Zasto su kineske majke superiorne

Meni uspjeh u smislu poslovno-financijskog uspjeha nije neki životni cilj. Volim svoj posao, rado ga radim i vjerojatno radim bitno više no što mi je nužno jer me puno toga zanima unutar moje struke, no moje je temeljno uvjerenje da je osnovni cilj posla zarađivanje za život. Ako izvan toga nema života, onda mi to nije opcija. Važni su mi i odnosi s prijateljima, druženja, beskonačno dugi telefonski razgovori, gledanje meni dragih emisija, neke "besmisleno" besane noći uz nove epizode ili uz neku knjigu, bicikl, mjesec besposlenih dana na Visu...

Ne želim da mi ijedno dijete bude sluga uspjeha. Cijenim Kosteliće, ali ne želim da mi dijete radi posao u kojem lomi noge, ruke i sl. - želim da im njihovo tijelo bude podjednako važno kao i uspjeh, da imaju na umu da su to sve oni, da im volja i glava nema potpunu prednost. Želim im da rade posao na kojem su zadovoljni, da rade puno ili malo - kako za sebe odluče, da znaju uživati u trenutku i da se znaju opustiti... i još puno toga.

Uglavnom, kineski odgoj dijelom cijenim i smatram da naša slika te priče nije potpuna, sigurno ima neku kvalitetu koju mi ne primjećujemo, no emocionalno mi je odbojan.

Obzirom na njihovu politiku jednog djeteta, u tom kontekstu je očekivano imati ovakvu vrstu odgoja. Ako obitelj ima najčešće samo jednu priliku da ima samo jednog uspješnog potomka u
ogromnoj zemlji uopće ne iznenađuje ta cijela filozofija (i u obiteljima koje ne žive u matičnoj zemlji).

Stvar je (u teoriji) jednostavna: za početak treba im dozvoliti da snose posljedice svojih postupaka (naravno u skladu s njihovim godinama). Zatim, treba ih naučiti kako se nositi s porazima (kroz razne društvene igre), i na koncu, a to je ono najteže, ne treba uklanjati prepreke u njihovom životu već naučiti ih nositi se s njima.
Zar nisu neki roditelji u tekstu urgirali kod voditelja sportskog tima da im primi dijete u ekipu? Eto, to je primjer prepreke na kojoj su se roditelji "poskliznuli". Ili onaj primjer o sviranju instrumenta, dijete poželjelo svirati, dobilo gitaru, dijete se zasitilo, nitko ga nije silio... često zaboravljamo da su djetetove želje i potrebe dvije različite stvari... Ili, u mojoj okolini užasno prisutan fenomen roditeljskog učenja s djetetom, pisanja njegovih zadaća, od prvog razreda pa do fakulteta... sve dok roditelji mogu pratiti gradivo, a nakon toga plaćaju instrukcije (a neki, evo posljednjih dana ponovo o tom) i ispite.

P.S. ovo je odgovor IvaniR, baš sam spora...:-)

Citiraj:

---

quinda prvotno napisa

Stvar je (u teoriji) jednostavna: za početak treba im dozvoliti da snose posljedice svojih postupaka (naravno u skladu s njihovim godinama). Zatim, treba ih naučiti kako se nositi s porazima (kroz razne društvene igre), i na koncu, a to je ono najteže, ne treba uklanjati prepreke u njihovom životu već naučiti ih nositi se s njima.
Zar nisu neki roditelji u tekstu urgirali kod voditelja sportskog tima da im primi dijete u ekipu? Eto, to je primjer prepreke na kojoj su se roditelji "poskliznuli". Ili onaj primjer o sviranju instrumenta, dijete poželjelo svirati, dobilo gitaru, dijete se zasitilo, nitko ga nije silio... često zaboravljamo da su djetetove želje i potrebe dvije različite stvari... Ili, u mojoj okolini užasno prisutan fenomen roditeljskog učenja s djetetom, pisanja njegovih zadaća, od prvog razreda pa do fakulteta... sve dok roditelji mogu pratiti gradivo, a nakon toga plaćaju instrukcije (a neki, evo posljednjih dana ponovo o tom) i ispite.

---

Potpis. btw: mrzim "mi idemo u prvi/drugi/peti razrde" i zajedničko pisanje zadaća.

