Rad nedjeljom

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

što je sve svima stalno i uvijek dostupno jer svi očekujemo da je.

---

Vidiš, ja nisam takva.
Niti sam jučer bila u dućanu, a ne idem ni danas.
Dok mnogi idu samo zato jer mogu, ne zato jer trebaju nešto.
Ista stvar je i s doktorima.
Mia Begović deset dana nije imala stolicu i baš se deseti dan sjetila otići na HItnu u Vinogradsku.
Zašto? Zašto nije išla kod svog LOM-a?
Pa zato jer može.
Isto tako pljuje doktoricu po društvenim mrežama i proziva ju imenom i prezimenom jer može.
Doktorica joj je kriva što ona ne vodi brigu o svom tijelu i što nakon deset dana bez stolice očekuje čudo na hitnoj.
Eto, meni to nije normalno.
Da ljudi rade neke stvari samo zato jer mogu.

A to što svi imamo najnovije tenisice i moderno smo obučeni, to nije "očekujem sve i sada odmah"? Tko proizvede i dostavi te tenisice iz Kine? To što nitko nema izrast, i svi imaju lijepe nokte, ta oprema za frizere i kozmetičare je narasla u njihovom vrtu ispred kuće? To što sad tipkaš na nečemu i imaš internet vezu u nedjelju ujutro? Ili na TV-u ima 1000 programa koje možeš izvrtiti? Svi portali su objavili vijesti i zabavne sadržaje…

Nije svježi kruh nedjeljom samo ono što čini razliku.

Svatko od nas u ovom trenutku na sebi ima ili drži u rukama ili na metar od njega stoji nešto što ima samo zato jer mnoge djelatnosti na svijetu rade 24/7.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Ovo je kod nas divlji kapizalizam :mrgreen:.
Ali u teoriji kapitalizam je taj koji osigurava gospodarski rast i donosi materijalno blagostanje ljudima…

Dovoljno sam mlada da se ne sjećam… a ekonomski pokazatelji? Rast BDP-a? Ovo-ono po glavi stanovnika? Opće blagostanje? Zašto su onda sve zemlje istočnog bloka ekonomski bile u banani ako je to društveno-gospodarsko uređenje bilo prikladno?

---

Bubuli,
ja za druge zemlje ne znam.
Ja sam živjela u Jugoslaviji.
I meni je bilo dobro i mojim roditeljima.
Nitko nam ništa nije branio. Posla je bilo i plaće su bile super.
Moj pokojni otac je radio u Chromosu kao šef pogona pigmenata. Sve što su proizveli su izvozili. Tada, osamdesetih, je imao plaću u protuvrijednosti 4000 DM, a to ti je kao danas 4000 eur. Nije bio u KP i nije bio politički angažiran isto tako nije imao poznate roditelje. Bio je najobičniji šljaker koji je došao u Zagreb, upisao večernju školu, završio i napredovao u tvornici u skladu sa svojim sposobnostima. Dobio je i trosobni stan, a kad su nona i nono došli živjeti k nama, nudili su mu ogromni dvoetažni stan u Španskom koji je on odbio radi kolege koji je imao petero djece i bolesne bubrege. Oni bi dobili naš stan da smo mi otišli u Špansko, a moj tata je rekao ne. Neka ide mlada obitelj u veći stan, a mi ćemo se stisnuti i tako je i bilo.
Opće blagostanje?
Da, bilo je tada.
Sada sigurno ne.
Tada su žene išle u mirovinu sa 50 godina.
Ja sad imam 51 i radim, a prve uvjete imam tek za 11 godina pa tko živ tko zdrav do tada.
Dvaput sam bila tehnološki višak od devedesetih na ovamo...
Muka mi je od takvog "blagostanja"

Da, šteta što nije moglo potrajati. Baš se pitam zašto nije moglo.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

A to što svi imamo najnovije tenisice i moderno smo obučeni, to nije "očekujem sve i sada odmah"? Tko proizvede i dostavi te tenisice iz Kine? To što nitko nema izrast, i svi imaju lijepe nokte, ta oprema za frizere i kozmetičare je narasla u njihovom vrtu ispred kuće? To što sad tipkaš na nečemu i imaš internet vezu u nedjelju ujutro? Ili na TV-u ima 1000 programa koje možeš izvrtiti? Svi portali su objavili vijesti i zabavne sadržaje…

Nije svježi kruh nedjeljom samo ono što čini razliku.

Svatko od nas u ovom trenutku na sebi ima ili drži u rukama ili na metar od njega stoji nešto što ima samo zato jer mnoge djelatnosti na svijetu rade 24/7.

