Biti majka danas

[mama courage]

Evo, ukratko, ovo je poanta te knjige. Plus nekako... zar je za ikoji odnos dobro slamanje, ubijanje itd. A ovo drugo je - komocija. Nekako se na sve to gleda 0 - 1, tj. da je neprikosnoveno najbolje ovako i da je taj novi odgoj the istina, a ne možeš to sada u ovom trenutku znati, to ćemo znati kad postanemo, daj Bože, bake.

i ja se to pitam, čemu toliko drame, ubijanja i slamanja... valjda roditeljstvo nije roditeljstvo ako nema taj touch teatralne požrtvovanosti.
a ovo drugo, nije komocija. druga krajnost bi bila zanemarivanje djeteta i to ono kad bi se već centar trebao uključiti i djelovati.

a komocija je ljudska potreba koja se, iz ne znam kojeg razloga toliko sotonizira.

nije catch u dugodojenju i/li co-sleepingu (mada mi je fascinantno vidjeti kako sva ta ponašanja uvijek idu u paketu, nema da omane) nego u stavu kojeg (upravo) majka razvija od najranije djetetove dobi - ona je tu, požrtvovana, vrijedna, bezsubjektna i uvijek spremna ispuniti sve djetetove želje/potrebe - i to na zahtjev! kad derle kmekne, pa prije nego što ispusti glas - ona je već tu! ona više nije ona, osoba, ona se stopila potpuno u svoju ulogu. zna se da majke ne spavaju, nego bdiju po nekoliko godina, da ne jedu, nego samo doje i hrane, da ne misle na svoju higijenu, jer nemaju vremena, da po cijele dane ne stignu ni do wc-a jer ne mogu ni sekunde ispustiti iz ruke svog potomka. nema tu vremena za disanje, a kamo li za neku komociju. jedino možda za dolazak na net da se majke mogu pohvaliti kako ne stižu ništa koliko su posvećene djeci.

i onda očekivati od djeteta da bude samostalno i da shvati i prihvati da je majka - osoba? a cijelo vrijeme ga se podučavalo da mu je majka sjena koja je tu da samo njega zadovolji! pa ni same majke sebe ne vide kao osobe koje imaju pravo biti i naspavane i ne izmučene, ne nategnute, odmorne i komotne, a kamo li će dijete ili okolina!

[mama courage]

Starije dijete se vrlo brzo odlučilo spavati u svojoj sobi, bez ikakve traume, ionako je naviknuto spavati cijelu noć,

pa u tome je catch. što se rečenica "nema ničeg lošeg u co-sleepingu" (te, ako to netko upražnjava nek se ne osjeća krivim) protumačila tj. iskrivila i postala dogma u stilu "nema sretnog djetinjstva bez co-sleepinga". i rijetki se roditelji usude pomisliti da bi ipak htjeli uzeti si tu "komociju" i malo naspavati.

a zašto savjet nas starijih (iskusnijih, pa samim tim pametnijih ) ne bi išao u smjeru: noć je za spavanje, ako imaš (prostornih) mogućnosti svatko treba imati svoj krevet i spavati. i djetetu, a još više roditeljima treba sna da mogu normalno funkcionirati preko dana.

(varijacije su naravno dozvoljene u stilu da se krevet primakne roditeljskom, da beba koja doji spava u roditeljskom krevetu, bolesti i sl. situacije).

[mala-vila]

mama courage- oštro ali pravedno si opisala kako bi to danas idealno trebalo roditeljstvo izgledati- by the book, ali ja se ne slazem s tim, hocu reci ne slazem se s tim
tipom roditeljstva. cak i najduhovniji ljudi kazu da se prvo moras pobrinuti za sebe da bi mogao brinuti za druge, jer ako ti nemas, nemas niti sto dati. ja sam svoje roditeljstvo pocela by the book, tj ja sam to tako shvatila i tako radila prvih mjeseci, stopiti se s djetetom i tako to. kod mene nije funkcioniralo, naime, ispalila sam na zivce. sad sam se vratila na intuitivno roditeljstvo (to je zapravo pravo AP zar ne?), tako mi je i zivot poslozen i sve je opet super, svi smo sretni

[Mima]

by which book je to bilo? Obzirom da je J. Juul valjda nekakav 'guru' ove vrste roditeljstva preporučila bih svakome njegovu knjgu "Znati reći ne mirne savjesti", u kojoj upravo govori o postavljanju granica , pa i o tome da nam savjest može biti mirna i onda ako nam vrlo malo dijete ide na živce ako cendra noću - iako to naravno ne znači da nećemo odgovriti na njegove potrebe.

[mala-vila]

tu knjigu nisam procitala, govorim o tome kako sam ja shvatila AP u pocetku- totalno krivo (to sam i rekla zar ne?), sad kad slusam i sebe i dijete i puls cijele obitelji mislim da smo svi na dobrom putu, mozda nisam dobro objasnila

[mama courage]

meni se samo čini, mala-vilo, da si ti mene pogrešno razumijela. nikako ne propagiram idealno roditeljstvo by the book.

[mala-vila]

mislim da si ti mene- ja ne mislim da ti propagiras ista nego da si dala svoje videnje istoga, jesam krivo shvatila?

