skrb o našim starima

Kod nas je nepojmljivo da bi netko išao u dom! Obje prabake su do zadnjega bile kod mojih baka, mijenjale im pelene, prale ih itd. Pradjedove ne poznajem ali znam da je bilo isto tako.

Kad nam se baka ne javlja - isti tren se spremamo i trcimo k njoj, a ona najcesce na vrtu i umire nam od smijeha.

Roditelji od mm-a nemaju nikoga, pa mi je i vise nego logicmo da ce jednog dana doci meni na skrb.

Iskreno se nadam da cu i ja stvoriti tako lijep odnos i takve ljude kojima ce biti stalo do mene. Srce bi mi se slomilo da ne bude tako.

Apsu, ne mogu se sloziti s tobom. Nemaju svi uopce mogucnosti imati kod kuce jos dvoje (bolesnih, dementnih, nepokretnih) ljudi i to nikako nije jedini pokazatelj da je nekome stalo.
Ponekad ne postoji druga opcija.
Ja sam svaki dan odlazila tri puta na dan baki i didi da bi imali za jesti i da bi baka imala novu pelenu, a zasto ja - jer je mama zavrsila na Hitnoj jer je radila to, pa i vise, svaki dan pokoju godinu. U trenutku kad je rodila sestra, mama otputovala pomoći joj, brigu sam preuzela ja i nisam ih mogla primiti u svoj stan. Tad sam radila i nisam mogla donositi hranu na stol i biti tamo ujutro, u sredini dana i popodne i/ili navecer i baka je morala u dom jer je bila losije od dide. I nitko je nije manje volio zbog toga, a kamoli da je nekome bilo lako.
Mogla bih se sad upetljati u detalje, ali mislim da se vec i spominjalo i da nije potrebno.

Ma nisam ja rekla da je staviti nekoga u dom znak da ga manje volis i da sam ja bolja zbog toga sto nebi dala u dom.

Ja imam mogucnosti, imamo kucu, ima nas 15 u njoj, imam mjesta, imam kreveta, i to je jednstavno u nasoj obitelji tako.
Zapravo sam se bas naljutila na ove price gdje nitko nije shvatio da je netko umro.
+ znam iz iskustva da ima ljudi koji jedva cekaju strpat starce u dom.

Meni je to tuzno, ja sam na to ljuta.
Nikako ne na to da netko nema mogucnosti imati bolesnika doma, u tom slucaju je bolesniku mozda ljepse u domu i to je bolja opcija.
Nisam mislila bas nista lose, samo sam reagirala iz ljutnje na neke situacije :)

Citiraj:

---

Kosjenka prvotno napisa

X

Svekar je prije par mjeseci završio u krevetu, svekrva se brine koliko može ali i ona je stara sa sto dijagnoza. Briga za nepokretnog bolesnika je jako iscrpljujuća, fizički i emocionalno. MM odlazi skoro svaki dan, obavlja veći dio njege oko njega ali ne može uvijek biti tamo. Sad pregovaramo da bi uzeli ženu koja bi dopodne mogla uskočiti na sat, dva.
Svekar ima multiplu pa smo manje više znali da će nas to dočekati. Pričali smo o raznim opcijama pa čak i da ih dovedemo kod sebe. No nakon par vikend posjeta zaključili smo da bi nas to uništilo. Znam zvuči sebično i grozno, ali tako je.
Dugoročno pružati 24 satnu njegu je iz mojih cipela ne moguće.

---

Uopće ne zvuči sebično i nije grozno i uništilo bi vas sigurno, govorim iz prve ruke, mi smo se dugo krpali.

Pa potpuno je realno da za osobu koja sama živi nitko ne shvati da je umrla. Ako netko živi sam, a pokretan je i normalno ide okolo, sasvim je realno da se nitko neće uzrujati ako ga ne dobije na telefon jedan dan.

Hvala Mitovski.

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Dobro je kad je infarkt. Mi smo u obitelji imali situaciju da je stariji bolesni čovjek pao i polako umirao na podu. Živio je sam, bio je stalno u kontaktu i s djecom i s rođacima, ali nitko ne pravi paniku kad mu se netko ne javi jedan dan.
On je inače već bio smješten u dom, ali nije to mogao podnijeti pa se vratio kući. Stariji bolesni čovjek treba zapravo 24 satnu njegu, pitanje je tko od nas to uopće može pružiti?!

---

Aposlutno je nemomoguce da dvoje zaposlenih osoba pruzaju skrb i njegu 24 sata dnevno. Tako je drustvo poslozeno.

Citiraj:

---

Apsu prvotno napisa

Kod nas je nepojmljivo da bi netko išao u dom! Obje prabake su do zadnjega bile kod mojih baka, mijenjale im pelene, prale ih itd. Pradjedove ne poznajem ali znam da je bilo isto tako.

Kad nam se baka ne javlja - isti tren se spremamo i trcimo k njoj, a ona najcesce na vrtu i umire nam od smijeha.

Roditelji od mm-a nemaju nikoga, pa mi je i vise nego logicmo da ce jednog dana doci meni na skrb.

Iskreno se nadam da cu i ja stvoriti tako lijep odnos i takve ljude kojima ce biti stalo do mene. Srce bi mi se slomilo da ne bude tako.

