Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

zvrk, ne bi te htjela razocarati, ali...
mi smo isli na radionice, vise ne idemo i super je sve to, ali je prerijetko. opcenito mi se cini, da vlada misljenje na forumu, da su radionice nesto sto spasava svaku stvar. moja je obozavala ici i od tamo smo "povukli" jedno prijateljstvo djevojcice slicnog karaktera, ali mislim da su radionice vise pomogle meni nego njoj, jer sam mogla razgovarati sa strucnom osobom koja poznaje moje dijete. ta komunikacija jos uvijek traje :zaljubljen: bez obzira sto se grupa razisla i ne idemo na radionice.

ovo pisem za sve mame koje ne zive u zagrebu ili si ne mogu priustiti odlazak kod TS i misle da su propustili ne-znam-sto za svoje dijete. nisu.
radionice su prerijetko, svaka 2 tjedna, cesto se dogodi bolest, pa se tako neki termini jos i preskoce. cesto se obradjuju problemi koji se ne ticu direktno tvog djeteta, jer je grupa formirana po sistemu razlicitosti (bar je nasa grupa bila takva) pa recimo jakooo su zastupljeni hiperaktivci i poremecaj paznje sa cime nemaju problem sva djeca u grupi.


evo, samo sam htjela dati jedan realniji uvid u stvari, jer sam od frendice koja ne zivi u zagrebu, a sin joj ima "papir" od sever, nekoliko puta dobila odgovor - blago vama vi mozete na radionice i tako rijesite svaki problem. daleko je to od toga.

Hibiskus, mi nismo išli na radionice (osim na jedne druge gdje su isto cerfificirane žene za rad s bistrićima, ali više tehničkog tipa, ne rade psiho stvari, nego bruse i pile, to je nešto drugo), i moram potvrditi za mame koje čekaju red za radionice ili nisu iz Zg-a - više vrijedi skužiti što je, informirati se, a isto tako potvrđujem da imati frendicu ili osobu koja razumije što je i kako je (i isto ima bistrića) znači više od tih stručnih stvari...

"Uloga nastavnika u radu sa darovitom djecom

Nastavnicima koji nemaju puno iskustva u radu s darovitom djecom, takva djeca mogu predstavljati poseban problem. Naime, darovita djeca često ne prihvaćaju autoritet što dovodi do sukoba s okolinom čijim se pravilima ne žele prilagoditi. Za vrijeme nastave takva djeca često na pitanjem odgovaraju pitanjem, nemirna su i nerijetko glasna, a ponekad i ignoriraju zadatke koje moraju riješiti jednostavno stoga što su im ili dosadni ili u tom trenutku »imaju pametnijeg posla«.
Stoga se nameće zaključak da zbog neprilagođenosti nastavnog programa, darovita djeca često dolaze u fazu u kojima su njihovi rezultati bitno lošiji od očekivanih.
U takvim se slučajevima nastavnicima predlaže osmišljavanje dodatnih aktivnosti koje su prilagođene upravo tim učenicima. Ukoliko je učenik uslijed dosađivanja postao hiperaktivan, dobro ga je postaviti za pomoćnika tijekom predavanja ili vježbi te mu dati ulogu koordinatora manje grupe učenika. Na taj će ga se način potaknuti da pomaže drugim učenicima u razredu.

Daroviti učenici često postavljaju visoke kriterije što nastavnicima itekako može otežati rad. U tom slučaju može pomoći dodatna priprema, ali i zadavanje primjerenih zadataka koji su malo iznad predviđenih mogućnosti učenika. Također pomaže i kontrolirano prepuštanje vodstva učeniku u pojedinim segmentima rada. U radu s darovitim učenicima nastavnici mogu smanjiti autoritativnu poziciju te učenicima dopustiti više slobode, jer oni ponekad svojim poznavanjem problematike mogu preći granice znanja svojih nastavnika. U takvim je slučajevima dobro od učenika tražiti više samoaktivnosti te ih upućivati na samostalno traženje novih informacija. Kako se ne bi zakočio njihov kreativni sklop, potrebno je osigurati slobodni razvoj djeteta, omogućiti mu slobodu i razvoj samostalnog mišljenja te pohvaliti njegovu radoznalost, divergentno mišljenje i maštu." Više na:

http://www.skole.hr/nastavnici/ucionica?news_id=2911

Naravno da radionice ne "spašavaju sve stvari" i mislim da nitko to ne shvaća tako naivno. Ali pomažu i to na dugi rok. Moje dijete je tamo bilo 4 godine i to se osjetilo. Uz radionice za djecu redovito su vezane i radionice za roditelje. Grupe se vrlo pažljivo sastavljaju u smislu potreba svakog djeteta i interakcija s dobrim i slabijim mjestima ostale djece u grupi. Ima puno darovitih s hiperaktivnošću i oni su bili u posebnoj grupi. Moj sin je bio u grupi s bistrićima drugog spektra problema - sličnim ili komplementarnim njegovima. Meni je ritam od dva puta mjesečno za djecu i jednom za roditelje odgovarao, jer, iako stanujemo vrlo blizu, teško bismo uz ostale obaveze mogli biti motivirani za više. Ako se pojave neki posebni problemi, postoji mogućnost individualnog rada, ili sa po dvoje i troje djece.

Čarobnog štapića nema, ali treba poduzeti ono što se može i prihvatiti pouku, savjet, pomoć i podršku koju se može dobiti.