[sarab]

ono što sam ja naučila odgajanjem moje troje djece i uskoro četvrtog da u svemu treba biti umjeren , svako dijete zahtjeva drukčiji pristup jer svatko od njih ima različiti karakter!
djecu treba postepeno osamostaljivati i svakodnevno pred njih postavljati nove ciljeve, jer ako naučimo sve ima davati neće ništa naučiti i uvijek će biti ovisni o nama !
ja sam za umjerenu sredinu, da dojenju ali s mjerom, da spavanju s roditeljima kada zahtjeva situacija ( dijete bolesno ili se jednostavno želi tu večer maziti ) , ali ne da dijete od 10 godina spava s roditeljima!

moja sva djeca su spavala u krevetiću, dizala bi se po 10 puta po noći, dojila, pokrivala... često mi po noći svo troje uđu u krevet i sretna sam radi toga, ali svi znaju da imaju svoje krevete ali uvijek sam tu za njih

ne gledam kako drugi odgajaju svoju djecu, ja imam svoj put i pristup

[mama courage]

aha. ne, nisi. donekle. jer sam samo dala svoje viđenje onog što čitam na forumu, ne nužno iz takvih knjiga/tekstova i sl.

[mala-vila]

da, da! kuzimo se! to sam i mislila, uglavnom na forumu je taj misleading, tako sam i ja dosla do krivih zakljucaka. treba svako za sebe odlucivati i procjenjivati, sarab je to bas sad lijepo napisala, mjera i zdrav razum i to bi trebalo biti dovoljno za sve neizvanredne situacije

[jennifer_gentle]

potpis na mudru inu.
mene se isto winterhoff dojmio puno više nego juul, nekako je bliži mojim odgojnim intuicijama.
jer ja mislim da djeca nisu kompetentna. djeca su djeca. i trebaju nas da budemo kompetentni i učinom njih kompetentnima. a ne da njima bacamo lopticu.

no ne bih se složila da je ovakav odgoj kakav spominje trina "strog, ali dosljedan" lakši od searsa i ap-a.

naprotiv, meni je teži.

a općenito mi ide na živce kad se netko busa svojim odgojem kao najispravnijim- ništa mi još ne znamo, vidjet ćemo rezultate tek kad postanu ljudi, a do tad šuti i nadaj se.


btw potpis i na mamu courage i "majke sjene". ne znam kako bi dijete trebalo poštovati majku koja ne poštuje sebe.

[Trina]

Ja ću reči ovako, imam prijateljicu koja je dvoje djece odgajala na isti način. Meni se to u vijeme mojeg odgoja (koji je bio kao u prvom postu) njezin odgoj činio užasno strog, a danas kad su nam djeca malo veča, vidim da je taj njezin odgoj na neki način pametniji (na tragu ovog što govori Trina).

Ona je oboje dugo dojila, ali je dojenje služilo za hranu, nije bilo vječnog nacicavanja, oboje su spavali u kinderbetu, jednostavno ih je pomalo navikavala, ali nije odustajala. Da, to je značilo da se u prvo vrijeme (prvih par mjeseci) morala non stop dizati iz kreveta, uzeti dijete, podojiti dijete, vratiti dijete u kinderbet, ona se vratiti u krevet i tako iznova milijon puta, ali nakon kritična 2 ili 3 mjeseca ta djeca su jednostavno produljivala razmake i vrlo brzo spavala cijelu noć mirno u kinderbetu, a mama smireno i odmoreno u krevetu s tatom.

Starije dijete se vrlo brzo odlučilo spavati u svojoj sobi, bez ikakve traume, ionako je naviknuto spavati cijelu noć,...

Vidim ih stalno i stvarno ne vidim ni jednu situaciju gdje bi ta djeca na bilo koji način bila fizički ili emocionalno zakinuta.

Smatram da je izvukla najbolje iz svega.

Moje dijete (uskoro 5. godina), spava i dalje s nama u sobi, imamo spojen njegov krevt s našim, pa se izmjenjujemo kako kad ispadne.
I divno nam je i krasno to zajedeničko spavanje, ali ruku na srce uopće ne bih bila nesretna da več godinu ili dvije mirno spava u sobi do.

To je to o čemu pričam. I ja imam prijateljicu (imam ja milijun primjera oko sebe ali ona je najsličnijoj situaciji pa eto) isto sa četvero, iste dobi kao moji. Kod njih nikad nije bilo nacicavanja, ona je to lijepo podijelila na svakih tri sata ali nije bilo trauma, nosala je malenu kad je trebalo ali cicu joj davala na veći razmak, zajedničkog spavanja isto nije bilo, sa svima je isto radila. Nije se nešto ekstra pridržavala tablica dohrane a kad su bili malo veći dobili bi po guzici kad je trebalo. Ona nit je histerična, niti prestroga, ni neka hladna žena, baš obrnuto, super je mama ali ima skroz druge metode nego ja. Pa sad kad usporedimo nju i mene, njenu i moju djecu..ona je odmorna i naspavana (ona je recimo u svojoj trudnoći svako popodne spavala dok joj je treće dijete gledalo crtiće pored nje, meni je bilo žao pa sam bila neispavana, umorna i živčana ko pas, opet nikakve koristi za drugu djecu), mala joj nije prezahtjevna jer je naučila na red, papa joj super, starija djeca u školi odlikaši, nikakvih problema s njima..ma kakve traume, kakvi strahovi..oni imaju smirenu i dobru mamu koja je nekim drugim, malo strožim putevima od svoje djece napravila sposobnu, pametnu i dobru djecu. A moji meni stalno jašu nad glavom i i dalje sam živčana ko pas.