Citiraj:

---

quinda prvotno napisa

Stvar je (u teoriji) jednostavna: za početak treba im dozvoliti da snose posljedice svojih postupaka (naravno u skladu s njihovim godinama). Zatim, treba ih naučiti kako se nositi s porazima (kroz razne društvene igre), i na koncu, a to je ono najteže, ne treba uklanjati prepreke u njihovom životu već naučiti ih nositi se s njima.
Zar nisu neki roditelji u tekstu urgirali kod voditelja sportskog tima da im primi dijete u ekipu? Eto, to je primjer prepreke na kojoj su se roditelji "poskliznuli". Ili onaj primjer o sviranju instrumenta, dijete poželjelo svirati, dobilo gitaru, dijete se zasitilo, nitko ga nije silio... često zaboravljamo da su djetetove želje i potrebe dvije različite stvari... Ili, u mojoj okolini užasno prisutan fenomen roditeljskog učenja s djetetom, pisanja njegovih zadaća, od prvog razreda pa do fakulteta... sve dok roditelji mogu pratiti gradivo, a nakon toga plaćaju instrukcije (a neki, evo posljednjih dana ponovo o tom) i ispite.

---

Da se razumijemomeni pisanje zadaća djetetu i pomaganje djetetu u ućenju , nije niti blizu ista kategorija. U svakom slučaju svako dijete je priča za sebe , i generalno tvrditi da je nešto dobro ili loše dok nemaš dijete pred sobom- je loše.

Citiraj:

---

tanjads prvotno napisa

Potpis. btw: mrzim "mi idemo u prvi/drugi/peti razrde" i zajedničko pisanje zadaća.

---

Što reći, nego blago tebi. Oćito imaš sistematičnu, odgovornu djecu, bez problema u ućenju i koncentraciji.

Citiraj:

---

tanjads prvotno napisa

Potpis. btw: mrzim "mi idemo u prvi/drugi/peti razrde"

---

i meni to ide na živce npr. kad mi neka mama iz vrtića kaže 'Danas imamo ritmiku' odmah je zamišljam kako u trikou pleše pored svoje 5godišnjakinje :alexis:
ali tješim se da je to samo način pričanja (vrlo iritantan, btw.) - danas imamo temperaturu (a samo je dijete bolesno) i tako
debilno
eto

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Što reći, nego blago tebi. Oćito imaš sistematičnu, odgovornu djecu, bez problema u ućenju i koncentraciji.

---

Tek je krenuo u prvi razred. Zadaću radi sam, može kad hoće, s tim da nema crtića i igrica dok ne završi sa zadaćom. Obično napravi sat-dva nakon što dođe iz škole. sad prati neki Big time rush, pa se potrudi završiti do 13,30 jer to tad počinje. Ako traži pomoć pomognemo mu da shvati (iako do sad nije baš trebalo). Jedino mu treba dodatna motivacija za zadaću iz engleskog jer (sasvim besmisleno) dobije cijelu stranicu punu sličica da pofarba. Teško mu je, koncentracija mu pada, traži da bojimo za njega - ne dolazi u obzir. Napravimo natjecanje - tko će prije, ja nešto svoje a on to pofarbati ili tako nešto. A ako ne ide, kažem onda ostavi i reci sutra da ti se nije dalo, dobit ćeš minus i to je to. Eh, on ne bi minus. "I šta ćeš onda?" Kuka i boji.

Citiraj:

---

puntica prvotno napisa

i meni to ide na živce npr. kad mi neka mama iz vrtića kaže 'Danas imamo ritmiku' odmah je zamišljam kako u trikou pleše pored svoje 5godišnjakinje :alexis:
ali tješim se da je to samo način pričanja (vrlo iritantan, btw.) - danas imamo temperaturu (a samo je dijete bolesno) i tako
debilno
eto

---

:lol:

bio način govora ili ne, istina je . Jer ako mama mora dijete voditi na ritmiku, ona gubi svoje slobodno vrijeme jer sjedi pred dvoranom, pa u teoriji ima ritmiku. (meni su ti izrazi više ironični nego istiniti, ali ono što mi je super iritantno, nevezano uz temu, je izjava muža npr. : "rodili smo")

Citiraj:

---

puntica prvotno napisa

i meni to ide na živce npr. kad mi neka mama iz vrtića kaže 'Danas imamo ritmiku' odmah je zamišljam kako u trikou pleše pored svoje 5godišnjakinje :alexis:
ali tješim se da je to samo način pričanja (vrlo iritantan, btw.) - danas imamo temperaturu (a samo je dijete bolesno) i tako
debilno
eto

---

Da je bar samo način pričanja... često je to odraz mentalne simbioze.

