Printable View
ivanas, sve je dobro dok na rodi ne osvane topic: "mama pije kavu, dijete se samo ljulja na ljuljašci!?!??!?!" :lol:
nikad nisam gotivila ta parkićka druženja, tu sam pametno procijenila da je to obaveza oca da se druži (i) na taj način sa čeljadetom.
Sasvim sigurno ovisi o karakteru, ali nekako mislim kad netko potpuno zanemari sebe i svoje potrebe u ime bilo koga i čega da će kad tad tražiti nešto zauzvrat i kad to ne dobije počet će se osjećati ogorčeno i frustrirano, jer nema sidro u svojoj nutrini. To uživljavanje u samo jednu ulogu po meni nije zdravo niti dobro.Citiraj:
krumpiric prvotno napisa
Može netko uživati u djetetu i ispunjavati sve potrebe bez da se zanemaruje, jer u tome uživa, ali sam jednostavno previše puta u životu čula od roditelja, gle sve smo im dali a oni nezahvalni, ovakvi, onakvi. I često su među njima bili ovi superpožrtvovni pa prea tome izvodim neke zaključke koji ne moraju biti skroz opći.
XCitiraj:
Što se tiče super požrtvovnih majki koji odgovaraju na svaki djetetov kme, zanemaruju sebe i svoje potrebe, pa i sve ostale odnose i vezu, i brak, jadna djeca s njima. Jer kad tad će nešto i očekivati od djeteta kad su mu dale "sve". A dijete kako raste treba širiti krila i odvajati se od mame i ne biti njen smisao života, to je previše opterećujuće.
Mislim da je kvaka u tome, a ne u tome koliko je netko dijete nosao, dojio, spavao s njim.
meni se samo ne sviđa što se dugo dojenje, zajedničko spavanje, nosanje... često poistovjećuje s majkom patnicom i razmaženom djecom
mi smo, na primjer, počeli spavati s klincima iz svoje komocije. :mrgreen: jednostavnije mi je bilo staviti bebu sebi u krevet, nego se ne znam koliko puta po noći dizati.
dvoje djece je otišlo spavati u svoju sobu jer su to htjeli, treće je još s nama jer nije htjela spavati sama.
ali nije mi jasno zašto bi netko zbog toga pomislio da smo MM i ja preblagi roditelji i da nam klinci nemaju nikakvih granica :unsure:
pa ne ide to u paketu.
ili da zato što je neka majka fizički jako bliska sa svojim djetetom (dugo dojenje, nosanje, zajedničko spavanje), ona ne izlazi (meni je baš jako bitno da odem negdje s društvom) ili da dijete neće kod nikoga ostati (moji klinci su puno s bakama i dedama i svi uživamo).
e, to je totalno relativno, do kraja
potrebe su nam različite
djeca su nam različita
a to "sve" što roditelj daje je pogotovo relativno.
ivani odgovaram.
:lol:tako sam i ja nekako s malim. Da vidiš kako se sad super ljulja sam.Citiraj:
ivanas prvotno napisa
Što se dojenja tiče..ja znam da je sve stvar u znanju i neznanju. Žene jednosatvno misle da je umjetno mlijeko jednako kao majčino, ne vide razliku nikakvu pa odaberu ono što im je jednostavnije. I puno njih se odlučuje za tu varijantu zbog početnih problema, boli, mastitisa i sl. Ali mislim da je svim majkama na svijetu jedna zajednička točka (ima izuzetaka ali oni su ipak rijetki)-sve što rade, rade zato što misle da je to tako dobro za djecu. I tu je priča gotova. Onda slijedi nastavak-neke će čitati, učiti, informirati se na raznorazne načine pa dolaziti do novih spoznaja i mijenjati navike a neke će ostati na starome i vjerovati kako je to najbolje za njihovu djecu. Žene ne znaju i govoto, u to sam se uvjerila tisuću puta. Nekidan mi jedna novopečena mama priča kako joj beba super dobiva na kilaži na cici i neće mu još uvoditi bočicu. Pa što će mu bočica ikada, pitam je ja? Ona ostala sva zbunjena i uopće joj nije bilo jasno zašto to pitam kad se bočica podrazumijeva. A naravno da obožava maloga i sve što radi radi jer je to najbolje za njega. Ali eto, ona misli da u nekoj dobi mora uvesti umjetno mlijeko. A zašto, ko to zna.