---

Ja tebe fakat ne kužim.
Niti imam najnovije tenisice, izrast si farbam sama, a nokte u životu nisam radila i neću. Imam svoje i zadovoljna sam s njima.
Računalo je mogla i tvornicva Tesla napraviti ili ona koju je preuzeo Siemens (ne mogu se sjetiti kak se prije zvala)
Sve što jednoj državici od 4,5 milijuna stanovnika treba smo mogli sami proizvesti i kvalitetnije sto puta od kine.
U Jugoslaviji sam nosila tenisice od Viko Varaždin, oni su radili i za Adidas i ove današnje Adidaske su zapravo retro model od prije 40 goddina.
Cipele je radila Astra, danas je Kaptol centar tamo.
Itd.
Nie treba nama uvoz i Kina da bi imali sve.
Treba nam pametno vodstvo.
Jer tko bi zatvorio Imunološki da je pametan?

Ne možeš mjeriti cijelo društvo po sebi.
Zašto su onda za vrijeme korone toliki zatvoriti vrata, i toliki ljudi dobili otkaze ako nikome ništa ne treba i nitko ništa ne koristi i nitko nikad ne ide u trgovinu između petka popodne i nedjelje ujutro.

Ako ti ne ideš frizeru ili na nokte, ide masa drugih ljudi i zato u svakom kvartu ima po nekoliko salona koji rade. Za njihov rad je potrebna masa proizvoda koje netko proizvede tako da radi u nekoj tvornici svih 7 dana u 3 smjene, a onda ih netko doveze s drugog kraja svijeta i istovari u svako doba dana i noći da bi netko mogao doći na frizuru

Samo želim reći da je svatko tko koristi blagodati modernog doba licemjeran ako proziva nekog drugog samo zbog činjenice da u nedjelju nije kupio kruh.

Meni je skroz svjejedno kad trgovine rade ili ne rade. Neka urede to kako god žele, prilagodit ću se kao sto se prilagodim i radnom vremenu općine.

Ali to moraliziranje oko toga je totalno bezveze.

Citiraj:

---

Tanči prvotno napisa

Sve one koji rade treba pošteno platiti.
Nedjelju, praznike i blagdane te prekovremene treba i dodatno platiti.
I problema neće biti.
Nije u redu tjerati ljude da rade po 10-12 sati, svetke i petke za minimalac.
To je srž problema.
Bez otvorenih trgovina u svako doba i sve dane u tjednu, se može.
Ali tko želi raditi, neka radi i plati radnike kako spada.

---

htjela sam napisati ovo, potpuno se slažem
tko hoće raditi, neka radi i neka za svoj rad bude adekvatno plaćen

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

A to što svi imamo najnovije tenisice i moderno smo obučeni, to nije "očekujem sve i sada odmah"? Tko proizvede i dostavi te tenisice iz Kine? To što nitko nema izrast, i svi imaju lijepe nokte, ta oprema za frizere i kozmetičare je narasla u njihovom vrtu ispred kuće? To što sad tipkaš na nečemu i imaš internet vezu u nedjelju ujutro? Ili na TV-u ima 1000 programa koje možeš izvrtiti? Svi portali su objavili vijesti i zabavne sadržaje…

Nije svježi kruh nedjeljom samo ono što čini razliku.

Svatko od nas u ovom trenutku na sebi ima ili drži u rukama ili na metar od njega stoji nešto što ima samo zato jer mnoge djelatnosti na svijetu rade 24/7.

---

Ukoliko netko smatra da je rad nedjeljom los, mislim da je sasvim svejedno bori li se covjek prvo za prava lokalne blagajnice, ili za prava radnika u Kini (tj. zemlji s tvornicama). Cak mi je i blize borit se za prava onih koji su nam blizi - a i u tudjoj zemlji je tesko mijenjati situaciju, lakse je u svojoj (mozda).

I ja smatram da nije toliki problem u radu nedjeljom koliki u iskoristavanju radnika i nepostivanju zakona o radu koji (koliko shvacam) nije uopce toliko los.

Drzava je ta koja bi trebala osigurati da se zakon postuje. Nije mi isprika ovo prebacivanje odgovornosti na radnike. Tipa inspektor dodje, radnici kazu da je sve ok, inspektor ode ca... neka inspektor dodje, lijepo se sakrije u grmlje (malo pretjerujem, sigurno se moze i drugacije), biljezi kad je tko dosao i otisao, je li imao slobodni dan ili nije... pa onda ima dokaze neovisne o izjavama preplasenih radnika. Jasno mi je da to moze imati i negativne posljedice na mala poduzeca koja mozda i nemaju novaca da adekvatno plate radnike/prodavace... Ali prvi posao drzave bi trebao biti da osigura da se zakoni postuju.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Ne možeš mjeriti cijelo društvo po sebi.
Zašto su onda za vrijeme korone toliki zatvoriti vrata, i toliki ljudi dobili otkaze ako nikome ništa ne treba i nitko ništa ne koristi i nitko nikad ne ide u trgovinu između petka popodne i nedjelje ujutro.