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Da se razumijemomeni pisanje zadaća djetetu i pomaganje djetetu u ućenju , nije niti blizu ista kategorija. U svakom slučaju svako dijete je priča za sebe , i generalno tvrditi da je nešto dobro ili loše dok nemaš dijete pred sobom- je loše.

---

Oprosti, pisala sam misleći na prosječno dijete prosječnih sposobnosti (o kakvima se u tekstu o kojem smo raspravljali i radi). Dijete s posebnim potrebama potrebuje naravno i poseban pristup.

Svjesna sam kako je ta linija između pomoći ili ne pomoći djetetu skliska: s jedne strane želja da dijete uspješno svlada gradivo (stekne znanje), a s druge pitanje, ukoliko ja rješavam probleme njemu namjenjene kakvu mu poruku šaljem? (nisi sposoban to učiniti sam... ) Govorim o prosječnoj djeci.

Potpisujem quindu u svemu sto je navela kao i tanjads.

Citiraj:

---

quinda prvotno napisa

Oprosti, pisala sam misleći na prosječno dijete prosječnih sposobnosti (o kakvima se u tekstu o kojem smo raspravljali i radi). Dijete s posebnim potrebama potrebuje naravno i poseban pristup.

Svjesna sam kako je ta linija između pomoći ili ne pomoći djetetu skliska: s jedne strane želja da dijete uspješno svlada gradivo (stekne znanje), a s druge pitanje, ukoliko ja rješavam probleme njemu namjenjene kakvu mu poruku šaljem? (nisi sposoban to učiniti sam... ) Govorim o prosječnoj djeci.

---

Ne postoji tako nešto kao što je prosječno dijete. Toga nema. Ista ti je stvar - kod svakog (pa i uvjetno prosječnog) djeteta treba prepoznati njegove jače i slabije strane i na tome graditi...

Ja imam dva sina na blizu. Starijem nisam zavirila u torbu otkad je izašao iz boravka niti smatram da to treba. Mlađi je druga priča, on treba sustavno uvježbavanje radnih navika. NE treba da netko s njim radi zadaću, ali takvo je dijete (neorganizzirano iznutra) da mu treba reći: E, sad složi knjige za sutra na hrpe na stol, pa provjeri imaš li sve, pa provjeri pernicu, informativku, ključeve... pa spremi!" On nije bio sposoban to sam od sebe činiti, ali smo ga "dresirali". Tako i djeca s pp bilo koje vrste trebaju uvježbavanje.

Ja i danas kontroliram mlađem sinu zadaće iz matematike (njemu je problem vizualna disleksija, pa u 90% slučajeva pogriješi u prepisivanju) ali sad se i tu vidi napredak. Bilo ga je bitno naučiti da se sam provjerava. A on je u nekim stvarima (verbalno izražavanje, strani jezici) debelo iznad prosjeka. Dakle, prosjek je umjetna kategorija.

Cilj cijele priče je osposobiti dijete da samostalno funkcionira. Kod svakog djeteta to će zahtijevati nešto drugo. Moj stariji zbog svoje motorike sad u šetom razredu mora opet (ili još uvijek) vježbati rukopis da bude čitak, jer bez toga ne može na natjecanje iz xy predmeta iako zna kompletno gradivo. Tako je to.... Prosječnog djeteta nema pod kapom nebeskom. To je samo statistička kategorija.

Citiraj:

---

puntica prvotno napisa

i meni to ide na živce npr. kad mi neka mama iz vrtića kaže 'Danas imamo ritmiku' odmah je zamišljam kako u trikou pleše pored svoje 5godišnjakinje :alexis:
ali tješim se da je to samo način pričanja (vrlo iritantan, btw.) - danas imamo temperaturu (a samo je dijete bolesno) i tako
debilno
eto

---

Ti si stvarno krajnje, al' ono krajnje bezobrazna, kad odričeš ljudima pravo da budu pupčanom vrpcom privezani za svoje dijete i to nježno verbaliziraju :ulje: .