Ali teško je mijenjati sebe, takav si kakav si. I uvijek kažem-drugi put nebi isto-pa opet radim istu stvar s bebama

[krumpiric]

mislim da će sve ono što mi živimo biti bez primjedbi, kad prestanemo naglašavati da nas to čini po bilo čemu boljima. makar i suptilno.
ja stvarno nisam požrtvovna majka, smatram i da sam stroga.
dojenje nije utjecalo na moju (ne)požrtvovnost, na moju želju da izlazim, radim, učim, štagod.
možda bi trebalo naglasit da dojenje ni nema nikakvog prevelikog na mamin život u odnosu na AD , pa se neće kositi sa ženinom potrebom za slobodom (osim što se eto, očekuje da malo bolje jedeš i ne piješ pivo i 5 kava)
ako takve stvari ne definiramo kao dio nekog "načina života", kojeg smo odabrali jer smo eto-informirani i prestanemo pričati o "stilovima" roditeljstva, uključujući taj kakobisereklo "rodin stil" (npr. meni je bespelenaštvo toliko strano da se ne mogu zamisliti da to radim, a jesam dijete držala da se pokaka-da smanjimo grčiće), bit ćemo svi puno veseliji.

[Trina]

A moja mater je s bratom bila ap roditelj. Bolje da ne pričam kako to sad izgleda, ona mi je odličan primjer kako ispunjavanje dječjih potreba u potpunosti djeluje na tu istu djecu u odrasloj dobi.

[Trina]

Slažem se Trina. Pubertet nas prilično prizemlji.

A još sam ja daleko od puberteta, ovo su tek slabašni počeci. Bojim se što me čeka

[Jadranka]

Da odgovorim na prvi post. Mene isto ti komentari i iscudjavanja strasno nerviraju. Pa kako to da spava s vama pa prignjecit cete ga, pa kad cete pocet s nadohranom, pa daj mu vode, dude, caja, hrani ga svaka tri sata, pa nemojte ga naucit na ruke, pa vidi ti te moderne mame s maramom, ne daju nikom dijete kad ga tako vezu uz sebe... a ja to sto radim radim jer osjecam da je tako ispravno za mene i moje dijete. I samoj mi je doslo da tako radim i prije nego sam procitala da postoje neke teorije koje zagovaraju nesto takvo. A drugim majkama ne govorim sto da rade. Samo najbolju prijateljicu ohrabrujem da doji igovorim joj kako je to super. Makar bi ona dojila i bez toga. Ali da je kojim slucajem odlucila ne dojit, ne bih joj ni rijec rekla. Isto kao sto prijateljicama koje ne spavajus bebom ne govorim ista o tome. Svako ima svoj put isto je dobro za jednog, ne mora biti dobro za drugog. Za mene je najvaznije da dijete zna da je sigurno i voljeno.

[Trina]

Meni je sve to nekulturno. Ma otkud kome pravo petljati se u ičiji život? Ja pričam ako me se pita, ako tko traži savjet, ja mu ga dam. Ali nisam nikad u životu nekome prigovorila ili pitala ga A ZAŠTO to radiš ovako ili onako ili komentirala kako je glupo/bezveze/ružno to što na određen način radi nešto s djecom. A s druge strane ja stalno slušam te nekakve omentare, doduše sa svakim sljedećim djetetom sve manje je takvih, zašto ovako, zašto onako. Po meni je to stvar kulture.
A da vam pravo kažem, nije me ni briga kako tko što radi.

[mama courage]

mislim da će sve ono što mi živimo biti bez primjedbi, kad prestanemo naglašavati da nas to čini po bilo čemu boljima. makar i suptilno.
ja stvarno nisam požrtvovna majka, smatram i da sam stroga.
dojenje nije utjecalo na moju (ne)požrtvovnost, na moju želju da izlazim, radim, učim, štagod.
možda bi trebalo naglasit da dojenje ni nema nikakvog prevelikog na mamin život u odnosu na AD , pa se neće kositi sa ženinom potrebom za slobodom (osim što se eto, očekuje da malo bolje jedeš i ne piješ pivo i 5 kava)
ako takve stvari ne definiramo kao dio nekog "načina života", kojeg smo odabrali jer smo eto-informirani i prestanemo pričati o "stilovima" roditeljstva, uključujući taj kakobisereklo "rodin stil" (npr. meni je bespelenaštvo toliko strano da se ne mogu zamisliti da to radim, a jesam dijete držala da se pokaka-da smanjimo grčiće), bit ćemo svi puno veseliji.

jako si lijepo ovo rekla (danas te sve nešto potpisujem ) i baš si mi dala za misliti... nije mi nejasna potreba govoriti o bitnosti majčinog mlijeka (posebice naspram AD, posebice eto na ovom forumu), ali zanimljivo je da se radi u biti o ishrani koja uzima isto vrijeme (ako ne i manje) kao hranjenje s AD, a nekako ne vidjeh majku koja se identificira kroz to što dijete/bebu hrani s AD, dok ih se jako puno identificira kao dojilje. istovremeno (prenaglašeno) poticanje tog identiteta tj. tog načina ishrane u nekim ženama izaziva otpor (recimo kod mene ), mada nijednoj u biti ne pada na pamet ikad dijete ostaviti gladno.

možda jer se radi o toj biološkoj mogućnosti koja (posebice u patrijarhalnom okruženju) prerasta u obavezu po biološkoj osnovi, pa tu dolazimo do onog... što je žena i koja je njena sudbina?


kako je lijepo frknuti derlicu babi i filozofirati na forumu

[ivanas]

Što se tiče super požrtvovnih majki koji odgovaraju na svaki djetetov kme, zanemaruju sebe i svoje potrebe, pa i sve ostale odnose i vezu, i brak, jadna djeca s njima. Jer kad tad će nešto i očekivati od djeteta kad su mu dale "sve". A dijete kako raste treba širiti krila i odvajati se od mame i ne biti njen smisao života, to je previše opterećujuće.
Mislim da je kvaka u tome, a ne u tome koliko je netko dijete nosao, dojio, spavao s njim.