Zvrk, ove osobine kao što je osjetljivost na nepravdu, traženje svojih prava, propitivanje svega oko sebe, pa i autoriteta dovode malu djecu u nevolje, ali to su krasne osobine za život. Da te utješim, kod mog sineka koji sad ima 11 godina primjećuje se da te osobine koje su prije bile izvor problema za njega, grade jednu asertivnu, samosvjesnu, moralnu mladu osobu.

Mi nismo vodili djecu na radionice (prekasno smo ih otkrili) ali vjerujem da bi nam bilo puno lakše da smo se uključili dosta godina ranije - jednostavno, ne bi morali otkrivati "toplu vodu" nego bi neke stvari mogli naučiti od stručnjaka i drugih roditelja. Ovako, išli smo težim putem, ali opet je sve pomalo došlo na svoje mjesto.

Slažem se da čarobnog štapića nema, a opet čovjeku puno znači ako se sretne s drugim roditeljima u sličnoj situaciji + stručnjacima koji nam mogu pokazati prečice i dati neke nove ideje.

Zvrk, meni se čini da će škola za tvoje dijete predstavljati novi izazov - upravo ono što ovakvoj djeci treba. Držim fige da nađete učiteljicu po mjeri koja će se dobro slagati s djetetom. Sretno!

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Slažem se da čarobnog štapića nema, a opet čovjeku puno znači ako se sretne s drugim roditeljima u sličnoj situaciji + stručnjacima koji nam mogu pokazati prečice i dati neke nove ideje.

---

evo upravo sam ovo rekla svojim postom.
te radionice su puno znacile meni. da bi bitno utjecale na moje dijete trebale su biti cesce, znam da bi ih tesko ugurali raspored, ali dobile bi prioritet. da su bile 1x tjedno mi bi isli i mislim da bi tada mogla napisati da su podjednako koristile i mojoj kceri.

ne zelim da ovaj divan i koristan topic sad napadnu oni koji citaju ove nase prepiske sa skepsom, jer je divno sto imamo TS, ali ovo sam jednostavno morala napisati.

Naše iskustvo s radionicama je na tragu Zdenkinog - sad smo treću godinu u tome i kumulativni učinak se primjećuje, iako u početku možda i nije izgledalo tako. Meni je drago da je A. uključen u radionice, jer vidim bitan pozitivan pomak u njegovom emocionalnom razvoju. Možda bi do njega došlo i da nije išao na radionice, ali da su mu radionice bila dobra potpora, to sigurno. I njemu, i meni kao roditelju.
Jači tempo ni mi ne bismo mogli ugurati u raspored, i ovako mislim da sljedeće godine više nećemo moći stizati na sve.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

. Meni je drago da je A. uključen u radionice, jer vidim bitan pozitivan pomak u njegovom emocionalnom razvoju. Možda bi do njega došlo i da nije išao na radionice

---

da to je pitanje, na koje nema sigurnog odgovora.


samo za primjer, mi ne idemo na radionice vec neko vrijeme i ja se cudom cudim njenom naglom skoku unazad 2 mjeseca. kao da su stvari sjele na svoje mjesto (napokon) sto se tice emocija i socijalizacije. vec dva mjeseca iscekujem kad ce se taj privid srusiti i opet se pojaviti moje preemotivno dijete, ali ona grabi naprijed i preskace sve prepreke :klap:

svi smo pomogli u tome i trudimo se i dalje, ali to se dogodilo tek onda kad su se u njoj sve stvari poslozile i dogodilo se izvan "tretmana" radionica.

Citiraj:

---

hibiskus prvotno napisa

evo upravo sam ovo rekla svojim postom.
te radionice su puno znacile meni. da bi bitno utjecale na moje dijete trebale su biti cesce, znam da bi ih tesko ugurali raspored, ali dobile bi prioritet. da su bile 1x tjedno mi bi isli i mislim da bi tada mogla napisati da su podjednako koristile i mojoj kceri.

ne zelim da ovaj divan i koristan topic sad napadnu oni koji citaju ove nase prepiske sa skepsom, jer je divno sto imamo TS, ali ovo sam jednostavno morala napisati.

---

Hibiscus, nadam se da se ne osjećaš napadnuto. :love2: Dobro je da si svoje iskustvo i mišljenje podijelila s ostalima. Ne moramo svi o istoj stvari misliti jednako niti nam je iskustvo s istim stvarima nužno jednako. A nisu ni potrebe naše djece za pomoći koju mogu dobiti u tim radionicama iste. Nekome je dovoljan savjet iskusne i dobronamjerne prijateljice ili podrška obitelji, a nama to nije bilo dovoljno - trebala nam je pouka i podrška stručnog tima. Meni su isto jako koristile roditeljske radionice, zbog svega što sam tamo naučila od stručnjaka, ali i zbog komunikacije s roditeljima u sličnoj situaciji. Rad s roditeljima daje brže, neposredno vidljive rezultate, no rad s djecom je, po mome mišljenju, važniji, ali za to je potrebno mnogo više vremena. Tu ništa ne ide na brzinu.

Meni ne smetaju skeptični komentari koji se ovdje znaju pojaviti - tu smo da razgovaramo. A one zlobom motivirane ostavljam njihovim tvorcima.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Hibiscus, nadam se da se ne osjećaš napadnuto. :love2: Dobro je da si svoje iskustvo i mišljenje podijelila s ostalima. Ne moramo svi o istoj stvari misliti jednako niti nam je iskustvo s istim stvarima nužno jednako. A nisu ni potrebe naše djece za pomoći koju mogu dobiti u tim radionicama iste. .

