Radimo li previše za svoju već prilično veliku djecu?

Ja ću sad biti totalni partibrejker na ovoj temi, ali kad gledam iz perspektive sebe kao djeteta i moje mame, rekla bih da je svaki trud uzaludan. Tj., naravno da mislim da djeca trebaju imati neke navike i obaveze, ali to sve oko čišćenja, pospremanja, da si znaju sami pripremiti obrok i slično mi uopće ne spada u "pod mus", tj. nešto što bi potpisala da u svakoj obitelji djeca moraju nezaobilazno usvojiti. Kad im bude trebalo usvojit će. Tj. ne da ću ja to uvijek i zauvijek raditi umjesto njih, nego se neću gristi ako se njima nešto ne da, a nije o glavu. Recimo soba od Tančine cure. Ako je to njena soba, ako ne smrdi kroz vrata i nema drugih živih organizama, briga mene :mrgreen:. Mislim da se uopće ne bih uzrujavala, gunđala ili galamila. Btw. nisam vidjela fotku, ali znam o čemu se radi, nerijetko sam viđala takve sobe. Ja osobno o takvim ljudima mislim da su kreativci, a ne neuredni :mrgreen:. Što bi rekao Einstein... http://enlightenedmdphd.blogspot.com...irca-2003.html

Je, priznajem, lako mi je govoriti dok imam vrtićarce, i stvari se svode na "a daj si molim te sad sam uzmi vode". Igračke nekad kupi, nekad ne, a to ovisi naravno o tome je li meni stalno do toga da ih pokupi, ili se ni meni ne da trošiti energiju, niti na kupljenje, niti na razgovore i pregovore o tome.

Prvi sam ručak skuhala s 32 god. kad sam uselila s mužem u stan. Ne zato što mi ga je do tada kuhala mama, nego mi ga je kuhala teta u menzi ili ona teta iz dostave na poslu. Nije to mene zanimalo, nije me nikad bilo doma. Na faksu sam bila na faksu/u NSB-u od 8 do 8, pa još malo u Rupi. Poslije faxa sam odmah počela raditi, do 18h, pa još malo do grada na kavu... ko će doma kuhat, kome? :skitnica:
Čistila sam subotom ako mi se dalo, ako nije - nisam. Mama je čistila još rjeđe od mene. Moja soba je često bila urednija nego njihova spavaća/dnevna. Kad mi se na posao nosilo košuljice, sama sam si ih prala i peglala. Kad malo bolje razmislim, cijela moja familija je u tom nekom điru, i kod teta, bake je više nered nego red. Sve sami kreativci :mrgreen:. Nisu žene u mojoj familiji lijene, sve stalno nešto rade, samo to nešto nije baš čišćenje i pospremanje.

Nemam pojma kako će stvarno biti (javit ću vam za 10 godina), ali iz današnje perspektive, ne mogu si zamisliti da svog tinejdžera "naučim" da stavlja veš iz mašine u sušilicu (možda bih si trebala to početi zamišljati). Ne ide tebe Peterlin (it's not you, it's me ;)). Tj. hoću reći, ako bi to njemu bila strašna tlaka, a mene bi strašno uzrujavalo što on to nije napravio, a rekla sam mu... ja bih prije prestala to od njega očekivati, nego se stalno iznova uzrujavala oko toga.

Ide to od MM-a. U početku smo se stalno natezali oko kućanstva. I ja se non-stop živcirala i uzrujavala. Onda sam pročitala knjigu "Lijeni muž" i našla samo jednu pametnu unutra - moram promijeniti sebe. I sad sam ZEN. Ako mi se nešto radi "za njega/umjesto njega" napravim, ako mi se ne radi, ne napravim. Ok, moramo jesti, i trudim se da minimalno jedemo nezdravo (što pričam, svaki dan jedemo kuhano i "zdravo"). Ali sve ostalo mi spada u kategoriju "ne moramo baš sad ako se nikome ne da". Tako da, ako mi i klinci budu takvi da moram sebe uzrujavati da oni uzmu usisivač... ne mislim se oko toga uzrujavati. Ako mi se da usisat ću ja, ako mi se ne da, neću ni ja. Jednom će već netko.