Moji spavaju s nama u istoj sobi jer nemamo drugu, krevet na kat je spojen s našim i dvoje mlađih se seljakaju od nas do svog krevetića i nije mi to dosad bilo niti malo opterećujuće, niti mi fali neki mir jer volim kad su mi tako malešni blizu i ako ružno sanjaju da ih brzo stisnem uz sebe. Da se ja u bilo kojem trenu počnem osjećati nenaspavano ili loše zbog toga odselila bi ih iz svog kreveta bez obzira koliko ntko tvrdio da je zajedničko spavanje dobro za njih. Meni je uvjet za bilo što da se i djeca i ja dobro osjećamo zbog toga.
Dosad sam ih uvijek uspavljivala i kad sam ih pokušala ostaviti dvoje mlađih, posebno malena bi urlali i osjećala sam se grozno pa sam ih uspavljivala, nekad i po sat vremena. Zadnjih par tjedana mi je to uspavljivanje jednom po danu i onda navečer toliko počelo ići na živce, stavim ih u 22h spavatii i onda pola sata-sat uspavljivanje i ja se dignem u 23h nenormalna, živčana jer sam i ja zadrijemala i sad takva moram pospremiti suđe, igračke, veš. PA sam prestala s uspavljivanjem jer me to više počelo previše živcirati, i eto nakon tjedan dana urlanja, stariji je zaključio da je on veliki i da može n sam spavati, čak je svojevoljno odbacio dudu koju je imao jedino kad je išao spavati, a mala plače 10 sekundi i onda zaspe u roku par minuta.

Ponekad se ja osjećam kao nemajka pored tih sveprisutnih mama, koje dijete čekaju ispod tobogana, pomažu mu popeti se, ljuljaju ih dok ja pijem kavu i lijepo sjedim s novinama, a djeca se sama igraju, mlađi se ne ljulja jer ga nema tko a on ne zna sam, malo nekad zakuka zbog toga, ali eto kad ima nemajku, a onda skuzim neki dan da se naučio sam ljuljati. Pa se tješim da je moja kava razlog zašto se naučio ljuljati i mislim si kako mi je metoda ipak super.

[krumpiric]

to opet nije ni potpuno ispravno, to dali će majka dijete ucjenjivati emocionalno ovisi isključivo o njenom karakteru, a ne o tome koliko je i jeli ispunjavala djetetove potrebe

[mama courage]

ivanas, sve je dobro dok na rodi ne osvane topic: "mama pije kavu, dijete se samo ljulja na ljuljašci!?!??!?!"

nikad nisam gotivila ta parkićka druženja, tu sam pametno procijenila da je to obaveza oca da se druži (i) na taj način sa čeljadetom.

[ivanas]

to opet nije ni potpuno ispravno, to dali će majka dijete ucjenjivati emocionalno ovisi isključivo o njenom karakteru, a ne o tome koliko je i jeli ispunjavala djetetove potrebe

Sasvim sigurno ovisi o karakteru, ali nekako mislim kad netko potpuno zanemari sebe i svoje potrebe u ime bilo koga i čega da će kad tad tražiti nešto zauzvrat i kad to ne dobije počet će se osjećati ogorčeno i frustrirano, jer nema sidro u svojoj nutrini. To uživljavanje u samo jednu ulogu po meni nije zdravo niti dobro.
Može netko uživati u djetetu i ispunjavati sve potrebe bez da se zanemaruje, jer u tome uživa, ali sam jednostavno previše puta u životu čula od roditelja, gle sve smo im dali a oni nezahvalni, ovakvi, onakvi. I često su među njima bili ovi superpožrtvovni pa prea tome izvodim neke zaključke koji ne moraju biti skroz opći.

[laumi]

Što se tiče super požrtvovnih majki koji odgovaraju na svaki djetetov kme, zanemaruju sebe i svoje potrebe, pa i sve ostale odnose i vezu, i brak, jadna djeca s njima. Jer kad tad će nešto i očekivati od djeteta kad su mu dale "sve". A dijete kako raste treba širiti krila i odvajati se od mame i ne biti njen smisao života, to je previše opterećujuće.
Mislim da je kvaka u tome, a ne u tome koliko je netko dijete nosao, dojio, spavao s njim.

X

meni se samo ne sviđa što se dugo dojenje, zajedničko spavanje, nosanje... često poistovjećuje s majkom patnicom i razmaženom djecom

mi smo, na primjer, počeli spavati s klincima iz svoje komocije. jednostavnije mi je bilo staviti bebu sebi u krevet, nego se ne znam koliko puta po noći dizati.
dvoje djece je otišlo spavati u svoju sobu jer su to htjeli, treće je još s nama jer nije htjela spavati sama.

ali nije mi jasno zašto bi netko zbog toga pomislio da smo MM i ja preblagi roditelji i da nam klinci nemaju nikakvih granica

pa ne ide to u paketu.

ili da zato što je neka majka fizički jako bliska sa svojim djetetom (dugo dojenje, nosanje, zajedničko spavanje), ona ne izlazi (meni je baš jako bitno da odem negdje s društvom) ili da dijete neće kod nikoga ostati (moji klinci su puno s bakama i dedama i svi uživamo).

[krumpiric]

e, to je totalno relativno, do kraja
potrebe su nam različite
djeca su nam različita

a to "sve" što roditelj daje je pogotovo relativno.

ivani odgovaram.

[Trina]

, mlađi se ne ljulja jer ga nema tko a on ne zna sam, malo nekad zakuka zbog toga, ali eto kad ima nemajku, a onda skuzim neki dan da se naučio sam ljuljati. Pa se tješim da je moja kava razlog zašto se naučio ljuljati i mislim si kako mi je metoda ipak super.

tako sam i ja nekako s malim. Da vidiš kako se sad super ljulja sam.