---

Ne radi se o tome da ne želiš, radi seo tome da ponekad ne možeš. Moji roditelji nisu u istom gradu u kojem ja živim. Moja svekrva je bliže devedesetoj nego osamdesetoj i lako se možemo naći u situaciji da imamo veći broj starijih i bolesnih osoba na više adresa u dva grada. Dodaš tome posao (imam još desetak godina do pune mirovine) i vlastitu obitelj i teško je to organizirati. Moji sinovi su srednjoškolci i nisu još spremni za samostalan život. A nije lako stariju osobu ni preseliti u novo okruženje, nisu svi u mogućnosti ni platiti osobu da skrbi o starima u njihovom domu. Čak i kad to možeš, nije to lako. Moja teta se napatila s mojom bakom jer baka nije htjela nikoga sa strane osim svoje kćeri. Čak ni moj tata, njezin sin, nije bio dovoljno dobar, iako se trudio pomagati koliko je mogao. Ni jedna plaćena osoba isto nije valjala....Tja, starost je teška. Još kad se kombinira i bolest i skromne financije, to je često teško rješivo. Možeš imati svu dobru volju ovog svijeta, to nije uvijek dovoljno. Već je napisano da se stvari često svode na nalaženje najmanje lošeg rješenja.

Citiraj:

---

Apsu prvotno napisa

Iskreno se nadam da cu i ja stvoriti tako lijep odnos i takve ljude kojima ce biti stalo do mene. Srce bi mi se slomilo da ne bude tako.

---

Moram komentirati ovu rečenicu, iako znam da ne misliš ništa loše i da govoriš iz svoje pozicije i nekih običaja, ali zbog onih koji će možda nekada morati donijeti tešku odluku da svojeg najmilijeg moraju smjestiti u dom i zbog ove rečenice se osjećati loše.

Ja se nadam da nikada neću i to mi je zapravo jedan od najvećih strahova, pasti na 24-satnu skrb svojem djetetu. To govorim iz iskustva jer smo 3 godine brinuli o mojoj mami, živjela je s nama. I to je bio najveći strah mojoj mami.
Uvijek mi je govorila da to ne želi i opet ju nisam poslušala ipak sam 3 godine brinula o njoj, MM je bio s njom kući, ja sam radila jer imam bolje plaćeni posao.
Ona ima Alzheimera i to je jedna strašna bolest i sve te 3 godine smo zapravo kući prolazili agoniju. Otprilike svakih 20 minuta smo ju morali smirivati i uvjeravati da je ona u svome stanu u kojem je živjela 25 godina, ali ona je uporno htjela kući svojoj mami, spremala stvari u vrećice i na vrata, pa bi uzela moju J. za ruku govoreći kako je ona njezina kćer i da ju vodi sa sobom, a moja J. bi plakala i pitala zašto baka to priča i tako 3 godine. Ovo je blaga verzija svega onoga što je bilo i što smo prošli.

I tako sam ja 3 godine plakala i govorila da ja ne mogu moju mamu, moju najbolju prijateljicu, moje svijetlo, staviti u dom. Dok nismo došli do zida i dok nisam stala i rekla: Što ja to radim svojem djetetu i MM-u? Dali bi moja mama da je prisebna to željela? Ne bi.
I nema to veze s lijepim odnosom, jer ako sam išta u životu imala to je bio ne lijep, nego predivan i otvoren odnos s mamom, ali nije prirodno da moj život i život mojeg djeteta i MM-a stane i stoji dok brinemo o mojoj mami, to nije prirodno.
Dugo smo se krpali nakon što je mama otišla u dom, brigom o mami putem smo izgubili sebe, naš odnos je bio stao jer se sve vrtilo oko mame, MM je išao na psihoterapije, J. je imala određenih posljedica i tek prije nekih godinu i pol smo se pokrpali. Ja to ne želim svojem djetetu.

Definitivno društvo nije napravljeno tako da djetetu omogući skrb prema nemoćnom roditelju.
Mi nemamo veliku obiteljsku kuću gdje možemo biti svi pod istim krovom, svatko smo na svojoj strani, i brat i ja radimo i imamo školarce, on gradi kuću... Kad mi je mama morala u bolnicu, netko je morao biti s polupokretnim, inkontinentnim, na mahove dementnim tatom. U očekivanju takve situacije, ostavila sam dobar dio godišnjeg pa sam eto uzela tjedan dana i bila s tatom. Mama se sprema na još jednu, težu, operaciju, i bit će u bolnici dulje i oporavak će biti dugotrajan. Što ja mogu u toj situaciji napraviti, kad ispucam preostale dane svog godišnjeg odmora? Dati ih oboje u dom, platiti pomoć na koju će mi otići veći dio plaće ili dati otkaz u firmi pa neka mislim kako će mi muž i djeca živjeti.
Zašto zakonodavac ne predvidi mogućnost bolovanja radi nemoćnih roditelja? Pa taman dobivala i pola plaće za to vrijeme (ako bih radila, ionako bih morala nekome platiti, a ovako ako se ja brinem o njima bar sam sigurna da će imati dobru njegu i njima, pogotovo tati, je lakše jer je uz njih netko blizak a ne stranac).

