nulu, pocinjes preispitivati osnovne premise.
ali velim, moja situacija je ekstrem. poznajem samo jednu osobu cija djeca (sva) su toliki nespavaci kao moja, a poznajem jako puno roditelja. vecini ljudi, ako se i pate sa spavanjem s jednim od djece, ostala obicno budu lakse hendlajuca, pa se sve skupa nekako zaboravi. ne znam koliko sam puta mm-u objasnjavala da ce nam s drugim djetetom sigurno biti bolje jer svima tako bude, nakon prvog nemoguceg dobijes jedno divno zen dijete. i dobili smo ju, preko dana je zen kakav se rijetko nadje. samo se po noci pretvori u suprotnost. :mrgreen:
Felix, točno razumijem o čemu pričaš. Kod mene nije stvar u dojenju jer ja sam rezove radila oko godinu, godinu ipo, kad više nisam mogla nespavati (i prošlo je jako, jako jednostavno, bez ikakvih trauma za ikoga) nego u nekim drugim idejama tipa poštivanja dječje osobnosti, motiviranja da budu svoji, da ih ne sputavam u osobnosti, da ih ne tučem itd..Puno puta mi se obilo o glavu sve to a onda se okrenem i vidim da mame koje su tukle djecu, koje su bile jako stroge i koje su imale vojnička pravila i red, rad i disciplinu (prije bi rekla da je to okrutno, sad više ne) danas imaju odlikaše u školi, djecu koja izvršavaju svoje obaveze bez problema, dapače, ne djeluju mi nimalo isfrustrirano ili tužno. Koji put se osjećam ko kreten i svjesna sam da sam gadno pogriješila u nekim svojim uvjerenjima.
Naravno da sam nesigurna, da sam sigurna vjerojatno ne bih ni tražila podršku ovdje, nego bih to napravila i gotovo. :no: Druga stvar, stvarno ne bih voljela da se od sisanje oboje rastanemo u suzama, a na rubu smo toga. Mene boli, fakat boli, jer je počeo koristiti zubiće što nikad prije nije. Počeli smo sa stravičnom boli prvih mjesec dana kad se rodio i sad, čini se, tako i završavamo. Bad luck. Sad čitam ovo što piše cvijetak i mislim si jel moguće da nisam jedina koja je skoro nakon 2,5 godine sa sisanjem kao početnica. Razlozi za prekid bili su vezani uz to da sam premorena od nespavanja i dojenja, a sve je to jako ubrzal činjenica da me zadnjih mjesec-dva užasno boli zbog zubića. Prejako zubima stisne bradavicu, koma, gore, crvene, upaljene...
Naravno da me pritišće grižnja savjest, naravno da je njemu ovo trauma i da nije spreman ostaviti cicu, kako mogu na to biti hladna? Traži on cicu, nekad malo kmeči, nekad odustane, nekad neka distrakcija upali, ali trenuci kad bi baš pretužno plakao i zazivao i mene i cicu su mi bili preteški da ignoriram. Moj izbor. Žao mi vidjeti tužnu tuđu djecu, a kamoli svoje.
Smatram velikim uspjehom da po prvi zaspe i tijekom dana i navečer BEZ dojenja, što mi je do prije mjesec dana bilo nezamislivo. Šokirani smo da nakon čitanja knjigica kažem "ajmo sad ugasit svjetlo i idem pavati, laku noć, cmokić, lijepo pavaj" i da on mirno legne i šćućuri se uz mene i zaspi... i dalje smo u nevjerici!
Više se mogu identificirati s onim mamama koje su tu rekle "ma nije bila spremna, pa smo ipak malo produžili". Eto, ni mi nismo spremni, ali ću, ipak, prekinuti jer me boli. I žao mi je zbog toga, eh, šta da radim. Uz sve krize kad mi je dojenje bilo totalna koma zbog umora, sad mi je teško zbog prekida... Iako, moram priznati da me ne pere nikakva depresija, niti osjetim neku hormonalnu promjenu, što sam se bojala, ono kak' se kaže kad prestaneš dojiti dolazi do promjene u tijelu, blabla... ništa od toga još ne osjetim... niti sam bila blizu mastitisa, iako mali već tri tjedna ne sisa iz desne sise uopće...
