Slažem se. Tako i ja gledam na to.Citiraj:
bubica27 prvotno napisa
Možda su neki ljudi i nestali iz moga života jer uvijek vidim "bright side of life". Ako im je to razlog, neka ih daleko :)
Printable View
Slažem se. Tako i ja gledam na to.Citiraj:
bubica27 prvotno napisa
Možda su neki ljudi i nestali iz moga života jer uvijek vidim "bright side of life". Ako im je to razlog, neka ih daleko :)
naziv "toksična pozitivnost" mi se ne čini prikladan :unsure:
konstatntna i bezuvjetna "pink naočale" filozofija može me iziritirati
ali me samo negativnost kojoj sam izložena može baš izbedirati i zatrovati, napose ako traje
zato mi je pojam "toksična negativnost " logičniji
zapravo trudim se da me što manje toga dira i ljuti i da apsorbiram što manje down energije
i radim na tome, s manje ili više uspjeha, ali radim
jer sam poput spužve i baš lako usisam tuđu energiju
a to nije baš pametno, jer dio te enrgije itekako preuzmem, nisam tip koji to zna odbiti i produžiti dalje
ali ću biti jednom :mrgreen:
teško je kad si stalno zabrinut/ljut/nemiran
smatram da je to loše, da se treba rješavati smeća iznutra jer te pojede
meni je lakše i jednostavnije ispuniti se dobrim mislima, nadom, vjerom da će biti dobro.
da nisam u životu tako radila ne bi me više ni bilo, sigurno
zapravo, ne znam kako ljudi ostanu dobro i funkcionalno ako su ispunjeni samo nezadovoljstvom? :neznam:
mislim da onda moraju imati neku osobu pored sebe koja će preuzeti teret svakodnevnih praktičnih stvari
ipak, ako je čovjek povremeno zabrinut i njurga, ne mislim da je to problem...
Ja isto kao flopi.
Evo npr. na fejsu danas naletim na ovaj komentar jednog našeg poznatog ekonomskog analitičara. Pretpostavljam da se to uvrštava u toksičnu pozitivnost, sad sam se perceptivno podesila pa primjećujem, dosad mi je to bilo jedno mišljenje kao i milijun drugih, suprotnih, onakvih, ovakvih:
NARODNE GLUPOSTI
Ne znam zašto se narodne poslovice nazivaju narodnim mudrostima. Često je riječ o gluposti.
Na primjer: tko gubi, ima pravo da se ljuti. Elementarna glupost. Ako izgubiš, podvij rep, zbroji se, skupi snagu i kreni dalje. Obogaćen za neponovljivo iskustvo poraza. Gubiti energiju na ljutnju potpuno je suludo.
Pa naravno da je to jedno mišljenje kao i milijun drugih, malo mi je glupo sad sve nazivati toksičnim
Toksično je ako je takav netko tko ti je relevantan i tko ti ne dopušta da imaš tzv. negativne osjećaje, toksično je ako si takav sam prema sebi, ali ovako je samo jedno mišljenje s kojim se ne moramo složiti.
Inače često, a evo upravo i sad, moja djeca se koškaju i svađaju. Mene to iritira i vičem "nemojte se svađati!". A stalno mislim kako je to sigurno krivo. Trebala bih ih pustit da se svađaju i da to ide svojim nekim tokom, samo pazit da ne pretjeraju. Ali je za poludit svako malo bit time okružen.
U današnje vrijeme je jako popularno nazivati sve po redu toksičnim.
Zašto ne otrovnim? :coffee:
Da, tanka je granica između onog što netko smatra da je utjeha i puštanja nekog da se utapa u negativnim osjećajima...Citiraj:
tangerina prvotno napisa
Imala sam i ja grozan period na poslu, godinu dana nisam spavala, i istina je da mi nimalo nisu pomagali savjeti mm-a (koje je davao u najboljoj namjeri), meni je trebalo samo da me sluša dok kukam. Ali isto je tako istina da ja time ništa nisam promijenila, dok nisam napokon nešto poduzela :-/
A mozda ti je trebalo malo se pozaliti, izvenitilirati i onda da sama dođes na idenu da se pokrenes.Citiraj:
Angie75 prvotno napisa
Pa uvijek je uspjesnije slusati vlasititu motivaciju a ne tuđu.
Zar ovdje nitko nije gledao Inception? :lool:
Ne, jel to serija?Citiraj:
betty blue prvotno napisa
edit: prvo napisala a tek onda izguglala, sjetila sam se - onaj film s Di Capriom :mrgreen:
al nisam ga gledala
Nikako ne volim da mi netko kuka. I onda samu sebe zateknem kako kukam mužu na viber kako mi teško pada ova zarobljenost. I prestanem. Odmah. I nekako mi sada lakše pada.