teške su to teme, svatko pliva u njima kako znai moze

moja sveki je bila cijeli zivot invalid, na kraju života jako teško pokretna. Živjeli smo u malom stanu svi skupa jer smo mi odlučili, na opće čuđenje a često i nerazumijevanje, da je za sve nas lakše i kvalitetnije ako smo svi skupa, nego da smo rastrgani između dva stana, odlazaka, dolazaka i nikad dovoljno brige...

od moji smo daleko, kako će to izgledati za par godina stvarno ne znam, posebno zato što njima dom nije opcija...dobro je dok je ovako kako je

da je odgovor jednoznačan i jednostavan nitko se od nas ne bi lomio
puno je tu varijabli
stav same starije osobe
neki vole taj dom, nađu si tamo ekipu, odgovara im druženje, aktivnosti
i paše im da ih djeca i unuci ne gnjave
znam neke koji su čak "pobjegli" u dom jer im je išlo na živce da budu djeci na raspolaganju, da kuhaju, dočekuju, ispraćaju
brinu za unuke
netko je asocijalan, voli biti sam u svom svijetu

netko "umire" ako nije uz obitelj, djecu, unuke

netko ima veliku obitelj gdje se skrb može podjeliti
netko ima jedno, zaposleno dijete, koje ne vidi ni svoju djecu kako Bog zapovjeda, a gdje još da se brine za roditelje 24h dnevno

nitko ne treba osjećati grižnju savjesti
svatko napravi kako je najbolje u tom trenu

dementan roditelj, koji ne zna tko si ti, kojem je, budimo realni, sasvim svejedno, je li u svom domu, jer ni ne zna da je u njemu, ili je u ustanovi,
je starački dom najbolje rješenje

imam sada nekoliko primjera iz bliže okoline (u godinama smo kada nam roditelji "dozrjevaju" za staračke domove)

prijateljica, majka onemoćala, početna demencija, ali ne razvijena
prijateljica živi 200 km udaljeno
majka ima veliki otpor prema domu
sreća da s majkom živi njena sestra i za sada su organizirali da su 2 žene 24h s njom
dođe ih skuplje nego dom, ali za sada to mogu pokrivati

prijatelj, majka teško oboljela, maligna dijagnoza
prognoza dost loša
njih je troje braće i sestara
nitko ne razmišlja da bi je negdje dao
ali su svjesni da ih je troje, koji se dobro slažu
koji se nadopunjuju, koji su se uspjeli organizirati da je stalno netko uz majku, tako slažu smjene na poslu
mogu
da briga padne na samo jedno od njih, teško da bi mogli

moja majka je godinama govorila da će se prijaviti u dom
sad kad ima 78 više to ne spominje :mrgreen:
dapače, bila je u jednom domu, nešto poslom, pa je se baš nije pozitivno dojmio
za sada je dobro, pokretna, aktivna, sama brine za sebe, relativno zdrava
ali što će biti ako se (i kada) to promjeni....

Meni je slatko , a i razumljivo kako idealiziramo neke zapravo tešeke situacije dok smo još i mi mladi, a starci vitalni.
No, dođe doba da oni zbilja postanu potrebiti 24 satne skrbi, a mi tada u sto problema.
Jer
Nije to samo dati baki jesti, premotati pelenu i sl.
Ima tu još sto drugih problema s kojima se zaposlena i s obavezama pretrpana, najčešće žena, ne može nositi.
Ja sam već pisala o onome što sam ja i moja obitelj prošla.
Ne želim to nikome, nipošto.
I to nema apsolutno nikakve veze ni s ljubavlju, ni sa ničim.
Jednostavno to ne ide.
A ne ide zato jer, kao prvo; dođe iznenada. Baka-deda padnu, slome kuk npr.
Ne možeš 24 sata brinuti o nepokretnoj, dementnoj pa i zločestoj osobi.
Da, zločestoj. Jer stari ljudi se jako često promijene. Skroz. Gledaju samo sebe.
Nije ih briga hoću li ja spavati tu noć išta ili ništa, a sutra treba na posao.
I tako godinama.
To su sve crtice, sitnice o čemu pišem, a mogla bih roman napisati.
Sreća pa je to sve daleko iza mene i mnoge stvari sam i zaboravila, potisnula.
Nepokretnu osobu treba njegovati 24 sata, okretati, dizati, prati, prematati, hraniti, ako ima katetere, onda i s tim posla....
Sve to košta.
Vremena, novaca i živaca.
Košta i dom.
Ali dom je specijalizirana ustanova.
A moj stan to nije.
I obično tamo gdje je kuća velika kao i obitelj, prvo se svi isposvade, a onda baka brzinom svjetlosti završi u prvom domu jer je npr trojici sinova lakše i jednostavnije da svaki da soma i pol kuna i frknu baku u dom jer inače jedan možda i bi pokušao skrbiti o baki, ali ga žena glođe, a zašto bi mi , a ostali ne? Pa krene priča kome će kuća ostati pa sve svi uzduž i poprijeko isposvađaju i baka leti u dom, a tamo joj je i najbolje. Bar ima mira.