Ma doživila sam ja već prijekornih pogleda od supermama, ponekad bi pomogle djetetu da se popne i onda značajno pogledale prema mami s podignutom jednom obrvom. A ja bi nabaciila najslađi smješak i nastavila piti kavu.Citiraj:
mama courage prvotno napisa
Prebacila bi i ja tati, ali tate pola mjeseca nema doma tako da ne mogu izbjeći sve i da hoću. Ali ne pada mi teško jer idemo uglavnom samo u one gdje mama pokraj može popiti kavu. T kava mi je trenutno u životu jedini luksuz, i jedini izlazak među ljude pa trpim i superpoglede supermama i još ima i nova kategorija superbaka.
šta ovo "kava mi je jedini užitak u životu, ja to zaslužujem, pa trpim poglede" nije isto nekako, kao žrtva :-)
mislim, ako osjećaš poglede, osjećaš li se kao da radiš nešto pogrešno?
Ma ne osjećam se kao žrtva, niti mi smetaju ti pogledi, dapače jako me zabavljaju:lol:. Znamo se ja i frendica koja isto ima klince i pušta ih same da se snalaze po parku jako zabavljati na račun tih pogleda, to nam je interna zezancija.
uh da- superbake su novi hit u parku!
znam da sam off topic, ali ja tako mrzim parkiće :predaja:
Superbake su mi još draža kategorija nego supermame, ali njih s obzirom na godine i generacijski jaz više toleriram. Ipak su drugačije odrastale, i u drugačijem vremenu odgajale svoju djecu.
Totalno ste me zbedirale.
Ja se prepoznajem u ovome nazivu "požrtvovna" i smatram da fakat sve podređujem svojem djetetu.
Ne izlazim na kave i druženja, nemrem kod frizera kad mi se ćefne, ne čuva mi malu niti jedna baka, stalno smo zajedno.
Kad odem kod doktora pere me strahovita nervoza kako mi je dijete.
A opet kad ju gledam oduševljava me njena inteligencija, sposobnost i snalažljivost.
Nije cendravo derište koje non-stop visi na meni, vrlo je samostalna, tatu obožava...
znači, nisam od nje napravila tupog nesposobnog i ovisnog malog čovječuljka nego čak štoviše, njena je samostalnost, za 18 mjeseci, na zaivdnoj razini.
Potičemo ju na igru, druženje, razmišljanje i samostalno djelovanje u našem vidokrugu.
ja takve roditelje nisam imala i uvijek sam čeznula za time.
ni majke ni oca...
pa eto, sada svu sebe, svu svoju energiju dajem njoj...
I nije mi žao.
jesam umorna, jesam živčana, jesam nekad na rubu suza, ali gledam nju kako divno napreduje i zaboli me dupe, iskreno.
ovo zaboli me, to mislim na svoje umore i neispavanost
mayato- pa onda je to to za tebe i kaj se imas bedirati. ako si ti sretna s tim to je super
Zato što možda ja ne znam odrediti granicu, s obzirom na vlastite traume, znaš da onda ne možeš biti realan.
Tko zna, možda mi se danas-sutra sve obije o glavu.
Ja sada jesam i sretna i ponosna, ali tko zna, za par godina, kada greške isplivaju, hoću li se tući glavom o zid?
ja sada smatram da radim ok, ne osuđujem nikoga tko radi kontra, to nedojenje, pušenje u trudnoći, ostavljanje klinaca od mjesec-dva na čuvanje bakama zbog noćnih provoda...Ne solim pamet ljudima oko sebe, šutim i razmišljam...
A to koliko mene ti isti napadaju radi dojenja, ne izlaženja...kolutanje očima, zgražanje i sl.