Joj, ja sam skoro svojedobno otvorila temu o tome, toliko me živcira u svakodnevnom govoru - sada kakamo tri puta dnevno, piškimo šest, papamo mrkvicu, uskoro ćemo tri mjeseca, imamo dva zubića...

o tome da su trudni zajedno s muškim rodom da ni ne spominjem...
no odustala sam od toga jer sam zakjučila da to iz mene proviruje djubre neviđeno, bezosjećajna babetina koja te nježnosti smatra kenjkanjem i tako... uglavnom, začudila sam se kako i ti odjednom:alexis:
(a onda skužim, pa ti si ovdje na vlasti, ko ti šta može:lool:)


Glede djece i zadaća, nikad nisam napisala djetetu zadaću, sve i da to smatram normalnim i dobrim, a ne smatram, gdje bih ja to stigla. Nego, sad ovu moju petašicu treba "naučiti učiti", vidim da ona ne zna kako. Dosad je imala sve petice, a da je skoro sve polovila samo na satu, ali kreću novi predmeti, ona ih uči tri gladne godine, naročito povijest i geografiju, od slova do slova, ne zna izvlačiti samo bitno (a i daju im takav test gdje uopće ne pitaju samo bitno nego trik- tričarije, pa kako će nam se djeca odučiti štreberaja uopće).

Nena-Jabuka, :lol:

ja ako kazem da danas imamo neku aktivnost to je onda jer ja camim i dangubim 45min negdje :lol:
il da smo bolesni: ona ima temperaturu a ja sam mentalno bolesna jer to znaci da ce 24h lezat na meni, pa imala ona svojih 6 i pol ili ne :mrgreen: i tad smo fakat pupcanom vezani, ni popisat se ne mogu.
znam, zlostavlja me :lol:

al nadam se da mi nikad ne izleti mnozina.

Citiraj:

---

quinda prvotno napisa

Prilažem zanimljiv članak suprotan onom o kineskoj majci (u Americi) i njezinoj lekciji tamošnjim roditeljima, ali se ipak nekako naslanja na nj (ne u smislu da podržava njezine stavove, već ukazuje na moguće zamke drugih metoda odgoja). Članak ste možda već vidjele, preporučio ga je Familylab (prema preporuci Juula) i nekako ga vidim na ovom topiću:

http://www.theatlantic.com/magazine/...herapy/308555/

Vrijedi ga pročitati, priča o relativiziranju sreće, uspjeha i potrebnosti učenja sukobljavanja i svladavanja (a ne izbjegavanja) problema. Ne mislim kako su djecu učili izbjegavati probleme, već kako su se roditelji pobrinuli da problemi i ne stignu do djece...

---

Da, to je ono gdje se autorica pita jesu li roditelji zapravo napravili i previše. No, ja mislim da roditelj ne može napraviti previše i da uopće nije fer spominjati ih u tom kontekstu. MIslim da su mladi više izluđeni i zbunjeni zbog prevelike mogućnosti izbora, nego zbog bilo čega što su roditelji kao takvi napravili. Poznato je kako nas velika mogućnost izbora zapravo čini neodlučnima i nesigurnima, a da ne govorim koliko smo svjesni da ako pogodimo cilj, propuštamo sve ostalo, pa nas onda brine jesmo li propustili nešto bolje od ovoga što imamo...

...a ja mislim da može (roditelj učiniti previše), ima i primjera u tekstu, svode se preventivno uklanjanje frustrirajućih situacija (iz kojih bi se dijete trebalo naučiti nositi s frustracijom). Naravno, možeš reći da u tom slučaju (kada preduhitri frustrirajuću situaciju, tj čini previše) nije učinio ništa dobroga za dijete (a kamoli previše), ali to se svodi na to... valjda zato sad o tome na filozofskom, a ne na izazovima roditeljstva.

Što se utjecaja prevelike mogućnosti izbora tiče mislim da je usmjeren na izluđivanje (zbunjivanje, blokiranje u razmišljanju) nas, odraslih.
A već su odrasle osobe i oni koji su se obratili za pomoć autorici teksta zbog neispunjenosti i nezadovoljstva životom... tekst je pokušaj analize mogućih uzroka takvog osjećaja, a on sigurno nije u tome što im je kao djeci nedostajalo razumijevanja... možda ga je bilo previše...

Citiraj:

---

quinda; prvotno napisa

Što se prevelike mogućnosti izbora tiče mislim da je usmjeren na izluđivanje (zbunjivanje, blokiranje u razmišljanju) nas, odraslih.

---

Mislim da je itekako osjete i djeca. Dovoljno im je ući u One2Play s bakom koja im želi nešto kupiti :)
Svaki put, što god kupili, već se grizu što nisu odabrali nešto drugo.