Svaka situacija je drugačija, ovisi i o tome kakvu bolest starija osoba ima i o tisuću drugih stvari.
Mene su moji roditelji dobili u kasnijim godinama. Mama je imala 42, tata 55. Vrlo rano sam počela ja skrbiti o njima. Mami se alzheimer počeo pokazivati s njenih 65 g, znači ja sam tada imala 23. Ono što je kod mame bilo nespecifično je da se alzheimer razvijao vrlo polako. Tako da je tek nakon 10 g od pojave prvih simptoma došlo do stadija kad više nije znala ni tko smo mi ni gdje je ni šta je. Tata je pak umro od moždanog udara 6mj nakon što s J. rodila.

Malo sam razmišljala što bi bilo da me nisu tako kasno dobili pa da sam ja sada u pedestima-šezdesetima i nemam više malo dijete. Možda ne bih mamu smjestila u dom, možda bih uzela ženu koja bi skrbila o njoj dok sam ja na poslu, a poslije bi se ja i MM izmjenjivali. Međutim situacija je sasvim drugačija sada kad imam 37 i dijete od 6 g. Prvenstveno moramo misliti što je najbolje za naše dijete.

Bili smo jutros kod mame u domu. Mirna je, ima blagi izraz na licu. Oprane kose, mirišljava, odrezanih noktiju, uredna. Gleda nas, smije nam se, poznata su joj lica ali ne zna tko smo. Pričamo s njom iako ne razumije što pričamo, ni ona sama ne može sastaviti suvislu rečenicu, držim ju za ruku, podragam ju, izljubim, gleda me blagog pogleda, ali nje već dugo nema, to više nisu njene oči ni njen pogled.
Teško je ali sam mirna jer vidim da je dobro koliko može biti u njenom stanju i zahvalna sam da postoje domovi i da smo našli dom (preko preporuke) s kojim smo zadovoljni i mirni.

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Moram komentirati ovu rečenicu, iako znam da ne misliš ništa loše i da govoriš iz svoje pozicije i nekih običaja, ali zbog onih koji će možda nekada morati donijeti tešku odluku da svojeg najmilijeg moraju smjestiti u dom i zbog ove rečenice se osjećati loše.

Ja se nadam da nikada neću i to mi je zapravo jedan od najvećih strahova, pasti na 24-satnu skrb svojem djetetu. To govorim iz iskustva jer smo 3 godine brinuli o mojoj mami, živjela je s nama. I to je bio najveći strah mojoj mami.
Uvijek mi je govorila da to ne želi i opet ju nisam poslušala ipak sam 3 godine brinula o njoj, MM je bio s njom kući, ja sam radila jer imam bolje plaćeni posao.
Ona ima Alzheimera i to je jedna strašna bolest i sve te 3 godine smo zapravo kući prolazili agoniju. Otprilike svakih 20 minuta smo ju morali smirivati i uvjeravati da je ona u svome stanu u kojem je živjela 25 godina, ali ona je uporno htjela kući svojoj mami, spremala stvari u vrećice i na vrata, pa bi uzela moju J. za ruku govoreći kako je ona njezina kćer i da ju vodi sa sobom, a moja J. bi plakala i pitala zašto baka to priča i tako 3 godine. Ovo je blaga verzija svega onoga što je bilo i što smo prošli.

I tako sam ja 3 godine plakala i govorila da ja ne mogu moju mamu, moju najbolju prijateljicu, moje svijetlo, staviti u dom. Dok nismo došli do zida i dok nisam stala i rekla: Što ja to radim svojem djetetu i MM-u? Dali bi moja mama da je prisebna to željela? Ne bi.
I nema to veze s lijepim odnosom, jer ako sam išta u životu imala to je bio ne lijep, nego predivan i otvoren odnos s mamom, ali nije prirodno da moj život i život mojeg djeteta i MM-a stane i stoji dok brinemo o mojoj mami, to nije prirodno.
Dugo smo se krpali nakon što je mama otišla u dom, brigom o mami putem smo izgubili sebe, naš odnos je bio stao jer se sve vrtilo oko mame, MM je išao na psihoterapije, J. je imala određenih posljedica i tek prije nekih godinu i pol smo se pokrpali. Ja to ne želim svojem djetetu.

---

mitovski draga dobro se sjećam tvoje priče, to što ste prošli je strašno. Bitno da je mama sada na sigurnom i ima potrebnu skrb.

Korisno je čitati vaša iskustva... iako mi je zaključak, prokleta starost, sva ta rješenja se svedu na grozno ili još gore... Moji su blizu osamdesetih.... i živimo daleko.... a doslovno oduvijek znam njihov stav, a to je da su protiv doma tj dom ni u kojem slučaju nipošto ne dolazi u obzir... Kako je već netko napisao...neka nam Bog pomogne :(

Joj, Tanči, mogu zamisliti. Nije niti svaka starost ista, neko umre lijepo, ne zalegne svaki starac... ali, nikad ne reci nikad, po meni. I vrlo mi je realno ovo što si napisala, i sama se ne mogu načuditi curkama koje imaju apriori negativan stav, ali opet - ja polazim od svog iskustva, a ne mora svatko doživjet traumu i svačiji starci dugo se gasit u nemoći, ruku na srce. I iz moje okoline je bilo par, da se tako izrazim "smrti iz romana", gdje se nitko nije predugo mučio s pelenima, kateterima, nego bi došla brzo i bez previše patnje.

moji svekiji su umrli tako, brzo, bez patnje za okolinu
svekar se ugušio komadom mesa, paradoks je što je jako pazio što jede, meso jako rijetko, ali se na ručku sa svojim partizanima nešto žustro zapričao i zalogaj je otišao kamo nije trebao
nitko to nije shvatio, ni okolina, koja ga je naljevala vodom, jer su mislili da je srce, a s istom pretpostavkom su išli i hitnjaci
mozak je ostao bez kisika i umro je nakon 3 dana u bolnici
svekrva je umrla 20 dana nakon postavljanja maligne dijagnoze, 4 dana je bila kući, od toga samo 2 dana u krevetu
spasili su nas

Ja si želim brzu smrt da nikom ne budem na teret. Al jedno su naši snovi...