Ako ti ne ideš frizeru ili na nokte, ide masa drugih ljudi i zato u svakom kvartu ima po nekoliko salona koji rade. Za njihov rad je potrebna masa proizvoda koje netko proizvede tako da radi u nekoj tvornici svih 7 dana u 3 smjene, a onda ih netko doveze s drugog kraja svijeta i istovari u svako doba dana i noći da bi netko mogao doći na frizuru

Samo želim reći da je svatko tko koristi blagodati modernog doba licemjeran ako proziva nekog drugog samo zbog činjenice da u nedjelju nije kupio kruh.

---

Ja sam dva mjeseca bila doma. Na minimalcu.
Jer je firma naslonjena na turizam i ugostiteljstvo i sve je stalo.
I preživjela sam.
Sutra je plaća, a ja još imam na računu 1500 kn. Od dobivenih 4000 kn. Ne koristim minus, ni kreditne kartice.
Znači da se može. I nismo bili gladni, režije smo platili i otišli smo na Plitvice i registrirali auto prije dva tjedna. Sve za keš. Za auto je uštedio muž kroz par mjeseci (ima penziju 4400 kn) a ostalo sam financirala ja. Još su mi i podstanari otišli pa sam i za drugi stan platila režije.
Ali ja ne hodam frizeru jer ne dam 1000 kn pa i više za farbanje ili pramenove, 250 kn za šišanje itd
Za razliku od mnogih ovdje prisutnih koji zarađuju daleko više od mene pa i troše tako.
Tako da mjerenje nečega po odlascima frizeru ili na plastične nokte je totalno deplasirano.

Tanci, opet mjeriš svijet po sebi. Ekonomija funkcionira po zakonu velikih brojeva. To sto ti nisi potrošila te novce jer ih nisi ni imala znači da netko drugi nije dobio plaću jer nitko nije kupio njegov proizvod ili uslugu. I nitko nije ništa uplatio u državnu blagajnu pa se država dodatno zadužila.

Nitko ne razmatra onu izjavu da će 5000 radnika dobiti otkaz ako zatvore trgovine nedjeljom? Možda je skroz točna, možda nije, ali sigurno ima nešto u njoj. Trgovina nedjeljom nije samo to je li netko jede svježi kruh ili ne.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Nitko ne razmatra onu izjavu da će 5000 radnika dobiti otkaz ako zatvore trgovine nedjeljom?

---

Ti zbilja vjeruješ u ovo?

Citiraj:

---

Tanči prvotno napisa

Ti zbilja vjeruješ u ovo?

---

A ti zbilja sumnjaš u to, s obzirom da si ga i ti skoro dobila pred koji mjesec?

Ja ne sumnjam, ja znam da to nije istina.
Skoro je krava jajce snesla. Ja ne radim u trgovini.
I ja bih drugi posao našla za tren jer imam odlične preporuke.
(trenutno imam dvije odlične ponude za prelazak na stolu, ali ostajem gdje jesam)
U trgovinama nema viška radnika, samo manjka.
Iz prve ruke znam da Spar i Kaufland zapošljavaju penziće na 4 sata pa im oni rade i duže (ne znam jel se to smije?)
I studente.
Stalno zaposlene možeš izbrojati na prste jedne ruke i to u dućanima velikim kao nogometno igralište.
U jeku najžešće korona krize zaprešički Kaufland je telefonski zvao studente i nagovarao da dođu raditi jer nema tko.
I? Kako onda 5000 ljudi viška? Odakle?
To su čiste laži i propaganda samo da se vrati rad nedjeljom i trgovci zajaše još malo više i sve za 3000 kn.

Naravno da bi radnici dobili otkaze u tom slučaju. Pa i rade zato što postoje ljudske potrebe za tim proizvodima/uslugama koje oni ispunjavaju, a ne zato što ne postoje. Napravljeno je i dosta ekonomskih analiza i svaka je pokazala upravo to - otkaze.

Naše se gospodarstvo bazira na potrošnji, novac cirkulira, pdv se slijeva u proračun iz čega idu plaće svima na proračunu koji opet troše.... i tako u krug. Kad se ograniči potrošnja manje novca cirkulira ... i manje i manje. Firme režu troškove da bi opstale, radnicimostaju bez posla i opet se potrošnja smanjuje. Naravno da će zbog ograničenja rada trgovina hrpa ljudi ostati bez posla, to se očito već dogodilo.
Moj sin je prošlo ljeto radio u jednom trgovačkom lancu i sad ih je zvao da se raspita za ovo ljeto. Rekli su mu da uopće zasad ne planiraju uzimati učenike i studente jer su dosta ljudi morali otpustiti pa će u slučaju potrebe prvo zvati njih.
I btw. on je obožavao raditi nedjeljom i praznicima jer mu je bilo 40% više plaćeno pa je radio sve praznike u lanjskom lipnju.