Što se dojenja tiče..ja znam da je sve stvar u znanju i neznanju. Žene jednosatvno misle da je umjetno mlijeko jednako kao majčino, ne vide razliku nikakvu pa odaberu ono što im je jednostavnije. I puno njih se odlučuje za tu varijantu zbog početnih problema, boli, mastitisa i sl. Ali mislim da je svim majkama na svijetu jedna zajednička točka (ima izuzetaka ali oni su ipak rijetki)-sve što rade, rade zato što misle da je to tako dobro za djecu. I tu je priča gotova. Onda slijedi nastavak-neke će čitati, učiti, informirati se na raznorazne načine pa dolaziti do novih spoznaja i mijenjati navike a neke će ostati na starome i vjerovati kako je to najbolje za njihovu djecu. Žene ne znaju i govoto, u to sam se uvjerila tisuću puta. Nekidan mi jedna novopečena mama priča kako joj beba super dobiva na kilaži na cici i neće mu još uvoditi bočicu. Pa što će mu bočica ikada, pitam je ja? Ona ostala sva zbunjena i uopće joj nije bilo jasno zašto to pitam kad se bočica podrazumijeva. A naravno da obožava maloga i sve što radi radi jer je to najbolje za njega. Ali eto, ona misli da u nekoj dobi mora uvesti umjetno mlijeko. A zašto, ko to zna.

[ivanas]

ivanas, sve je dobro dok na rodi ne osvane topic: "mama pije kavu, dijete se samo ljulja na ljuljašci!?!??!?!"

nikad nisam gotivila ta parkićka druženja, tu sam pametno procijenila da je to obaveza oca da se druži (i) na taj način sa čeljadetom.

Ma doživila sam ja već prijekornih pogleda od supermama, ponekad bi pomogle djetetu da se popne i onda značajno pogledale prema mami s podignutom jednom obrvom. A ja bi nabaciila najslađi smješak i nastavila piti kavu.

Prebacila bi i ja tati, ali tate pola mjeseca nema doma tako da ne mogu izbjeći sve i da hoću. Ali ne pada mi teško jer idemo uglavnom samo u one gdje mama pokraj može popiti kavu. T kava mi je trenutno u životu jedini luksuz, i jedini izlazak među ljude pa trpim i superpoglede supermama i još ima i nova kategorija superbaka.

[krumpiric]

šta ovo "kava mi je jedini užitak u životu, ja to zaslužujem, pa trpim poglede" nije isto nekako, kao žrtva
mislim, ako osjećaš poglede, osjećaš li se kao da radiš nešto pogrešno?

[ivanas]

Ma ne osjećam se kao žrtva, niti mi smetaju ti pogledi, dapače jako me zabavljaju. Znamo se ja i frendica koja isto ima klince i pušta ih same da se snalaze po parku jako zabavljati na račun tih pogleda, to nam je interna zezancija.

[mala-vila]

uh da- superbake su novi hit u parku!

[laumi]

znam da sam off topic, ali ja tako mrzim parkiće

[ivanas]

Superbake su mi još draža kategorija nego supermame, ali njih s obzirom na godine i generacijski jaz više toleriram. Ipak su drugačije odrastale, i u drugačijem vremenu odgajale svoju djecu.

[mayato]

Totalno ste me zbedirale.
Ja se prepoznajem u ovome nazivu "požrtvovna" i smatram da fakat sve podređujem svojem djetetu.
Ne izlazim na kave i druženja, nemrem kod frizera kad mi se ćefne, ne čuva mi malu niti jedna baka, stalno smo zajedno.
Kad odem kod doktora pere me strahovita nervoza kako mi je dijete.
A opet kad ju gledam oduševljava me njena inteligencija, sposobnost i snalažljivost.
Nije cendravo derište koje non-stop visi na meni, vrlo je samostalna, tatu obožava...
znači, nisam od nje napravila tupog nesposobnog i ovisnog malog čovječuljka nego čak štoviše, njena je samostalnost, za 18 mjeseci, na zaivdnoj razini.
Potičemo ju na igru, druženje, razmišljanje i samostalno djelovanje u našem vidokrugu.
ja takve roditelje nisam imala i uvijek sam čeznula za time.
ni majke ni oca...
pa eto, sada svu sebe, svu svoju energiju dajem njoj...
I nije mi žao.
jesam umorna, jesam živčana, jesam nekad na rubu suza, ali gledam nju kako divno napreduje i zaboli me dupe, iskreno.
ovo zaboli me, to mislim na svoje umore i neispavanost

[mala-vila]

mayato- pa onda je to to za tebe i kaj se imas bedirati. ako si ti sretna s tim to je super

[mayato]

Zato što možda ja ne znam odrediti granicu, s obzirom na vlastite traume, znaš da onda ne možeš biti realan.
Tko zna, možda mi se danas-sutra sve obije o glavu.
Ja sada jesam i sretna i ponosna, ali tko zna, za par godina, kada greške isplivaju, hoću li se tući glavom o zid?
ja sada smatram da radim ok, ne osuđujem nikoga tko radi kontra, to nedojenje, pušenje u trudnoći, ostavljanje klinaca od mjesec-dva na čuvanje bakama zbog noćnih provoda...Ne solim pamet ljudima oko sebe, šutim i razmišljam...
A to koliko mene ti isti napadaju radi dojenja, ne izlaženja...kolutanje očima, zgražanje i sl.
Ako ja ne pametujem i ne osuđujem, zbog čega netko uzima sebi za pravo da meni govori što je dobro ili loše za moje dijete???

[laumi]

što se tiče tih komentara iz okoline, dobro je sve okrenuti na humor. onda se obično svi nasmijemo i rasprava završi a da nije ni započela.

