Biti majka danas

[mayato]

mayato, ne znam zašto bi se morala tući u glavu i zašto bi se nekad ikakve greške morale pokazati. čak dapače, jako je moguće da je istina ovo što govoriš o svojoj curici. možda ona sutra izraste u odgovornu djevojku na kojoj ćemo ti sve mi zavidjeti. no, ne govorim o onome što će sutra biti, nego što je već danas.

nije mi jasno zašto lijepe trenutke roditeljstva i dječjeg odrastanja udopunjavati takvim stresnim osjećajima kakve ti imaš? zašto sebe toliko davati, dozvoliti da ti prilikom odlaska kod doktora "pere tolika nervoza", biti umorna i živčana? zar stvarno misliš da je nemoguće odgajati dijete i bez tolike požrtvovanosti koju spominješ?

na kraju krajeva, zar ne misliš da ti tvoji osjećaji umora/nervoze ipak nekako ne dopru do djeteta? ako mu sve već pružaš, pružaš mu i taj dio sebe. čemu to?

nemoj ovo shvatiti kao napad, samo glasno razmišljam.

Je, razumijem, ali jednostavno ne mogu si pomoći...
Da li vučem nekakve nametnute osjećaje krivice iz daleke prošlosti, ne okrivljujem svoje roditelje ni za što, ali, mogli su drugačije. Jer da jesu, ja dans ne bih bila toliko napeta, pod stresom, stalno pod osjećajem da ću negdje pogriješiti, stalno hodati po nekakvoj zamišljenoj crti i "nedaj Bože da malo skrenem s puta".
ja shvaćam sve o čemu ti pričaš i zato se preispitujem i voljela bih malo popustiti, ne samo zbog nje nego i da meni bude komotnije.
Samo, ja jednostavno ne znam kako...
mislim da ako nemam sve pod kontrolom, sve po špagi, sve po ps-u, da će mene danas - sutra vlastito dijetebokriviti za moje propuste koje sam mogla ne napraviti.
Mene su ostavili i ja sam bila skroz nenadzirano dijete, nedojeno, nitko nikada nije pitao imam li što za jesti ili želim li se samo malo maziti,ostavljano samo sa 5 godina u stanu tako da sam se od straha htjela baciti kroz prozor, imala sam mladu majku koja nije bila svjesna odgovornosti koju nosi majčinstvo...Sve ti to ostavi rane i nesvjesno pokušavaš biti super na kvadrat samo da ti dijete ne bi imalo niti jednu pukotinu u emocionalnoj ličnosti pa riješavaš to sa konstantnom prisutnošću, zajedničkim spavanjem, udovoljavanjem do razumnih granica, ako sam ja kompetentan za donošenje razumnih granica...
Možda je kroz odgoj svojeg djeteta na neki način liječim ostavljeno dijete u sebi?
( btw, ne shvaćam kao napad, volim kad mi netko pokaže i druge mogućnosti)

[ivanas]

Je, razumijem, ali jednostavno ne mogu si pomoći...
Da li vučem nekakve nametnute osjećaje krivice iz daleke prošlosti, ne okrivljujem svoje roditelje ni za što, ali, mogli su drugačije. Jer da jesu, ja dans ne bih bila toliko napeta, pod stresom, stalno pod osjećajem da ću negdje pogriješiti, stalno hodati po nekakvoj zamišljenoj crti i "nedaj Bože da malo skrenem s puta".
ja shvaćam sve o čemu ti pričaš i zato se preispitujem i voljela bih malo popustiti, ne samo zbog nje nego i da meni bude komotnije.
Samo, ja jednostavno ne znam kako...
mislim da ako nemam sve pod kontrolom, sve po špagi, sve po ps-u, da će mene danas - sutra vlastito dijetebokriviti za moje propuste koje sam mogla ne napraviti.
Mene su ostavili i ja sam bila skroz nenadzirano dijete, nedojeno, nitko nikada nije pitao imam li što za jesti ili želim li se samo malo maziti,ostavljano samo sa 5 godina u stanu tako da sam se od straha htjela baciti kroz prozor, imala sam mladu majku koja nije bila svjesna odgovornosti koju nosi majčinstvo...Sve ti to ostavi rane i nesvjesno pokušavaš biti super na kvadrat samo da ti dijete ne bi imalo niti jednu pukotinu u emocionalnoj ličnosti pa riješavaš to sa konstantnom prisutnošću, zajedničkim spavanjem, udovoljavanjem do razumnih granica, ako sam ja kompetentan za donošenje razumnih granica...
Možda je kroz odgoj svojeg djeteta na neki način liječim ostavljeno dijete u sebi?
( btw, ne shvaćam kao napad, volim kad mi netko pokaže i druge mogućnosti)

