Prevelika očekivanja od djeteta?

Citiraj:

---

pulinka prvotno napisa

Ključno je pitanje za mame srednjoškolaca: da li ste sve to znale o svojoj deci kada su bili/bile kraj 4. osnovne :)?
Ja o mojoj pojma nemam :-o
Menja se dete iz meseca u mesec meni neočekivano. Pogotovo otkako je peti razred. Šta je bilo super kod učiteljice, sad joj je dosadno. Šta je bilo srednje zanimljivo, sad je najnajzanimljivije. Šta će biti za još tri godine, pojma nemam.
Iako engleski može da čita i govori na zavidnom nivou za uzrast, ne razmišljam o srednjoj na engleskom.
Jesam li ja loš roditelj kad sam tako neupućena :/?

---

Moja je sad 4.r i uopće ideja da bi dijete u 4.r trebalo razmišljati ili znati koju će srednju mi je zastrašujuća. Ne pričam o djeci koja to znaju sama. Pričam o ideji da bi to trebali znati.
Mislim da smo danas previše orijentirani na uspjeh. Bitno je biti uspješan i to prema određenim kriterijima.

Imam osjećaj da kad dijete u 4.r oš kaže da želi upisati MIOC roditelji su ponosni i ističu kako dijete već zna što želi, ali da kaže da želi biti stolar - još je mali, ne zna što želi.
Mislim da svi znamo kako danas živi jedan dobar stolar u odnosu na profesora matematike - u svjetlu onog ispijanja koktela u tropima.

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Sve to stoji , ali me zanima zasto je pojam - dobrog obrazovanja , tako iskljuciv?
Ako nije MIOC nije dobro obrazovanje?
Zacrani zivotni put koji je nuzan da bi dijete bilo uspjesno? Jer ako nije MIOC ili ako nije Prelog pozeljni smjer ili Titus ( iako vidim da vec dize vrijeme nije -IN) dijete je osudeno na tragediju prosjecnosti koja vodi do upisivanja českog i poljskog ili nedajboze zaposljavanja kao SSS , a ne nekog pozeljnijeg IN faksa ( ne znam koji je sad IN najvise, nisam u toku).

---

Nemam ništa protiv zapošljavanja sa SSS, da me se ne bi krivo shvatilo.
Ali kao što sam već napisala, za MM i mene obrazovanje je temelj na kojem gradimo život u kojem god smjeru želimo. Dakle u prijevodu, ako ima mogućnosti i potencijala obrazovati se u najboljim školama onda je logično da to i napravi. A nakon završetka školovanja što se mene tiče može može diplomu pospremiti u ladicu i nastaviti obiteljski biznis ili ugrađivati trepavice ili konobariti ako ju to ispunjava i čini sretnom, obrazovanje joj u nijednom odabiru neće smetati, a nedostatak istog moglo bi joj faliti. Ali želim da ima otvorene sve mogućnosti izbora.

P.s. da ne bi netko mislio da podcjenujem navedena i slična zanimanja, nimalo, i sama sam nekad konobarila, navela sam ovdje jer su mi prva pala na pamet.

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Moja je sad 4.r i uopće ideja da bi dijete u 4.r trebalo razmišljati ili znati koju će srednju mi je zastrašujuća. Ne pričam o djeci koja to znaju sama. Pričam o ideji da bi to trebali znati.
Mislim da smo danas previše orijentirani na uspjeh. Bitno je biti uspješan i to prema određenim kriterijima.

Imam osjećaj da kad dijete u 4.r oš kaže da želi upisati MIOC roditelji su ponosni i ističu kako dijete već zna što želi, ali da kaže da želi biti stolar - još je mali, ne zna što želi.
Mislim da svi znamo kako danas živi jedan dobar stolar u odnosu na profesora matematike - u svjetlu onog ispijanja koktela u tropima.

---

S ovim se u potpunosti slažem.

Znam za jednu curu koja je stvarno željela biti frizerka i upisati frizersku. Svi ju odgovarali jer je to škola za one s lošim ocjenama.
Na kraju se izborila i upisala, i odlična je u svom poslu, zna s rukama i ima smisla, volje i želje za rad

Znam da sam sad pravopis nacist, ali mama koja želi djetetu takvu budućnost piše “djete”, a ne “dijete”.
4 puta barem u jednom postu.
Samo kažem :mrgreen:

Joj, Bubilo, nemoj.
:storma:

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Znam da sam sad pravopis nacist, ali mama koja želi djetetu takvu budućnost piše “djete”, a ne “dijete”.
4 puta barem u jednom postu.
Samo kažem :mrgreen:

---

Hahaha pa kao netko kome je engleski prvi jezik još i dobro pišem

No, što jest, jest ne bi ovo trebala biti tema o MIOCu i IBu. Ja mislim Di7 da ti je tema malo negativno dočekana, pa i sa sumnjom za trolanje, jer stvarno nema puno smisla razmišljati o srednjoj školi kad dijete ide u četvrti osnovne. Odgajati dijete u smjeru da je obrazovanje jako važno, raditi na tome da se stvaraju radne navike, to je sve OK, ali budimo realni, nikad ne znaš kako će to ispasti, ima primjera ovakvih i onakvih. Inače mislim da je sve ovo što opisuješ u prvom postu sasvim normalno i čula sam to sto puta, dijete ima gomilu interesa, sve ga zanima, čini nam se super napredno, onda to kasnije više ne izgleda tako, što je valjda sve opet sasvim normalno jer dijete naprosto dobije druge interese, od kojih je valjda glavni društvo i druženje - i super dok je tako.

Osim izbora konkretne srednje škole, mogu razumjeti dosta razmišljanja iz prvog posta, a i doživjela sam slične situacije. I moj je stariji sin prije polaska u školu odgovarao opisu djevojčice iz prvog posta, a onda je tijekom školovanja sve više gubio želju za učenjem i ambiciju. Je li to do sustava ili promjena njegove osobnosti, ne bih sad puno razglabala. Meni je jako žao zbog želje za učenjem jer se sjećam dječačića koji u krevetu oko sebe ima otvorene dječje enciklopedija i rječnike i sam čita i proučava i vidim sad momka kojem je sve školsko dosadno.
U jednom razdoblju mu baš ništa nije bilo privlačno osim digitalnog svijeta i to mi se baš nikako nije sviđalo. Sad se cijeli dao u sport i to me veseli, iako je škola i dalje zadnja rupa na svirali, a ocjene daleko od briljantnih.

Dok je bio tako nekakve dobi, oko desetak godina, imao je i on dojam da jedini on ima obaveze izvan škole (a nisu to bile nekakve obaveze, jedan sport za koji nije morao ni ići na sve treninge, a kamoli utakmice) i onda je često kukao kako su svi slobodni, a on jedini nije. Uz to što se to pokazalo netočno, jer su i drugi imali aktivnosti samo on nije znao za njih, objasnili smo mu slično kako su forumašice već pisale - da je svaka obitelj za sebe i da je ovako u našoj obitelji.

Visoka očekivanja imam i ja: da se trenira jedan sport koji se izabere u rujnu i onda se mora pohađati do lipnja, da se uči jedan strani jezik osim engleskog, da se uči/vježba za najavljena ispitivanja i provjere, da je ograničeno vrijeme na ekranima, da se sudjeluje u kućanskim poslovima.
Da su se odlučili za glazbenu, ne bih inzistirala na sportu.

Otvorila sam novu temu samo o MIOCu
http://forum.roda.hr/threads/94425-MIOC
O skolici mozete tamo
Na ovoj temi nastavite o prevelikim ocekivanjima i o tome kako su ona mozda izazov roditeljstva
Ili nisu. Ako mislite da nisu ima tema o skolici.

Citiraj:

---

Jurana prvotno napisa

Osim izbora konkretne srednje škole, mogu razumjeti dosta razmišljanja iz prvog posta, a i doživjela sam slične situacije. I moj je stariji sin prije polaska u školu odgovarao opisu djevojčice iz prvog posta, a onda je tijekom školovanja sve više gubio želju za učenjem i ambiciju. Je li to do sustava ili promjena njegove osobnosti, ne bih sad puno razglabala. Meni je jako žao zbog želje za učenjem jer se sjećam dječačića koji u krevetu oko sebe ima otvorene dječje enciklopedija i rječnike i sam čita i proučava i vidim sad momka kojem je sve školsko dosadno.
U jednom razdoblju mu baš ništa nije bilo privlačno osim digitalnog svijeta i to mi se baš nikako nije sviđalo. Sad se cijeli dao u sport i to me veseli, iako je škola i dalje zadnja rupa na svirali, a ocjene daleko od briljantnih.

Dok je bio tako nekakve dobi, oko desetak godina, imao je i on dojam da jedini on ima obaveze izvan škole (a nisu to bile nekakve obaveze, jedan sport za koji nije morao ni ići na sve treninge, a kamoli utakmice) i onda je često kukao kako su svi slobodni, a on jedini nije. Uz to što se to pokazalo netočno, jer su i drugi imali aktivnosti samo on nije znao za njih, objasnili smo mu slično kako su forumašice već pisale - da je svaka obitelj za sebe i da je ovako u našoj obitelji.

