pinguice, baš lijepo.
Printable View
pinguice, baš lijepo.
I ja ovako! Novac mi nije bitan da se picanim i živim rastrošno, zaista imam odjeće taman koliko mi treba, u kući imam samo ono što mi treba, dakle ne kupujem robu i stvari koje se talože i zauzimaju prostor a da nikome ne koriste. Auto imamo jedno, zato pješačim na posao. Ali bez novca si ne bih mogla priuštiti edukacije koje su mi potrebne za moje osobno napredovanje u profesionalnom smislu, odlazak na večeru s frendicama, putovanja, ljetovanja s obitelji i slične stvari koje me vesele i za koje smatram da mi podižu kvalitetu života. I važno mi je imati novac koji mogu pretvoriti u ušteđevinu, jer nikada ne znam što me može sutra dočekati (da nam propadne posao, skupo liječenje, da mi dijete poželi studirati u inozemstvu, itd.).Citiraj:
pinguica prvotno napisa
Pišem odgovor na početni post, nisam sve druge stigla pročitati.
MM radi u školi, ja sam nezaposlena (firma otišla u stečaj taman pred moj porod), posao ne tražim jer sam odlučila biti s djetetom barem do 3. godine.
Dok mojoj firmi nije krenulo nizbrdo, imala sam plaću veću od MM prosvjetarske. U to vrijeme smo kupili stan, štedjeli smo sve što smo mogli.
Zapravo, najviše novaca smo trošili u vrijeme kada smo počeli raditi (izlasci, fina klopa, cuga), živjeli kod staraca, a nismo imali konkretne planove za budućnost.
Sada živimo od njegove plaće, a krpamo se s ušteđevinom. Ulete nam njegovi starci i moja teta (cipelice, kaciga za bicikl, nešto sitno za robicu i sl.), dva puta tjedno ima instrukcije s klincem kolege s posla.
Plaćamo kredit za stan koji iznosi 2/5 njegove plaće, petina odlazi na režije (ove ljetne), a dvije petine nam je za hranu.
No, ono što je najvažnije, više NIKADA, NIKADA NE BIH RADILA POSAO KAKAV SAM RADILA. Za ne znam kakvu plaću. Vrijeme koje ja provedem sa svojim djetetom, važnije mi je od bilo čega na svijetu.
Istina, ne možemo si baš priuštiti knjige za 500 kuna mjesečno i slično, ali dobro, to nije sila.
Imamo vrt (obrađujem 90 kvadrata gradskog zemljišta) i to zato jer želim da jedemo ono za što znam gdje je i kako raslo.
MM bi mogao raditi puno više instrukcija, mogao bi raditi na pitanjima za državnu maturu, ali jednostavno to ne želimo. Važnije od svega mi je da kada on dođe kući, sjedne na pod i igra se s djetetom. Ili oni dani kada ide popodne na posao pa se zajedno budimo, večernje šetnje, kada mi u pola tjedna u 11 sati pomaže nositi vodu s bajera u bašču...
Kao i pinguica, na robu trošimo najmanje, ne sjećam se kada sam si zadnji puta nešto kupila. I općenito na te kojekakve điđe koje potroše vrijeme - dok ih kupiš pa onda dok se s njima petljaš (tu mislim na sredstva za čišćenje, kojekakvu kozmetiku, life style predmete...)
Znam da ušteđevina neće vječno trajati i da ću se morati zaposliti (već sam počela honorarno pisati za jedan tjednik koji je na žalost postao mjesečnik, ali dobro, možda ni to neće biti loše iako je lova sitna), a bilo bi odlično raditi u struci, u školi gdje bih isto mogla imati dosta vremena i organizirati si vrijeme kako mi odgovara (pripreme i ispravljanje testova kad dijete spava...).
E sad, ono što sam još htjela komentirati.
Nemam ja ništa protiv onoga što nama naše vrijeme daje, tko se voli voziti autocestom dva puta tjedno, nek' izvoli, meni ne treba... No, imam protiv načina na koji se dolazi do novaca maltretirajući malog čovjeka kojemu nije bitan napredak na poslu, ambicija, bitna mu je plaća i njegovo vrijeme s obitelji.
I tu dolazimo do onoga o čemu je Ifigenija pisala na temi koja je zatvorena (probijanje staklenog zida, kako li...). U privatnim firmama postoje ljudi koji jednostavno od svih očekuju da se daju petsto posto na poslu, očekuju da se kolega u istom rangu koji možda nema ambicije postati šef nekog odjeljenja ponaša isto kao njegov nadređeni. Zbog čega bi? On odradi svoj posao i ide kući. Ne želi napredovati, želi zadržati svoju plaću i svoje vrijeme. I to je sve!
To govorim iz vlastitog iskustva, iskustva žene koja je radila urednički posao očekujući da će svi oni biti budale koje će tamo sjediti od nemila do nedraga, a kod kuće će čekati djeca i muževi... Moram li reći da ja tada djece nisam imala, živjeli smo kod svekija, a kada smo prešli u stan, muž je kuhao i čekao da dođem s posla po nekoliko sati. Sve je pucalo po šavovima. Ne ponovilo se! Uvijek sam imala razumijevanja za bolesno dijete, probleme..., no postojala je kolegica koja nije imala razumijevanja za ništa - mogu slobodno reći - apsolutna karijeristica kojoj ni dan danas nije stalo do ničega nego do "krvavo zarađenih krpica" kako na već spomenutoj temi napisa Pinky. I ona je bila konj s kojim smo svi mi morali držati korak.
I zato mislim da je strašno, strašno teško živjeti u našem društvu u kojem se nameću takva pravila igre.
S druge strane imate blagajnice i slične profesije gdje zaposleni rade više poslova od jednom, rade prekovremeno, nedjeljom..., a sve to nije plaćeno koliko bi trebalo biti, kad već nemaju pravo izbora pa reći, ja to neću raditi, dajte mi moje 2,500 kuna, odoh kući djeci i mužu.