Moj muž radi i praznicima i vikendima, eto baš i jučer i danas, toliko o obiteljskom vikendu. Ali kad je birao zanimanje znao je da to ide u paketu i nije požalio ni nakon 35 godina i puno propuštenih obiteljskih blagdana i događanja jer voli svoj posao i pošteno mu je plaćeno.

Pišem sve ovo da još jednom naglasim koliko mi je gadljivo to politiziranje obiteljske katoličke neradne nedjelje :roll: daj ljudima pare i dostojanstvo umjesto toga.

Tko je zaboravio, evo malo podataka iz Jugoslavije:


Jugoslavija je sedamdesetih krenula u snažan razvojni ciklus, i krenula se zaduživati. Na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je povoljna. Na svjetskomu tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. – 5,8%, 1976. – 5,1%, 1977. – 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara.

No, potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na lihvarskih 16,8%, dakle, cijena se novca Jugoslaviji povećala gotovo trostruko. Istovremeno, dugovi su rasli: 1977. – 9,540 milijardi dolara, 1978. – 11,833 milijardi, 1979. – 14,952 milijardi, 1980. – 18,395 milijardi, 1981. – 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata nominalni dug se više nego udvostručio, a u markama učetverostručio.

Istodobno je inflacija 1981. dosegla 45%, i krenula u nezadrživ rast koji je do Markovića narastao na preko 1000% godišnje, doprinoseći osjećaju bijede i beznađa. S tržišta je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u proizvodnji, počelo se s mjerama poput vožnje par nepar i bonova za gorivo – nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.

Potkraj 1979, uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Smrtno bolesni Tito nije odobrio devalvaciju jer je smatrao da to škodi ugledu zemlje, pa je, prema Bilandžiću, rekao delegaciji savezne vlade: “Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe.”

Mjesec dana nakon Titove smrti, u lipnju 1980., savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.
1983. Jugoslavija je službeno bankrotirala, iako to nikad svojim građanima nije objavila (no objavili su drugi), te prestala plaćati sve obaveze prema inozemstvu, što je rezultiralo golemim nestašicama.

Jugo*sla*vija je, dakle, 1991. godinu doče*kala s oko 20 mili*jardi dolara duga. Njen dug se prodavao za 30 centi za dolar, dakle smatrao se nenaplativim. Pret*hodno joj je Među*na*rodni mone*tarni fond uma*njio dug za 1.8 mili*jardi jer zemlja jed*no*stavno nije imala sred*stava za vra*ća*nje ni kamata, a kamoli glav*nice. Usto je SAD, u očajničkom pokušaju da spriječi rat i raspad države, Markoviću dala besporvratno oko 3,5 milijardi dolara kako bi stabilizirao dinar, no taj novac se istopio u šest mjeseci. Ovom je pret*ho*dilo neko*liko desetljeća izgrad*nje eko*no*mije čija je struktura bila takva da joj je opsta*nak zavi*sio baš od stal*nog pove*ća*nja vanjskog duga! Upravo suprotno danas popularnim mitovima, ekonomija Jugoslavije nije bila zasnovana na dobiti industrije – nje nije bilo, naprotiv, cjelokupna industrija Jugoslavije je radila s gubitkom, već isključivo na zaduživanju, deviznim doznakama radnika u inozemstvu i turizmu.

Gra*fi*kon pri*ka*zuje ukupni dug Jugo*sla*vije od 1961. do 1980. i liniju kojom se može aprok*si*mi*rati trend kre*ta*nja ukup*nog duga, koji je eksponencijalan! Po ovom trendu, ukupni dug se uve*ća*vao za oko 17.6% svake godine u tom dva*de*set*go*di*šnjem peri*odu. Da se se taj tempo rasta nasta*vio i nakon 1980., ukupni dug bivše SFRJ bi danas izno*sio nevjerojatnih 6 tisuća mili*jardi dolara. Ukupni godi*šnji bruto domaći pro*i*zvod (BDP) svih biv*ših jugo*slo*ven*skih repu*blika danas iznosi ukupno oko 200 mili*jardi dolara, a ukupan dug oko 140 milijardi. Ovo jasno govori da je rast duga kakav je bio između 1961. i 1980. bio jed*no*stavno neodrživ. Tito je, reklo bi se, ipak umro na vrijeme.

Jugoslavija je izvozila i imala snažnu industriju

Je, ali u bajkama. Industrija je zapravo bila potemkinovo selo. Ako pogle*damo uku*pan jugo*slo*ven*ski trgo*vin*ski defi*cit tokom sedam*de*se*tih godina pro*šlog stoljeća, vidimo da on ubr*zano raste između 1970. i 1980., unatoč brojnim ograničenjima uvoza i ogromnim carinama.