---

ne osjecam se napadnuto:love2: a ovo boldano je jako bitno.
htjela sam samo napisati mamama kojima je TS iz bilo kojeg razloga nedostupna, da se raspitaju u svojoj sredini za dobre radionice (sportske, likovne, literarne, dramske, muzicke...) i da osluskuju svoje dijete i pomognu mu u izboru "terapije".

nama je najvise pomogao sport, njena preosjetljivost na dodir, buku i grubost se vremenom istopila u dobroj atmosferi kluba, a da ne kazem da se pocela dobro nositi sa porazima i prihvaca da ne moze svaki put njena ekipa pobijediti :klap:

Moja je kći uključena u radionice već 3.godinu. U početku sam također bila skeptična prema učinku/efikasnosti istih s obzirom na njihovu učestalost, ali bome nakon 2 godine vježbanja strpljivosti, tolerancije, pažnje, uvažavanja tuđih potreba i svih onih sitnih, a za školu bitnih socijalnih kompetencija, mogu reći da je jako, jako profitirala. U razredu se izdvaja samo po konstantnom mahanju nogama pod klupom i povremenom vrpoljenju, dugo je uopće trebalo da mi učitelji povjeruju da je zaista ADHD u pitanju.

Naravno da je i roditeljska edukacija i podrška važna, kao što je važno biti u kontaktu sa sebi sličnima ( i djeci i nama) i sigurno je da smo naučili razumjeti njenu posebnost, savjete primjenjivali u svakodnevnici, a svakodnevnicu prilagodili njoj.
Nikako ne mogu reći da se sve to posložilo samim njenim odrastanjem, kao što i danas neki oko mene znaju tvrditi, jer znam gdje smo bili na početku i koliko smo energije i vremena uložili (kad se samo sjetim da sam zaista mislila da imam dijete smanjenih kognit. sposobnosti!) . Eto, možda je ona primjer većeg problema gdje je i napredak bio veći.

Sad ću ja iz vedra neba: Na netu nalazim različite adrese i telefone TS, a nemam vremena detaljno sad iščitavati sve postove. Možete mi reći točnu adresu i telefon ili mail TS i njenog Centra?
:-)

napisem ti u pp :)

i opet sve zavisi o težini problematike koje dijete ima - nekome zbilja radionice nisu ni potrebne, pa ih TS niti ne zove. Mi nismo bili te sreće, moja princeza je išla 7 godina na radionice dok mi nismo u obitelji i svakodnevici osjetili pomake. Nažalost, nju je neshvaćanje okoline toliko duboko gurnulo u loše stanje, da nam je trebalo toliko dugo da se izdigne. Ona je u konačnici išla na te radionice skoro 10 godina; da je po njenom, išla bi ona i dalje, ali se grupa raspala jer su se studenti svuda upisali, a i TS je rekla da se trebaju odvojiti od nje. Napredak na toj grupi je za nas roditelje bio vidljiv tek s vremenskim odmakom od godinu dana, kada bi nam TS pokazala prijašnje rezultate.
Također je bilo zanimljivo pratiti rezultate njihovih radionica tipa plakate na određenu temu s grupama koje su se kasnije uključile u radionice - razlike su bile takve da nam nije bilo žao ni novčića koji smo uložili u to.
TS je probavala svojedobno s različitim frekvencijama održavanja radionica pa je došla do zaključka da 2x tjedno je najbolji kompromis da djeca dolaze redovito i da cijela priča ima efekta. Nije zanemariv ni financijski dio priče - ipak 2x tjedno roditelji mogu izfinancirati

Citiraj:

---

nadica_b prvotno napisa

i opet sve zavisi o težini problematike koje dijete ima - nekome zbilja radionice nisu ni potrebne, pa ih TS niti ne zove. Mi nismo bili te sreće, moja princeza je išla 7 godina na radionice dok mi nismo u obitelji i svakodnevici osjetili pomake. Nažalost, nju je neshvaćanje okoline toliko duboko gurnulo u loše stanje, da nam je trebalo toliko dugo da se izdigne....


TS je probavala svojedobno s različitim frekvencijama održavanja radionica pa je došla do zaključka da 2x tjedno je najbolji kompromis da djeca dolaze redovito i da cijela priča ima efekta. Nije zanemariv ni financijski dio priče - ipak 2x tjedno roditelji mogu izfinancirati

---

nadice, mislis na 2x mjesecno , a ne tjedno :-)


sad kad te citam, moram reci da smo mi imali jako puno srece sa skolom i to nam je pravi blagoslov.
to sto moze dobra uciteljica napraviti u 4 skolska sata svaki dan, nemjerljivo je :zaljubljen: isto tako, kad uciteljica nije dobra podrska darovitom djetetu, bojim se i misliti u kojem smjeru sve moze krenuti.

Baš sam neki dan pregledala sve M. radove u radionici i mišljenja T.S. na kraju svake godine i prisjetila se kako je bilo i koliko je njemu i nama kao obitelji to značilo. Utoliko više što u školi nije bilo prave i trajne podrške i razumijevanja.

Ja sam pred novom razinom izazova sa svojim bistrićem, možda mi možete pomoć...
Kao prvo i osnovno - do daljnjeg je doma zbog određenih zdravstvenih problema. Dakle, osmisliti dan, a uz to nahraniti tog čovjeka, njegovu seku, odhodati sve doktore i naše terapije samo po sebi je izazov jer sam cijele dane sama, muž ima specifično radno vrijeme i ne mogu računati na njega.
A drugo - ispreskače me kad sam tak jako zaposlena, umorna, kad brinem neke ekstra brige, jurim da stignem na zakazani pregled, ispoštivam im neki red i raspored (pa nas potepe dva sata čekanja u Klaićevoj, pa su gladni, i jedu Lion iz automata...) - ovo samo za ilustraciju da imamo banalne, ali iritantne otegotne okolnosti.