Moja baka ima 93. Slomila je do sad nogu, ruku, kuk. Kad je slomila kuk, nije se dala operirati jer joj je bilo dosta života, pred dvije god, al je naravno, operirana. Bojali smo se da će zaleći i umrijeti. Al ona nije taj tip. Mi smo se smijali kad je zetu naručivala škare za vinograd jer je stare izgubila. Ona se brzo digla, prohodala, kreće se, al se teta i tetak koji o njoj brinu ne usude pustiti ju samu da ikamo ide da ne bi pala i polomila se. Kosti su joj jako slabe, osteoporoza čini svoje. Iduće ljeto nakon loma kuka je orezala 100 lavandi, s bratićem i tetkom orezivala lozu. Neuništiva je! Ona nikako ne želi ni čuti za dom. Teta je medicinska sestra, u mirovini je i brine o baki. Tetak ne radi pa se mijenjaju u brizi oko bake jer je ona u toplom dijelu godine na selu, zimi u gradu. Nekad su svi s njom, nekad po jedan. Vidim da teti i tetku, iako baka nije vezana za krevet postaje teška briga o njoj, odu živci... A moja baka nije grintalo, dobrica je, uvijek zahvalna na tel. pozivu, posjeti, radije šuti neg da se svadi, uvijek život gleda s vedre strane... Tetak je težak čovjek... Ja bi ju bar ponekad odvela k sebi, al ne dozvole mi da se ne polomi kod mene pa da im ne bu još teža briga.
Baka je odavno na listi za dom. Već su ju par puta zvali da je došla na red, al ona svaki put odbija odlazak. Zvali su ju nakon 5 godina, pa još par puta... njoj je draže doma s kćeri. Ima još dvije kćeri, al na brizi je samo jednoj s kojom je u zajedničkom kućanstvu već 40-ak god. Kad je slomila kuk, trebala je iz bolnice u drugu, za koju mi pričamo da se iz nje ne izlazi, samo umire. Nije htjela ni čuti da tamo ide. Ona ide kćeri, ona će o njoj brinuti.

Moj tata je rastavljen. Živi sam. Sad je već blizu 80. Nedavno je imao operaciju, al nije htio ni čuti doći k meni. Vratio se iz bolnice i nastavlja brinuti sam o sebi. Veli da mu veći mir kod kuće nego kod nas. Vjerujem. Nemam ni ja mira s četvero dice. :)
Odavno se stavio na listu čekanja za dom. Veli da će tamo imati skuhano, oprano, da će se družiti s ljudima... Za sad veli da nema potrebu za domom, al ako postane slabo pokretan ili ne bu mogal sam, odlazi tamo.
Dijelim njegovo mišljenje i smatram da je dom najbolje rješenje kad čovjek ne može više brinuti o sebi. Prevelik je to teret za cijelu obitelj i stradaju odnosi.

moja baka je bila u jednom gradskom domu u zg
nije bila vise za samostalan zivot u svom stanu, a nije htjela ni cuti za neku gdju koja bi joj svakodnevno dolazila i pomagala
uzasno joj je tesko palo i bilo ju je sram sto je kraj 5-orice zivih i zdravih sinova (i njihovih obitelji) zavrsila u domu
jedan od tih sinova zivi u splitu, jedan ima zenu sa tezom fiz bolesti, jedan ima zenu koja brine o psih bolesnoj sestri, a 2 sina i njihove zene rade, tako da zapravo nitko nije bio u mogucnosti brinuti o njoj od 0-24
meni je bilo uzasno tesko svaki put kad smo ju dolazili posjetiti iako mi se cinilo da se u domu jako lijepo brinu o svim "starcekima"
svakakve organizirane aktivnosti su imali, svecenika, dolazili su im crveni nosovi-klaunovi doktori... ali baka nije to previse koristila
kad joj je fizicko stanje postalo losije prebacili su ju u stacionar, davali vise sedativa i ubrzo je umrla
med sestra u tom stacionaru mi je sama rekla da su joj "starceki" najbolji dok su mirni i spavaju

da, često oni brzo završe u stacionaru
a iz stacionara, uglavnom, nema van
teško je reći bi li tako brzo fizički propali da nisu u domu

Citiraj:

---

teško je reći bi li tako brzo fizički propali da nisu u domu

---

Da, teško je reći..ali moj djed je baš naočigled propao u godinu dana..za još godinu je umro.
Ali nije bilo druge, živio je sam, i mogao je pasti a da to nitko ne zna..
Ja koliko sam vidjela, osoblje ih je tretiralo, ono, kao djecu, nikako kao sebi ravne..ne znam..možda on to kao čovjek koji je donedavno živio u svom stanu, sam si kuhao, išao u šetnje, nije baš mogao probaviti, iako je kao osoba bio pozitivan i uvijek veseo..
za nas nije bilo druge, niti je on htio drugačije

btw. prije par mjeseci sam se rasplakala ko kisna godina nakon razgovora sa starim dedekom iz doma na iblerovom
vec godinama u domu, zena mu umrla prije x godina, djeca zive relativno daleko od zg-a i posjecuju ga kad mogu, on ex ucitelj koji kad god moze proseta do naseg parkica kako bi malo gledao i slusao djecju igru i ciku, pa se onda tram vrati nazad u dom

:(

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

da, često oni brzo završe u stacionaru
a iz stacionara, uglavnom, nema van
teško je reći bi li tako brzo fizički propali da nisu u domu

---

Da, teško je to. MM-ov nonić je živio u domu 8 godina, a tamo je otišao 2 godine nakon ženine smrti. Prekretnica je bila moždani udar i sam se odlučio na dom nakon toga. On je dolazio k nama na vikende 1x mjesečno, obilazili smo ga, prevodio je članke s njemačkog, dolazili su mu prijatelji, čak je slavio 75. godišnjicu mature ondje s još jednim tada živućim kolegom.

Aliiii on je bio takva osoba - cijeli život samodovoljan, više posvećen svojim knjigama nego ljudima oko sebe, pa mu to nije teško palo.

Ima ljudi kojima to nije problem, ali i onih koji psihički to teško podnose. Takvi su obično izvan doma do zadnjeg trena, dok ih huda sila (bolest, ozljeda) ne natjera na to pa onda brzo uvenu, što bi se (vjerujem) lako dogodilo i da su ostali u svom domu, a nepokretni.

A mislim, starost je teška sama po sebi, a kad se još spoji i neka teža bolest i nemoć naravno da je tužno. Rijetko se dogodi da muž i žena umru u isto vrijeme, pa obično jedan ostane sam, star i tužan i žali za ljepšim vremenima.
Možemo sve to gledati negativno a možemo i pozitivno. To je jednostavno život.
Nekako mi se čini da je nama u glavu usađeno razmišljanje kako je dom nešto strašno, da to znači da si ostavljen i napušten i sam. Moja mama je u domu ali nikako nije ni napuštena ni zaboravljena a ima 24-satnu brigu koju joj mi ne možemo priuštiti.

Audrey je u pravu kad kaže da društvo nije orijentirano tako da možemo skrbiti o svojim starijim članovima obitelji ako radimo. Ali isto je i kad su djeca u pitanju. Mnoge stvari bi se mogle (i trebale) bolje riješiti.

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

da, često oni brzo završe u stacionaru
a iz stacionara, uglavnom, nema van
teško je reći bi li tako brzo fizički propali da nisu u domu

---

Sigurma sam da ne bi. Prepuste se, dosta im svega. Žele umrijeti!

nije orjentirano ni na skrb o djeci, a o starima, onim s posebnim potrebama, terminalnim bolesnicima da ne govorimo...
oni koji imaju takve članove u obitelji prepušteni su sami sebi

Moja sveki je živjela sama dok je mogla.
Kad je pala, slomila kuk i nepokretna u pelenama došla k meni doma na skrb je imala tlak 240/120, šećer 30, teški urinarni infekt, mrenu na oba oka, kosu je zadnji put oprala prije dva mjeseca, a na tijelu je imala neke čudne kraste.
Četkicu za zube nije imala, a kosu je rezuckala sama sa škaricama za nokte.
Nokte na nogama je imala kilometarske.
Onda sam ju ja uz pomoć terenske sestre, teraputa i doktora dovela u red.
Sve smo riješili ili stavili pod kontrolu.
Kasnije u domu smo dodatno plaćali sestru koja je vodila brigu da baka redovito pije lijekove te njegovateljicu koja ju je nadzirala u provođenju higijene i pomagala joj održavati higijenu.
I baka je bila čista i njegovana.
Dok je živjela sama totalno se zapustila. Nešto zato jer nije htjela, a nešto zato jer je bila tvrdoglava i nije slušala nikog. Ni nas, ni doktore.
I šta je onda bolje; pustiti i ne miješati se pa se starci ovak zapuste ili...?
Mi smo našu sveki puštali dok je išlo, iako smo davno skužili da baš i ne ide, no suprug je bio protiv da joj se miješamo, a ona recimo meni nije dala da joj počistim stan, operem robu jer je smatrala da joj moja pomoć ne treba. Da može sama.
Je, kako da ne.
Zato, kad je došla k meni, ja sam joj rekla da bu sad po mom, a to znači redovito pranje, šišanje, slušanje liječnika, terapeuta i sestre te redovito uzimanje lijekova.
Bome, za dva mjeseca je procvala.
Svi su se čudili kako dobro izgleda i kako se oporavlja.

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

nije orjentirano ni na skrb o djeci, a o starima, onim s posebnim potrebama, terminalnim bolesnicima da ne govorimo...
oni koji imaju takve članove u obitelji prepušteni su sami sebi

---

Ne mogu se trenutno sjetiti NI JEDNOG društva koje bi bilo tako orijentirano. Životni vijek se produljuje na razne načine, ali to se ne odnosi nužno i na kvalitetu života. Pa se čovjek zapita kam ide ta naša "civilizacija". Jer potrebe su objektivno veće od mogućnosti. A s druge strane, kad čovjek vidi na kaj se troše pare poreznih obveznika (da ne nabrajam), ufff...