U brojkama, to je izgledalo ovako: Trgovinski deficit – dakle razlika uvoza i izvoza – je 1977. iznosio 4.4 milijarde dolara, 1978. 4.3 milijarde, 1979. 7.2 milijardi; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979. Danas je ta razlika čak i nešto manja, i to službeno. Neslužbeno, deficit je, kad se doda sitni prekogranični šverc, bio i osjetno veći. U Jugoslaviji su svi nešto sitno švercali – kavu iz Graza, traperice iz Trsta, računala čiji je uvoz bio zabranjen. Savezna vlada se protiv toga pokušala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo… bez uspjeha.

Jedan dio te razlike bio je, kako sam već naveo, pokri*ven dozna*kama emi*gra*nata. Na pri*mjer, ukupne doznake emi*gra*nata su 1971. izno*sile 1.3 mili*jarde dolara, a 1972. 2.1 mili*jardu. Ipak, pri*ljev strane valute kroz kre*dite i doznake emi*gra*nata nije bio dovoljan da pokrije sav trgo*vin*ski defi*cit i spriječi odljev deviza iz Jugo*sla*vije.

Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu ekonomskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privede je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

Standard je pao u razdoblju 1979-1984 34%, a mirovine čak 40%, investicije su smanjene s 34% društvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i početkom 1985.

I za kraj: godišnji gubici poduzeća u Jugoslaviji su iznosili, 1989. godine, 15% BDP-a!. Toliko o tome da je Jugoslavija živjela od industrije. U stvari, industrija je živjela od gastarbajtera i turizma…. a najviše od stranih kredita. U posljednjoj fazi Jugoslavije, kad zaduživanje više nije bilo moguće, prešlo se na inflatorno financiranje gubitaka, tj. tiskalo se sve više novčanica kako bi se isplatile plaće, što jasno nije riješilo ništa, osim što je onemog ućilo regularno poslovanje i razvilo crno tržište do neslućenih razmjera.

... a onda je i kolabirao bankarski sustav kao šećer na kraju. :sp:
Ja sam stara i dobro pamtim pa se Juge jasno sjećam.

I ja. I ne kužim te hvalospjeve. Pa to zaduživanje je opće poznata stvar.

A kad se samo sjetim "poniženja" kad nisi mogao doći do uložaka. No moja praktična mama je bila " pionirka" platnenih. Pa svih drugih nestašica. Ma joj, svega je bilo. Idnosno nije bilo.
Zbog tog doba i dan danas osjećam nelagodu svaki, ali baš svaki put kad prelazim granicu. Nije bitno s kojom zemljom.

A gdje je onih milijun i pol radnika na vječnom privremenom radu u inozemstvu? Sigurno su otišli van jer su imali super posao od kojeg su odlično živjeli.

O našoj hrvatskoj "ekonomiji" i 30-godišnjem rodijačkom kapitalizmu mislim sve najgore, ali uzdizanje Juge u nebesa nema nikakvog smisla.
Imao je i moj tata odličnu inženjersku (rukovodeću) plaću, a iznajmljivali smo i sobe turistima, pa svejedno nisam nosom promolila iz države do studentskih dana dok su se moji prijatelji, čiji su roditelji radili po raznim inozemnim predstavništvima naših firmi, naputovali, igrali Barbikama i imali Lee traperice i pernice na kat :mrgreen: .

Citiraj:

---

NanoiBeba prvotno napisa

I ja. I ne kužim te hvalospjeve. Pa to zaduživanje je opće poznata stvar.

A kad se samo sjetim "poniženja" kad nisi mogao doći do uložaka.

---

i redova za deterdžent, ulje, šećer, kavu itd., djeca su "uživala" u šećernim tablama umjesto čokolade, redukcija struje, vožnja na par - nepar
bilo bi zgodno vidjeti kako bi ljudi danas reagirali da im se ponovi taj scenarij i bi li bilo hvalospjeva

i tisuće zaposlenih u tvornicama, nekoliko njih je opsluživalo isto dugme pokretne trake, tehnološki napredak je bio minimalan tijekom cijelih desetljeća ...
(i onda kad se počelo otpuštati, sve vlade sve politike su bile krive osim netržišnih politika vođenja poslovanja ...)

vjerujem da je Tanči dobro živjela, bilo je dosta takvih obitelji, ali ima cijeli jedan dio naroda kojima su roditelji bili gastarbajteri (zato jer nisu imali drugog posla, i većina djece odrasla bez jednog ili oba roditelja) ili pak onih koji nisu radili po tvornicama, i njihova djeca koja su samo jednom u životu na jedvice jadve dobila nešto maraka da odu u Trst, a neki niti taj jedanput ...

Sad ću opet skrenut na potres. Ni grad ne bih danas ovako izgledao nakon potresa da su zgrade ostale u rukan vlasnika. Nacionalizacija je dovela do totalnog nereda i nebrige. Zgrade su pune zasticenih stanara, stanara koji su kupili stanove za male novce, stanova u vlasnistvu grada. I kada zgradu treba odrzavat, nikako se dogovorit. Jer to nije ničija briga. I sad smo tu gdje jesmo.