Baš sam bila potonula. Mislim (i nadam se) da sam se izvukla. I vratila svojoj pozitivi.
No, zato mi je pas sve gore. Jako je stara. Molim malo pozitive, ma može bilo kakve, otrovne, toksične, da mi kaže da u svemu ovome mogu izdržati i to.
Svu pozitivu, molitve i sve što može pomoći šaljemo moj Bobby i ja od srca tebi maloj pesici :heart::heart::heart::heart::heart:Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
Pas je sretan što ima takvu gazdaricu kojoj je stalo do njega, najviše što mu sada možeš dati je svoje vrijeme, nježnost, pažnju..Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
Ti utješiš psa, on utješi tebe i bude sve kako treba biti.. brinuli se mi ili ne :heart:
pa upravo toCitiraj:
tangerina prvotno napisa
Pa Jelena je gore izvukla definicije ovakve toksicnosti. Meni nikad nije palo na pamet da toksicnom smatram svaku pozitivu, smetala ona meni ili ne. Ono sto Jelena pise, to da.
Dan je pri kraju, a tema nije zaključana.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Ne kanim čitati sve što je u međuvremenu napisano. Uzela sam malo vremena i razmislila što meni osobno pomaže u svemu tražiti dobru stranu ili barem smisao i svrhu... To je osjećaj zahvalnosti. Ne kanim nikome govoriti da tako treba, jer nismo svi isti. Stajalište koje je meni pomoglo u mnogim situacijama kad mi se činilo da nema izlaza je upravo to.
Upisala sam u trazilicu riječ *zahvalnost* i dobila ovo http://psihologinja.eu/zahvalnost
Eto, možda nekom pomogne, a kome se čini toksično, prekoračite post...
ni ja nisam naglasila da naravno ne dozivljavam svaku pozitivu toksicnom. pa poludila bih da me ne raduju lijepe pozitivne stvari i ljudi, ali u situaciji kad sit gladnome ponavlja da nije u soldima sve ili onaj zdrav bolesnom trubi kako samo moras biti pozitivan pa ce sve biti dobro i da si maltene sam kriv sto se osjecas lose jer eto si svojim nedostatkom pozitive prizvao sve sto te muci. to je po meni toksicna pozitivnost i vise je dozivljavam kao neko pametovanje s visoka.
ja recimo s druge strane imam problem da kad god mi je stvarno tesko ne mogu plakati i sram me je potuziti se nekome da mi npr. fale umrli roditelji jer sam zena od skoro 50 godina i ima ljudi kojima je puno teze nego meni. imala sam 21 kad je mama iznenada umrla i bas zbog te nesposobnosti da normalno tugujem sam dosla u situaciju da se sad godinama borim s tim nekim dijagnozama koje imam. cak i s psihijatrima mi je nelagodno govoriti o tome i imam osjecaj da pored kruha trazim pogace jer bar imam zdravog muza i djecu i budem li se previse zalila mogu i bez toga ostati. s druge strane se bojim i stalno veseliti tome jer se i onda plasim da bi to moglo nestati. znam, skroz sam zbrkana i konfuzna, ali stvarno se trudim da zivim sto normalnije i borim se sama sa sobom i uglavnom mi uspijeva. Da mi je netko u danima kad nisam smjela sama otici do 100m udaljenog ducana rekao da cu uspjeti sama letiti po svijetu i usput uzivati u tome rekla bih mu da je prepozitivan ili cak i lud. mozda bih mu u tom trenutku rekla da je i toksicno pozitivan jer bi me to jos vise gurnulo u depru :mrgreen:
Beti, suosjecam i to iskreno. Moj Bubi isto nije dobro i borimo se svaki dan da zivi. Srce mu je bolesno, a i njegovih 15 godina nije malo, ali uz pomoc ljekova evo ga jos i danas tu, a vec sam se par puta oprastala s njim. I boli, bas boli pomisao da cemo se uskoro morati oprostiti. Ni o tome ne pricam sa svakim jer znam da je to nekom samo pas i da ne moze shvatiti da je on nasa obitelj, ali ni ne ocekujem to.
Kad se meni skupilo par velikih loših stvari privatno i poslovno i kad sam tonula sve dublje i dublje u samosažaljevanju u jednom trenutku mi je MM rekao ako tako nastavim da cu unistiti nas troje. Nije da sam se nakon toga odmah izvukla no bila mi je to svjetlost ns kraju tunela. Jer to je zaista bio moj bitak , bez svega ostalog sam mogla.