Želim ih naučiti nekim vrijednostima, da budu odgovorni, bilo bi lijepo i da budu vrijedni, i ne želim reći da bi bila skulirana da lijeno leže cijeli dan ispred igrica, ali to sve sa kućanskim poslovima mi se ne čini toliko bitnim. Ako sa 20 godina budu htjeli kuhati ili naručivati pizzu svaki dan, čistiti svaki dan ili svake prijestupne - to je njihova stvar. Mišljenja sam da to što bi ih ja sa 13 ili 14 tjerala da usisavaju neće imati nikakav utjecaj na to koliko često će oni usisavati kad odrastu. Baš mi je neki dan rekla frendica kako nije oprala prozore otkad se uselila u novi stan (ima kojih 9-10 mj.) i da samo gleda kad će lijepo vrijeme da ona, mm i malac zbrišu van, jer ima traume od subota, kad su ona, sestra i mama svake subote morale samo čistiti, a nikad nisu nikud išli. Eto, neću da mi djeca imaju traume :mrgreen:.

Bubilo Bubich

al postoji veliki raspon izmedju ciscenja svake subote i bivanja u kuci i povremenih obveza i zaduzenja :-)

Jer ako bih ja bila ta koja bi trebala odradjivat SVE sto se ne DA drugim clanovima obitelji ma nema sansone.Ne zelim tako zivjet. Nisam ja neciji rob. Mogu bit samo gonic robova :-)

Ne zamišljam ja sebe u toj ulozi kao nečijeg roba. Nego radi svatko samo ono što mu se da (tu ne računam pripremu obroka, ne bi ih baš izgladnjivala), pa tko duže izdrži :mrgreen:.
Kad tad će (npr.) od Tanči kći posremiti svoju sobu, a neodgovorni sin koji nema čisti dres za trening (nego samo onaj usmrđeni koji polumokar stoji u torbi od prekjučer) skužiti da treba maminu pomoć oko toga da se pojavi čisti i suhi dres, i da i on treba nešto učiniti da taj dres u budućnosti bude čist i suh kad mu zatreba.

To se npr. meni dogodilo s mm-om, a bratu s mojom mamom. Dok ti to odradiš, boli njih briga jesi li ti to odradila s gunđanjem ili bez gunđanja. Ali kad prestaneš raditi to, odmah primijete. Ako neće on maknuti tanjur, nemoj ni ti. Pa kad poželi slagati puzzle, reci mu da nemate gdje jer nitko nije maknute tanjure sa stola. Npr. ;)

Samo moraš sebe dovesti u stanje ZEN-a da ti ne smetaju ti tanjuri. Ili mokri dres u torbi 2 dana. Nakon toga, nikakvih problema.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

, ali iz današnje perspektive, ne mogu si zamisliti da svog tinejdžera "naučim" da stavlja veš iz mašine u sušilicu (možda bih si trebala to početi zamišljati).

---

Ne vidim zašto čekati dok postanu tinejđeri. Moja to radi otkad je prohodala. Lijepo dobije lavor s mokrim vešom pred sušilicu i napuni. I još se pritom zabavlja...

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

jer ima traume od subota, kad su ona, sestra i mama svake subote morale samo čistiti, a nikad nisu nikud išli. Eto, neću da mi djeca imaju traume :mrgreen:.

---

Možda će imati traume jer nije bilo čisto. :mrgreen:

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

Ne vidim zašto čekati dok postanu tinejđeri. Moja to radi otkad je prohodala. Lijepo dobije lavor s mokrim vešom pred sušilicu i napuni. I još se pritom zabavlja...

---

Je, i moji to rade u dobi od 2 i 4 god. Ali sumnjam da će baš htjeti s 12 i 14 ako ih ne budem tlačila.

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

Možda će imati traume jer nije bilo čisto. :mrgreen:

---

Možda :mrgreen:. Ali poanta je u tome da ona želi svom djetetu subotu predstaviti kao dan za opuštanje i odlazak u prirodu a ne "moranje nečega". Ne znam što će biti s njima danas-sutra... nego...

Super je ako žena, majka, kraljica obožava urednost, red i čistoću, ima raspored na frižideru i troje članova njezine obitelji, ne baš s istim veseljem kao i ona, ali bez velikog protivljenja, drže se tog rasporeda.

Ali ako ti stalno moraš vikati, nekog opominjati i živciraš sebe stalno zbog svega toga - ne hvala, ne bih. Ne želim biti ničiji rob, ali ne želim biti niti gonič robova.

Za većinu kućanskih poslova mislim da su emocionalno-psihološka, a ne funkcionalna potreba. Što se konkretno u svemiru dogodi ako 4 prljava tanjura stoje u sudoperu cijeli dan? Baš ništa. Nema ni 50 godina da su ljudi imali zemljane podove i poljski wc, a mi danas mislimo da ćemo umrijeti sutra ako ne peremo kupaonu i pod x puta dnevno/tjedno.