Dogodilo mi se da sam više brinula o njegovim potrebama, stanjima, seriji tjeskoba (kad ga ne slušam postane tjeskoban, i onda još opsesivnije traži uho, a ja se gušim... jer više ne mogu), pa onda njegovim pokušajima da zaokupi pažnju, da motivira neko događanje - hoće voditi čim su one stanke - tipa neko čekanje između nečeg i nečeg, između umora i igre, između šetnje i ne znam, mačka radi svinjarije, pa ganjam mačku.. i to tristo puta na dan. Imam ja i drugo dijete, tak da imam s čim usporedit... mala skonta da je neka debilana, zavuče se, i brije svoje.

Sinko je divan, njemu ništa ne promakne, svaka situacija, stanje, događanje, okolnost, i sve bi on to shvatio, pokopčao, sve registrira i u trenutcima kad ti samo treba da se djeca negdje igraju i jedu bombone on jaši po svima nama pitanjima, nervozom, nasrtanjima (kao bude on sredio, to radi od kad je beba bio, al nismo kužili što je...)... i onda on takav kao tjeskoban, jadan, kad naleti na frenda, najsretniji, najveseliji, a mene je shrvao minutu prije... ne znam da li razumijete - duboko involviran u svemu, duboko svjestan svega, serija potreba, stalna potreba za komunikacijom, i sve na hrpi i odjednom i stalno, a ja trebam infuziju i psihoterapeuta i masažu.

Kad sam skužila što je, danas sam se poigrala, a onda rezala, davala malom koliko mogu, a ostalo oštro, ali jednostavno mi je teško uvijek biti toliko u stroju i toliko kontati da mali ne staje, čak i ako cijeli svijet stoji, i da ga treba voditi jakom rukom da ne brije i onda kad ti to najmanje ide. Navire ko bager i živa voda sa svih strana i ponekad je teško to poloviti, a kamoli držati u ravnoteži.

Jel razumije itko što pričam? Imate li to? Kako rješavate?

Ifigenija, suosjećam... Nemam nikakav pametan savjet. Ja sam par puta sa svojim dečkima (češće s mlađim, ali i sa starijim) probala razgovarati "kao s odraslima" i to je relativno često palilo, ali ne uvijek. S tim sam počela silom prilika negdje oko njihovog polaska u školu, prije mi to nije držalo vodu. Iznenadila sam se kako su poneki put dobro reagirali, a opet, ponekad ništa - kao da govoriš zidu...

Ipak, iz ove tvoje rečenice da je najveseliji kad naleti na frenda možda bi djetetu pomoglo društvo, ali takvoj djeci nije dobro bilo kakvo društvo... Treba mu društvo sličnih. Nadam se da će se nešto takvo naći i za tvog sina. Evo prvog primjera koji mi pada na pamet: moji su u toj dobi igrali šah s animatorom na dječjem odjelu knjižnice i on im je bio "faca" (i ostao do danas, samo puno manje stignemo onamo).

Ne znam što bih ti rekla osim da ti nije lako. Kod nas ipak nije sve vrijeme tako nabrijano (zapravo s polaskom u školu se dosta toga "unormalilo"), a nismo se ni susreli s dugotrajnim boravkom kod kuće, bez vrtića pa si mogu samo zamišljati kako ti je samoj s njih dvoje većinu dana.

A ni kći ti ne ide u vrtić? Jer možda bi bilo malo lakše da se njemu možeš posvetiti dio dana, a onda kad ste zajedno igrati na kartu razuma i razumijevanja i nalaziti neku vrstu zanimacije koja ih oboje može zaokupiti. Moj je sad već neko vrijeme u fazi intenzivnog čitanja i otkad je tako puno nam je lakše jer je automatski manje pitanja i traženja da se bude s njim sve vrijeme.

:) Ušli smo u trag nekim zdravstvenim problemima, na sreću, relativno je banalno, ali je kronično i dosadno i zbog toga je bio doma, dok se nije sve istražilo, i dok ne vidimo kako dalje. Sad je još doma dok se sve to ne ustabili... mala je isto doma jer nisam ništa napravila ak je on doma, a on nešto donese (a ja imam zakazan pregled, a on kuri - a bio je krhkog zdravlja...)...

Voli društvo, i npr. jučer smo cijelo popodne bili s ekipom, a danas nisam imala snage, imala sam neke hitne poslove, i htjela sam to dovršit, s idejom da idemo popodne u park, al nije se dalo, premorena sam bila od svega prošli tjedan...

Ifigenija, ja to rješavam tako da se dnevni prioriteti mijenjaju. Njegove potrebe nisu uvijek prioritet, nekad su to i moje, sestrine, tatine ili bilo koga drugog. Bistrići vrlo često nisu dovoljno suosjećajni, a tome ih moramo učiti.