[mama courage]

mayato, ne znam zašto bi se morala tući u glavu i zašto bi se nekad ikakve greške morale pokazati. čak dapače, jako je moguće da je istina ovo što govoriš o svojoj curici. možda ona sutra izraste u odgovornu djevojku na kojoj ćemo ti sve mi zavidjeti. no, ne govorim o onome što će sutra biti, nego što je već danas.

nije mi jasno zašto lijepe trenutke roditeljstva i dječjeg odrastanja udopunjavati takvim stresnim osjećajima kakve ti imaš? zašto sebe toliko davati, dozvoliti da ti prilikom odlaska kod doktora "pere tolika nervoza", biti umorna i živčana? zar stvarno misliš da je nemoguće odgajati dijete i bez tolike požrtvovanosti koju spominješ?

na kraju krajeva, zar ne misliš da ti tvoji osjećaji umora/nervoze ipak nekako ne dopru do djeteta? ako mu sve već pružaš, pružaš mu i taj dio sebe. čemu to?

nemoj ovo shvatiti kao napad, samo glasno razmišljam.

[mamasch]

To je to o čemu pričam. I ja imam prijateljicu (imam ja milijun primjera oko sebe ali ona je najsličnijoj situaciji pa eto) isto sa četvero, iste dobi kao moji. Kod njih nikad nije bilo nacicavanja, ona je to lijepo podijelila na svakih tri sata ali nije bilo trauma, nosala je malenu kad je trebalo ali cicu joj davala na veći razmak, zajedničkog spavanja isto nije bilo, sa svima je isto radila. Nije se nešto ekstra pridržavala tablica dohrane a kad su bili malo veći dobili bi po guzici kad je trebalo. Ona nit je histerična, niti prestroga, ni neka hladna žena, baš obrnuto, super je mama ali ima skroz druge metode nego ja. Pa sad kad usporedimo nju i mene, njenu i moju djecu..ona je odmorna i naspavana (ona je recimo u svojoj trudnoći svako popodne spavala dok joj je treće dijete gledalo crtiće pored nje, meni je bilo žao pa sam bila neispavana, umorna i živčana ko pas, opet nikakve koristi za drugu djecu), mala joj nije prezahtjevna jer je naučila na red, papa joj super, starija djeca u školi odlikaši, nikakvih problema s njima..ma kakve traume, kakvi strahovi..oni imaju smirenu i dobru mamu koja je nekim drugim, malo strožim putevima od svoje djece napravila sposobnu, pametnu i dobru djecu. A moji meni stalno jašu nad glavom i i dalje sam živčana ko pas.

Ali teško je mijenjati sebe, takav si kakav si. I uvijek kažem-drugi put nebi isto-pa opet radim istu stvar s bebama

Moram priznati da mi je drago što sam kao tvoja prijateljica, pogotovo kad vidim da imam divnu djecu, kada svatko tko ih upozna uvijek kaže kako su predobri i predragi, i kada mi se moj odgoj i pristup njima vrati u najneočekivanijim trenucima, i to u najpozitivniji mogući način, i tada sam ponosna i na sebe i na njih.

[mayato]

mayato, ne znam zašto bi se morala tući u glavu i zašto bi se nekad ikakve greške morale pokazati. čak dapače, jako je moguće da je istina ovo što govoriš o svojoj curici. možda ona sutra izraste u odgovornu djevojku na kojoj ćemo ti sve mi zavidjeti. no, ne govorim o onome što će sutra biti, nego što je već danas.

nije mi jasno zašto lijepe trenutke roditeljstva i dječjeg odrastanja udopunjavati takvim stresnim osjećajima kakve ti imaš? zašto sebe toliko davati, dozvoliti da ti prilikom odlaska kod doktora "pere tolika nervoza", biti umorna i živčana? zar stvarno misliš da je nemoguće odgajati dijete i bez tolike požrtvovanosti koju spominješ?

na kraju krajeva, zar ne misliš da ti tvoji osjećaji umora/nervoze ipak nekako ne dopru do djeteta? ako mu sve već pružaš, pružaš mu i taj dio sebe. čemu to?

nemoj ovo shvatiti kao napad, samo glasno razmišljam.

Je, razumijem, ali jednostavno ne mogu si pomoći...
Da li vučem nekakve nametnute osjećaje krivice iz daleke prošlosti, ne okrivljujem svoje roditelje ni za što, ali, mogli su drugačije. Jer da jesu, ja dans ne bih bila toliko napeta, pod stresom, stalno pod osjećajem da ću negdje pogriješiti, stalno hodati po nekakvoj zamišljenoj crti i "nedaj Bože da malo skrenem s puta".
ja shvaćam sve o čemu ti pričaš i zato se preispitujem i voljela bih malo popustiti, ne samo zbog nje nego i da meni bude komotnije.
Samo, ja jednostavno ne znam kako...
mislim da ako nemam sve pod kontrolom, sve po špagi, sve po ps-u, da će mene danas - sutra vlastito dijetebokriviti za moje propuste koje sam mogla ne napraviti.
Mene su ostavili i ja sam bila skroz nenadzirano dijete, nedojeno, nitko nikada nije pitao imam li što za jesti ili želim li se samo malo maziti,ostavljano samo sa 5 godina u stanu tako da sam se od straha htjela baciti kroz prozor, imala sam mladu majku koja nije bila svjesna odgovornosti koju nosi majčinstvo...Sve ti to ostavi rane i nesvjesno pokušavaš biti super na kvadrat samo da ti dijete ne bi imalo niti jednu pukotinu u emocionalnoj ličnosti pa riješavaš to sa konstantnom prisutnošću, zajedničkim spavanjem, udovoljavanjem do razumnih granica, ako sam ja kompetentan za donošenje razumnih granica...
Možda je kroz odgoj svojeg djeteta na neki način liječim ostavljeno dijete u sebi?
( btw, ne shvaćam kao napad, volim kad mi netko pokaže i druge mogućnosti)

[marta]

Mrzim parkice. U njima nikad nema sredine. Il su te supermame i superbabe u igri ili su one s krokijem i sedmomjesecnim djetetom.
Ako i dodjemo u park, uvijek gledam gdje cu umaknut kad me netko fiksira pogledom ne bi li obratio.