Visoka očekivanja imam i ja: da se trenira jedan sport koji se izabere u rujnu i onda se mora pohađati do lipnja, da se uči jedan strani jezik osim engleskog, da se uči/vježba za najavljena ispitivanja i provjere, da je ograničeno vrijeme na ekranima, da se sudjeluje u kućanskim poslovima.
Da su se odlučili za glazbenu, ne bih inzistirala na sportu.

---

Slažem se. Posebno sa ovim zadnjim, ali meni to ni nisu visoka očekivanja, više normalna.
Normalno mi je da sudjeluje u kućanskim poslovima jer je član kućanstva, a ne gost.
Normalno mi je da osim hrvatskog i engleskog uči još jedan strani jezik koji si je sama mogla odabrati (tim više što joj engleski maltene prvi jezik ko i hrvatski)
Sport si je odabrala sama, pa ne treba u glazbenu. Ali da ju sport ne zanima inzistirala bih na glazbenoj vjerojatno.

I još ima vremena na pretek za igru i druženje, putovanja, kampove i što sve ne.

Samo mi je eto suludo to da bi ona sad radije odabrala gledati youtubere ili tiktokere kako snimaju nešto iz svog života ili pak obične gluposti nego da uživa i proživljava nešto novo u svom životu, da ide na planinarenje, jedrenje, što god... To mi je ravno tome da bi radije na ekranu gledala kako netko jede sladoled nego digla guzicu i otišla u slastičarnicu i kupila sebi i jela sladoled.
Ali valjda je to samo faza. Nadam se

Da, i ja se slažem s Juranom, što sam i napisala u postu koji mi je sirius bezveze prebacila na drugu temu. Tema je zanimljiva, ali mi je fakat glupo više sudjelovati kad ne znam gdje će mi postovi završiti.

Nema mi smisla ovo odvajanje u dvije teme, pa ne pišemo ni o MIOCU ni IB programu konkretno u smislu traženja nekih savjeta i iskustava o njima, već se oni samo kao "sporedni likovi" nekakvih ciljeva i očekivanjima za djecu isprepliću kroz temu od početka.

Pa da smo pisali o djeci koja imaju interese za npr. automehaničara i našim očekivanjima od njih, zar bi se razdvojilo u temu o automehaničarskoj školi (ili kako se to zove)?

Citiraj:

---

Di7 prvotno napisa

Samo mi je eto suludo to da bi ona sad radije odabrala gledati youtubere ili tiktokere kako snimaju nešto iz svog života ili pak obične gluposti nego da uživa i proživljava nešto novo u svom životu, da ide na planinarenje, jedrenje, što god...

---

Da se osvrnem na planinarenje koje si već spominjala u ranijoj temi... primijetila sam da postoji određeni razvojni put, u kojem djeca koja su ranije s voljom i rado planinarila s roditeljima u nekoj dobi više to ne žele. Najčešći je odgovor "ne da mi se" (rečenica na koju ja osobno ispalim na živce :mrgreen:)
Često ta ista djeca nakon određenog perioda "ne-da-mi-se", koji traje nekoliko godina u nekom trenutku ponovo požele planinariti. Ili opet s roditeljima, ili samostalno, s vlastitim društvom.
Kod svojeg sina očekivala sam fazu odbijanja i ranije, ali on je dosta dugo imao volje i puno toga smo prošli skupa. Prošle godine je počeo baš tražiti da ostane doma - vjerojatno je na to utjecala i korona-online apatija, a dobrim dijelom su za to, na žalost, zaslužne i brojne školske obaveze koje mu ispunjavaju vikend. Ipak, on je srednjoškolac pa mi zaista ne pada na pamet upravljati njegovim slobodnim vremenom. Tim više jer će on, ako mu se ne da na planinarenje cijeli dan, a ipak ima nešto vremena, otići na bicikl ili nešto slično.

Slažem se da su youtuberi nikakva zamjena za stvarna iskustva. Ali ona je još u dobi kad itekako možete inzistirati na zajedničkom provođenju vremena za vikend - tako da, ako joj se ne da planinariti, neka sama predloži zamjensku ideju, neka osmisli nešto što je privlači, nešto drugo gdje ćete zajednički provesti vrijeme kao obitelj.

Citiraj:

---

Di7 prvotno napisa

Nema mi smisla ovo odvajanje u dvije teme, pa ne pišemo ni o MIOCU ni IB programu konkretno u smislu traženja nekih savjeta i iskustava o njima, već se oni samo kao "sporedni likovi" nekakvih ciljeva i očekivanjima za djecu isprepliću kroz temu od početka.

Pa da smo pisali o djeci koja imaju interese za npr. automehaničara i našim očekivanjima od njih, zar bi se razdvojilo u temu o automehaničarskoj školi (ili kako se to zove)?