Citiraj:

---

anledo prvotno napisa

nema kcer 14 aktivnosti
ja sam imala.
sve sam si ih izabrala sama.

i da, hvala bogu ili kome vec sto ti nisam mama :lol:

---

tjeraš me da brojim svoje u tadašnje doba... streljaštvo, folkor, atletika, rukomet 2 grupe, zbor, dramska, likovna, plesna, matematika napredna, ne mogu sve pobrojat, i još mi je ostajalo vremena za rošule, laštrik, logore , krađe trešanja, klizanje na kartonu niz nizbrdicu, itd.....
ništa nisam dogurala do kraja al sam bila svestrano i zadovoljno dijete.... neoptereceno

Citiraj:

---

puntica prvotno napisa

i meni to ide na živce npr. kad mi neka mama iz vrtića kaže 'Danas imamo ritmiku' odmah je zamišljam kako u trikou pleše pored svoje 5godišnjakinje :alexis:
ali tješim se da je to samo način pričanja (vrlo iritantan, btw.) - danas imamo temperaturu (a samo je dijete bolesno) i tako
debilno
eto

---

To mi je u razini s onim parovima koji govore "mi volimo", "mi mislimo"...

Ih, Rivendell :nope:

Evo http://www.youtube.com/watch?v=Vw8uvbfshAM

Meni je to baš simpatična fraza :)

Ne znam kud staviti ovaj članak, a da ne otvaram novu temu, pa se sjetih ove teme jer smo tu svašta raspravljale. Riječ je o istraživanju mozga (o kojem je bilo dosta i u našim medijima) djece koji su imali posvećene roditelje i zanemarene djece:
http://www.dailymail.co.uk/health/ar...lds-brain.html

prilažem: razgovor J. Juula i Tine Bregant o odnosu razvoja mozga i odgoja, u šest kratkih dijelova: prvi dio: http://www.youtube.com/watch?v=j8X24...&feature=share

tu se može čuti i stav prema cry it out metodi (za ivanuR)

Nisam pročitala temu, ali koliko sam shvatila riječ je o nadobudnim roditeljima.
E, meni se to nimalo ne sviđa.

e hebi ga zutaminuta
pročitaj pa onda vidi sviđa li ti se

btw, sviđa mi se tvoj potpis :mrgreen:

Hvala, hvala. :)

Citiraj:

---

Jurana prvotno napisa

Znatiželja me natjerala da posudim knjigu koja je sve ovo izazvala. Nakon 114 postova konačno i jedan koji govori o stvarnoj temi :lool:
Ono što sam dosad pročitala me je jako zabavilo. Autorica je vrlo autoironična i sprda se sve u 16 na svoj račun. Neke stvari mi malo dignu tlak, ali uglavnom se smijem.
Inače, budući da se stalno pozivamo na različitost kultura, kod nje je teški miks. Kinezi koji su odselili na Filipine, kombinacija budista i ireligioznih, doselili u Ameriku i prešli na protestantizam, jedna od njih (konkretno autoričina majka) kasnije na katoličanstvo. Amy Chua se udala za Židova pa su odlučili podizati djecu u židovskoj religiji, a kćeri su učile mandarinski iako ga sama autorica ne govori.

Na kraju knjige (čitam na preskok) je dio napisan nakon izlaska prvog izdanja: pismo njene kćeri objavljene u novinama i njen osvrt na sve što se događalo poslije objavljivanja knjige. Zanimljivo je da je u kineskim medijima njena knjiga najavljivanja kao svojevrsna uputa kako djeci omogućiti više slobode i zabave i kako postati bolji prijatelj svojoj djeci. E, ovo je kulturna razlika na djelu!

---

Za one koji navraćaju na ovu, ponovo podignutu temu, ponavljam post od Jurane koji - čini mi se jedini na cijeloj ovoj temi - govori o onome što u knjizi Amy Chua zaista piše. Nije to nikakav priručnik za odgoj malih monstruma ili upute majke vještice koja ne da djeci živjeti normalno djetinjstvo.
Mene je knjiga oduševila iz nekoliko razloga. Prvo, kako rekoh, to nije nikakav priručnik o odgoju, nego osobno iskustvo pokušaja jednog roditeljskog stila, koji je autorici s prvim djetetom još i uspio, ali s mlađim je krahirao. Drugo, suprotno očekivanom klišeju, taj krah nije doveo do raspada komunikacije s mlađom kćeri, već do boljeg uvažavanja njezine ličnosti. Dakle, nema crno-bijelog. Treće, autorica je tako duhovito autoironična da je to užitak čitati (npr. kad mužu predbacuje da nema ambicija za odgoj psa).
Ukoliko naiđete na ovu knjigu, pročitajte je, zabavit će vas, a između anegdota o obiteljskom životu, daje ipak i dosta materijala za promišljanje.