I ja sam znala vrištati kad dođem doma, a krevet nije složen. Pa što si radio cijeli dan?! Farbao felge i složio svoje šarafe u garaži. Ako se ne spava u dnevnoj sobi gdje treba skupiti krevet i maknuti krevetninu za dnevno boravljenje, slaganje kreveta u spavaćoj sobi gdje se mogu zatvoriti vrata nije nikakva nasušna potreba. Da se razumijemo, i ja ujutro najprije želim složiti krevet i ako nisam, samo na to mislim. Ali nemam apsolutno nikakav argument zašto je slaganje tog kreveta u spavaćoj sobi za potrebe naše obitelji važnije od njegovog slaganja šarafa u garaži. Samo moja želja o urednom krevetu vs njegove želje o urednoj kutiji šarafa. (drugo da je samo ležao, i nije ustao iz kreveta 12 sati, 5 dana u tjednu, ali moj uvijek ima neke felge i šarafe).

Nakon gomile natezanja oko kućanskih poslova kod nas, došli smo do toga što mm smatra nasušnom potrebom (suđe, veš, usisavanje - sve low nivo), oko ostalog on nema namjeru ništa samostalno učiniti. Kad kažem samostalno, onda mislim na to da, ako ja želim prati lustere, moram prvo s njim ispregovarati što je u tom trenutku bitnije, lusteri, ili to što bi on radio. I ako moram birati između živciranja oko toga i neživciranja, biram neživciranje. Radim onoliko kolika razina urednosti i čistoće je meni potrebna, bez upadanja u stanje da se osjećam nečijim robom, stalno radim za nekim, umjesto nekoga... jer onda oni to vide kao moj problem - moju potrebu da to radim jer je meni ljepše, a ne jer je važno za stanje našeg kućanstva i obitelji.

Npr. ako se kanta za veš u kupaoni može zatvoriti, mm neće pitati za pranje. Kako raste količina veša posvuda, tako se brzo pojavljuje njegovo pitanje što treba ubaciti u mašinu. Ako su u sudoperu lonac i 4 tanjura, ne vidi ih. Ako sam kuhala juhu, špinat, pire, pohala meso zajedno s djecom i tragovi toga su očiti, a elementi se ne vide od suđa... i 2 sata nakon ručka ne učinim baš ništa oko toga, eto njega u kuhinji.
Ako 10 dana za redom svaki autić i puzzlu vraćam na mjesto, ništa. Ako 2 dana to ne radim, četverogodišnjak odmah kaže "mama, moje igračke su baš razbacane".

Dakle, dajmo im priliku da vide "što radimo cijeli dan". 8-)

E vidiš, tu dolazimo do onoga da smo svi različiti.
Ja sam isto promijenila sebe i još uvijek mijenjam jer u nekim postupcima bi se moglo reći da imam okp.
Ali
Kod mene prljavi veš može zakrčiti cijelu kupaonu.
Cijela kuća biti prašnjava, a pod prljav.
I da ne nabrajam dalje.
I nikoga to neće dirati osim mene.
Moja kći jest kreativac i to veliki, ali je i hrčak. Isto veliki.
Sve čuva i ništa ne da.
U kutijama ispod njenog kreveta su još uvijek zvečkice i sve igračke od kad se rodila na ovamo.
I ona to ne da.
Jedino da odjeću jer se za to ne veže.
Muž je sličan, ma zapravo- isti.
A što se tiče učenja kućanskim poslovima, već sam napisala da sam ja kriva.
Nisam je učila, ni poticala i nije mi smetalo.
Sad sam starija i meni sve teže pada i opet ju ne učim, ali bi mi dobro došla pomoć. To priznajem.
Ali ona nije zainteresirana i nekako mislim da je bolje da ju ne gnjavim.
I to je meni ok.
Ne žalim se, samo pišem svoje iskustvo i razmišljanja vezana uz temu.

Mislim da ako odlučimo ići tim putem - da sami vide i osjete potrebu što treba, da se svakome može naći granica na kojoj će se pokrenuti. Npr. to s tinejdžerom koji treba dres, a nema ga, jer ga nitko nije izvadio iz torbe i stavio u mašinu.

Moja susjeda prije 15 god. je bila samohrana majka sa sinom i kćeri srednjoškolcima. Imali su pravilo - svaki dan jedan pere suđe. Npr. njezin red je u pon, kći u utorak, sin - srijeda. Ona opere u ponedjeljak, kći u utorak ne opere. Sin ne pere jer nije njegov red nego sestrin. Sestra ne opere do subote, niko ga ne opere. I ona ih je puštala dok u kuhinji nije bilo više niti jedne čiste stvari, a hrpa bila do stropa. Znam, jer smo u to vrijeme išli jedni drugima svaki dan, i malo-malo bi to bio kvadrat prljavog suđa. I uvijek smo se šalili tko nije 5 dana oprao, sin ili kći - i nakon 5 dana bi oprao onaj čiji je bio red jer ona nije popuštala.