Evo, od 1.4. ujutro nije dobio ni jednom cicati. Koma je i meni i njemu, nekako mislim hajde nije onaj brutalni rez, povlačili smo se iz dana u dan, borili oboje. Proces postupnog smanjivanja prema prestanku traje mjesec i nešto. I maksimalno smo u tom periodu smanjili. Par dana je bilo potpuno bez, onda samo jednom dnevno. Mislim da je sad to to...
Hvala svima na podršci, kao rezime, kako sam i rekla, žao mi je da je počelo s bolovima i tako završilo. Nisam nikad mislila da ću biti mama koja toliko dugo doji, sad sam ponosna na nas oboje, imamo dobar staž. A nisam mislila ni da sam majka koja ne može biti dosljedna u ovakvoj jednoj situaciji. E pa ne nisam mogla...
Divan period je iza nas, naporan, pun žrtvi, puno puta sam rekla da više ne mogu i da mi je dosta, ali sam ustrajala... sve je to bilo toliko intimno, emotivno i posebno za sve nas troje, ništa se ne može usporediti s tim... i, zapravo, sad kad razmišljam, najdirljiviji dio dojenja bili su trenuci kad je imao par mjeseci i kada sam svaki put kod pedijatrice ostajala zatečena da je dijete od prošlog pregleda naaaraslo samo od mog mlijeka, od mene... to mi je i dan-danas misterija, gotovo mi nestvarno zvuči... hvata me neka nostalgija, hm, moram se skulirati!
:zaljubljen:
Joj, oprostite mi, uopće nisam vidjela stranicu 4 ove teme, mislila sam da je Trinin post zadnji pa se ovaj moj prethodni post odnosi na:
Citiraj:
Trina prvotno napisa
Dakle, misleći na taj komentar počela sam pisati o tome "da jesam, naravno, nesigurna". Sad vidim da ima i drugih komentara, a da su nečija tuđa iskustva, osjećaji i dileme (Felix) i daleko traumatičnija od mojih. (Felix, tebi posebno hvala na razumijevanju i podršci.)
Dopustite mi još samo par kratkih komentara...
Ne mogu reći točno kad, ali samo sam odjednom osjetila da dojenje više nije kao prije i da je mali postao klasični ovisnik. Sjećam se kad sam bila prošlo ljeto na sistematskom i hvalim se jednom od liječnika kako dojim i to, on sav u šoku, pozitivnom, doduše... i pita me do kad ćemo... ja kažem "pa eto, kako Vaša krovna organizacija WHO kaže do druge godine, tako i ja planiram, sve školski/štreberski". A on mene pita onak' jednostavno, ali dosta me zateklo, kaže on meni "pa šta ćete mu za drugi rođendan reći sad više nema sisanja?". Ja sam ostala šokirana, fakat, šta će biti? Mislim da je do negdje 18 mjeseci "lakše", mislim da ne kuže toliko koliko s 24 mjeseca, puno se to nešto promijeni u tom periodu... strašna intelektualna i emotivna razlika...Citiraj:
Vrijeska prvotno napisa
Jao, nemaš pojma koliko sam puta pomislila isto to "kako se dojenje izopačilo odjednom", onda bi me uhvatila grižnja savjest kako to mogu i misliti, a ja skrhana i slomljena fizički pa onda i psihički... u privh mjesec-dva sam svaki dan govorila "e ovo mi je zadnje, ne mogu više", a bome tako sad i završavamo hehe... "ovo mi je zadnje" pa nikako! :mrgreen: Držim ti fige i mislim na tebe (pogotovo po noći!)!Citiraj:
Felix prvotno napisa
Potpisujem.Citiraj:
Trina prvotno napisa
Hvala ti!:love2: To čak i nije bio neki njegov hir ili ona neka obijest (ima i toga), nego ona iskonska tuga, tuga, onako sklupčan, kao da je sam i napušten, sjedi na krevetu, tuguje i plače, pa ja to ne mogu gledati. Dati cice je najmanje što mogu u tom trenutku...Citiraj:
Vrijeska prvotno napisa
e upravo tako. i onda te okolina onako fino podj.... da kako je tvoje dijete ovakvo ili onakvo a toliko si se trudila, a vidi tudju djecu kako su super a njihovi roditelji su radili sve suprotno od tebe. i jos su ti roditelji sretni, odmorni, imaju hobije, a ti si umorna i nenaspavana i mrzis cijeli svijet i ne mozes im jednim dijelom sebe ne zavidjeti na tom sto imaju.Citiraj:
Trina prvotno napisa
aiko, ako ste dosad izdrzali, mislim da ste na konju :) trebalo bi biti sve lakse i lakse, sretno!