Ako ja ne pametujem i ne osuđujem, zbog čega netko uzima sebi za pravo da meni govori što je dobro ili loše za moje dijete???
što se tiče tih komentara iz okoline, dobro je sve okrenuti na humor. onda se obično svi nasmijemo i rasprava završi a da nije ni započela.
mayato, ne znam zašto bi se morala tući u glavu i zašto bi se nekad ikakve greške morale pokazati. čak dapače, jako je moguće da je istina ovo što govoriš o svojoj curici. možda ona sutra izraste u odgovornu djevojku na kojoj ćemo ti sve mi zavidjeti. no, ne govorim o onome što će sutra biti, nego što je već danas.
nije mi jasno zašto lijepe trenutke roditeljstva i dječjeg odrastanja udopunjavati takvim stresnim osjećajima kakve ti imaš? zašto sebe toliko davati, dozvoliti da ti prilikom odlaska kod doktora "pere tolika nervoza", biti umorna i živčana? zar stvarno misliš da je nemoguće odgajati dijete i bez tolike požrtvovanosti koju spominješ?
na kraju krajeva, zar ne misliš da ti tvoji osjećaji umora/nervoze ipak nekako ne dopru do djeteta? ako mu sve već pružaš, pružaš mu i taj dio sebe. čemu to?
nemoj ovo shvatiti kao napad, samo glasno razmišljam.
Citiraj:
Trina prvotno napisa
Moram priznati da mi je drago što sam kao tvoja prijateljica, pogotovo kad vidim da imam divnu djecu, kada svatko tko ih upozna uvijek kaže kako su predobri i predragi, i kada mi se moj odgoj i pristup njima vrati u najneočekivanijim trenucima, i to u najpozitivniji mogući način, i tada sam ponosna i na sebe i na njih.
Je, razumijem, ali jednostavno ne mogu si pomoći...Citiraj:
mama courage prvotno napisa
Da li vučem nekakve nametnute osjećaje krivice iz daleke prošlosti, ne okrivljujem svoje roditelje ni za što, ali, mogli su drugačije. Jer da jesu, ja dans ne bih bila toliko napeta, pod stresom, stalno pod osjećajem da ću negdje pogriješiti, stalno hodati po nekakvoj zamišljenoj crti i "nedaj Bože da malo skrenem s puta".
ja shvaćam sve o čemu ti pričaš i zato se preispitujem i voljela bih malo popustiti, ne samo zbog nje nego i da meni bude komotnije.
Samo, ja jednostavno ne znam kako...
mislim da ako nemam sve pod kontrolom, sve po špagi, sve po ps-u, da će mene danas - sutra vlastito dijetebokriviti za moje propuste koje sam mogla ne napraviti.
Mene su ostavili i ja sam bila skroz nenadzirano dijete, nedojeno, nitko nikada nije pitao imam li što za jesti ili želim li se samo malo maziti,ostavljano samo sa 5 godina u stanu tako da sam se od straha htjela baciti kroz prozor, imala sam mladu majku koja nije bila svjesna odgovornosti koju nosi majčinstvo...Sve ti to ostavi rane i nesvjesno pokušavaš biti super na kvadrat samo da ti dijete ne bi imalo niti jednu pukotinu u emocionalnoj ličnosti pa riješavaš to sa konstantnom prisutnošću, zajedničkim spavanjem, udovoljavanjem do razumnih granica, ako sam ja kompetentan za donošenje razumnih granica...
Možda je kroz odgoj svojeg djeteta na neki način liječim ostavljeno dijete u sebi?
( btw, ne shvaćam kao napad, volim kad mi netko pokaže i druge mogućnosti:klap:)
Mrzim parkice. U njima nikad nema sredine. Il su te supermame i superbabe u igri ili su one s krokijem i sedmomjesecnim djetetom.