Nisam znala kamo prilijepiti ovo, a da ne otvaram novu temu. Naletila sam na članak o kvocijentima inteligencije sortirano po državama, totalno apsurdan, pogotovo jer piše o IQ-u.

Što je sve loše?

Prvo vidim - u naslovu veli Hrvati su po inteligenciji..., a test je rađen za države. Je l to bilo rezervirano samo za Hrvate? Koliko koljena nije smjelo biti zagađeno tuđim genima? Onda piše u članku ipak - Hrvatska je zauzela 17. mjesto u svijetu po IQ-u, a neke zemlje dijele isti broj bodova. Onda pogledaš izvornu tablicu pa vidiš da 58 zemalja (od ukupno 80) stoji ispred Hrvatske na tom popisu. Hrvatska stoji s još 5 zemalja na istom mjestu. Vjerodostojnost tih testova je upitna, ali kad je ovako neinteligentno napisano shvatiš da možda ipak ima smisla. Umjereni pesimist bi napisao samo 16 zemalja je lošije rangirano od Hrvatske.

Onda sam malo bolje pogledala tko je iza nas i shvatila da nema europskih zemalja iza Hrvatske. Onda sam još malo bolje pogledala i vidim da ima jedna! Srbija! Tad sam se sjetila naslova od prije par godina "Od Hrvata su gluplji samo Srbi". Pokušala sam ga pronaći brzinski, nisam našla, al naišla sam na isto tako glup članak u večernjem, istog sadržaja objavljen prije 10.1.2014.

Na kraju sam shvatila da svatko može ispunjavati online taj test, da je uzorkovanje zbilja "inteligentno" osmišljeno.

I onda si mislim, a zašto sam ja uopće to išla čitati.

Ne da mi se otvarati link, samo ću reći da sam jednom nasumično ispunjavala online test i ispala nadprosječno inteligentna. :)

Citiraj:

---

Jelena prvotno napisa

Nisam znala kamo prilijepiti ovo, a da ne otvaram novu temu. Naletila sam na članak o kvocijentima inteligencije sortirano po državama, totalno apsurdan, pogotovo jer piše o IQ-u.

Što je sve loše?

Prvo vidim - u naslovu veli Hrvati su po inteligenciji..., a test je rađen za države. Je l to bilo rezervirano samo za Hrvate? Koliko koljena nije smjelo biti zagađeno tuđim genima? Onda piše u članku ipak - Hrvatska je zauzela 17. mjesto u svijetu po IQ-u, a neke zemlje dijele isti broj bodova. Onda pogledaš izvornu tablicu pa vidiš da 58 zemalja (od ukupno 80) stoji ispred Hrvatske na tom popisu. Hrvatska stoji s još 5 zemalja na istom mjestu. Vjerodostojnost tih testova je upitna, ali kad je ovako neinteligentno napisano shvatiš da možda ipak ima smisla. Umjereni pesimist bi napisao samo 16 zemalja je lošije rangirano od Hrvatske.

Onda sam malo bolje pogledala tko je iza nas i shvatila da nema europskih zemalja iza Hrvatske. Onda sam još malo bolje pogledala i vidim da ima jedna! Srbija! Tad sam se sjetila naslova od prije par godina "Od Hrvata su gluplji samo Srbi". Pokušala sam ga pronaći brzinski, nisam našla, al naišla sam na isto tako glup članak u večernjem, istog sadržaja objavljen prije 10.1.2014.

Na kraju sam shvatila da svatko može ispunjavati online taj test, da je uzorkovanje zbilja "inteligentno" osmišljeno.

I onda si mislim, a zašto sam ja uopće to išla čitati.

---

Ja se isto pitam sto ti je bilo da si to isla citati.:mrgreen:

Citiraj:

---

Jelena prvotno napisa

I onda si mislim, a zašto sam ja uopće to išla čitati.