Pratim ovu temu cijelo vrijeme… moj ovisnik je star 22 mjeseca, i prošli smo noćna nacicavanja svakih sat vremena… prvih 6 mjeseci je sisao po sat vremena, svakih sat vremena… bilo je faza kad sam bila jako umorna i iscrpljena, pa smo pokušali 2-3 večeri s time da ga tata uspavljuje… ništa nam nije pomoglo, bio bi zaspao nakon 20, 25 minuta plakanja (i isto toliko mog plakanja u drugoj sobi), ali se nakon toga dobrih tjedan dana budio sto puta cijele noći i stvarno jako potreseno plakao. Odustali smo od toga, i nikad više nismo ni pokušali. Kad jednom zbog upale uha nije htio sisati 5 dana ja sam bila sva jadna i tužna jer se činilo da je gotova, ali vratio se… sad smo na jednom sisanju u zoru, jedno za uspavljivanje, a po danu ovisi koliko je uporan. Iako i to zna biti naporno, to mogu, ne žalim se 8-). Tako da Aiko, razumijem te, nadam se da će vam sad stvarno ići lakše…
A došla sam pisati u vezi ovog što Felix i Trina pišu… I ja sam ta «Roda u duši», i moje dijete nije u životu ni držalo bočicu u ruci, a kad u trgovini prolazim pored kutija AD u meni se bude osjećaji kakvi se valjda bude kod stray_cat kad vidi salamu :zaljubljen:. Ono, nikad TO! u moju kuću. Znam napamet sve o podržavajućem roditeljstvu, tko je najsretnija beba u kvartu, zašto su prve 3 najvažnije i bla, bla bla… I da, i ja se cijelo vrijeme pitam što bi bilo da ga ostavim u kinderbetu da plače, i što bi mu falilo da sam mu nekad dala tu bočicu, a ne dojila 12 sati dnevno… Ali koliko god budem umorna i frustrirana i uspoređujem ga s drugom djecom i drugim roditeljima, vratim se na te moje osnovne premise i vjerujem u to. Teško je, i krepan si, i frustriran, i da svi drugi imaju više vremena za sebe, ali to je ono u što vjerujem, i to tako želim.