mayato super da si osvjestila već u sebi neke razloge svog ponašanja i odnosa prema sebi i djetetu.

Mislim da je sveprisutnost super kad to čovjek može pružiti maloj bebici i djetetu do godine dana, ali dođe vrijeme kad ta sveprisutnost postaje ograničavajuća za dijete, ono od toga ne stigne graditi druge odnose sa drugim ljudima, istraživati sebe u očima drugih. A kad prođe taj intenzivini period onda gtreba i mami predah, mora ponovno potražiti sebe i posvećivati opet nešto vremena i drugim odnosima, ljudima, i prvenstveno samoj sebi. Naravno da je dijete još uvijek tu na prvom mjestu i naveći dio energije i vremena ide njemu ali se omjeri s rastom djeteta moraju mijenjati.

Nema ništa loše za dijete, dapače da ga pričuva netko drugi, roditelji se stignu odmoriti, napuniti baterije, zaželiti djeteta a dijete se uči odvajati, od osobe koja ga čuva uči nešto drugo što ne može od roditelja jer su različite osobe u pitanju.

Meni baš bude žao neka što nemam proširenu obitelj ili nekoga u blizini još da mi se poigra s kojim od djece, da uzme jedno ili dvoje djece a ja ostanem samo s jednim i malo mu se posvetim i uživam u njemu/njoj. Tih par prilika koje sam imala za tako nešto mi je bilo prekrasno, a i djeca to jako vole i pamte.
Moje kad netko čuva to je obično kad ja radim, ili imam neku važnu obavezu a oni su na čuvanju svi u paketu.

U biti ja punim baterije i odmaram ne samo kad sam bez djece već kd sam samo sa jednim djetetom, bude mi kao u welnessu. Pa u tim trenucima ne kuzim mame jednog djeteta koje kukaju, premda generalno kuzim zašto je naporno i sa jednim djetetom i treba odmor.

[Jadranka]

.

Mene su ostavili i ja sam bila skroz nenadzirano dijete, nedojeno, nitko nikada nije pitao imam li što za jesti ili želim li se samo malo maziti,ostavljano samo sa 5 godina u stanu tako da sam se od straha htjela baciti kroz prozor,
Možda je kroz odgoj svojeg djeteta na neki način liječim ostavljeno dijete u sebi?

Sinoc prije spavanja mi je palo napamet kako si napisala da su te ostavljali samu s pet godina i bilo mi je cudno kad sam to procitala... al onda sam se sjetila da su i mene ostavljali. Mozda ne sa pet, ali sa sedam definitivno... i bilo me isto tako uzasno strah. Mislim da bi lezala na kaucu sto sam mirnije mogla da me nitko ne cuje i ne vidi sve dok dida ne bi dosao i donio mi rucak (a to je mozda bilo i par sati nakon sto su svi otisli). A mislim da nikad nikome i nisam rekla koliko me strah - valjda me bilo sram toga straha sto li... Sve je moguce da cu i ja odgojem lijecit ostavljeno dijete u sebi