Tako da... :mrgreen:

Mislim, nemam pojma kako će mi biti za 10 godina, želim samo reći, da ako budu takvi da se moram živcirati do besvijesti, tražit ću načine da se ne živciram. Nadam se. :)

Bubilo, svida mi se tvoj pristup. :mrgreen: ma baš mi se jako svida.
Ima jedna metafora koju u zadnje brühend često rabim.
Ide otprilike ovako:
Ako želiš obrazovati fantastičnog graditelja brodova, nemoj početi sa učenjem o šarafima, nego sa ljubavlju, žarom, strasti prema moru, pučini, plovidbi....

U zadnje vrijeme

BB zašto s druge strane ti, ja, bilo tko kao roditelj ne bi rekli -srećo danas je tvoj red za pranje suđa pa izvoli.
srećom imamo suđericu, ali da i nemamo ne znam baš da bih čekala 5 dana da se netko sjeti oprati suđe.
moji u meni stvarno imaju i roditelja i prijatelja i o svemu mogu sa mnom,
ali ipak mislim da sam još uvijek nekakav autoritet i mogu ukazati na ono što se treba napraviti,
a suđe mora biti u suđerici ili oprano, mislim kod mene.

ja imam dobru taktiku, ne naređujem, ne zapovjedam, nego usput lijepo kažem
(dobro ajde nekad i dreknem).
jučer sam pravila kolač, a oni su tako fino trčkarali oko mene,
ne zato što je meni teško napraviti kolač, nego zato da i oni nešto rade :mrgreen:
- daj mi samo dodaj brašno, ajde kad si tu umiješaj bjelanjak, ja ću gulit jabuke ti ribaj...

Citiraj:

---

Tanči prvotno napisa

Ali ona nije zainteresirana i nekako mislim da je bolje da ju ne gnjavim.
I to je meni ok.
Ne žalim se, samo pišem svoje iskustvo i razmišljanja vezana uz temu.

---

Ne griješiš što tako radiš. I ja sam slična. I bila sam slična tvojoj i svojoj kćeri: nisam bila zainteresirana za kuhinju, a od svih izvanškolskih obaveza (sport, glazbena....) nisam imala vremena ni vidjeti kako kuća izgleda kad nije ili je spremljena. Roditelji mi to nisu ni spominjali iako se vjerojatno mama u sebi bojala kako će izgledati kad počnem živjeti samostalno.
Taj početak je bio u najmanju ruku težak. Odselila sam od kuće s 18, nakupljalo mi se svega i svačega pa sam dva-tri dana morala spremati nered koji se "dogodio" jer nitko za mnom ništa nije skupio ni očistio, ali sam naučila. I danas mi je normalno da stvari nakon korištenja vraćam na svoje mjesto, da me smetaju 4 tanjura u sudoperu, a kuham fino i to me veseli. Znači-za sve ima vremena. Moja baka bi rekla: "I s dva doktorata čeka te kod kuće krpa za prašinu i kuhača." :mrgreen:

Ja sam nekako na tragu tash...
Jasno je da nauce prati sudje, nes ti nauke. Ali ono zasto je meni bitno da i djeca sudjeluju- zato sto smo u zajednicko kucanstvo, zato sto uglavnom ja kuham i dobrodosla mi je pomoc s njihove strane. Bilo da ubace svoj tanjur u perilicu, pospreme svoju sobu i sl.

i ja sam na tragu tash.

ne znam. mi smo svi prilično neuredni. i nikome se ništa neda. i nitko nema te radne navike oko kućanskih poslova. osim kuhanja, to je jedino što volimo.

a hebaj ga, isto volim kad mi je sve lijepo i čisto i uredno u stanu. i ne mogu ja ovako ko tanci, mene nervira brlog u sobi tinejđera.

a i on se bolje osjeća kad ide spavati u urednu sobu nego u zatrpanu, sa šporkim čarapama oko kreveta.

a nitko se ne bi ništa sam od sebe sjetio napraviti - mislim prvenstveno na djecu. može sto puta proći pored pune mašine za veš. iskreno, i ja i mm ju znamo ignorirati, pa onda isti veš peremo još jednom.

u svakom slučaju, ja nemam taj zen da mi ne smeta hrpa prljavog suđa i neću ga nikad ni imati. a i jasno mi je, jer imamo istu glavu :mrgreen: da je mom j npr zadnja rupa na svirali pospremanje sobe.