Jednom prije par godina sam slušala jedno predavanje prof. Nine Pećnik o suvremenom roditeljstvu, bila je tamo i Tanja Radočaj (nekadašnja predstojnica UNICEF-a), i sve su tako lijepo pričale o tome što je roditeljstvo u najboljem interesu djeteta, i zašto ne po guzi i sl. I ja skeptična u to vrijeme još ne žena, majka, a ni kraljica… :mrgreen: digla ruku i krenula s «A što nama fali koje su nas roditelji drugačije odgajali?» … Pa su mi kratko odgovorile da nam fali, da tako odgajana djeca ipak imaju drugačije vrijednosti, emocionalno su sigurnija, samouvjerena, i ne mogu se sad sjetiti svakog pridjeva koje su rekle, ali urezalo mi se da ću biti roditelj koji će odgajati u najboljem interesu djeteta koliko god mogu. I trudim se…
Mene je mama u prvom i drugom osnovne mlatila jer sam bila loš učenik, sjećam se da sam tablicu množenja naučila uz šibu i plakanje. Do 8. razreda sam prolazila s pet nula, završila gimnaziju, fax, a evo vučem i neki postdiplomski… Ne moram reći da najveće kuće u kvartu i ne moram ni reći koje aute voze oni kojima sam ja u tom 8. osnovne objašnjavala kako se zbrajaju razlomci… srednju ne znam koju imaju i kako su je završili… vidim im samo aute ispred vrtića (i naravno nula kn na uplatnici – ali to je drugi topic)…
Želim reći, ja bih radije da moje dijete bude zrela osoba, emotivno sređen, da zna što želi u životu, da ima neki cilj, i usađene neke pozitivne ljudske vrijednosti. I može u životu biti i keramičar, ali neki pozitivan, optimističan, veseo, samouvjeren, nesputan disciplinskim mjerama, vrijedan keramičar :). Znam koliko je važno obrazovanje danas, ali mislim da kad napucaš taj prosjek pa upadneš u željenu srednju, pa na željeni fax – u tom trenu sve te ocjene padnu u vodu, i to kakav ćeš posao dobiti, gdje ćeš raditi, što ćeš biti – puno više postane važno kakva si osobna nego s koliko si prolazio u školi.
Svašta sam sad nadrobila, ali kad god mi neki drugi roditelji i djeca poljuljaju vjeru u to što i kako radim, brzo se oporavim i sjetim da sam tako odlučila. Pa bih radije tu djecu uspoređivala kad budu imali 60 godina, a ne sada. Nekako se uvjeravam da bi mi se kao ljudi više sviđali oni koje smo odgajali ovako kako pišemo.
E to. I čekam tu nekakvu "zadovoljštinu", dokaz da sam radila sve kako treba ali uopće ne vidim. Moja prijateljica doji svoju djecu nekih 6 mjeseci (isto ih ima 4 kao i ja), onda im uvodi kravlje mlijeko. Negdje u toj istoj dobi prebacuje ih u svoju sobu, nema nosanja, nema stosatnog uspavljivanja, nema zafrkancije noću, dok su bebe vrijeme provode ležeći u onim ležaljkicama ili u krevetiću, ona ih samo dolazi nahraniti..i tako sa svima. Starija djeca dobiju po guzici kad treba, rade sve po kući, veći čuvaju manje..ona je dobra mama, ima lijep odnos sa djecom ali u tim detaljima se ja i ona skroz razlikujemo. Meni je nezamislivo da bebu držim u sobi i da je vidim samo kad je vrijeme od hranjenja, nakon 3 sata, naravno jer bebe nemaju što jesti češće, nezamislivo mi je puno stvari koje ona radi, ima skroz obrnute metode od mene. Ali npr njeni školarci su odlikaši a ja sam nekidan na informacijama promijenila 16 boja jer me je sin skroz osramotio, ocjene za plakati. Ja svojima moram naređivati da rade, to je teška muka, napravit će oni sve i puno mi pomažu ali to nikad ne ide glatko. Moji nisu ništa zdraviji ili imuniji jer su dugo dojeni, dpačae, njeni su ko stijene. Osim toga, nitko od njih nema nikave traume, to su očito sretna, vesela, zadovoljna, zrela i pametna djeca.Citiraj:
Felix prvotno napisa
Znači ja sam se troduplo namučila od nje, dok je ona mirno spavala ja sam nosala i skoro pa halucinirala od umora i iscrpljenosti, dok ona u miru može raditi što je volja po kući, ja smišljam na koji način ću danas skuhati, oću li uzeti maramu ili ću s jednom rukom..