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Ne mogu se trenutno sjetiti NI JEDNOG društva koje bi bilo tako orijentirano. Životni vijek se produljuje na razne načine, ali to se ne odnosi nužno i na kvalitetu života. Pa se čovjek zapita kam ide ta naša "civilizacija". Jer potrebe su objektivno veće od mogućnosti. A s druge strane, kad čovjek vidi na kaj se troše pare poreznih obveznika (da ne nabrajam), ufff...

---

Japan?

Citiraj:

---

Cathy prvotno napisa

Japan?

---

http://www.jutarnji.hr/vijesti/svije...javom/1188422/

Gledajuci baku mog muza koja se patila godinama s Alzheimerom i kasnije je imala problema s plucima, to mi je postao jedan od najvecih strahova - biti tako nemocan na teret obitelji koju vise ni ne prepoznajes. Oni su nju drzali u njenom stanu u jednoj sobi koja je bila maltene bolnicka. U pocetku se njen sin i njegova obitelj koji zive kat iznad brinuli o njoj na smjene, ukljucujuci i njihovu djecu studente koji su bili tamo kad god nisu imali predavanja i ucili u istoj sobi s njom. Meni je to bilo bas okrutno prema toj djeci, jer ma da je ne znam kakva ljubav u pitanju nije fer opterecivati ih time. Ali eto, oni su htjeli nekoga svoga uz nju non stop.

Pred kraj kad je postala bas jako bolesna zbog pluca su placali zenu koja se o njoj brinula. Navodno bi bilo sramota da su je smjestili u dom. Stvarno, svatko ima neki svoj pogled na to sto bi trebalo uciniti. Ima tu i nekoliko drustvenih problema - ocajna situacija u starackim domovima, pa reputacija tih domova, nazadno razmisljanje o posebnoj skrbi i sl.

S druge strane, grozno mi je kad neki jedva cekaju strpati starce u dom da se docepaju njihovih nekretnina.

Osobno mislim da ako netko treba dugorocno njegu non-stop, bilo bi vise fer prema svima da je dobije u ustanovi koja je za to specijalizirana. Malo tko si moze priustiti da zamrzne svoj zivot radi roditelja koji umire, bez obzira koliko ih volio. Sigurna sam da bi vecina ljudi ucinila sve sto moze, dok god to omogucava kakvu takvu pristojnu kvalitetu zivota, ali puno puta to nije moguce. :( teska, teska tema.

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

http://www.jutarnji.hr/vijesti/svije...javom/1188422/

---

Ti ga baš upikneš.:mrgreen:

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

http://www.jutarnji.hr/vijesti/svije...javom/1188422/

---

Nekad sam negdje čitala ili mi je netko rekao da je ovo duboko ukorijenjeno kod njih, tj. da je nekad bio običaj da starog i nemoćnog ostave na nekoj planini da umre ili da oni sami osjete i odu umrijeti.

Ima puno o ovome vezano za kvalitetu života i dugovječnost s lošom kvalitetom života. Opet... tko će tu presudit. Obitelji je vjerojatno, nemojte me krivo shvatiti, stalo da taj život produlje dobrom skrbi, bez obzira na to kakav bio i je li ga osoba uopće svjesna - i sebe radi "i sela radi" (jednostavno, odgojeni smo tako), a koji put se to ne može odvojiti (radimo li zbog svog srca, zbog dobrobiti osobe, zbog navike).... I moj primarni impuls je takav... ali to sad otvara i jednu širu temu - tko je taj da prosuđuje kad je kvaliteta života koma (osim konkretne osobe). Teška pitanja i svugdje je to problem, lakše rješiv barem do na očite stvari (da se pelene mijenjaju, da se osoba hrani, da ne dobije dekubitalne rane itd.) u bogatijim društvima, doduše, tu je sad to pitanje kvalitete i što je bolje. Teška, teška pitanja, bez odgovora, osim onog odgovora koji svatko od nas daje u svakoj pojedinoj situaciji.

Na temu kvalitete života u visokoj dobi, meni je bio iznimno dirljiv film Ljubav. Tu je kćer koja bi rješavala, tu su starci koji se vole, od kojih žena nezaustavljivo propada i kojoj je sa propadanjem u jednom trenu dosta. Ostala mi je u sjećanju jedna rečenica kad ona gleda svoje slike iz mladosti i kaže "Život, kako je lijep!" Njen osobni odgovor je bio da ga ona više ne živi, tj. takvog ne želi živjeti. Njih dvoje su se zabarakadirali i izolirali od susjeda i od kćeri koja to ne bi rješavala na japanski način nego na zapadni i... došli do nekog svog rješenja (koje je bliže japanskom).