---

Problem sa sporednim likovima je što oni ponekad požele preuzeti glavnu ulogu. Bar je takvo iskustvo na ovom forumu :mrgreen:

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Da, i ja se slažem s Juranom, što sam i napisala u postu koji mi je sirius bezveze prebacila na drugu temu. Tema je zanimljiva, ali mi je fakat glupo više sudjelovati kad ne znam gdje će mi postovi završiti.

---

Sad sam ih vratila. jos cu vidjeti da li sam kojeg propustila.

Citiraj:

---

Di7 prvotno napisa

Nema mi smisla ovo odvajanje u dvije teme, pa ne pišemo ni o MIOCU ni IB programu konkretno u smislu traženja nekih savjeta i iskustava o njima, već se oni samo kao "sporedni likovi" nekakvih ciljeva i očekivanjima za djecu isprepliću kroz temu od početka.

Pa da smo pisali o djeci koja imaju interese za npr. automehaničara i našim očekivanjima od njih, zar bi se razdvojilo u temu o automehaničarskoj školi (ili kako se to zove)?

---

Ako zelis konkretne informacije o mioc ib imas posebnu temu.
ako dvojis da li mozda imas malo prevelika ocekivanja u roditeljstvu opcenito slobodno nastavi na ovoj.
meni je tema zanimljiva, ali kad se krene pisati iskljucivo o konkretnoj skoli gubi se fokus.
da je dijete 8 ili 7 razred mozda bi pisanje o konkretnoj skoli ovoj temi imalo smisla, ali sad - tesko.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Da se osvrnem na planinarenje koje si već spominjala u ranijoj temi... primijetila sam da postoji određeni razvojni put, u kojem djeca koja su ranije s voljom i rado planinarila s roditeljima u nekoj dobi više to ne žele. Najčešći je odgovor "ne da mi se" (rečenica na koju ja osobno ispalim na živce :mrgreen:)
Često ta ista djeca nakon određenog perioda "ne-da-mi-se", koji traje nekoliko godina u nekom trenutku ponovo požele planinariti. Ili opet s roditeljima, ili samostalno, s vlastitim društvom.
Kod svojeg sina očekivala sam fazu odbijanja i ranije, ali on je dosta dugo imao volje i puno toga smo prošli skupa. Prošle godine je počeo baš tražiti da ostane doma - vjerojatno je na to utjecala i korona-online apatija, a dobrim dijelom su za to, na žalost, zaslužne i brojne školske obaveze koje mu ispunjavaju vikend. Ipak, on je srednjoškolac pa mi zaista ne pada na pamet upravljati njegovim slobodnim vremenom. Tim više jer će on, ako mu se ne da na planinarenje cijeli dan, a ipak ima nešto vremena, otići na bicikl ili nešto slično.

Slažem se da su youtuberi nikakva zamjena za stvarna iskustva. Ali ona je još u dobi kad itekako možete inzistirati na zajedničkom provođenju vremena za vikend - tako da, ako joj se ne da planinariti, neka sama predloži zamjensku ideju, neka osmisli nešto što je privlači, nešto drugo gdje ćete zajednički provesti vrijeme kao obitelj.

---

Da, baš to " neda mi se" i ja isplalim na to. A na pitanje što bi onda ona pametno radila odgovor je najčešće "paa ništa, bila doma" u prijevodu pred ekranom.
I stvarno sam alergična na takav stav prema životu u smislu pusti život neka pored mene prođe samo da mogu biti izvaljena na krevetu.

Naravno, ponekad nam svima nema slađe nego se izvaliti i ne raditi ništa, ali kad je želja za tim češća nego živjeti, doživjeti nešto novo onda smo po meni u problemu

To je faza. Faza koja se ni meni ne sviđa, ali tu je i razumijem je. Mi smo u nekom trenutku počeli sami planirati planinarenje, šetnju Jarunom ili nekakav izlet, djecu pozovemo da idu s nama ako hoće. Često nisu htjeli, ali nekad se iznenadim kad kažu da hoće i odu s nama.
Ok, naši su stariji i sad su uglavnom orijentirani na izlaske na svojom ekipom, ali bude tu i šetnji gradom i Jaruna i Sljemena, ne samo kave i noćnih izlazaka.
Očito je dob od nekih 11, 12 godina prijelomna kad im se više ne ide s roditeljima na obiteljske aktivnosti.
Tome se da doskočiti da povedete na planinarenje i neku njenu frendicu. :)

Citiraj:

---

Barbi prvotno napisa

Tome se da doskočiti da povedete na planinarenje i neku njenu frendicu. :)

---

Da, mislim da je moj tako dugo i izdržao s nama jer smo na planinarenje većinom išli s društvom drugih obitelji i s djecom koju dobro poznaje, pa je imao društvo. U nekom trenutku svi su se počeli osipati. Doduše, ne još s 11 godina, većinom ipak s 13-14, ali možda je svaka nova generacija sve naprednija :mrgreen:

A dobro trebam očito prihvatiti da je to već valjda pomalo i pubertet i faze koje dolaze s njim, samo nekako mi se još uvijek čini da je rano za to :D

Veseli me što si je sama odabrala tj predložila ljetni kamp u koji hoće ići (neki sportski) pa se tješim da nije sve tako crno i da još ima u sebi tu neku ambiciju i želju.