Ako i dodjemo u park, uvijek gledam gdje cu umaknut kad me netko fiksira pogledom ne bi li obratio.
da, to je to :mrgreen:Citiraj:
marta prvotno napisa
Trina, ja mislim da je to često pitanje kokoš ili jaje- dal ie jta mama o kojoj pišeš tako skockana jer su joj klinci lako odgojivi ili su ispali super jer je ona sve točno radila, to je teško znati. Ja sam startala kao nabrijana organizirana zaposlena mama koja je došla doma s kršiteljem koda iz rodilišta puno kućom duda, kinderbeta itd i? ŠTo se dogodila? djeca su me demantirala. Sad sam mama kakvu su moja mama trebala, pa mislio netko da sam AP šuć muć ili nešto treće baš me briga
Je , tako je u parkićima, ali i na milion drugih mjesta gdje odjednom provodiš puno vremena kad postaneš roditelj pa se nastojim istenirati na učtivu ljubaznost s odmakom jer mi se opet ne da baš kao neka čudnovata figura samo zuriti u svoju djecu, a premale su da mogu sjesti i nešto čitati.
meni je ap za malu djecu. i moze biti dobra baza za dalje. ali nije neka garancija za dobar odgoj. i ne treba sad drvljem i kamenjem na dojenje i nosanje i spavanje, kad to vise uopce ne igra nikakvu ulogu. svako doba nosi svoje izazove.
ja ne kuzim zasto se neka mama ne bi odmorila dok dijete gleda crtic (osim ako je i inace protiv crtica). pa i ja s jednim djetetom sam nekad umorna ili bolesna i malo odspavam dok se dijete pored mene igra. ja sam pozrtvovna u onome u cemu me dijete treba, ne u onome sto moze i sam
mayato super da si osvjestila već u sebi neke razloge svog ponašanja i odnosa prema sebi i djetetu.Citiraj:
mayato prvotno napisa
Mislim da je sveprisutnost super kad to čovjek može pružiti maloj bebici i djetetu do godine dana, ali dođe vrijeme kad ta sveprisutnost postaje ograničavajuća za dijete, ono od toga ne stigne graditi druge odnose sa drugim ljudima, istraživati sebe u očima drugih. A kad prođe taj intenzivini period onda gtreba i mami predah, mora ponovno potražiti sebe i posvećivati opet nešto vremena i drugim odnosima, ljudima, i prvenstveno samoj sebi. Naravno da je dijete još uvijek tu na prvom mjestu i naveći dio energije i vremena ide njemu ali se omjeri s rastom djeteta moraju mijenjati.
Nema ništa loše za dijete, dapače da ga pričuva netko drugi, roditelji se stignu odmoriti, napuniti baterije, zaželiti djeteta a dijete se uči odvajati, od osobe koja ga čuva uči nešto drugo što ne može od roditelja jer su različite osobe u pitanju.
Meni baš bude žao neka što nemam proširenu obitelj ili nekoga u blizini još da mi se poigra s kojim od djece, da uzme jedno ili dvoje djece a ja ostanem samo s jednim i malo mu se posvetim i uživam u njemu/njoj. Tih par prilika koje sam imala za tako nešto mi je bilo prekrasno, a i djeca to jako vole i pamte.
Moje kad netko čuva to je obično kad ja radim, ili imam neku važnu obavezu a oni su na čuvanju svi u paketu.
U biti ja punim baterije i odmaram ne samo kad sam bez djece već kd sam samo sa jednim djetetom, bude mi kao u welnessu. Pa u tim trenucima ne kuzim mame jednog djeteta koje kukaju, premda generalno kuzim zašto je naporno i sa jednim djetetom i treba odmor.
Pišem vam ovo u afektu, vjerovatno će bit zbrda-zdola ali ova tema mi se sad čini kao najbolje mjesto jer današnji događaj mi je bio toliko prestrašan kao da je netko opalio šamar mom odgoju.
Dakle, šta je bilo... Moj nikad udareni sin, moje dijete koje obožava bebe, koji se topi na njih a posebno na svog brata, je danas, ničim izazvan počeo mlatit malenog i vikat PRESTANI! a maleni nije radio ništa nego sjedio na podu i skakutao po guzi od sreče što ga braco nasmijava. Stariji se nabacivao s nekim treger hlačama od malog, mali se smijao a onda ga je ovaj tim hlačama počeo udarat po glavi sa bjesom u očima, totalno divljački...to nije bilo moje dijete...