Zdenka, to se i meni čini, da mu je suosjećajnost zadnja od vrlina :/ Ja sjedim, držim glavu u rukama, gledam u pod, ne mogu gledati u jednom trenu. Manje dijete me gleda, mazi mi koljeno, a on stao pred mene i priča što već ima o magnetima, signalima i vrsti sendviča. I ne obadaje... Kako ih učiti suosjećajnosti?

uh, baš teško
meni nekada teško pada to što M. stalno traži priče, pričaj mi ovu priču, ono... baš te stanke, kao da se ne može samo tuširati, to je dosadno, moramo još i pričati, da bi popunili vrijeme
a ja nekada ne mogu, ne da mi se, ne mogu pratiti tok svojih misli, a ne još pričati o Pepi, Tomici... i onda joj to lijepo kažem, baš tim riječima - sad ne mogu razmišljati o priči, moram razmišljati o tome da ti operem guzu, i lijevo i desno stopalo, da operemo ruke..., ne da mi se pričati, mama mora razmišljati o drugim stvarima - onda ona ispituje zašto pa mi to bude lakše nego priča (jer ne dao Bog da nešto izostavim i da je George skinuo i gaće i potkošulju kad je samo potkošljulju - izmišljena priča), obećam joj jednu priču prije spavanja i ne popuštam
znam da nije isto, moja ima 2,5 godine, nije bistrićka i primjer je banalan, ali jednostavno ne odstupaj - reci ne mogu sada, ne želim jer moram razmišljati o drugim stvarima o kojima ovisi naš dan, naša organizacija, kao što Peterlin reče, objasni mu kao odrasloj osobi - bit će tjeskoban, a Bože moj - reci mu da udahne, izdahne i nekoliko puta tako pa će mu bit lakše, usput neka ode do enciklopedije vidjeti što može naučiti još o disanju pa te možda malo pusti
M. mi je danas pokušavala "pomoći" kod ručka, a meni se nije dalo i rekla sam joj to - gle, danas se žurim, živčana sam, sada perem suđe, špricam, a ti ne želiš skinuti tu haljinu - ne možeš mi pomoći jer će mi to sada smetati, odi se igrati u sobu, kad budem pravila ćevape, zvat ću te da mi pomogneš - obavila sam sav posao i pozvala ju da mi stavi papriku i biber u ćevape, htjela ih je i mjesiti, nisam dala (inače bih) jer se žurim i drugačija su pravila - nije se bunila, vidjela sam da je malo tužna (tjeskobna, što god), poslije sam joj naknadno objasnila da je to bilo zbog tog i tog i sve ok

Ifi, rjesenje je istovremeno i komplicirano i jednostavno.
Deckic je (ucinili ste ga mozda takvim?) centar vase obitelji i svijeta. Ono planet i tri satelita. Dijete suraduje s vama i vasim " mentalnim slikama i mapama vase obitelji" i radi to sto planeti inace rade u odnosu na satelite. (ja ne ulazim u to da li je to dobro/lose, pokusavam samo ukazati na kauzalitete. Ne znam da li si primjetila, ali recimo ovdije na forumu kada se radi o djeci tvoji postovi so 95% o njemu i 5% o njoj.

Ako je slika obitelji cetiri ili xy planeta, onda i djeca suraduju po tom modelu.

Pri tom ne mislim na tehnicke tips i tricks, mada i oni mogu nesto olaksati, mislim o dubokoj svijesnoj i nesvijesnoj slici o polozajima i odnosima u obitelji koja je bit stvari.

Inace sam misljenja da djeca smiju biti i nezadovoljna i tuzna i ljuta, te da im i smije i treba biti ponekad i dosadno. Isto tako mislim da naglaseno postavljanje djeteta u centar djetetu ne daje sansu za razvijanje samosvijesti i samopouzdanja, mada izvana izgleda obrnuto.

Citiraj:

---

seni prvotno napisa

Ifi, rjesenje je istovremeno i komplicirano i jednostavno.
Deckic je (ucinili ste ga mozda takvim?) centar vase obitelji i svijeta. Ono planet i tri satelita. Dijete suraduje s vama i vasim " mentalnim slikama i mapama vase obitelji" i radi to sto planeti inace rade u odnosu na satelite. (ja ne ulazim u to da li je to dobro/lose, pokusavam samo ukazati na kauzalitete. Ne znam da li si primjetila, ali recimo ovdije na forumu kada se radi o djeci tvoji postovi so 95% o njemu i 5% o njoj.

Ako je slika obitelji cetiri ili xy planeta, onda i djeca suraduju po tom modelu.

Pri tom ne mislim na tehnicke tips i tricks, mada i oni mogu nesto olaksati, mislim o dubokoj svijesnoj i nesvijesnoj slici o polozajima i odnosima u obitelji koja je bit stvari.

Inace sam misljenja da djeca smiju biti i nezadovoljna i tuzna i ljuta, te da im i smije i treba biti ponekad i dosadno. Isto tako mislim da naglaseno postavljanje djeteta u centar djetetu ne daje sansu za razvijanje samosvijesti i samopouzdanja, mada izvana izgleda obrnuto.

---

Seni, jel ja ovo moram i platit ili napisat u Bibliju, kao nastavak Božje objave, ili ćeš mi dat i besplatno i mogu s time postupit po slobodnoj volji?
O čemu ti? Ti fakat imaš osjećaj da možeš uletit nekom s rečenicom - on je centar svijeta - učinili ga takvim, i koliko posto i zašto? Jel imaš ti ovlasti za ove ispade? Čuj, ni Tana Sever nije si uzela za pravo prek telefona mi dat analizu, bili smo tamo satima i riknuli 650 kn za nekakvo mišljenje. Ako stvarno imaš osjećaj da si bogom dana, javi se na pp, fino dođi, ulupaj tri sata, pa vidi tko je kome što, ili jednostavno budi pristojna, a u najmanju ruku suosjećajna. Jer ako napišem da pomalo bolesnog bistrića vodim od ambulante do ambulante i da mi muža nema i da sam umorna kao zvijer, onda sam umorna i pretpostavljam da mi suosjećanje tipa - ajoj, znači više od svih dubokoumnih analiza.
Stvarno si prosto da kažem brezobrazna.

ajoj ifigenija, čini se da si stvarno preumorna
jer u posve benevolentnom seninom (juulovski intoniranom moram primjetiti:)) komentaru vidiš napad na sebe i svoju obitelj.

