Radimo li previše za svoju već prilično veliku djecu?

[Mojca]

"bacila" sam tonu igračaka. Uzmem crnu vreću, i samo utrpavam, pa odnesem u garažu. On misli da su kod kontenjera, da čekaju djeda mraza da dođe po njih. Stoje u garaži dok svi ne zaborave na njih. Vratim ih nekad kad se više nitko ne sjeća da su uopće i bile "bačene". Ne pomaže. Samo dogovori i prividna autonomija - dobijem samo ono što on misli da je on sam odlučio napraviti. Rekla mi je psihologica da je s 4 godine teško pronaći nešto do čega im je baš toliko stalo da bi te samo zbog toga fermali. Mislim ako spadaju u ovu skupinu kod kojih vikanje, ucjene i kazne ne pomažu.

Možda bi pomogao jednostavni dogovor?

[Bubilo Bubich]

Možda bi pomogao jednostavni dogovor?

E moja Mojca, na jednostavnim dogovorima samo i preživljavam. Oni su više tema za Severicu i onaj topic o zahtjevnoj djeci, i ne mogu sad početi o tome, jer bi napisala 50 kartica koje bi sadržavale otprilike ovakve dijelove... "onda se ona baci na pod u kuhinji i lupa glavom u pločice"... "onda on meni kaže užasno te mrzim i nikad te neću voljeti"... "onda on nju lupi s metalnim autićem po glavi"... "onda ona njega ugrize za nogu"... "onda on baci njoj kuhaču u glavu"...

Ovo s 3 točke sam ja puna ljubavi, smirenosti, posvećenosti, razumijevanja, razgovora, usmjerenosti, informiranosti, načitanosti, s puno kvalitetno provedenog vremena samo za njih... i sl.

I kad to ne pali... mm izgubi strpljenje i lupi ga po guzici (ja ne bi nikada ), a on kaže "e baš me to ne boli".
Ako ga pošalješ u sobu u kaznu, on pita "do koliko da brojim do kraja kazne"

... i tako... don't go there anymore... preživjet ću valjda...