al šta se mora i još ima neki rok, nije teško. ili je - manje teško :mrgreen:

pa kad kažem - dok ne pospremiš sobu, nema vani - onda se soba pospremi. kad ga nazovem s posla, dok ne dođemo mi doma ima da je veš iz mašine na štriku, onda to i napravi.
ko da je jednom imao usmrđeni dres iz torbe na treningu. jer smo svi zaboravili.

pa kad mu kažem nakon treninga, prvo pospremi torbu, onda ju i pospremi.

ili recimo, jučer nam dolaze frendovi na karte, da vidiš kako smo u dva sata sve pospremili, usisali, oprali, pobrisali.
mm se uvatio usisivača, pa ti glupo sjedit dok on usisava, i još viče po stanu - treba oprati kupaone, treba staviti sušiti veš, treba spremiti veš u ormare...
pa sam se ja uvatila kupaona, j veša, a m svoje sobe.
i tako, nama svima treba poticaj izvana. pa tako i djeci :mrgreen:
moja m je bila još mala kad bi me vidjela sa usisivačem bi pitala - mama, ko nam dolazi? :lool:
srećom, često imamo goste :D

Nije najvažnija stvar u svemiru da nauče pospremati i kuhati.
Važno je naučiti se zajedničkom životu, djeljenju lijepih trenutaka, ali i obaveza. Naučiti se odgovornosti.

Citiraj:

---

Tashunica prvotno napisa

ja imam dobru taktiku, ne naređujem, ne zapovjedam, nego usput lijepo kažem
(dobro ajde nekad i dreknem).
jučer sam pravila kolač, a oni su tako fino trčkarali oko mene,
ne zato što je meni teško napraviti kolač, nego zato da i oni nešto rade :mrgreen:
- daj mi samo dodaj brašno, ajde kad si tu umiješaj bjelanjak, ja ću gulit jabuke ti ribaj...

---

Tako i ja pa je još veći krš.
:)

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

i ja sam na tragu tash.

ne znam. mi smo svi prilično neuredni. i nikome se ništa neda. i nitko nema te radne navike oko kućanskih poslova. osim kuhanja, to je jedino što volimo.

a hebaj ga, isto volim kad mi je sve lijepo i čisto i uredno u stanu. i ne mogu ja ovako ko tanci, mene nervira brlog u sobi tinejđera.

a i on se bolje osjeća kad ide spavati u urednu sobu nego u zatrpanu, sa šporkim čarapama oko kreveta.

a nitko se ne bi ništa sam od sebe sjetio napraviti - mislim prvenstveno na djecu. može sto puta proći pored pune mašine za veš. iskreno, i ja i mm ju znamo ignorirati, pa onda isti veš peremo još jednom.

u svakom slučaju, ja nemam taj zen da mi ne smeta hrpa prljavog suđa i neću ga nikad ni imati. a i jasno mi je, jer imamo istu glavu :mrgreen: da je mom j npr zadnja rupa na svirali pospremanje sobe.

al šta se mora i još ima neki rok, nije teško. ili je - manje teško :mrgreen:

pa kad kažem - dok ne pospremiš sobu, nema vani - onda se soba pospremi. kad ga nazovem s posla, dok ne dođemo mi doma ima da je veš iz mašine na štriku, onda to i napravi.
ko da je jednom imao usmrđeni dres iz torbe na treningu. jer smo svi zaboravili.

pa kad mu kažem nakon treninga, prvo pospremi torbu, onda ju i pospremi.

ili recimo, jučer nam dolaze frendovi na karte, da vidiš kako smo u dva sata sve pospremili, usisali, oprali, pobrisali.
mm se uvatio usisivača, pa ti glupo sjedit dok on usisava, i još viče po stanu - treba oprati kupaone, treba staviti sušiti veš, treba spremiti veš u ormare...
pa sam se ja uvatila kupaona, j veša, a m svoje sobe.
i tako, nama svima treba poticaj izvana. pa tako i djeci :mrgreen:
moja m je bila još mala kad bi me vidjela sa usisivačem bi pitala - mama, ko nam dolazi? :lool:
srećom, često imamo goste :D

---

Tako nekako je i kod nas...
Mogu neko vrijeme živjeti u neredu... a onda poludim i svi stradaju.

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

Tako i ja pa je još veći krš.
:)

---

ma dobro, tvoja je još mala, kod mene to super funkcionira.

Citiraj:

---

Tashunica prvotno napisa

ma dobro, tvoja je još mala, kod mene to super funkcionira.

---

Da, na to i ja računam. :)
Ali, što mogu, kad je meni gušt da ona sudjeluje u svemu... a osim toga ona to i hoće... pa dolazimo na onu mudru Cubaninu iz gornjeg posta... bar se ja nadam da je tako.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

pa kad kažem - dok ne pospremiš sobu, nema vani - onda se soba pospremi. kad ga nazovem s posla, dok ne dođemo mi doma ima da je veš iz mašine na štriku, onda to i napravi.