[laumi]

Mrzim parkice. U njima nikad nema sredine. Il su te supermame i superbabe u igri ili su one s krokijem i sedmomjesecnim djetetom.
Ako i dodjemo u park, uvijek gledam gdje cu umaknut kad me netko fiksira pogledom ne bi li obratio.

da, to je to

[pikula]

Trina, ja mislim da je to često pitanje kokoš ili jaje- dal ie jta mama o kojoj pišeš tako skockana jer su joj klinci lako odgojivi ili su ispali super jer je ona sve točno radila, to je teško znati. Ja sam startala kao nabrijana organizirana zaposlena mama koja je došla doma s kršiteljem koda iz rodilišta puno kućom duda, kinderbeta itd i? ŠTo se dogodila? djeca su me demantirala. Sad sam mama kakvu su moja mama trebala, pa mislio netko da sam AP šuć muć ili nešto treće baš me briga

[EvaMONA]

Je , tako je u parkićima, ali i na milion drugih mjesta gdje odjednom provodiš puno vremena kad postaneš roditelj pa se nastojim istenirati na učtivu ljubaznost s odmakom jer mi se opet ne da baš kao neka čudnovata figura samo zuriti u svoju djecu, a premale su da mogu sjesti i nešto čitati.

[meda]

meni je ap za malu djecu. i moze biti dobra baza za dalje. ali nije neka garancija za dobar odgoj. i ne treba sad drvljem i kamenjem na dojenje i nosanje i spavanje, kad to vise uopce ne igra nikakvu ulogu. svako doba nosi svoje izazove.

ja ne kuzim zasto se neka mama ne bi odmorila dok dijete gleda crtic (osim ako je i inace protiv crtica). pa i ja s jednim djetetom sam nekad umorna ili bolesna i malo odspavam dok se dijete pored mene igra. ja sam pozrtvovna u onome u cemu me dijete treba, ne u onome sto moze i sam

[ivanas]

Je, razumijem, ali jednostavno ne mogu si pomoći...
Da li vučem nekakve nametnute osjećaje krivice iz daleke prošlosti, ne okrivljujem svoje roditelje ni za što, ali, mogli su drugačije. Jer da jesu, ja dans ne bih bila toliko napeta, pod stresom, stalno pod osjećajem da ću negdje pogriješiti, stalno hodati po nekakvoj zamišljenoj crti i "nedaj Bože da malo skrenem s puta".
ja shvaćam sve o čemu ti pričaš i zato se preispitujem i voljela bih malo popustiti, ne samo zbog nje nego i da meni bude komotnije.
Samo, ja jednostavno ne znam kako...
mislim da ako nemam sve pod kontrolom, sve po špagi, sve po ps-u, da će mene danas - sutra vlastito dijetebokriviti za moje propuste koje sam mogla ne napraviti.
Mene su ostavili i ja sam bila skroz nenadzirano dijete, nedojeno, nitko nikada nije pitao imam li što za jesti ili želim li se samo malo maziti,ostavljano samo sa 5 godina u stanu tako da sam se od straha htjela baciti kroz prozor, imala sam mladu majku koja nije bila svjesna odgovornosti koju nosi majčinstvo...Sve ti to ostavi rane i nesvjesno pokušavaš biti super na kvadrat samo da ti dijete ne bi imalo niti jednu pukotinu u emocionalnoj ličnosti pa riješavaš to sa konstantnom prisutnošću, zajedničkim spavanjem, udovoljavanjem do razumnih granica, ako sam ja kompetentan za donošenje razumnih granica...
Možda je kroz odgoj svojeg djeteta na neki način liječim ostavljeno dijete u sebi?
( btw, ne shvaćam kao napad, volim kad mi netko pokaže i druge mogućnosti)

mayato super da si osvjestila već u sebi neke razloge svog ponašanja i odnosa prema sebi i djetetu.

Mislim da je sveprisutnost super kad to čovjek može pružiti maloj bebici i djetetu do godine dana, ali dođe vrijeme kad ta sveprisutnost postaje ograničavajuća za dijete, ono od toga ne stigne graditi druge odnose sa drugim ljudima, istraživati sebe u očima drugih. A kad prođe taj intenzivini period onda gtreba i mami predah, mora ponovno potražiti sebe i posvećivati opet nešto vremena i drugim odnosima, ljudima, i prvenstveno samoj sebi. Naravno da je dijete još uvijek tu na prvom mjestu i naveći dio energije i vremena ide njemu ali se omjeri s rastom djeteta moraju mijenjati.

Nema ništa loše za dijete, dapače da ga pričuva netko drugi, roditelji se stignu odmoriti, napuniti baterije, zaželiti djeteta a dijete se uči odvajati, od osobe koja ga čuva uči nešto drugo što ne može od roditelja jer su različite osobe u pitanju.

Meni baš bude žao neka što nemam proširenu obitelj ili nekoga u blizini još da mi se poigra s kojim od djece, da uzme jedno ili dvoje djece a ja ostanem samo s jednim i malo mu se posvetim i uživam u njemu/njoj. Tih par prilika koje sam imala za tako nešto mi je bilo prekrasno, a i djeca to jako vole i pamte.
Moje kad netko čuva to je obično kad ja radim, ili imam neku važnu obavezu a oni su na čuvanju svi u paketu.