Ni meni se ne sviđa u sta nam se zemlja pretvorila al bome hvalit Jugu na sva zvona isto vas nema veze sa stanjem stvari. Lijepo je čoksa izvukla podatke

Redovi su bili samo 79. i na početku osamdesetih, prije nije toga bilo. Ni poslije. Mi smo dobro živjeli u Jugoslaviji. Tata je plovio, putovala sam po svijetu, nikad oskudijevala. A nitko nije bio član partije, ni s mamine ni s tatine strane. I uvijek smo se izjašnjavali kao Hrvati, nikakvih problema. A sigurno nisam jedina.
Roditelji su dobili stan od poduzeća, napravili vikendicu, imali auto. Zašto netko ima loša sjećanja, ne znam.

Ali, kakve veze ima Jugoslavija sa koronom?
Mi smo još u labavoj samoizolaciji. Još par dana, pa valjda sve OK. A sad kad nam ukinu mostarinu za Krk, bit će: Ihaaaj!! od sreće.

Sve pet cure.
Inflacija, redovi za deterdžente i kavu... sve stoji.
Ali što meni vrijedi što su dućani danas puni kad ja to ne mogu kupiti?
Danas se živi na minuse i kartice i tisuće rata.
Ja tako ne mogu i neću.
Što mi vrijedi išta ovdje kad niti si mogu priuštiti ljetovanje, a nekad se moglo pa makar preko sindikata u ljetovalištu od firme.
Ni Plitvice si ne mogu priuštiti kad bih ja htjela, već trčim sa još desecima tisuća Hrvata na Plitvice kad su karte po 50 kn.
Moram li reći da nikad nisam posjetila Brione, da moja kći nikad nije vidjela Dubrovnik, a ja sam ga vidjela za rata na jednodnevnom izletu čisto slučajno jer smo suprug i ja putovali s vojskom autobusom za Makarsku i usput produžili s njima do Dubrovnika jer su nas zvali da idemo s njima.
Gdje i kako će mi se kći zaposliti danas-sutra?
Nigdje i nikako bez veze. Badava joj petice kad se ne zapošljavaju sposobni, već podobni.
I ona će otići van. I ja s njom. I ako tamo osnuje obitelj, nikad se neće vratiti i zauvijek je izgubljena za ovu zemlju kao i tisuće i tisuće ostalih mladih koji ovdje nemaju perspektive.
Glavu danima razbijam kako joj platiti vozački koji košta 7500 kn ako ne i više, a mora ovo ljeto položiti jer je muž sve lošije i nema nas tko voziti.
Jel moram reći da se on liječi preko veze? Da mi nije mog šefa i njegovih prijatelja liječnika na visokim položajima, ne bi mog muža odavno bilo.
Ali imamo Hrvatsku. To da. Imam je jer drugo niš nemam.

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Redovi su bili samo 79. i na početku osamdesetih, prije nije toga bilo. Ni poslije.

---

redovi su bili 82. a i kasnije, sjećam se da sam učiteljici razredne nastave nosila bocu suncokretovog ulja. isto se sjećam da je bilo slavlje kad bi mama našla Kraševu mliječnu čokoladu, to je bilo nakon 83.

Citiraj:

---

n.grace prvotno napisa

redovi su bili 82. a i kasnije, sjećam se da sam učiteljici razredne nastave nosila bocu suncokretovog ulja. isto se sjećam da je bilo slavlje kad bi mama našla Kraševu mliječnu čokoladu, to je bilo nakon 83.

---

Redovi su bili poslije smrti Tita za vrijeme Milke Planinc i njenog stabilizacijskog programa.
Ali ne svuda. U Sloveniji nije bilo redova i dućani su bili puni svega.
Mi smo tamo kupovali sve najnormalnije čega tu nije bilo.

kužim, ni ja ne mogu kupiti sve čega se sjetim, srećom ne patim zbog toga. ali razlika je ne moći kupiti kerefeke ili najosnovnije za život, deterdžent za pranje robe ili bocu jestivog ulja

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Zašto netko ima loša sjećanja, ne znam.

---

ne znam zašto netko tko ima dobra sjećanja misli da su i svi drugi u ono vrijeme živjeli na isti način

Zivot u vrijeme Juge je bio dobar za mnoge jer su najveca zivotna pitanja rijesili tako da su a) dobili stan od firme koji su kasnije otplatili kroz otkup ili b) digli kredit za gradnju kuce koji je poslije pojela galopirajuca inflacija pa su ga otplatili od jedne mjesecne place.
Da se nekim cudom meni dogodilo da mi netko da stan ili da inflacija pojede kredit zivjela bi puno bolje i lakse a ne ovako otplacujuci ga dobar dio zivota.
Nestasica svega se dobro sjecam, tad je bilo vaznije imati frendicu trgovkinju nego doktora jer ti je mogla ostaviti kavu ispod pulta ili vec nesto drugo cega nije bilo za kupiti.
Slazem se s Nano za posljedice potresa i nacionalizacije.