Bubilo bubich, ovo o čemu ti pričaš..moja mater je bila tip "poštujmo dječju osobnost i poštedimo djecu muke jer ih sve to čeka u životu" pa mi je eto brat studirao 10 godina a da nije ni do treće godine došao, ja sam upisala apsolventski pa počela rađati i ništa od svega toga. Ti si eto dobivala šibom ali si postigla velik uspjeh u svom obrazovanju. Ja nisam jer mi je usađeno da se ništa ne mora. Moja materje uvijek bila tu za nas, što se emotivnog tiče ona je zakon, pun pogodak po tom pitanju. Ali što se svega ostalog tiče, onog praktičnog dijela u odgoju..mi smo šibali svoje, jačali svoje karaktere..misliš da nam je to donijelo sreću u životu? Ja sam se itekako namučila dok sam stvorila odnos sa mužem, da je on iti malo drugačiji bio, da nije bio toliko zaljubljen i nije htio odustati od mene, nema šanse da bi ostali skupa. Jer ja sam i dalje jačala svoju volju, bez ikakvog osjećaja za druge. kakav kompromis, kakvo što. Moj brat je sa skoro 40 materino dite od 10 godina. Uhh, duboka je to tema, trebao bi neki dobar psiholog da sve to skupa izanalizira ali ta vrsta odgoja nije najsretnije rješenje.
Uh Trina, razumijem što pišeš. Možda su te obrazovane glave koje "promoviraju neko novo roditeljstvo" sigurne u to sve, ali u stvarnom životu je teško uvijek ostati uvjeren.
A ja osobno ne mogu ništa drugo reći osim da si ja ne mogu pomoći i ne mogu drugačije nego ovako kako radim. Odgojila me Roda, i svi ovi neki koji su pisali ove "podržavajuće ovo ono" knjige, i nema mi nazad. Pa nek bude kako bude, takonambogpomogao :mrgreen:.
Trina, ti si u nekoj krizi identiteta :D.
Samo bi ti na jedno skrenula pažnu:
moja mater je bila tip "poštujmo dječju osobnost i poštedimo djecu muke jer ih sve to čeka u životu"
Ja mislim da su ovo dvije nepovezane stvari, ali baš sasvim nepovezane.
Ja tvrdim da djecu treba poštovati i uvažavati njihovu osobnost, ali nisam niti malo za ovo prezaštićivanje od života, niti vidim tome razloga i smisla.
Ako ti mali ima jako loše ocjene, a znaš da je bistar i prebistar, traži tome prave razloge, a nemoj se gubit u mislima o susidi koja je tukla pa sad dica imaju petice.
Pogledaj šta se tvome malome događa i traži rješenje.
Ako misliš da ih odgajaš da budu gotovani, kreni to sada mijenjati, malo po malo. Sigurno nisu takvi jer si ih nosila kad su bili bebe, nego bit će zato što si ih propustila pomalo učiti kad je za to došlo vrijeme.
trina, evo vertex je sve lijepo rekla.
ono što ja mislim - džaba drugi stilovi roditeljstva, bolji ili gori, kad mi odgajamo onako kaki smo. prema našem karakteru. da se na glavu postavim, ne bi mogla biti ta tvoja susjeda. da imam šestero djece, isto bi mi bilo, kako kaže moj rođak (ima 4 djece) - mi smo valjda jedini roditelji na svijetu koji su uspjeli razmaziti svo četvero djece. :mrgreen: tako da J je spavao s nama i prije nego je spavanje s nama bilo "stil roditeljstva" ili, ako je bilo, ja nisam znala za njega :mrgreen: plus što nisam znala ni sve ko fol benefite od zajedničkog spavanja i AP roditeljstva. rekli bi - tako nam je pao grah.
a felix, moja M je bila Ovisnica teška. Ono, nakon dvije godine, u stvari mi je počelo ići na živce najviše to što je mene doživljavala ko veliku hodajuću cicu. nije se htjela grliti sa mnom (to mi je isto falilo), čim bi ju zagrlila, otvarala je usta :roll:.