U biti ja punim baterije i odmaram ne samo kad sam bez djece već kd sam samo sa jednim djetetom, bude mi kao u welnessu. Pa u tim trenucima ne kuzim mame jednog djeteta koje kukaju, premda generalno kuzim zašto je naporno i sa jednim djetetom i treba odmor.

[koksy]

Pišem vam ovo u afektu, vjerovatno će bit zbrda-zdola ali ova tema mi se sad čini kao najbolje mjesto jer današnji događaj mi je bio toliko prestrašan kao da je netko opalio šamar mom odgoju.
Dakle, šta je bilo... Moj nikad udareni sin, moje dijete koje obožava bebe, koji se topi na njih a posebno na svog brata, je danas, ničim izazvan počeo mlatit malenog i vikat PRESTANI! a maleni nije radio ništa nego sjedio na podu i skakutao po guzi od sreče što ga braco nasmijava. Stariji se nabacivao s nekim treger hlačama od malog, mali se smijao a onda ga je ovaj tim hlačama počeo udarat po glavi sa bjesom u očima, totalno divljački...to nije bilo moje dijete...
Odmah je završio u kazni ali nije pokazivao previše žaljenja, tek kasnije, dok sam ih kupala je zagrlio malenog i dao mu pusu.
Ja vam to ne mogu ovako dočarat, al pogodilo me duboko, duboko...razočarana sam sobom, preispitujem kompletne 4,5 godine odgoja i počinjem se pitat ovo što se i vi neke pitate...je li AP zaista dobar...Kako nisam doprijela do njega? Kako ne zna sa skoro 5 godina da se udarat ne smije a pogotovo ne manje od sebe kad mu to svakodnevno pokazujem primjerom, kad mu stalno pričam i objašnjavam zašto ne udaramo nikog...Jesam li ja podbacila? Jel imam nekog prikrivenog nasilnika koji udara brata kad misli da ga ja ne vidim?

Jel radim dramu sad od svega? Moguče... Možda ću sutra bit pametnija al danas sam doslovno van sebe, dušu sam isplakala kad su oni zaspali a ja si vratila film na taj njegov izraz lica. To nije bilo moje dijete, moje dobro, pametno i razumno dijete koje obožava bebe...

[Mojca]

Koksy...
Nemam puno iskustava kao mamam, ali imam kao starija sestra. 8 godina mlađeg brata sam tukla. Jako i namjerno. I dan danas mi žao.
Tko zna što mu je bilo... možda ga je nešto skroz deseto frustriralo, a braco platio...

[Ivanna]

I ja sam par puta ostala prilično iznenađena, da ne kažem šokirana, zbog M.-ovog ponašanja ili izgovorenih riječi, jer ga mi tako ne odgajamo, ali dijete ne živi pod staklenim zvonom. Vidi i čuje svašta u okolini, vrtiću, parku....
Ma ja mislim da on nije nikakav prikriveni nasilnik i ne bi to tako ozbiljno shvaćala. Mislim, razumijem da te to totalno šokiralo, možda da sutra još jednom probaš razgovarat s njim, ali ne mislim da to sad ukazuje na neznam šta "opasno".

[Tashunica]

to se zove karakter i izvire unatoč tisuću ap-a.

ovaj medin post bih potpisala

meni je ap za malu djecu. i moze biti dobra baza za dalje. ali nije neka garancija za dobar odgoj. i ne treba sad drvljem i kamenjem na dojenje i nosanje i spavanje, kad to vise uopce ne igra nikakvu ulogu. svako doba nosi svoje izazove.

ja ne kuzim zasto se neka mama ne bi odmorila dok dijete gleda crtic (osim ako je i inace protiv crtica). pa i ja s jednim djetetom sam nekad umorna ili bolesna i malo odspavam dok se dijete pored mene igra. ja sam pozrtvovna u onome u cemu me dijete treba, ne u onome sto moze i sam

[Val]

Koksy, bit će još takvih situacija, nažalost. Možeš ti pričat koliko želiš, objašnjavat nevjerojatno puno, no događat će se.
Primjera radi-ne znam ni sama koliko puta sam svojim objasnila da se po stubama ne trči, skače. Čak sam, nedavno, dreknula
na sina kad je to pokušao u vrtiću. I sve znaju i sve razumiju no mala je, prošli tejdan, skakala po vrtićkim stubama i sad ima
nogu u longeti-napukla kost. Moraš uzeti u obzir da su oni mali i ponese ih situacija, a na ljutnju imaju i oni pravo.

Inače, potpisujem Medu u potpunosti. Moji pažnje i maženja dobivaju u popriličnim količinama, ali zadnje vrijeme kužim kako
me sve to, pomalo, gazi i trebam svoj prostor i mir. I sada su dovoljno veliki da mogu neke odgovornosti preuzimat i na sebe, da ne moram
odgovorit na svako njihovo traženje ako to mogu odradit sami.

[Anemona]

Inače, potpisujem Medu u potpunosti. Moji pažnje i maženja dobivaju u popriličnim količinama, ali zadnje vrijeme kužim kako
me sve to, pomalo, gazi i trebam svoj prostor i mir. I sada su dovoljno veliki da mogu neke odgovornosti preuzimat i na sebe, da ne moram
odgovorit na svako njihovo traženje ako to mogu odradit sami.

Ovo potpisujem.
Točno takav osjećaj, da me dijete pomalo gazi sam i ja dobila otprilike prošle godine i onda sam počela mijenjati stvari.