---

S obzirom da imam, ne jedno, nego dvoje, kod kojih za svako oblačenje, svlačenje, pranje ruku, zubi, izlazak van ili ulazak unutra, hranjenje ili odlazak na spavanje, trebam najperfidnije vještine diplomacije i pregovaranja, u suprotnome dobijem tantrum teški i udaranje glavom o pod, puta dva... za 10 god. na ovakav moj zahtjev očekujem reakciju "dobro, onda ne idem van" :mrgreen:. Kao što i sad dobijem "baci taj autić u smeće, ionako mi ne treba". Tako da, ako se umorim od diplomacije u sljedećem desetljeću, ili ju odlučim sačuvati za pisanje zadaće i učenje, za kućanske poslove mi ostaje samo zen.

I, jesi kad bacila autic?

"bacila" sam tonu igračaka. Uzmem crnu vreću, i samo utrpavam, pa odnesem u garažu. On misli da su kod kontenjera, da čekaju djeda mraza da dođe po njih. Stoje u garaži dok svi ne zaborave na njih. Vratim ih nekad kad se više nitko ne sjeća da su uopće i bile "bačene". Ne pomaže. Samo dogovori i prividna autonomija - dobijem samo ono što on misli da je on sam odlučio napraviti. Rekla mi je psihologica da je s 4 godine teško pronaći nešto do čega im je baš toliko stalo da bi te samo zbog toga fermali. Mislim ako spadaju u ovu skupinu kod kojih vikanje, ucjene i kazne ne pomažu.

Ja preferiram ufino ucijeniti :mrgreen: jer kod mojih ucjene ne pale, a i ja ih ne volim. Jer previse volim igracke :mrgreen:

Vise pali- dajte pospremite sobu da stignemo u miru gledati Once upon a time :mrgreen:
Kad su bile mladje, onda kad su spore, onda bi palilo obecanje dodatne bed time story :) i sl.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

"bacila" sam tonu igračaka. Uzmem crnu vreću, i samo utrpavam, pa odnesem u garažu. On misli da su kod kontenjera, da čekaju djeda mraza da dođe po njih. Stoje u garaži dok svi ne zaborave na njih. Vratim ih nekad kad se više nitko ne sjeća da su uopće i bile "bačene". Ne pomaže. Samo dogovori i prividna autonomija - dobijem samo ono što on misli da je on sam odlučio napraviti. Rekla mi je psihologica da je s 4 godine teško pronaći nešto do čega im je baš toliko stalo da bi te samo zbog toga fermali. Mislim ako spadaju u ovu skupinu kod kojih vikanje, ucjene i kazne ne pomažu.

---

Možda bi pomogao jednostavni dogovor?

Našla sam ovu stranicu sa tablicom što dijete kada može napraviti i uopće se ne slažem s tim http://www.thirtyhandmadedays.com/20...chores-by-age/

Više sam na tragu bubilo bubich. Iako, ono kada djeca preskoče svoj red, pa nitko ne pere suđe, ne bi išlo kod mene. Ako se već odredi taj red, nema preskakanja, može se odložiti posao koji sat, ali to je sve.

Zaposlena mama ili mama doma, to su dva svijeta za djecu. Sasvim je drugo ako se dođe u 4-5 popodne doma s posla, ili ako si doma stalno. Ne može se to ni slučajno usporediti

Dok sam radila, naravno da bi školarci uzeli ručak, pospremili iza sebe, i pazili na kuću i kućne ljubimce. To je tako logično u obitelji, svatko preuzima ono što treba i može.

Kad sam doma, posve je logično da će ih svaki dan dočekati serviran ručak kad dođu, pa to mi je sada glavni posao. Briga o svima njima.
Njihove sobe su njihova briga negdje od 12. godine otprilike. Uz inspekciju, ali i posve široku toleranciju :)

Očistiti kuću, skuhati, rad u vrtu i okućnica, pranje i peglanje ( hihi, peglanje) to su tako bezvezni, jednostavni, dosadni poslovi, koje napravim usput, da mi ni na kraj pameti ne pada nekome drugome ih dati. Prvo, ne trošim riječi da bih objašnjavala kako, zašto baš sada, i zašto baš ti, što mi sačuva nevjerojatno puno živaca. Drugo, ja napravim baš kako ja hoću, i sve dok mogu, tako ću i raditi-

A oni će se itekako naraditi u životu. Dok se školuju, neka im to bude najvažniji posao. Sve drugo samo ako se sami ponude. Ili se meni ne da kao mijenjanje žarulja, pranje auta, prenje dvorišta...