Evo obzirom da je tema razdvojena od budući škola i da ćemo se tu samo fokusirati na očekivanja od djece baš me zanima što su po vama normalna, ili možda koja su normalna u odnosu na prevelika očekivanja od djece u određenim godinama, od obaveza kod kuće, do dodatnih aktivnosti izvan škole i slično?

Mislim da je to zanimljiva tema i van mog prvotnog posta i pitanja i da možemo svašta naučiti/promijeniti/proširiti vidike :)

Moja kći je uvijek išla s nama na planinarenja.
I danas isto.
Samo kaj sad ne ide tata jer on ne može hodati pa idemo nas dvije same sa psom.
Isto je i s odlascima na more i bilo kuda.
Zadnjih nekoliko godina osim s nama, ide na more još jednom s prijateljima, ali svejedno i obavezno ide i s nama.
U teretanu, na bazen ide obavezno sa mnom i jako je tužna kad ja ne idem.

Meni su ta odvajanja djece s godinama posve normalna, posebice poslije 13 god.

Meni tvoja trenutna ocekivanja Di7 u vezi njenih obaveza za dijete od 11god nisu uopce prevelika nego nornalna. Nesto kucanskih obveza (sudje, ves, smece), nauci, pa izadji van.
Nes ti prevelikog ocekivanja

Nisam povezala za drugi jezik, to ne uci u skoli nego ide u skolu stranih jezika/instrukcije? Da ga dodatno pojača pretpostavljam.

Na planinarenje i ljetovanje s nama djeca ne moraju, ali kad se ide kositi travu oko vikendice ili orezivati voćke, to moraju. Ne tjeramo ih, ali pomažu kad god stignu. To je i njihovo. Odu ponekad tamo i sa svojim društvom, bez nas, pa je dobro da znaju sve što treba. Nije to došlo preko noći, sudjeluju u svemu godinama.

Na ljetovanje ove godine vjerojatno nećemo zajedno, jer mi ne možemo otići iz Zagreba, ali oni će si već nešto organizirati. Do prošle godine uspijevali smo naći tjedan dana za zajednički odmor, ali sad nisu djeca usko grlo, nego mi. Oni ionako imaju svoje ljetne rasporede, poslove i volonterske aktivnosti.

U četvrtom razredu osnovne škole išli su s nama, ali i bez nas na eazne ljetne kampove i puno im je to značilo. Današnje društvo koje imaju formirano je upravo na tim ljetnim aktivnostima.

Moja mlađa je ta koja je prije škole radila i
zanimala se za sve i svašta, znala gradivo 2 razreda razreda, jedva je čekala krenuti u školu. I onda malo po malo shvatila kakva je škola dosada i gnjavaža. Slobodne aktivnosti su je jako zanimale, ali samo dok nije usvojila osnove, dakle po 2-3 godine. Nije bila neki ovisnik o ekranima dok nije krenuo lockdown koncem 6. razreda. E, tu je u potpunosti otkrila virtualni svijet, nije bilo druženja osim na WA i na ekipnim minecraftima, komunikacija s igračima po svijetu...što se nje tiče, online škola je divota, nema sjedenja i slušanja 7 sati predavanja...

...i otad se borimo. Koliko god joj kućanskih poslova navalim na vrat (a to je daleeeko više nego bilo tko ovdje), sve ih poobavlja u rekordnom roku i precizno. Ima par sl. aktivnosti (rekreativni sport 1xtj., 2 jezika, crtanje), u svemu je brza, uči taman koliko joj treba za 5, ima ekipicu s kojom lunja okolo, izrazito voli biti samostalna i neovisna o kontroli...i uza sve to opet ostaje puuuno previše vremena za komp/mob. Ona naprosto sve isplanira tako da joj ostane NJENO sIobodno vrijeme koje želi utrošiti na ekrane. Ja bih htjela da čita, ali nju to uopće ne zanima. Gugla ono što je zanima. Ja je uvjeravam da će biti nepismena i da se neće znati izražavati, a ona elokventni magarac usmeno i pismeno.
I što da joj radim, vidim da obaveze vozi s 50% kapaciteta i uza sve to provodi 3h dnevno uz mob/komp.