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Zdenka, to se i meni čini, da mu je suosjećajnost zadnja od vrlina :/ Ja sjedim, držim glavu u rukama, gledam u pod, ne mogu gledati u jednom trenu. Manje dijete me gleda, mazi mi koljeno, a on stao pred mene i priča što već ima o magnetima, signalima i vrsti sendviča. I ne obadaje... Kako ih učiti suosjećajnosti?

---

Ifigenija, to ide sporo i postupno. Treba mu stalno ukazivati na potrebe drugih, na to kako se drugi osjećaju i pobuđivati u njemu razmišljanje o tome, a onda s vremenom uslijedi i osjećaj. Kad vidim da M. prelazi preko sestre, tate ili bilo koga drugog, svraćam pažnju na to. Razvijanje empatije je bio jedan od 2-3 glavna cilja u radu s njim u radionicama u PCM. To je inače dosta česta pojava u psihološkom profilu bistrića - toliko su usredotočeni na svoje misli, svoju užasno brzi ritam da često gube iz vida druge. Treba im osvijestiti da kao ljudi nemaju ništa više prava od ostalih članova obitelji, djece u razredu i u bilo kojem drugom kolektivu. Treba imati razumijevanja da je njima to teže savladati, ali ne i vječnog opravdanja da je to tako i ne može biti drugačije.

Moj M. osjeća veliku ljubav prema meni, tako da sam ga najčešće učila empatiji na mom primjeru - govorim mu kako se osjećam, da mi je teško, rasplačem se ako ne mogu više, pokazujem svoje osjećaje i stanje, pa i svoju slabost. On zna da sam jaka osoba, ali to često prevodi kao da sam natčovjek. Pokazujem mu da nisam i tražim od njega da to poštuje. Naučeno na mom primjeru pokušavam prebaciti i na ostale članove obitelji i druge s kojima dolazi u doticaj. Ima savjesti, pa ta pouka polako i djeluje. I radionice su puno koristile - bitno je napredovao u suradnji i osjećaju za druge. Ali, još uvijek ga za mnogo toga treba verbalno upozoriti, ukazati mu, a ne čekati da on sam primijeti.

Mislim da te seni nije htjela uvrijediti. Ona govori iz iskustva sličnog našem. Dobro znam što je htjela reći, jer M. isto često misli da se svijet okreće oko njega i da je to potpuno prirodno. Na nama je da ih učimo da smo svi planeti. Ovo što seni kaže 95% :5% uzela sam i sebi u dio. M. je dugo bio jedinac, mamin sin, a kad je dobio sestru ostao je dijete koje je sposobno stalno privlačiti fokus na sebe. Puno razmišljam o tome o tome i pokušavam uravnotežiti situaciju kod kuće da, zbog toga što se jedno dijete jednostavno nameće svojom osobnošću, drugo dijete ne ispadne uvijek po strani i prikraćeno.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Ifigenija, to ide sporo i postupno. Treba mu stalno ukazivati na potrebe drugih, na to kako se drugi osjećaju i pobuđivati u njemu razmišljanje o tome, a onda s vremenom uslijedi i osjećaj. Kad vidim da M. prelazi preko sestre, tate ili bilo koga drugog, svraćam pažnju na to. Razvijanje empatije je bio jedan od 2-3 glavna cilja u radu s njim u radionicama u PCM. To je inače dosta česta pojava u psihološkom profilu bistrića - toliko su usredotočeni na svoje misli, svoju užasno brzi ritam da često gube iz vida druge. Treba im osvijestiti da kao ljudi nemaju ništa više prava od ostalih članova obitelji, djece u razredu i u bilo kojem drugom kolektivu. Treba imati razumijevanja da je njima to teže savladati, ali ne i vječnog opravdanja da je to tako i ne može biti drugačije.

Moj M. osjeća veliku ljubav prema meni, tako da sam ga najčešće učila empatiji na mom primjeru - govorim mu kako se osjećam, da mi je teško, rasplačem se ako ne mogu više, pokazujem svoje osjećaje i stanje, pa i svoju slabost. On zna da sam jaka osoba, ali to često prevodi kao da sam natčovjek. Pokazujem mu da nisam i tražim od njega da to poštuje. Naučeno na mom primjeru pokušavam prebaciti i na ostale članove obitelji i druge s kojima dolazi u doticaj. Ima savjesti, pa ta pouka polako i djeluje. I radionice su puno koristile - bitno je napredovao u suradnji i osjećaju za druge. Ali, još uvijek ga za mnogo toga treba verbalno upozoriti, ukazati mu, a ne čekati da on sam primijeti.

Mislim da te seni nije htjela uvrijediti. Ona govori iz iskustva sličnog našem. Dobro znam što je htjela reći, jer M. isto često misli da se svijet okreće oko njega i da je to potpuno prirodno. Na nama je da ih učimo da smo svi planeti. Ovo što seni kaže 95% :5% uzela sam i sebi u dio. M. je dugo bio jedinac, mamin sin, a kad je dobio sestru ostao je dijete koje je sposobno stalno privlačiti fokus na sebe. Puno razmišljam o tome o tome i pokušavam uravnotežiti situaciju kod kuće da, zbog toga što se jedno dijete jednostavno nameće svojom osobnošću, drugo dijete ne ispadne uvijek po strani i prikraćeno.