Slazem se.Citiraj:
Kaae prvotno napisa
I ovi spinovi kako se ovdje tvrdi da se ne smije biti pozitivan su stavrno uvreda zdravoj pameti.
Ali radi se upravo o tome da netko može biti u nekom trenutku jadan, tužan, bijesan, namrgođen, nadrkan, bezvoljan, depresivan, uznemiren… ne zauvijek, ne uvijek i ne stalno. Ne 10 ili 15 godina. Ne ni godinu dana, ni 6 mjeseci, ni mjesec dana, čak ni tjedan. Nego jedan dan. Ili pola dana. A ostatak vremena uopće nije konstatno takav, niti svjetski nesretan, niti najveća kraljica drame ikad… ostatak vremena je obično i najobičnije biće kao i svako drugo, prosječno pozitivno i sretno (i nesretno) kao i svako drugo biće.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
I ako je tih pola dana, ili 16 minuta dok priča s tobom, tvojim najboljim prijateljem, najjadniji na svijetu - trebaš ga pustiti da tih 16 minuta bude najjadniji na svijetu. Zna on što je zahvalnost, i sreća, i male stvari, i uživanje u trenutku. Ali tih 16 minuta želi istresti svu žuč ispred sebe, pred tebe jer si mu prijatelj. U 17. minuti će spustiti slušalicu i sam se sjetiti zahvalnosti (jer npr. ima tako dobrog prijatelja koji znaju dobro slušati), u 18. možda naviti muziku do daske i plesati, ali nemoj mu ti u tih prvih 16 minuta pričati o ljepoti života i o tome kako mora biti sretan, pozitivan i zahvalan jer i ti to uvijek pokušavaš raditi.
O tome pričamo ovdje. Samo o tome.
Meni ovakve stvari nisu toksicne, vec pateticne. Ali taj dio je vjerojatno i do karaktera. Ja bih valjda propala u stolac, pojeli bi me jastuci, ili sto vec, da sjedim kod psihologice koja mi toci ovakve mudrosti. Kao da sam otisla nekom popu, kojeg isto ne mogu slusati ni kao ideju. S druge strane, sigurno to nekome pomaze, ima brdo takvih stvari po knjigama i ambulantama (tu kod mene, barem, gdje se cini da je briga o mentalnom zdravlju puno dostupnija ili, barem, prihvatljivija kao ideja).Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Najbolje mi je do sad sjela sasina crtica s puta u NYC. Ja sam tip kojeg treba pustiti da se naljuti i odljuti, prozvace. Trebalo je vremena da mi muz shvati, iako sam mu otvoreno objasnjavala, da ne pomaze da mi ponavlja kako nesto mogu, znam, ili da ce se rijesiti tad i tad, vec da me pusti da popizdim jer se razletjela vatrostalna s mahunama ili pada kisa kad sam planirala nesto drugo, totalno zanimlivo. Naravno da cu pospremiti nered ili cemo prezivjeti ako zbog kise ostanemo doma, ali zelim prozvakati problem. Da zbog tih stvari ludim danima, ok, sama bih si pozvala pomoc.
Trenutno ludim zbog rada koj sam trebala predati prije pola sata, a nisam jer - ne stizem. I naravno da cu ga nekad zavrsiti i da sam sigurno sama kriva i da trebam biti zahvalna jer me mati rodila prije sto godina i nije me bacila u Savu i sto sam si mogla priustiti magisterij i sto imam kucu i hranu i ne brinem se o goloj egzistenciji i sto sigurno ima ljudi kojima je gore nego meni.... i tako u nedogled. Ali ne pomaze mi to sad. Sad bih rado otisla s nekim na boksacki mec ili bih da me slusa kako urlam iz petnih zila o tome da mi se gadi rad o nonprofit marketingu i da sam umorna i hocu leci i spavati barem 12 dana.
(I onda izbjegavam muza jer njegov Bob-the-builder-fixer projekt manager mozak ponekad stvarno ne moze napraviti odmak od te filozofije i pustiti me da otpizdim i nastavim s poslom.)
LOL, da, ovo bi spadalo pod toksicnu pozitivnost po meni.Citiraj:
Angie75 prvotno napisa
Super usporedba s bob the builderom :).
