Nasilno ponašanje već u 1. razredu osnovne škole

kao predstavnica roditelja svog razreda u roditeljskom vijeću obratila sam se predjednici roditelsjkog vijeća mejlom. predložila sam CAP program. evo što mi je odgovorila:

Što se tiče projekta CAP, razgovarala sam s ravnateljem i dobila informaciju da je naša škola upoznata s tim programom i da ga je provodila prije par godina. Za sada nema veće potrebe ili inicijative da se taj program opet pokrene.

Navela sam u mejlu da sam spremna aktivno se angažirati i preuzeti inicijativu a ona mi je na to odgovorila:

Trenutno su na vidiku mnogi projekti u koje je škola ili uključena ili će se uključiti, pa ako ste zainteresirani, i Vi možete sudjelovati u tim projektima kad za to dođe vrijeme:)

Od ovog mi trenutno para ide na uši i bljuje mi se. Slijedi pisanje službenog dopisa SVIMA!!! I zahtjev za očitovanjem u zakonom propisanom roku!!! Ravnatelju, svim institucijama koje imaju veze s ovim!

I to sve nakon što je cijeli "stručni tim" s ravnateljem upoznat sa situacijom u razredu!!!!

Citiraj:

---

ekoi prvotno napisa

I to sve nakon što je cijeli "stručni tim" s ravnateljem upoznat sa situacijom u razredu!!!!

---

Draga, ovo što ću ti sad napisati nije u skladu s ovim topicom, ali RAZMISLI da li je baš jako pametno da iskačeš ovako...

Govorim iz vlastitog iskustva - galamila sam, probala fino, probala grubo, probala ovako, probala onako - NULA bodova, ali moje dijete je i dalje na meti zlostavljača, a imam dojam godinama da ga škola ne želi zaštititi upravo zbog mog angažiranja. Tako da.... razmisli.... Znam da je to tužno i ružno, ali pripazi što bi se sve moglo slomiti preko leđa tvog djeteta. Od parkića nadalje...

ekoi ne znam di inace radis, ali mail kao nacin komunikacije i upoznavanje sa situacijom nije bas najsretniji u javnim sluzbama.
ono sto je urudzbirano je i sluzbeno, sve drugo se moze svesti na rekla kazala
dakle nek ti nebude lijeno, lijepo upoznaj ravnatelja i strucni tim preko urudzbirnaog dopisa. i obavezno uzmi urudzbeni broj.

a sto napraviti kada ucitelji i skola zatvaraju oci na takve slucajeve i svakodnevna upozoravanja???

Citiraj:

---

mirna2000 prvotno napisa

a sto napraviti kada ucitelji i skola zatvaraju oci na takve slucajeve i svakodnevna upozoravanja???

---

Kako to mislis? Ako se dogada u skoli , duzni su poduzeti korake.

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Kako to mislis? Ako se dogada u skoli , duzni su poduzeti korake.

---

Mislim da pita bas za tu situaciju, da se duzni nesto poduzeti, ali to ne rade. Koja je slijedeca instanca? Ministarstvo?

da događa se u skoli a nitko nece ništa da poduzme dok se ne desi neko zlo.

Jesi razgovarala s ravnateljem?
Ako jesi pa ne pomaže idi na višu instancu, inspekciju, ministarstvo, CZSS...ali obavezno najavi to ravnatelju.

nakon ravnatelja prosvjetna inspekcija

i urbr! to dobro kazes sve dokumentiraj

Bez pisanog traga nećete ništa napraviti. Dakle, svaki dopis, svaka prijava, sve, baš sve mora biti uruđbirano!! Inače, ništa od svega toga! I biti uporan i dosadan. Dopis ravnatelju i stručnoj službi škole sa zahtjevom o odgovoru u roku 7 dana. Ako ne odgovore ili nisi zadovoljna odgovorom, opet dopis! Slijedi dalje prosvjetna inspekcija, može i prijava na policiju ako se radi o fizičkom zlostavljanju, ali za to morate imato dokaz: fizički, dakle lječnička potvrda ili svjedoke.
Ove situacije se riješavaju samo upornošću. I slažem se da nisu svi zlostavčjači - zlostavljači. Svakome se treba pristupiti pojedinačno!