Što meni vrijedi što su neki dobili stan i išli na more.
Moja mama je prekinula školovanje nakon četvrtog osnovne i išla u najam. Imala je 11 godina kad je postala sluškinja za hranu. Rasli smo bez oca koji je u Njemačkoj šljakao od jutra do mraka, viđala sam ga 2 puta godišnje. Novce je ponekad slao u pismu. Pisma su otvarana, devize su uzimali i stavljali unutra dinare.Na more smo u cijelom djetinstvu bili 2 puta po 5 dana. U privatnom smještaju, na pašteti. Školu smo završili u jednim trapericama i dvije majice. Teške fakultete s najboljim ocjenama. Stajala sam u redu za crni kruh, auto nismo imali, Spavala sam na ručno izrađenoj prostirci na podu, na betonu. Čokoladu smo dijelili ( možda jednu mjesečno)....
To je moja sličica Jugoslavije.

U redu za crni kruh se stajalo za vrijeme Tuđmana i kapitalističke Hrvatske.

U mojem selu se za crni kruh čekalo do 82.
Moje djetinjstvo uz onaj minimum kojeg smo imali je daleko lijepše od djetinjstva mojih klinaca. Mi smo godišnje išli jednom prema Jadranu jednu noć do Šibenika drugi moć prema zg,u studenom.

U mojoj obitelji bolji život nije donio Tuđman i kapitalistička Hrvatska već obrazovanje. To je jedina stvar koju priznajem Jugoslaviji. S obzirom da smo živjeli u okolici Zg, imali smo mogućnost besplatnog obrazovanja.

Osobno imam samo lijepa sjećanja na Jugu, imala sam lijepo djetinjstvo, bile su nestašice, ali nisam se osjećala zakinuto. Ali to su svima drage uspomene na djetinjstvo, zaboraviš i ako je bilo nešto ružno.

Samo ovdje se implicira da smo nekad bili skoro pa ekonomski div, a to nema veze sa stvarnošću.
I onda su lokalno drmali razni primitivni poluobrazovani moćnici kao i danas. Taj je model HR vrlo uspješno preuzela nakon osamostaljenja, a ako smo mislili da će nam se i mentalitet promjenom sustava izmijeniti, jelte, prevarili smo se.

Citiraj:

---

NanoiBeba prvotno napisa

Sad ću opet skrenut na potres. Ni grad ne bih danas ovako izgledao nakon potresa da su zgrade ostale u rukan vlasnika. Nacionalizacija je dovela do totalnog nereda i nebrige. Zgrade su pune zasticenih stanara, stanara koji su kupili stanove za male novce, stanova u vlasnistvu grada. I kada zgradu treba odrzavat, nikako se dogovorit. Jer to nije ničija briga. I sad smo tu gdje jesmo.

e

---

Nano tvoje riječi identične onima moga muža u vezi održavanja tih zgrada. Identične.

Na temu broja zaposlenih i neradne nedjelje. Čitala sam što je rekao jedan vlasnik malog dućana i posve je jasno što objašnjava. Ukratko - sad ima 2 radnice plus on koji dio vremena radi u dućanu a dio ide u nabavke, radi administraciju i sl. S neradnom nedjeljom ima 15% radnih sati manje u dućanu koje mora pokrivati radnicima. I rekao je da će jednostavno on raditi više u dućanu, ostaviti jednu radnicu, plus uzet će mamu u mirovini na pola radnog vremena - a jednu radnicu će otpustiti. Tako će svejedno pokriti sve radne sate dućana i uštedjeti na jednoj punoj plaći s doprinosima, a i više novaca ostaje u obitelji.

Na velikim dućanima je ta ista matematika (nije mama u mirovini ali je možda neki student).

Što se tiče otpuštanja radnika i kršenja radničkih prava:
Korona kriza je jako dobro došla nekim poslodavcima da prvo otpuste, a sada zapošljavaju te iste ljude, ali za manje plaće.
Radilo se i radi svašta neovisno o radnoj nedjelji.
Ljudima je pisan godišnji iako su radili od kuće, smanjivane su plaće...
Pokvareni poslodavac će uvijek naći izgovor, a pošteni će stisnuti malo i zadržati radnika jer je svjesan koliko mu vrijedi.
I to je jedina istina.
Ovo sve ostalo su anegdotalni argumenti.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Moja firma od 60 zaposlenih nije otpustila nikoga. Dio nas je za vrijeme korone radio bez prestanka, dio ljudi (rade skroz druge stvari) nije imao apsolutno ništa jer su njihovi odjeli stali. Nitko nije dobio otkaz. Morali smo svi potrošiti (i još uvijek moramo) sav godišnji koji imamo, i stari i novi. Nemamo nikakvih planova za ljeto nego svi koji nemaju što za raditi ovaj tren moraju trošiti godišnji i moliti se bogu da se klijenti vrate.
Smanjen nam je radni tjedan na 36 sati. I smanjena nam je bruto plaća između 10% i 20%, kako kome, napravljeni su neki razredi po nekom kriteriju... je l smio to napravili ili ne? Nemam pojma, vjerojatno nije. No, s obzirom na to da imamo 80% manje narudžbi nego u isto vrijeme lani mislim da smo dobro i prošli.