To mi je Bob the Builder uletjeo na koricama neke radne biljeznice koju sam morala ici ugurati sedmogodisnjaku pod nos. Zanemarili smo skolu vec brdo dana jer - ne stizem, samo pisem ovaj :drek:
Ova tema će mi upropastiti društveni život. :lool:
Sjetila sam je se danas kad sam pričala s prijateljicom. Žalila mi se na neke svoje probleme, i taman kad sam htjela dati neki savjet, sjetim je se! I pomislim, okej, nemoj, samo slušaj, koga briga za tvoje savjete. I slušam. Povremeno kažem da razumijem i da mi je žao. Nakon 15ak minuta razgovora iz telefona vika: Dobro, jel ti mene uopće slušaš?? Kažem da naravno da je slušam. I stvarno jesam. Slijedi nekoliko sekundi šutnje, valjda od iznenađenosti, i pita me prijateljica: Pa onda, kad mi planiraš reći što da napravim?
Bilo bi najbolje da svi lijepo kažu što žele čuti, jedino tako nikad nećemo nikome biti naporni, dosadni.. toksični. Ovako kako da znam kad trebam kako reagirati, pa nisam vidovita. Kao i svi drugi, ne samo ja.
Za zahvalnost sam sigurna da mi pomaže u životu. Odnosno osjećam se bolje otkad je prakticiram. U početku mi je bilo glupo ali sad mi je sasvim normalno i baš me preplavi neki dobar osjećaj kad razmislim na čemu sam sve zahvalna. Međutim, ne funkcionira mi to kad sam u stanju da mi se nešto trenutno događa. Možda jednom dođem i do tog levela. :) Zadnjih dana nisam baš raspoložena, i stvarno su mi najgori komentari: 'ZNAM da će sve biti dobro', 'možeš biti sretna da nije gore', 'imaš bebu kraj sebe, kako možeš biti neraspoložena?'. Ne znaš, mogu ali nisam, itekako mogu biti. I što ću onda s takvim osobama, osim da se maknem, odnosno da ne razgovaram s njima o problemima. Ne da mi se još i objašnjavati zašto mi se taj njihov način baš i ne sviđa i da mi je od njega još gore.
Evo ja bih sad ovako kao Kaae, urlala. :lool: Samo ne o nonprofit marketingu, nego o tome da ne želim da smo u samoizolaciji i da stalno moramo svi mjeriti temperaturu i čekati hoćemo se razboliti ili nećemo. I da hoću van iz ove zgrade-žarišta. Bljak. I ako još jednom čujem da trebam biti zahvalna što nije gore, ubit ću nekoga tko to kaže, a ovaj post će nažalost postati dokazni materijal.
Ipak, uopće ne mislim da sam u pravu s ovakvim stavom. Zapravo vjerojatno nitko nije u pravu. Svi živimo kako znamo.. Ali svakako bi mi bilo draže da sam trenutno barem maaalo pozitivnija.
pa s prijateljicom/prijateljem bi trebalo znati.Citiraj:
Riri92 prvotno napisa
inace potpis na jelenu, neki ljudi koji te pohvale samo da bi dodali svoje postignuce, ili omalovaze tvoj problem tako da pripomenu kako oni super rjesavaju sve i kako je vazno biti sretan/optimistican/zahvalan...
e to su toksicni ljudi. liseni svake empatije
Pa bi, slažem se. Ali palo mi je na pamet, odnosno dobila sam baš na temi takav dojam da ljudima smeta stav rješavatelja problema. Ali da to svojim prijateljima ne kažu nego da ih onako, tiho smeta. Mislim, ne kažem ni ja baš svima sve. Rijetko tko kaže. Ali je činjenica i da nitko od nas ne čita misli.Citiraj:
magriz prvotno napisa
Nisam sklona tome da govorim ljudima da znam da će biti sve dobro, ali shvatila sam da sam sklona rješavanju njihovih problema. Zato sam pomislila da je i moja prijateljica možda osoba koja uopće ne želi čuti moj savjet nego samo želi da je slušam, a nije mi to nikad rekla. Ovaj put nije ispalo tako, ali eto malo sam počela razmišljati o tome tko zapravo što želi i kako da ja znam što taj netko želi/ne želi.
Riri, nije toliko naglasak na savjetima. Nego na interpretaciji onog koji sluša i govori: "Ma nije to ništa". Njegovoj interpretaciji da se nemaš razloga tako osjećati.