U tablici piše da djeca mogu zalijevati biljke. NEMA šanse, moje biljke su meni jako važne, svakoj znam kako i koliko vode, ma svakoj znam svaki listić i cvjetić ( a imam ih stotinjak kućnih i par stotina vanjskih, to ne dam nikome :) )

Dosta, ovaj moj traktat ne bi imao kraja...

Ja nikad nisam bila doma i oduvijek radim jako puno.
Bilo je godina kada sam radila po dva i tri posla dnevno i odlazila od kuće u 6, a vraćala se u 23h.
Sve kućanske poslove sam obavljala sama i to vikendom.
Slično je i sada.
Čekam 21 sat i jeftiniju struju da se primim peglanja jer to ni muž ni kći ne znaju raditi i ne trebaju.
...a moja curica od 175 cm leži doslovno cijeli dan ili kako ona u šali kaže:"raspadam se".
Zapravo, bila je u podne na misi i od onda se "raspada"
I neka, nema veze.
Ne zna upaliti štednjak ili perilicu, ali zato razvaljuje u školi što je puno važnije i puno će više koristi imati od svojih petica i pobjeda na natjecanjima nego od npr. ručnog rada.

Citiraj:

---

Tanči prvotno napisa

Ne zna upaliti štednjak ili perilicu, ali zato razvaljuje u školi što je puno važnije i puno će više koristi imati od svojih petica i pobjeda na natjecanjima nego od npr. ručnog rada.

---

Ne razumijem, kakve veze imaju natjecanja u školi s paljenjem štednjaka ili perilice?

Previše radim za svoju djecu i tetosim ih ali zbog toga ne marim puno. Učim ja njih sta i kako trebaju raditi ali uvijek sam tu za sve. I ja sam jednom bila dijete koje za nista nije prstom maklo, kako se kaže, a danas hendlam sve- troje djece, kuću, posao i sve ostalo. Bitno mi je da su u školi dobri, da treniraju sto žele i da su dobre osobe...

moja tolerancija prema svinjcu u kuci (koji djeca ostavljaju za sobom) je obrnuto proporcionalna djecjoj dobi
sto ce reci, sad je vec vrlo niska :coffee:

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

Možda bi pomogao jednostavni dogovor?

---

E moja Mojca, na jednostavnim dogovorima samo i preživljavam. Oni su više tema za Severicu i onaj topic o zahtjevnoj djeci, i ne mogu sad početi o tome, jer bi napisala 50 kartica koje bi sadržavale otprilike ovakve dijelove... "onda se ona baci na pod u kuhinji i lupa glavom u pločice"... "onda on meni kaže užasno te mrzim i nikad te neću voljeti"... "onda on nju lupi s metalnim autićem po glavi"... "onda ona njega ugrize za nogu"... "onda on baci njoj kuhaču u glavu"...

Ovo s 3 točke sam ja puna ljubavi, smirenosti, posvećenosti, razumijevanja, razgovora, usmjerenosti, informiranosti, načitanosti, s puno kvalitetno provedenog vremena samo za njih... i sl. 8-)

I kad to ne pali... mm izgubi strpljenje i lupi ga po guzici (ja ne bi nikada :mrgreen:), a on kaže "e baš me to ne boli".
Ako ga pošalješ u sobu u kaznu, on pita "do koliko da brojim do kraja kazne"

... i tako... don't go there anymore... preživjet ću valjda...

BBm čitam ovo i mislim si da li je kod nas drugačije... pa je i nije. Sve ovisi o odabranom trenutku promatranja.

Ja kao Mojca (i kao emiliy) samo gledam kako je MENI lakše i ugodnije, a mm je isto tu negdje (iako se još uvijek ponekad zaboravimo i odradimo dječji posao).

Dok su bili mali, voljeli su se zabavljati s usisavačem i močom - napravili bi veći nered nego bilo koji odrasli, a svako je čišćenje trajalo u beskraj. Svejedno, dali smo im da to rade. Nakon toga je uslijedila faza da uopće nisu sudjelovali jer su imali drugih zaduženja (početak škole), a još kasnije i glazbena - još manje vremena.

Ali onda mi je u jednom trenutku došlo iz zadnjice u glavu da je to glupo! S dva teen dečka u kući gdje su roditelji oko pedesete, stvarno je idiotski da za njima isključivo hodamo ko batleri. Nema šanse. Ne radim dobro ni sebi, ni njima. I okrenula sam ploču. Prošla su vremena kad sam pazila na njihove osjećajčiće... Kućni poslovi su zajedničko zaduženje. Zajednički dom - zajednički posao. Baš kako emily kaže - u skladu s dobi. Nisu u hotelu. Ne pravim od toga nikakvu dramu ali OČEKUJEM da podmetnu leđa kao i mi, odrasli. Ide to. Ne pamtim kad je trebalo reći da odnesu smeće (a prije je trebalo). Ponekad treba poticaj, a ponekad me ugodno iznenade. Ali najčešće se sve svodi na dogovor i upute. Cedulja na stolu "objesite veš" nije zapovijed nego podsjetnik. Uostalom, to je (i) njihov veš.