---

Odličan zaključak :mrgreen: Vjerojatno bih se i ja pitala isto.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Odličan zaključak :mrgreen: Vjerojatno bih se i ja pitala isto.

---

Pa da doprinesem zakljucku da je to testiranje zapravo vjerodostojno :mrgreen:

hahaha Jelena, da od Hrvata su gluplji samo Srbi, zvuči kao Jutarnji :lool:
nedavno je moja svekrva objavila na fejsu rezultat nekakvog IQ testa, pisalo je nešto u stilu "vaš IQ je 187. Jedina osoba koja ima viši IQ od vas je Galileo Galilei koji je imao 189" :lool:

Konačno sam pročitala uvodni tekst, i samo ću reći:

Citiraj:

---

Here are some things my daughters, Sophia and Louisa, were never allowed to do:

• attend a sleepover

• have a playdate

• be in a school play

• complain about not being in a school play

• watch TV or play computer games

• choose their own extracurricular activities

• get any grade less than an A

• not be the No. 1 student in every subject except gym and drama

• play any instrument other than the piano or violin

• not play the piano or violin.

---

Fuj, fuj, i fuj!!!

Citiraj:

---

"Children don't choose their parents," he once said to me. "They don't even choose to be born. It's parents who foist life on their kids, so it's the parents' responsibility to provide for them. Kids don't owe their parents anything. Their duty will be to their own kids."

---

Ovo je nešto s čime se apsolutno slažem. Jedina pametna stvar u čitavom tekstu.

Ostalo što slijedi su opisi ozbiljnog zlostavljanja djeteta. Psihičkog i fizičkog.

Nastavljam čitati komentare s teme...

Citiraj:

---

Angie75 prvotno napisa

A bilo bi poželjno i znati što nam je cilj - samo uspjeh, dakle iznimno uspješno dijete u nekom području (a vjerojatno sociopat u nekom drugom), ili normalno, uravnoteženo dijete koje nikad neće biti u svjetskom top 10 u svom području, ali će imati svoj krug prijatelja i malih životnih zadovoljstava.
Ne znam.... Znam da ja nikad neću biti sposobna za ovo za što su sposobne kineske mame.

---

Izumitelji, znanstvenici, inovatori, itd. uglavnom su s liberalnog Zapada. Čini mi se, možda griješim, da to ne cvjeta u diktaturi, kakvoj god. Koji su to uspjesi o kojima ovdje u temi govorimo? Dani su primjeri Kostelića, balerine iz Crnog Labuda, i na kraju pijanisti i violinisti? Takve ciljeve bi ljudi trebali sami za sebe izabrati, a ne da ih roditelji silom nameću. Čitav život željeti se baviti nečim sasvim desetim, a otac/majka te maltretira satima vježbe za violinu, to je tek pravi neuspjeh.

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

Izumitelji, znanstvenici, inovatori, itd. uglavnom su s liberalnog Zapada. Čini mi se, možda griješim, da to ne cvjeta u diktaturi, kakvoj god. Koji su to uspjesi o kojima ovdje u temi govorimo? Dani su primjeri Kostelića, balerine iz Crnog Labuda, i na kraju pijanisti i violinisti? Takve ciljeve bi ljudi trebali sami za sebe izabrati, a ne da ih roditelji silom nameću. Čitav život željeti se baviti nečim sasvim desetim, a otac/majka te maltretira satima vježbe za violinu, to je tek pravi neuspjeh.

---

Uzmi knjigu Ellen Winner DAROVITA DJECA - MITOVI I STVARNOST http://www.mvinfo.hr/knjiga/609/daro...vi-i-stvarnost

Unutra je lijepo i zdravorazumski sve to obrađeno. I uspjeh i neuspjeh.

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

Konačno sam pročitala uvodni tekst, i samo ću reći:

Fuj, fuj, i fuj!!!

Ovo je nešto s čime se apsolutno slažem. Jedina pametna stvar u čitavom tekstu.

Ostalo što slijedi su opisi ozbiljnog zlostavljanja djeteta. Psihičkog i fizičkog.

Nastavljam čitati komentare s teme...

---

Umjesto zgražavanja i dolijevanja ulja na vatru čitanjem komentara s teme, bolje preporučujem da pročitaš knjigu. Knjiga nije isto što i uvodni tekst, a ako se shvati autoričina ironija, može biti i prilično zabavna.
Znam da se ponavljam, ali knjiga o kojoj je riječ nije priručnik za odgoj sociopata ili nesretne djece.