Moj brat radi u ugostiteljskom objektu s 9 zaposlenih. Taj prvi tjedan ga ja pitam pa zar je moguće da nemaju ljudima za plaće niti za jedan mjesec. Kaže on meni, to je 60.000 kn za bruto plaće, otkud nam to ako nismo otvoreni, nema šanse.

Sigurno je tamo vani puno gadnih i bezobraznih i nepoštenih poslodavaca, no sigurno je i masa njih koji jednostavno nemaju 50.000 ili 100.000 ili milijun kuna "u džepu" koje mogu isplatiti samo tako ako ne rade mjesec ili dva.


Back to "nedjelja"... ima li neka ozbiljna analiza o tome koliki udio potrošnje u trgovini otpada na nedjelju?
Jer npr. ako gledam samo po sebi, ja ću vjerojatno puno manje i kupovati ako imam jedan dan manje za kupiti. Nije da sam i inače sam neki šopingholičar, sebi ne kupujem skoro nikad ništa... no ako nedjeljom ne rade dućani, djeca će mi jednostavno nositi hlače i majice koje su im malo prekratke, pa ćemo tako izdržati 2 mjeseca, pa će doći nova sezona, a ovu ćemo preskočiti :mrgreen:. Ili npr. ako ne stignem odvesti dijete da mu ošišaju šiške jer frizer u šoping centru ne radi, odrezat ću mu sama šiške doma i sl. Mislim da ću se više orijentirati na to da se snalazim bez trgovine nego da naguravam kupovinu u druge termine ako mi nije baš nužno i presudno. Ili ako npr. trebam nekome kupiti poklon, neću kupiti ništa, nego ću dati novac kao poklon i opet nisam ništa potrošila (ovaj će taj novac staviti na štednju...) A, ako će to raditi i ostali... hm... pa manje para i u blagajnama poslodavaca za plaće, i u blagajni države.

Ali ako ozbiljna ekonomska analiza pokazuje da sam ja jedina koja djetetu trenirku kupuje nedjeljom i da to zbilja nije nikome isplativo, pa neka ljudi onda imaju dan za obitelj.

Na temu, kako druge zemlje mogu... možda ima nešto i u tome da su te druge zemlje bogate ili ne žive primarno od trgovine (i turizma) pa im nije prihod i porez uplaćen od trgovine nužan, no ako nama je, hm...

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

...
Back to "nedjelja"... ima li neka ozbiljna analiza o tome koliki udio potrošnje u trgovini otpada na nedjelju?
Jer npr. ako gledam samo po sebi, ja ću vjerojatno puno manje i kupovati ako imam jedan dan manje za kupiti. Nije da sam i inače sam neki šopingholičar, sebi ne kupujem skoro nikad ništa... no ako nedjeljom ne rade dućani, djeca će mi jednostavno nositi hlače i majice koje su im malo prekratke, pa ćemo tako izdržati 2 mjeseca, pa će doći nova sezona, a ovu ćemo preskočiti :mrgreen:. Ili npr. ako ne stignem odvesti dijete da mu ošišaju šiške jer frizer u šoping centru ne radi, odrezat ću mu sama šiške doma i sl. Mislim da ću se više orijentirati na to da se snalazim bez trgovine nego da naguravam kupovinu u druge termine ako mi nije baš nužno i presudno. Ili ako npr. trebam nekome kupiti poklon, neću kupiti ništa, nego ću dati novac kao poklon i opet nisam ništa potrošila (ovaj će taj novac staviti na štednju...) A, ako će to raditi i ostali... hm... pa manje para i u blagajnama poslodavaca za plaće, i u blagajni države.

Ali ako ozbiljna ekonomska analiza pokazuje da sam ja jedina koja djetetu trenirku kupuje nedjeljom i da to zbilja nije nikome isplativo, pa neka ljudi onda imaju dan za obitelj.

..

---

Nisi jedina. Mi smo eto napokon uspjeli u nedjelju otići u ducan. Pa mi djeca imaju više od 3 majice (starija) odnosno 1 hlača (mladji) za izaći van iz kuće. Da nisu radili u nedjelju mozda bi uspjeli pola toga kupiti tokom tjedna. A možda i ne. Prošli tjedan nismo stigli, mozda bi uspjeli u subotu, ali bio je praznik. I tako uvijek nesto ..