Odmah je završio u kazni ali nije pokazivao previše žaljenja, tek kasnije, dok sam ih kupala je zagrlio malenog i dao mu pusu.
Ja vam to ne mogu ovako dočarat, al pogodilo me duboko, duboko...razočarana sam sobom, preispitujem kompletne 4,5 godine odgoja i počinjem se pitat ovo što se i vi neke pitate...je li AP zaista dobar...Kako nisam doprijela do njega? Kako ne zna sa skoro 5 godina da se udarat ne smije a pogotovo ne manje od sebe kad mu to svakodnevno pokazujem primjerom, kad mu stalno pričam i objašnjavam zašto ne udaramo nikog...Jesam li ja podbacila? Jel imam nekog prikrivenog nasilnika koji udara brata kad misli da ga ja ne vidim?
Jel radim dramu sad od svega? Moguče... Možda ću sutra bit pametnija al danas sam doslovno van sebe, dušu sam isplakala kad su oni zaspali a ja si vratila film na taj njegov izraz lica. To nije bilo moje dijete, moje dobro, pametno i razumno dijete koje obožava bebe...
Koksy... :love2:
Nemam puno iskustava kao mamam, ali imam kao starija sestra. :) 8 godina mlađeg brata sam tukla. Jako i namjerno. I dan danas mi žao.
Tko zna što mu je bilo... možda ga je nešto skroz deseto frustriralo, a braco platio...
I ja sam par puta ostala prilično iznenađena, da ne kažem šokirana, zbog M.-ovog ponašanja ili izgovorenih riječi, jer ga mi tako ne odgajamo, ali dijete ne živi pod staklenim zvonom. Vidi i čuje svašta u okolini, vrtiću, parku....
Ma ja mislim da on nije nikakav prikriveni nasilnik i ne bi to tako ozbiljno shvaćala. Mislim, razumijem da te to totalno šokiralo, možda da sutra još jednom probaš razgovarat s njim, ali ne mislim da to sad ukazuje na neznam šta "opasno".
to se zove karakter i izvire unatoč tisuću ap-a.
ovaj medin post bih potpisala
Citiraj:
meni je ap za malu djecu. i moze biti dobra baza za dalje. ali nije neka garancija za dobar odgoj. i ne treba sad drvljem i kamenjem na dojenje i nosanje i spavanje, kad to vise uopce ne igra nikakvu ulogu. svako doba nosi svoje izazove.
ja ne kuzim zasto se neka mama ne bi odmorila dok dijete gleda crtic (osim ako je i inace protiv crtica). pa i ja s jednim djetetom sam nekad umorna ili bolesna i malo odspavam dok se dijete pored mene igra. ja sam pozrtvovna u onome u cemu me dijete treba, ne u onome sto moze i sam
Koksy, bit će još takvih situacija, nažalost. Možeš ti pričat koliko želiš, objašnjavat nevjerojatno puno, no događat će se.
Primjera radi-ne znam ni sama koliko puta sam svojim objasnila da se po stubama ne trči, skače. Čak sam, nedavno, dreknula
na sina kad je to pokušao u vrtiću. I sve znaju i sve razumiju no mala je, prošli tejdan, skakala po vrtićkim stubama i sad ima
nogu u longeti-napukla kost. Moraš uzeti u obzir da su oni mali i ponese ih situacija, a na ljutnju imaju i oni pravo.
Inače, potpisujem Medu u potpunosti. Moji pažnje i maženja dobivaju u popriličnim količinama, ali zadnje vrijeme kužim kako
me sve to, pomalo, gazi i trebam svoj prostor i mir. I sada su dovoljno veliki da mogu neke odgovornosti preuzimat i na sebe, da ne moram
odgovorit na svako njihovo traženje ako to mogu odradit sami.