90% noći je spavala s cicom u ustima. što je u principu i logično, i nije tako rijedak slučaj - njoj je cica služila kao duda, a djeca kad se nauče na dudu/cicu, čim im ispadne počnu plakati, ne?
e sad, ja imam teoriju da je totalno nemoguće tako parcijalno ih odvikavati, sad nećeš cicat po noći, sad nećeš vani - pričam o Ovisnicima :mrgreen:
i zašto sad najednom mogu cicati preko dana, a ne u krevetu, preko noći. ko da oni znaju što je noć i da mi veliki moramo spavati :mrgreen:
oću reći, kako mi je sve to zajedno isto tako dop**dilo, trebala sam vaditi zub, pila sam klavocin, koji inače ide uz dojenje, rekla M da cice više ne valjaju :D jer pijem lijek, i ova moja mala vrištalica je to sve tako super prihvatila da nisam mogla doći sebi. niti jednom nije zaplakala. da je zaplakala, moš mislit kako bih imala živaca trpiti to i jednu noć. ne, uopće. jedino što nam je uspavljivanje 2 tjedna trajalo cca 2 sata (za razliku od cice kad bi u prvom šutu zaspala za 2 minute). nije jadna znala kako zaspati bez cice, pa se vrtila po krevetu, dva sata ponavljala - mama dagaj, mama pevaj :D
Da nismo mi ti tvoji rođaci, tu rečenicu smo izgovorili tisuću puta:mrgreen:
Vertex, nije kriza identiteta nego sam se malo razočarala u sve i svakoga. A mali nema baš jako loše ocjene ali se pokvario u školi. Razlog- ja sam rodila pa nisam mogla na informacije i on je to znao pa se malo pustio s lanca.
Trina, on je petaš? Ili šestaš?
Puno se toga mijenja u višim razredima, kući je mala nova seka, puno vas je i lako se štošta preskoči. Možda nije samo da kontrole (možda i je).
trina, ja i dalje vjerujem da su 'nasi' 'rodasti' stilovi roditeljstva bolji za djecu. to se mozda ne vidi sad, mozda zasad susjedina djeca zaista izgledaju veselo, sretno, normalno. vidjet cemo u pubertetu. znam hrpu ljudi koji su u djetinjstvu bili odgajani kao tvoji susjedici, imali sve 5 u skoli, naizgled sretna normalna djeca, i onda u pubertetu pukli ko kokice. uspjeh u obrazovanju sam po sebi mi nije dovoljno mjerilo uspjesnosti odgoja. kvragu i doktorati ako nemas sretan privatni zivot, ako sa tim istim roditeljima u odrasloj dobi imas hladan odnos, ako ne znas ostvariti kvalitetnu bracnu vezu.
a i ovisi o djetetovom karakteru. moja mladja bi vjerojatno dobro rasla i u nekoj drugoj obitelji. cool je, zna sto hoce i bas ju briga. zato je stariji hipersenzibilac, sve prima jako k srcu, place puno vise od nje zbog sitnica, itd. i mislim da njemu puno vise odgovara blizi, prisniji stil odgoja.
ono sto me ponekad strecne, o cemu sam pisala, jesu ti 'drugi' roditelji. oni koji imaju vremena jer ga ne posvecuju svojoj djeci toliko koliko mi, koji spavaju po noci jer se ne pate ni s dojenjem, a kamoli nocnim dojenjem, koji ne propituju svoje roditeljske stilove nego naprosto rade kako i ostali i idu dalje. e, tim roditeljima nekad zavidim jer mi se cini da im je puno lakse u zivotu, da su naspavaniji, odmorniji, opusteniji.