U subotu smo u 92. godini izgubili našu baku, pa mi je ova tema posebno bolna i teška. Znam čuti kako su neki ljudi pod stare dane postali zločesti, ali duboko vjerujem da su to, osim ako se ne radi o nekoj od psihičkih dijagnoza, jednostavno oduvijek bili zlobni ljudi kojima su pod stare dane nestale sve inhibicije i prestali su se denfati. Moja baka nije bila jedna od tih, a ja sam presretna da smo imali prilike uzvratiti joj za sve nježnosti i svu ljubav i pažnju koju je pružila trima generacijama. Napravili smo sve moguće da do zadnjeg ostane u kući; prije 9 godina smo u potpunosti preuredili kuću kako bi je prilagodili ako bude nepokretna, svi smo se godinama nenametljivo skrbili o njoj (bila je jedna samosvjesna i ponosna žena), a od početka godine moji su se roditelji preselili k njoj kako bi imala 24h njegu i skrb. Imali smo sreće jer je mama med. sestra i u mirovini, pa je mogla i napravila ono što baka ne bi dobila niti da smo zlatom nekoga plaćali. Baka je sama podvukla crtu i rekla da niti jedno dijete ne bi trebalo mijenjati pelene svom roditelju i nakon hospitalizacije odlučila se za dom. S obzirom da se nikad nije nikamo prijavila, jedina nam je opcija bila privatni dom. Nemam snage sada pisati o tom iskustvu, ali meni je sve to bilo toliko šokantno da mi je prva reakcija bila: "Kvragu, otvoriti ću sama dom koji neće biti samo zadnja stanica za umiralište nego dostojanstveni boravak ljudi koji su u smiraju života", a radi se o jednom od bolje kotirajućih domova. Strah me pomisliti kako je tek negdje drugdje. Tu se u potpunosti slažem s onim što je a70v napisala: ti su ljudi nekad bili "netko i nešto", imali su svoje snove, nisu zaslužili takav gotovo infantilni odnos prema njima.

Nisam protiv institucionalne skrbi, ali kao i u mnogim drugim stvarima, manjka mi kvalitete, drugačiji pristup od ovog čekaoničnog. Osobno bi voljela da kod nas postoje ciljano građene nekretnine za stariju populaciju, za potpomognuti život (malo nespretan prijevod s engleskog assisted living). Prva bi se odlučila jednog dana za to i kupila/unajmila takvu nekretninu.

Mislim da je ovo sjajan primjer kako stvari mogu biti drugačije: http://www.theatlantic.com/health/ar...mentia/382195/ Svjesna sam da Hogeweyk do nedavno bio jedinstven u svijetu, a za naše je uvjete utopija, ali zašto ne težiti boljemu. Mislim da naši stari to zaslužuju.

I da.. okrutan je taj paralelni svijet skrbi za onemoćale... paralelni svijet kojeg se nadam da većina neće ipak upoznati (iako je sve to život), šokantan je, od mirisa, zvukova itd.... kao i susret sa svakim drugim teškim problemom tj. bolešću, prvo ti se srce stisne... a onda nastaje tupilo i neko "prihvaćanje", tj. ljudi plivaju s tim kako znaju i umiju.

Citiraj:

---

BigBlue prvotno napisa

Nisam protiv institucionalne skrbi, ali kao i u mnogim drugim stvarima, manjka mi kvalitete, drugačiji pristup od ovog čekaoničnog. Osobno bi voljela da kod nas postoje ciljano građene nekretnine za stariju populaciju, za potpomognuti život (malo nespretan prijevod s engleskog assisted living). Prva bi se odlučila jednog dana za to i kupila/unajmila takvu nekretninu.

Mislim da je ovo sjajan primjer kako stvari mogu biti drugačije: http://www.theatlantic.com/health/ar...mentia/382195/ Svjesna sam da Hogeweyk do nedavno bio jedinstven u svijetu, a za naše je uvjete utopija, ali zašto ne težiti boljemu. Mislim da naši stari to zaslužuju.

---

Moja sućut, i mislim da vani tržište takvih usluga raste, ako sam dobro shvatila, jedno od glavnih "područja migracije" naših zdravstvenih djelatnika tj. barem sestrinskog sektora je to područje.

Hvala ina :love2:

Najveći problem je što kod nas ne postoji razvijeni sustav palijativne skrbi kao ni skrbi za stare i nemoćne.
Ne postoje nikakve ustanove koje bi bile specijalizirane za to.
Bolnice to nisu.
Nisu ni toplice, a nisu ni starački domovi.
Sve je to tako spetljano i pomiješano.
Moja sveki je bila u domu Trešnjevka. Državni i dobar dom.
Ali,
Tamo su zajedno bili i bolesni i zdravi i invalidi i nemoćni i dementni i nekoliko osoba mlađe dobi, ali s intelektualnim teškoćama.
I što reći?
Ne znam, ne ide to zajedno, a mora ići.
Teško je, a i skupo brinuti o starim i nemoćnim ljudima.
Obitelji često to ne mogu.
Sjećam se koliko je meni bilo teško i fizički i financijski jer ipak je većina pala meni na leđa.
Moj muž nije mogao kupati mamu i mijenjati joj pelene i ja ga razumijem.
Rijetki ljudi to mogu.
Znači, morala sam ja.
No dobro, bilo pa prošlo.
A što se tiče ponašanja starih ljudi, šogorica mi je socijalna radnica u jednom državnom domu u Zagrebu i kaže da barem jednu osobu mjesečno "zamole" da napusti dom jer su toliko konfliktni i da je jednostavno siuživot s njima nemoguć.
Tako da, sto ljudi/ sto ćudi.