Ovo potpisujem.Citiraj:
Val prvotno napisa
Točno takav osjećaj, da me dijete pomalo gazi sam i ja dobila otprilike prošle godine i onda sam počela mijenjati stvari.
ja sam, nekako, na temelju iskustva, zakljucila da najbolji recept dobijes kad napravis odmak.
ok, procitas xy tekstova, postova, knjiga i trudis se raditi sve po PSu, ono by the book (or post :mrgreen:)
i naravno da ne uspjevas sve, pa pizdis i mislis da si manje dobra i manje sposobna i manje vrijedna i da ne zasluzujes svasanesto jer nemas zivaca, razumijevanja, ovogonog, pokusavas raditi nesto jer to tako pise...negdje, ni sama ne shvacajuci da to NE MORA biti tako i ako ne mozes- it's OK :)
i onda kazes stop i odmaknes se. prestanes sve gledati ko sveto pismo i pocnes slusati sebe i ne osjecat se lose ako ti sve vec ide na zivce i najradje bi poslao sve u 3 i dva slova. i da imas pravo se tako osjecati. i da se svijet nece srusiti ako das smoki, hrenovku, cokoladu, dudu, AD, voce prije zitarica, sokic ili cajek.
i da imas pravo stavit i sebe na prvo mjesto, da djetetu nece nista biti ako odes na WC ili oprat kosu, da ce prezivjeti i s tatom ako odes na kavu, da mu zbog svog tusiranja neces napraviti traumu niti ces ga ako ga moras obuci, a ono se ne da, slomiti.
kad se odmaknes i shvatis da je jedino bitno osluskivati dijete i njegove potrebe te isto tako i svoje te napraviti savrsen mix u kojem ces zadovoljiti djetetove potrebe i one prioritetne svoje. i kako dijete raste uspjevas siriti zadovoljenje vlastitih potreba bez da oduzimas ista djetetu.
i onda ces prestat biti ivana orleanska roditeljstva i ispravljati krive drine, osobno shvacati sve sugestije, prigovore i komentare i bit ce te bas briga za sve osim za tvoje roditeljstvo. a tako i treba biti ;)
To je to :)Citiraj:
leonisa prvotno napisa
Kad se samo sjetim svoje panike jesam li uništila dijete jer ga nisam do 10 mjeseca (a s toliko se moja cura sama posjela) držala na ravnom, uvijek, samo i isključivo u ležećem položaju. Mislim da bi obje ispalile da jesam.
Što se tiče komocije (koju uopće ne smatram lošom jer sretna majka je dobra majka, zar ne) - iskreno priznajem da mi spavamo zajedno baš radi moje komocije. Jer mi se nije dalo dizati zbog noćnih podoja, pa poslije radi wc-a, pa ovo pa ono, uvijek neki razlog. I tako su prošle godine, mi još zajedno u postelji, ali ja sam se navikla i sad već znam da će, jednog dana kad odu, oni meni faliti više nego ja njima.
A ustvari mi je jasno i ovo opterećivanje komentarima okoline, jer ipak je potrebno neko vrijeme da dosegnemo ovo zen stanje roditeljstva o kojem leonisa piše :)
Potpisujem i leonisu i pčelicu.
Priznajem da su me s prvim djetetom dirali ti komentari okoline. Mislim, i dalje sam ja radila po svom, al sam bila u stanju cijeli božji dan bit živčana jer mi je neka baba rekla da dijete od 4 mj. ne može bit samo na mlijeku, da mu treba juhice, mesa itd itd. Sad me to uopće ne dira, nasmijem se i idem dalje. Još uvijek me čudi kako se neki ljudi osjećaju pozvanima komentirati nešto što se njih ne tiče, al ne živciram se.
Stalno sam se trudila radit sve po PSu, ako bi možda nešto krivo napravila ili rekla ili dreknula a zapravo bezveze, imala grižnju savjesti cijeli dan, ono, ja sam totalni promašaj kao mama, pa sam imala grižnju savjesti ako djetetu stavim crtić pol sata da me malo pusti na miru...A onda sam lijepo shvatila da ne mogu i ne smijem tako funkcionirat. I sad se trudim bit opuštenija, odem 1-2 put tjedno na kavu s frendicama i uživam tih sat-dva. Djeca su s tatom i neće im niš bit bez mene.