Odustajem. :love2:

Peterlin, shvatila sam ja negdje usput da to kod tebe super klapa. I baš mi je drago zbog toga.
Ali ja očekujem da (kad) kod mene ne bi, ne bi se ni grčila.

Hvala Mojca ;).

BB sad mi je još jasnije kad si rekla da misliš da si podbacila u produljenom boravku doma s djecom tj. neplaćenom, ajme tko ne bi ....

Kad malo uhvatiš vremena ispričaj kako je to prošlo.Ako ti se da prisjećat naravno :mrgreen:

ja čitam i bediram se
jer je sve očitije da imam veliki problem
i ne znam što s njim..
stalno čistim i vičem kako je neuredno
a to radim i kad je uredno
Bože moj, u što se pretvori..
a bila sam jako neuredno dijete

Citiraj:

---

flopica prvotno napisa

ja čitam i bediram se
jer je sve očitije da imam veliki problem
i ne znam što s njim..
stalno čistim i vičem kako je neuredno
a to radim i kad je uredno
Bože moj, u što se pretvori..
a bila sam jako neuredno dijete

---

I ja. I moj mlađi sin je sada, ali kad se sjetim sebe, sigurna sam da i te kako ima nade i za njega.

Ali shvatiš s vremenom neke stvari....Pisali smo već o tome. Da bi obitelj sudjelovala, mora ih se motivirati u skladu s njihovim željama i mogućnostima. Kod mene je poticaj bio preuređivanje stana, prostoriju po prostoriju. Zajedno smo si organizirali prostor tako da ga je lako održavati, zajedno imamo akcije uklanjanja krame, a ako je ljudima prostor ugodan i po volji, radije će pristupiti pospremanju. Nismo to radili planski, ali dobro je ispalo.

Kad razmislim unatrag, mi smo (spontano i slučajno) puno učinili s tim što smo djecu uključivali u sve dogovore, pregovore s majstorima, odabir stvari... tako da oni prostor cijelog stana (a nije prevelik) doživljavaju kao svoj. Baš mi je nedavno mlađi sin rekao "mama, ja mislim da bi na ljeto morali nešto učiniti s kupaonicom". Rekoh da je to u planu, jer preuređena je prije 10+ godina i stvarno je vrijeme za "face lifting". Drago mi je da djeca to samostalno uočavaju.

S druge strane, oni će mrtvo hladno ostaviti torbu nasred hodnika do popodne, ali će je ipak u nekom trenutku pokupiti. Ako ujutro kasne, ostavit će svoje suđe od doručka na stolu prije nego odu u školu, ali će ga ipak pokupiti i ugurati u sudoper ili suđericu kad se vrate iz škole. Sve u rok službe. Ni nama se ne da uvijek...ali postoji trenutak kad se posao ipak napravi.

Citiraj:

---

Tanči prvotno napisa

Ja nikad nisam bila doma i oduvijek radim jako puno.
Bilo je godina kada sam radila po dva i tri posla dnevno i odlazila od kuće u 6, a vraćala se u 23h.
Sve kućanske poslove sam obavljala sama i to vikendom.
Slično je i sada.
Čekam 21 sat i jeftiniju struju da se primim peglanja jer to ni muž ni kći ne znaju raditi i ne trebaju.
...a moja curica od 175 cm leži doslovno cijeli dan ili kako ona u šali kaže:"raspadam se".
Zapravo, bila je u podne na misi i od onda se "raspada"
I neka, nema veze.
Ne zna upaliti štednjak ili perilicu, ali zato razvaljuje u školi što je puno važnije i puno će više koristi imati od svojih petica i pobjeda na natjecanjima nego od npr. ručnog rada.

---

Široka je lepeza između ručnog rada i ostavljanja materi da se u devet navečer kad dođe s cjelodnevnog posla grbavi nad teen (i muževim!) prljavim posuđem od doručka/ručka/večere dok se njenih 175 cm raspada na kauču. Pravo je pitanje - hoće li njeno znanje i buduće sposobnosti biti umanjene ako primijeti da joj se majka raspada?

I još jedno... da li bi bila manje uspješna u školi ako bi koji put nešto pospremila?

Meni je to nebitno.
Čudno mi je da je vama bitno.