Hoću reći, svi lako zabrijemo u (previsokim) očekivanjima, a djeca se opiru. Promatrajući neke danas odrasle prijatelje za čije roditelje znam da su imali jako visoka očekivanja, vidim da su psihički puno zdraviji oni koji su se opirali i postavljali svoje granice, od poslušnih koji su 100% ispunili svoje kognitivne kapacitete kako su im roditelji zamislili.

Coksa,

Rekla bih da tu nema pravila jer to sto i roditelji imaju visoka ocekivanja ne znaci da i dijete samo od sebe nema takva ocekivanja. U takvom slucaju- takvog djeteta, manje je bitna uloga roditelja jer zaista postoje i takva djeca, vjerovali ili ne.
Netko kad nesto radi, radi kako treba ili nikako jer im je takva osobnost.

Uostalom nemamo svi ni ista ocekivanja od sebe, od svojih partnera/muzeva, pa tako i djece.

Coksa, bome je tvoja maherica da joj ostane toliko vremena za mob.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Moja mlađa je ta koja je prije škole radila i
zanimala se za sve i svašta, znala gradivo 2 razreda razreda, jedva je čekala krenuti u školu. I onda malo po malo shvatila kakva je škola dosada i gnjavaža. Slobodne aktivnosti su je jako zanimale, ali samo dok nije usvojila osnove, dakle po 2-3 godine. Nije bila neki ovisnik o ekranima dok nije krenuo lockdown koncem 6. razreda. E, tu je u potpunosti otkrila virtualni svijet, nije bilo druženja osim na WA i na ekipnim minecraftima, komunikacija s igračima po svijetu...što se nje tiče, online škola je divota, nema sjedenja i slušanja 7 sati predavanja...

...i otad se borimo. Koliko god joj kućanskih poslova navalim na vrat (a to je daleeeko više nego bilo tko ovdje), sve ih poobavlja u rekordnom roku i precizno. Ima par sl. aktivnosti (rekreativni sport 1xtj., 2 jezika, crtanje), u svemu je brza, uči taman koliko joj treba za 5, ima ekipicu s kojom lunja okolo, izrazito voli biti samostalna i neovisna o kontroli...i uza sve to opet ostaje puuuno previše vremena za komp/mob. Ona naprosto sve isplanira tako da joj ostane NJENO sIobodno vrijeme koje želi utrošiti na ekrane. Ja bih htjela da čita, ali nju to uopće ne zanima. Gugla ono što je zanima. Ja je uvjeravam da će biti nepismena i da se neće znati izražavati, a ona elokventni magarac usmeno i pismeno.
I što da joj radim, vidim da obaveze vozi s 50% kapaciteta i uza sve to provodi 3h dnevno uz mob/komp.

---

Dobre vijesti su da to prođe s vremenom, barem je kod nas bilo tako. Minecraft i još hrpa igara igrali su vikendom i u slobodno vrijeme, a da im mi ne bi pili krv i priprdavali, trudili su se odraditi sve sve sve što je bilo na popisu. Prošlo ih je uglavnom tek kad su našli druge aktivnosti koje ih zanimaju, ali povremeno i dan danas zasjednu i igraju kolektivno.

I da, zanima ih samo kultura u kojoj sudjeluju, a to su filmski festivali i prateće aktivnosti. Kazalište im je tlaka, izložbe glddaju online, koncerti slabo u zadnje vrijeme. Knjige čitaju samo iz relativno uskih područja koja ih zanimaju. To je njihov svijet. Bojim se da naš više ne postoji ili barem neće biti vidljiv dugo vremena... :-(

Moji isto slabo čitaju. Al onda dosta nadoknade ljeti.

A kaj se interesa tiče, to se stvatno mijenja kako djeca rastu

Citiraj:

---

Di7 prvotno napisa

To mi je apsolutno jasno da hoće LOL
No ipak bih radije da mi zamjera dok ispija koktel negdje na tropima, nego dok prevrće zadnji kunu i psuje novo poskupljenje benzina ;)

---

puno više visokoobrazovanih ljudi koje poznajem (uključujući i sebe) su bliže prevrtanju kuna nego ispijanju koktela na tropima

smatram da je razmišljanje o odabiru srednje škole dok je dijete još u razrednoj nastavi pretjerano, tko zna kakve će interese dijete razviti kroz nadolazeće godine (jedna godina je jako puno u životu djeteta, kamoli četiri)

Citiraj:

---

Di7 prvotno napisa

Evo, stvarno nisam trol i nije mi jasno zašto to mislite.
Zar vi svi stvarno nemate ama baš nikakva očekivanja od vaše djece (u skladu s njihovim sposobnostima)?
Ili ako ja pretjerujem, ajde mi molim vas nacrtajte u čemu to točno? Što sam kao cilj postavila dobru školu za koju se nadam da će upisati za 4 godine?