I ako dreknem tu i tamo (a ipak dosta manje nego prije), neće mu niš bit. Kad pogriješim, ispričam se. I mama je samo čovjek sa svojim manama i vrlinama.
Al, ipak to potpuno zen stanje možda dosegnem kad rodim treće.
I prestanem čitati teme savršenih majki čija djeca nisu pojela smoki u životu. :mrgreen:
koksy, nemoj se brinuti.
ne znam kako vi, ali ja se vrlo lako mogu staviti u kožu tvog sina, znaju me djeca toliko izbaciti iz takta da bih ih najrađe mlatila i vikala prestani prestani, kao on. vjerojatno s istom facom. da nemam toliko godina, koje sa sobom nose razum.
jasno mu dati do znanja da to ponašanje ne valja, da ga ne toleriraš i bog.
inače, puno je pametnih stvari rečeno na ovom topiku. odgoj je čudesna stvar. teško je, ja bih rekla nemoguće, odgoj svoditi na stilove roditeljstva. prerazličiti smo. djeca su različita, a što je još važnije mi smo različiti. djeca s nama žive, promatraju nas, promatraju kako mi živimo život, a to je neodvojivo od toga kako se mi ponašamo prema s djecom.
ne mogu ja tjerat neku dosljednost prema njima, kad i inače, a ama baš u ničemu u životu nisam neka dosljedna - tu ne mislim na neke životne stavove, već npr kažem ujutro danas ću oprati kupaonu, dođe večer - a kupaona neoprana.
dakle, drugačije je kad bih ja bila stroga, nepopustljiva mama, zato jer sam tako negdje pročitala da baš tako treba s djecom.
ili neka druga mama, koja i inače sve drži pod kontrolom.
isto je i obratno.
drugo je kad moja djeca spavaju sa mnom, bolje da ne kažem do koje godine :lool: nego da spavaju kod neke druge, zato jer je ona pročitala da je to dobro za njihov razvoj. a svi zajedno se muče i pate na tom krevetu.
ne bi bilo isto da ja provodim cry out metodu ili moja smirena poznanica koja ju je provodila. kad ona priča o tome, već ti je jasno da bi moja djeca imala "traume" od mene i te metode, a da njena - nemaju. da, nemaju, uvjerena sam u to.
Prespavala sam i danas mi se ne čini sve tako užasno i strašno. Ma nedavno mi je netko uvalio filmić, pogledala sam prvih 10 sekundi i ugasila a ipak nisam mogla spavat. Radi se o "mami" koja 5 minuta mlati dijete od 9-10 mj, onako, mlati ga jer joj se mlati. I taj njen izraz lica sam vidjela na sinu. Zato sam se i skamenila.
Ali znam da je on prepun frustracija, tatu kojeg obožava nije vidio mjesec i pol osim preko skypa, ja nemam vremena za njega koliko bi on htio, često je i sam na meti jednog nasilnika iz ulice, ko zna šta se i u vrtiću događa a da ja ni ne znam a i bilo je vrijeme za spavanje pa je vjerovatno i umoran i razdražljiv bio. Eto, tješim se, opravdavam ga i nadam se da se to više nikad neće ponovit. Mislim, znam ja da će se oni još mlatit ali ovo nije bilo jer mu je mali uzeo igračku nego potpuno bezrazložno.
Da se vratim na temu; potpisujem leonisu, stvarno je to lijepo rekla. I ja se ponekad ulovim kako se ubijam jer sam npr. malom dala jedan keks i imam grižnju savjesti zbog toga a onda pomislim kako sam blesava jer more mama taj isti keks daje več sa 4-5 mj i djeci nije baš ništa, pa neće se onda bogami ni mom od 10 mj ništa dogodit. Sve dok se ja trudim da ispunjavam njihove osnovne i manje osnovne potrebe, sve dok ja samoj sebi dozvolim da operem kosu u miru, da napišem ovakav kilometarski post na Rodi, da navečer dok spavaju igram play station...sve je ok i pod kontrolom. Nit će njima išta bit od keksa nit će meni išta bit ako kosu ne operem danas nego sutra.
