U subotu smo u 92. godini izgubili našu baku, pa mi je ova tema posebno bolna i teška. Znam čuti kako su neki ljudi pod stare dane postali zločesti, ali duboko vjerujem da su to, osim ako se ne radi o nekoj od psihičkih dijagnoza, jednostavno oduvijek bili zlobni ljudi kojima su pod stare dane nestale sve inhibicije i prestali su se denfati. Moja baka nije bila jedna od tih, a ja sam presretna da smo imali prilike uzvratiti joj za sve nježnosti i svu ljubav i pažnju koju je pružila trima generacijama. Napravili smo sve moguće da do zadnjeg ostane u kući; prije 9 godina smo u potpunosti preuredili kuću kako bi je prilagodili ako bude nepokretna, svi smo se godinama nenametljivo skrbili o njoj (bila je jedna samosvjesna i ponosna žena), a od početka godine moji su se roditelji preselili k njoj kako bi imala 24h njegu i skrb. Imali smo sreće jer je mama med. sestra i u mirovini, pa je mogla i napravila ono što baka ne bi dobila niti da smo zlatom nekoga plaćali. Baka je sama podvukla crtu i rekla da niti jedno dijete ne bi trebalo mijenjati pelene svom roditelju i nakon hospitalizacije odlučila se za dom. S obzirom da se nikad nije nikamo prijavila, jedina nam je opcija bila privatni dom. Nemam snage sada pisati o tom iskustvu, ali meni je sve to bilo toliko šokantno da mi je prva reakcija bila: "Kvragu, otvoriti ću sama dom koji neće biti samo zadnja stanica za umiralište nego dostojanstveni boravak ljudi koji su u smiraju života", a radi se o jednom od bolje kotirajućih domova. Strah me pomisliti kako je tek negdje drugdje. Tu se u potpunosti slažem s onim što je a70v napisala: ti su ljudi nekad bili "netko i nešto", imali su svoje snove, nisu zaslužili takav gotovo infantilni odnos prema njima.

Nisam protiv institucionalne skrbi, ali kao i u mnogim drugim stvarima, manjka mi kvalitete, drugačiji pristup od ovog čekaoničnog. Osobno bi voljela da kod nas postoje ciljano građene nekretnine za stariju populaciju, za potpomognuti život (malo nespretan prijevod s engleskog assisted living). Prva bi se odlučila jednog dana za to i kupila/unajmila takvu nekretninu.

Mislim da je ovo sjajan primjer kako stvari mogu biti drugačije: http://www.theatlantic.com/health/ar...mentia/382195/ Svjesna sam da Hogeweyk do nedavno bio jedinstven u svijetu, a za naše je uvjete utopija, ali zašto ne težiti boljemu. Mislim da naši stari to zaslužuju.