---

Evo, ja mislim da misle da si trol ili da pretjeruješ u očekivanju baš specifično vezano za IB MIOC, ni manje, ni više, a tek je 4. razred - to je kap koja je prelila čašu :mrgreen:. Ako nisi trol... možda ipak da malo... malo popustiš? Samo malo..

Mislim da se u hr debelo pretjeruje sa bitnošću upisa "dobre" sš plus sva ta drama oko prosjeka, ocjena, prijave u 10 škola i pomicanja crta itd
Zna se desiti i da je netko tko je pametan a možda malo teško "dokaziv" u pubertetu upiše neku trogodišnju, pa padne koji razred, onda se zaposli, prođe pubertet, dođe mu iz g..ce u glavu da raditi takav posao idućih 45g i nije neka zabava, pa uopiše razliku do 4-godišnje, položi maturu, upiše izvanredno faks nešto što ga zanima uz rad i često bude na kraju puno uspješniji u životu od ovih pravocrtnih 5.0 > MIOC > "dobar faks" - koji završe sve to u roku i onda ostanu posve zbunjeni stvarnim životom koji veze nema sa školskim sustavom u RH. (Ja sam bila pravocrtna negdje do faksa, taman tamo mi se zgadila ta apsurdnost našeg visokog školstva gdje vrlo često nije uopće bitno koliko si pametan, ambiciozan, razumiješ stvari nego naštrebaj tisuću stranica, reproduciraj ih, shift-delete pa opet ispočetka idući predmet i tako 4 godine). A i sjetila sam se kolege čija kći je bila pravi primjer tog "pravocrtnog" kretanja, 5.0 OŠ, pa 5.0 (ili tako nešto) MIOC, pa upisala na "pravi" faks (zaboravila sam koji, PMF ili MEF) i onda nakon 2 godine pukla, ispisala se usred akademske godine i otišla na more raditi sezonu doslovce bez zdravstvenog osiguranja. Najesen je upisala mislim ekonomiju i sad je dosta sretnija :lol:

A to da djecu vuče društvo i da se protiv toga treba znati izboriti - to je puno bitnija lekcija u životu od upisa u IB, jer ona vodi do istinskog zadovoljstva u životu, a ne biti dio konformističke većine i pri tome nezadovoljan (ili bar kad jesi da znaš zašto jesi i da je to tvoja slobodna odluka s kojom si u tom trenutku zadovoljan)

Ja dobro razumijem pokretačicu topica... Nije tako u cijeloj Hrvatskoj, ali u Zagrebu već godinama vlada opća histerija pri upisu u srednje škole, tako da četvrti razred nije prerano da se djetetu osvijesti činjenica da je prosjek ocjena važan i da neke stvari kasnije ne može popraviti ni spasiti. Ne sviđa mi se to, ali nažalost - to je tako. I mi smo svojoj djeci rekli (zapravo govorili, jer nije dosta jednom reći) da je to tako i da će im biti lakše pri upisu u srednju ako se na vrijeme pobrinu da imaju što bolje ocjene u osnovnoj školi. Naravno, ne samo ocjene nego i pripadajuće znanje. Ako postoji želja/razlog/plan da se dijete upiše u IB (mioc ili drugdje, nebitno - postoji npr. dvojezični program u Prelogu, ne znam puno o američkoj školi u Zagrebu ali i to postoji...) ne može o tome početi razmišljati u osmom razredu. Majka je u pravu - SAD je pravi trenutak da se neke stvari istaknu. Ne u smislu zacrtavanja plana ili postavljanja zadatka djetetu, nego u smislu sagledavanja mogućnosti: Draga, ako želiš upisati takvu i takvu školu, moraš se potruditi da ostvariš uvjete koji su takvi i takvi... Roditelj desetogodišnjaka u stanju je dalje sagledati moguće posljedice, a ovo je dob u kojoj treba to početi raspravljati i s djetetom.

Bez obzira na odabir srednje škole, ovo je dob kad većina djece počne potpuno samostalno učiti, traži i nalazi svoj stil rada i tu su bistra djeca često u nepovoljnom položaju. Ako im sve ide lako, kako je opisala pokretačica teme, postoji opasnost da ne razviju radne navike na vrijeme. Ne pitajte kako znam - ja sam bila iz iste vreće. Naučila sam ozbiljno učiti tek na drugoj godini studija i bilo mi je izrazito teško, jer sam do tada sve prolazila "s pola zadnjice" na temelju bistre pameti i brzog pamćenja na satu, bez pretjeranog truda, pa sam mislila da će tako biti za sva vremena. Moja djeca su (zbog svojih teškoća učenja) daleko ranije stekla pristojne radne navike, pa im je srednja škola tekla prilično glatko.

