i ja sam na tragu tash.

ne znam. mi smo svi prilično neuredni. i nikome se ništa neda. i nitko nema te radne navike oko kućanskih poslova. osim kuhanja, to je jedino što volimo.

a hebaj ga, isto volim kad mi je sve lijepo i čisto i uredno u stanu. i ne mogu ja ovako ko tanci, mene nervira brlog u sobi tinejđera.

a i on se bolje osjeća kad ide spavati u urednu sobu nego u zatrpanu, sa šporkim čarapama oko kreveta.

a nitko se ne bi ništa sam od sebe sjetio napraviti - mislim prvenstveno na djecu. može sto puta proći pored pune mašine za veš. iskreno, i ja i mm ju znamo ignorirati, pa onda isti veš peremo još jednom.

u svakom slučaju, ja nemam taj zen da mi ne smeta hrpa prljavog suđa i neću ga nikad ni imati. a i jasno mi je, jer imamo istu glavu da je mom j npr zadnja rupa na svirali pospremanje sobe.

al šta se mora i još ima neki rok, nije teško. ili je - manje teško

pa kad kažem - dok ne pospremiš sobu, nema vani - onda se soba pospremi. kad ga nazovem s posla, dok ne dođemo mi doma ima da je veš iz mašine na štriku, onda to i napravi.
ko da je jednom imao usmrđeni dres iz torbe na treningu. jer smo svi zaboravili.

pa kad mu kažem nakon treninga, prvo pospremi torbu, onda ju i pospremi.

ili recimo, jučer nam dolaze frendovi na karte, da vidiš kako smo u dva sata sve pospremili, usisali, oprali, pobrisali.
mm se uvatio usisivača, pa ti glupo sjedit dok on usisava, i još viče po stanu - treba oprati kupaone, treba staviti sušiti veš, treba spremiti veš u ormare...
pa sam se ja uvatila kupaona, j veša, a m svoje sobe.
i tako, nama svima treba poticaj izvana. pa tako i djeci
moja m je bila još mala kad bi me vidjela sa usisivačem bi pitala - mama, ko nam dolazi?
srećom, često imamo goste :D