Nisam čitala po netu što bi točno bila ta toksična pozitivnosti, ali mislim da sam i sama sklona biti takva. Nikad ne dijelim nikakve zalaske sunca sa citatima dalaj lama, doduše, ali sklona sam tražiti pozitivno u svemu i ponekad mi nedostaje empatije i tu na forumu sam to sigurno znala pokazati. Trudim se to promijeniti, ali ide mi teško... Život se sastoji od dobrog i lošeg i u mom svijetu oboje je potrebno pa onda ima i pozitivnog.
empatija nema veze sa toksičnom pozitivom
empatija je sposobnost da shvatimo osjećaje drugih, a toksična pozitivnost je silna želja popravljanja svega i lalala ajmo svi prdit duge, gle kako je divan dan danas (jučer, sutra, prekosutra) bez stvarnog shvaćanja
nego baš ta želja da se pokaže drugima kako ti možeš sve, unatoč tome da i ti imaš neka s.anja koja ti se događaju, pa onda, zašto ne bi i ti i cijeli ovaj svijet...
rahela baš si ovo super objasnila!
mislim da je stvar jednostavno u tome da različiti ljudi trebaju različite stvari
i da je nepotrebno očekivati da ćemo svi imati iste mehanizme i pristupe na postojeće životne brige
to se i ne ocekuje, ali malo dobrote u covjeku podsjetit ce ga da ako njemu nesto ide i uspijeva bez obzira na okolnosti, ne treba to drugima trljat na nos kad su u teskim situacijama.
Naravno, samo je malo vjerojatno da smo svi uvijek empatični koliko je drugome potrebno. Eto, ja znam da nisam i da sam definitivno sklona traženju i pozitivnog i rješenja a ne pukom saslušavanja.
I to je sasvim u redu i normalno jer je većina ljudi takva.Citiraj:
casa prvotno napisa
Svatko iole dobar u duši će pokušati pomoći što je hvale vrijedno.
pa nije trazenje pozitivnog rjesenja lose. lose je kad to nameces kao jedino ispravno i jedino prihvatljivo. jer tada nema ni trunke empatijeCitiraj:
casa prvotno napisa
Nakon svega, nisam sigurna da postoji takva osoba - da je autentično pozitivna, a bez empatije :/
Malo mi je sve to previše iskarikirano.
Pa nije valjda da svi koji su skloni trazenju rjesenja automatski (moraju?) traziti rjesenje u svakoj, ama bas svakoj situaciji.
Osoba koja izgubi partnera (ili kucnog ljubimca, nije bitno), ima li se ona pravo potuziti nekome zbog tuge i jada i ocekivati da ce ju netko saslusati, ili je stvarno jedini ispravan odgovor: "A hebote, bit ce jos partnera, a ima i pasa za udomiti, tsk."?
Rekla bih da prosjecan Bob the Builder moze zastati i reci, e ****te, stvarno, izgubio si partnera i umro ti je pas. Grozno. A ovaj toksicni, taj ce ispaliti ovo gore.
Mislim da je u životu teško podijeliti ljude tako crnobijelo.. i da ono što nekome je toksično pozitivno drugome nije. Eto, ja nakon ovog baš jasnije vidim kako neke moje reakcije ljudi mogu doživjeti kao toksično pozitivne. I da, mislim da mi ponekad nedostaje empatije. Da se jednostavno ne moguuživjeti u neke probleme jer meni to ne bi bili problemi. I ne mislim da sam uvijek super i trudim se biti empatičnija...
Vrlo jednostavno, čekaš da te pita - kao što te je tvoja prijateljica i pitala. Fakat nije teško reći: a što ti misliš.Citiraj:
Riri92 prvotno napisa
Ni ne traje dugo
sjetilo me jucer na ovu temu, na instagramu citat: ponekad ne ide po nasem planu, ide onako kako treba ici, kako je najbolje za nas
eto ja na takve izjave dobijem ospice
stvarno? stvarno? je li gubitak djeteta, voljenog, sestre, ... teska bolest, ono kako treba ici i kako je najbolje za njih? za nas?
i uz to, pronađi dobro u svemu, svako zlo za neko dobro, neka je to najgore, sve zlo u tome....Citiraj:
summer prvotno napisa
Toksično mi je jaka riječ, ne paše mi u situacije kad nas nešto samo iritira, ide na živce, naporno nam je...
Mislim da je takva pozitiva toksična za samu osobu i njene bližnje onda kad zamjenjuje stvarno produktivno nošenje s realnošću koja nikad nije samo lijepa.
A ova poplava po mrežama je dosadna, bez daljnjega. Ali uopće je tu (na društvenim mrežama) toliko fabriciranja istine da mi ova priča s pozitivnim porukama nimalo ne odudara od opće atmosfere.
Ovo što summer piše, meni je to bezveze i nešto što nikad ne bih rekla, ali me ni ne uzrujava. Ljudi se tješe, kako znaju i umiju. A uostalom, nijedna poruka, ni pametna ni glupa, nikad se ne odnosi na SVE životne situacije. Ima puno primjera poslovica koje govore upravo suprotne stvari, a svejedno su obje točne. Tipa: Dvije glave su pametnije od jedne i Sto baba, kilavo dite.