Slažem se da je odabir društva i utjecaj na našu djecu u ovoj dobi jako važan. Tu možemo djelomično utjecati, a djelomično ne. Dob od deset-dvanaest godina je period kad se djeca počinju osamostaljivati i kad shvatimo da nisu produžetak nas, nego imaju svoje ideje koje su ponekad promašene, ali često i bolje od naših. Treba djeci dozvoliti slobodu odabira, pa čak i pravo na vlastite greške.

Da, Zagreb je zbilja posebno priča. Meni je i dalje prosto nevjerojatno da su gimnazije škole samo za odlikaše i to superodlikaše sa pokojom četvorkom. Već se punih pet godina tome čudim, otkad je prva krenula s upisima u srednju, a postalo je samo ekstremnije od tad.

Slažem se sa svime što je Peterlin napisala, ništa nije prerano i zašto bi bio nekakav poseban stres i preveliko očekivanje pričati s djetetom koje ide u osnovnu o upisu u srednju?
Pa to je sve život i pričanje o životu, o planovima koji se možda neće ostvariti na taj način, željama koje će se još sto puta mijenjati.... meni je sve to normalno.
Pa djeca u vrtiću pričaju šta će biti kad odrastu, to spada u omiljene uobičajene igre, a neki čak i ostanu pri vrtićkom odabiru. :)

Peterlin potpisujem tvoj zadnji post.
Mene je zagrebla u ušima ta rečenica: Cilj je da upiše Mioc IB,ne zbog MIOC-a. Čiji cilj, ako je djetetov onda u redu.

Slažem se s tim da dijete usvoji radne navike, da mu se ponavlja koliko je obrazovanje važno, da ima doma zadatke koje treba obaviti pa čak i to da mi se objasni da bez odličnih ocjena ne možee birati što će upisati, ali u 4.r odrediti određenu školu meni je ograničavajuće ua dijete.

Mi imamo s našom veliki problem upravo taj što si napisala. Bistra, zapamti na satu i misli da ne treba ništa više od toga raditi, a još joj je k tome škola dosadna da doslovno suze roni kolilo joj je dosadno.
Postavilo smo pravilo sad da odabere bilo koja 2-3 predmeta dnevno i svaki uči po 15 minuta. Ona se naravno svakodnevno bori.
Pričamo, tumačimo, pokazujemo primjerom i nadamo se da će nešto ostati.

silly, slažem se

Evo imam u obitelji osobu koja je završila za kuharicu. Nakon 10ak godina išla na 4.godinu. Pa upisala faks. I sad će doktorirati, aktivna u lokalnoj politici. Sve se može i kasnije.

Mislim da te ekstremne primjere treba spomenuti
, a onda ih zanemariti jer su toliko rijetki da se nema potrebe tješiti kako se "sve kasnije može kad se hoće". Među njima 2% njih može, a ostalih 98% ne može jer im već nastupe kojekakve životne okolnosti koje više ne mogu preskočiti.

U inozemstvu je prohodnost u školstvu puno bolje omogućena, lakše se predomišljati i kasnije "zreti". Ajde, neka kod nas prosječni CNC operater koji je u srednju došao s prosjekom 2,3 položi A razinu matematike i upiše faks bez jako puno vremena i novaca za izvrsnog instruktora. Gotovo je nemoguće nadoknaditi 9 godina neučenja.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Mislim da te ekstremne primjere treba spomenuti
, a onda ih zanemariti jer su toliko rijetki da se nema potrebe tješiti kako se "sve kasnije može kad se hoće". Među njima 2% njih može, a ostalih 98% ne može jer im već nastupe kojekakve životne okolnosti koje više ne mogu preskočiti.

---

X ko kuća

Citiraj:

---

Vrci prvotno napisa

silly, slažem se

Evo imam u obitelji osobu koja je završila za kuharicu. Nakon 10ak godina išla na 4.godinu. Pa upisala faks. I sad će doktorirati, aktivna u lokalnoj politici. Sve se može i kasnije.

---

Svaka čast, nadam se da će je to ispuniti i da će biti zadovoljna.

S druge strane, nisam baš sigurna da se može postati neurokirurg ili vrhunski arhitekt ako promijeniš smjer karijere nakon što si 10 godina radio nešto drugo... Politika - to da, na to se možeš uvijek prebaciti, a često ti ne treba ni diploma, samo podobnost...:-)