---

Zdenka, puno ti hvala na ovom komentaru! Jer točno to mi je razjasnilo tu situaciju - da on uopće ne reagira na svijet i događanja mimo svoje pameti. Bilo mirno popodne, ili čekali svi skupa u ordinaciji, ja s bolnom upalom uha i temperaturom, on brije jednakim intenzitetom. Nema urođenu empatiju - kao njegova seka, npr. TNX!

Nama su kod Severa rekli da nema potrebe za radionicama, ali vjerujem da bi nam dobro došlo, čisto da osvijestim ovu razinu problema! Evo, meni je ovo nešto pomoglo, gdje da radim, da ubuduće imam pripremljen teren!

Svaki daljni komentar na ovu temu - dobrodošao!

Ifigenija, sad ću biti offt. ali iz iskustva znam da je bitno da roditelj bude ok da bi djeca bila ok. Daj si vremena, odmori se, oporavi se, podigni željezo i tek onda brini o detaljima. Čini mi se da previše brineš hoće li tvoj sin imati trajna oštećenja ako ga odrežeš kad ti se popne na glavu. (I ja sam se to često pitala, a i danas se pitam, ali sve manje...) Bez brige, neće mu biti ništa... Nije rezanje tebi svakidašnja jadikovka nego izlaz u nuždi za kritične situacije. Objasniš jednom, dvaput, a svaki slijedeći put odrežeš jer ne može cijela obitelj biti podređena njegovim posebnim potrebama. SVI mi imamo potrebe vrsta raznih. Shvatit će...

Nedavno me profesorica u glazbenoj školi pitala kad sam počela djecu puštati da sami dolaze na satove (nije daleko, ali ni baš blizu... nebitno). Kad sam počela? Prije godinu i pol, kad sam završila u bolnici, a mm bio na putu, pa sam morala tako postupiti. Život nas često baci u vatru na različite načine. Da nije bilo toga, ja bih se još sigurno 2 godine ponašala ko kvočka nad pilićima u ovoj i hrpi drugih situacija. Ovako sam djeci samo mogla samo davati upute što da naprave. Ugodno su me iznenadili... No, na stranu priča, htjela sam reći da su ta djeca ponekad spremna za veće odgovornosti nego smo im mi spremni prepustiti. A empatija se uči - Zdenka je sve objasnila. Shvatit će prije ili kasnije. Period je težak i naporan, ali mi MORAMO naći vremena i za sebe jer inače puknemo gdje ne treba i kad ne treba. Sretno i oporavi se!

Cure su divno opisale kako to ide- i kod nas je slično. Ali moram reći da je nastupio veliki skok u lekciji kad smo dobili psića. Ne kažem to kao recept, jer ne može svaka obitelj uklopiti u križaljku i psa ili mačku, ali eto naše iskustvo je pokazalo da se sinek topi nad pesekom, brine se, šeta, hrani i čini mi se da to što tako dnevno vježba nježni lagani dodir učinilo puno dobra baš na tom polju o kojem piše Ifi.

sto se tice empatije, kod nas doma je bila malo drugacija situacija nego sto su cure napisale.

da li se tvoj sin jednako tako odnosi i prema drugim ljudima i djeci sa kojom se susrece?

kod nas je bilo tako, moja je preosjetljiva biljka prema svima i u svim situacijama, osim prema meni. ja sam njen "nadcovjek" kako kaze zdenka i vreca za udaranje i zaklon od svih frustracija iz vanjskog svijeta. sama sam to izabrala i nametnula, nesvjesno, naravno.
kad sam to osvijestila, jednostavno sam pocela zahtjevati njeno razumijevanje i empatiju i trazila da me uoblici u ljudski lik sa svim manama i slabostima. krenula sam od najjednostavnijih stvari i koristila ja-recenice, koje sam ponavljala kao mantru, dok ne bi doprlo do nje. s vremenom je shvatila da kad kazem - ja to sada ne mogu, da to stvarno tako mislim i da necu popustiti.
i to je polako, jako polako profunkcioniralo.

E i moj sinek je izuzetno nježan prema mački. Inače je B. jako suosjećajna - sve primjećuje, i kako se osjećaš i što to u tom trenutku trebaš. I nije joj je teško ni priskočiti ni utješiti. Ali, s mačkom je sinek puno obazriviji od nje.

Ifi, moja namjera siguro nije bila biti nepristojna ili bezobrazna.
Zao mi je ako si ti moj post tako dozivjela. On je kratak, jer sam se zurila.
Zdenka je detaljnije objasnila to sto sam mislila.
Moje iskustvo je bilo u jednom periodu zivota (naravno s razlikom da je moja cura jedinica) slicno tvom.
Ako te moj post i dalje iritira, sto mi je zao, preskoci ga.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Ovo što seni kaže 95% :5% uzela sam i sebi u dio.