lijepo rečeno. :-)Citiraj:
onda ces prestat biti ivana orleanska roditeljstva i ispravljati krive drine, osobno shvacati sve sugestije, prigovore i komentare i bit ce te bas briga za sve osim za tvoje roditeljstvo. a tako i treba biti.
baš jučer sam čula kratki komentar o jednoj knjizi o genima koja tvrdi da nam je genetika toliko jaka da u biti (u "normalnim" uvjetima življenja, znači ne ratnim ili jako stresnim i sl.) nema puno uticaja tko odgaja dijete - dijete će biti takvo kakva mu je genetika, a ne okolina.
eto, a mi se ovdje ubismo u pojam, a sve je u genima kamenim. :mrgreen:
Oho, o tome bi se dalo diskutirati.Citiraj:
mama courage prvotno napisa
Ne bi se ja baš toliko oslanjala na gene :mrgreen:
na temu gena i utjecaja napisani su kilometri knjiga i istraživanja, najzanimljiviji su bili jednojajčani blizanci koji su stejcajem okolnosti odrastali razdvojeni. oni imaju najsličnije gene a ipak je nedvojbeno dokazan utjecaj okoline i odgoja. Ono što je na neki način zapisano s u neke osobine ličnosti, introvertiranost-ekstrovertiranost, neki afiniteti, ali i to ovisi o utjecaju okoline, a kamoli ne na moralni sustav, vrijednosti i sl.
Ja vjerujem da su geni samo neki nacrt, kao npr. tlocrt kuće ali mi dok gradimo kućuadimo preinake, nadograđujemo, rušimo, unosimo svoju energiju i sebe u prostor i mijenjamo ga na taj način, Tako je i s genima. Nemamo se pravo ješutu genima ako dijete ne isadne dobro i sretno.
baš na primjeru jednojajčanih sam čula protuargument, odrasli u različitim okolinama, a pokazalo se da su dosta slični (kad su se vidjeli nakon 20-tak god., čak sličniji nego jednojajčani koji su odrasli zajedno). ali pošto se radi o petominutnoj raspravi i sama se nisam dovoljno informirala o svemu, stat ću ovdje s ovom temom.Citiraj:
oni imaju najsličnije gene a ipak je nedvojbeno dokazan utjecaj okoline i odgoja.
U biti, o tome govori ta "moja knjiga". Ona govori da je ovo ključna greška attachment parentinga. I da "attachment" mora shvatit da je mama odvojena osoba od njega i da je to ključna falinga ako ne shvati u dobi kad prestane fiziološka potreba hranjenja (mislim da je on tu na godinu dana). I da ako to ne shvati, gleda sve druge osobe kao "objekte sebe", kontinuirano očekuje da mu se okolina prilagodi (konkretno - dosadno mu je u školi, a reakcija majke nije pojačavanje discipline, nego prilagodba predmeta na način da mu budu izazovni, u bilo kojem sukobu, evo roditelja kao čistača traume itd. itd.). Ukratko, nije sposobno biti samostalno, samodostatno (u nekim aktivnostima), samodisciplirano kontinuirano "visi na mami kao na referentnoj osobi", tj. niti ne kuži da je mama odvojena od njega, da se ono itekako mora prilagođavati majci, a ne vice versa. I da se to širi po školama na način da se više niko ne usudi dijete odgajat na neki klasičniji način, nego samo forwardiraju "izazovniju" djecu psiholozima, di i nema tolike potrebe, jedino se niko ne usudi kontra roditeljskih stavova - najjednostavniji je "forward" psihologu i razne dijagnoze - ovo, ono, radionice itd., za neki akademski učinak do kojeg se prije dolazilo u većem broju i bez toliko muke.Citiraj:
mama courage prvotno napisa
Onako, to bi bio sadržaj, in a nutshell. Of kors, uzmite u obzir da ja nemam pojma što pričam - moje dijete nije niti predškolac. Ali, tako sam shvatila tog autora.