---

I ja sebi.
Ali, nažalost, tako je u životu. Kad je u školi sjednica, nitko se ne javi i kaže: taj-i-taj-učenik je izvrstan, ne smeta na satu i izvršava sve obveze na vrijeme i ima odličan odnos prema učiteljima i drugoj djeci. Uvijek se govori o djeci koja zahtjevaju poseban napor ili trebaju više pomoći ili se raspravlja koji pristup upotrijebiti da se riješi neki problematičan odnos.
Tako ja manje pišem o svom mlađem, suradljivom djetetu jer jednostavno imam manje nedoumica u vezi njegovog odgoja i, općenito, mogu se opustiti i primijeniti ono osnovno trojstvo: ljubav, primjer i dosljednost. I najčešće pali, bez mog razbijanja glave i pitanja radim li sve krivo. I straha hoću li preživjeti sljedeći dan :-)

Citiraj:

---

Jurana prvotno napisa

I ja sebi.
Ali, nažalost, tako je u životu. Kad je u školi sjednica, nitko se ne javi i kaže: taj-i-taj-učenik je izvrstan, ne smeta na satu i izvršava sve obveze na vrijeme i ima odličan odnos prema učiteljima i drugoj djeci. Uvijek se govori o djeci koja zahtjevaju poseban napor ili trebaju više pomoći ili se raspravlja koji pristup upotrijebiti da se riješi neki problematičan odnos.
Tako ja manje pišem o svom mlađem, suradljivom djetetu jer jednostavno imam manje nedoumica u vezi njegovog odgoja i, općenito, mogu se opustiti i primijeniti ono osnovno trojstvo: ljubav, primjer i dosljednost. I najčešće pali, bez mog razbijanja glave i pitanja radim li sve krivo. I straha hoću li preživjeti sljedeći dan :-)

---

:love2:Lijepo rečeno!

Dijete mi raste, pa se i pitanja mijenjaju.
Otkako je A. krenuo u školu, nazire se nešto za što nikad nisam mislila da bi mogao biti problem, a to je učenje. Naime, on za školu ne mora učiti ništa. Gradivom prvog razreda već odavno vlada, sve testove rješava bez greške i bez ikakve pripreme, uglavnom, rastura školu bez imalo truda (osim što piše zadaće, ali to pišu svi u boravku). Ali primijetila sam, kad se pojavi nešto što već ne zna, i oko čega treba uložiti malo truda, da ga hvata paničan strah da on to neće moći. Vidim to po glazbenoj školi, što je zasada jedino mjesto gdje mora uložiti trud da bi se vidio rezultat (i zato i pridajem toliko važnosti toj nastavi).
Nedavno je morao naučiti napamet jednu malo težu skladbu (ništa posebno tešku, ali s više nota), i doslovce se paralizirao od straha da on to neće moći. Onda smo to rješavali polako, postupno, kad se malo opustio, naučio ju je za pola sata. Sad je svira i žmirećki. Ali i opet, kad naiđe na novi zadatak, prvo se pita: hoću li ja to moći.
Imam dojam da bi ga trebalo uputiti u samu tehniku učenja, da bi se osjetio sigurnijim u sebe i svoje sposobnosti (kad nije svjestan situacije, uči nevjerojatnom brzinom i ima jako dobro pamćenje). Ali kako? To zapravo ni ja ne znam. Ja sam uvijek učila po načelu: sjedi i ponavljaj, ali nekako slutim da mu se ta metoda sad i ne bi svidjela :mrgreen:
Savjeti? Iskustva?
Najmanje od svega želim da u kasnijim razredima unaprijed odustaje od težih zadataka jer misli da "on to ne može"...

Nekako predosjećam da slični problemi i nas očekuju pa pozorno pratim...

D. je, rekla bih, perfekcionist. Jako kritičan prema svojim uratcima, visoke zahtjeve si postavlja i frustrira ga kad mu ne ide kako je zamislio da treba. Kako ide stariji, tako se bolje nosi s tim. Isti je (bio) po ovom pitanju kao Andrej, sklon unaprijed reći da on to ne može pa neće ni probati. Zna reći da ne zna prije nego što uopće promisli ili pokuša pa se na kraju ispostavi da zna i može izvrsno. Škola mu ide jako lako, ali ga tu frustrira prijatelj koji je došao u školu kao prefektan čitač, dok je D. znao čitati, ali sasvim početnički. E to se, na primjer, njemu činilo toliko nedostižnim, da nije htio uopće doma čitati.
Njemu tu pomaže da mu se polako, s primjera na primjer, pokazuje da može savladati stvari. Ovako kako je bilo sa sviranjem, tako nasatavi i dalje u sličnim situacijama, strpljivo i taktično. Kad je D. skupio dovoljno statistike, sam je zaključio da nam može vjerovati kad mu kažemo da će u nečemu, uz malo truda, uspjeti (ako i posumnja u sebe, a to se sve rjeđe događa).

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

(ako i posumnja u sebe, a to se sve rjeđe događa).

---

Andreju je u zadnje vrijeme običaj da u takvim situacijama govori "ja sam glup" :-(

Ok, to govori i kad ga kefam zbog nečeg drugog :mrgreen: , kao izgovor, ali svejedno mi nije drago čuti takve rečenice iz njegovih usta.

I D. stalno sam sebi govori da je glup, a omiljena mu je da je debil. Kritičan je jako i prema svom izgledu, pogleda se u ogledalo i kaže si "izgledam k'o debil". (Imao je prestrašan riječnik jedno vrijeme, odnedavna je to puno manje.)
Ukazujem mu nenametljivo na stvari koje zna i može, kažem mu da je zgodan onako usput, zovem ga lipoto moja, pametno moje...Ja čak ne bih rekla da mu fali samosvijesti, nego je baš užasno samokritičan. A vjeru u sebe kad treba nešto napraviti smo mu stvarno ovako, korak po korak, uspjeli puno unaprijediti i milsim da će to biti još i bolje.