Citiraj:

---

Tanči prvotno napisa

Jesi razgovarala s ravnateljem?
Ako jesi pa ne pomaže idi na višu instancu, inspekciju, ministarstvo, CZSS...ali obavezno najavi to ravnatelju.

---

Apsolutno! Skole imaju naputke i protokole postupanja i duzni su ako se nasilje ne moze rijesiti ukljuciti vise instance. Ako oni to ne cine, moras sama, trebas sama. Od policije preko CZSS-a.

Do sada sam stekla dojam da naša škola ne vidi neki poseban problem u našem slučaju i da trošim puno živaca i energije da ih uvjerim da problem postoji. Oni to još uvijek pokušavaju zapakirati u djetetovu prilagodbu i "pratiti ćemo situaciju". Naša škola već ima povijest nereagiranja na nasilje učenika, i pravljenja bespomoćnima zato sam se toliko uspaničila na samom početku. Nisam vjerovala da je moguće da se tako nešto odvija u školama al sad sam i sama vidjela kako je i tekako moguće da se takve i još puno gore stvari događaju i da nitko ništa kakti ne može na svim razinama. S tim u skladu, dok institucije "rade svoj posao" mi smo poticali naše dijete na obranu, fizičku. Trebalo joj je par dana da se ohrabri i napravi tu promjenu u svom reagiranju. Kada ga je par puta najurila, mali se smirio. Naravno naše dijete je odmah opominjano i učiteljica nas je izvjestila o tome, ali sada je mir. Mali još uvijek provocira i gnjavi ali je odustao od fizičkih nasrtaja.

Citiraj:

---

no@ prvotno napisa

Puno toga je još napisano na ovoj temi što bi vrijedilo komentirati ali ne stižem - no najvažnije za pokretačicu teme - djeca u OŠ moraju biti stalno pod nadzorom odrasle osobe, osobito to vrijedi za niže razrede.

---

mene, osim također nasilja psihičkog, verbalnog i fizičkog naslućujem da mi je dijete izloženo,

zanima jako ovaj nadzor kojeg nema za vrijeme slobodnog vremena u produženom boravku

ima li kakav zakon na koji se mogu pozvati?

radi se o prvašičima

kao što se i u vrtiću u teoriji nasilnik ne smije odvajati od tete (u praksi smo bili na hitnoj 2x), tako bi i u školi pedagogica i/ili silno "stručno" osoblje trebalo pod odmorima,kad nisu pod nadzorom učitelja/profesora lijepo okupiti kod sebe te junake ili nek sjede u zbornici/kod ravnateljice,pa nek njih mlate i izbijaju slezene.

inače,moje (posredno doduše) iskustvo je pokazalo da samo jači kači.pet štemera sa knežije je djelotvornije od usmene upute.na žalost.što stoji iza takvog djetetovog ponašanja o tom potom,to je za temu što rade socijalne i "stručne" službe kad roditeljstvo zakaže.

kod nasu razredu, od 8.9.2014. do danas "stručne" službe razmatraju kako pristupiti problemu zlostavljanja fizičkog i psihičkog od strane jednog dječaka,još nemaju rješenja.:sp:toliko su ozbiljno pristupili problemu da nisu ni roditelje zvali dok ih mi nismo zaskočili pred školom.a još veći dokaz zabrinutosti i odlučnosti da se riješi problem i da djeca budu na sigurnom jest da su malog ostavili samog bez nadzora u knjižnici sa djecom koja ne idu na vjeronauk.i naravno da je nabio jednom dječaku noge u trbuh.

sad ću im poslati na mail ovo sa slezenom.možda se domisle rješenju.ovo sa služenjem civilnog roka je odlično,kao i volonitiranje koje se priznaje kao staž ili sl.

Citiraj:

---

princess puffy prvotno napisa

mene, osim također nasilja psihičkog, verbalnog i fizičkog naslućujem da mi je dijete izloženo,

zanima jako ovaj nadzor kojeg nema za vrijeme slobodnog vremena u produženom boravku

ima li kakav zakon na koji se mogu pozvati?

radi se o prvašičima

---

Već si (djelomično) dobila odgovor na temi o PB. Htjedoh samo pojasniti da nema "slobodnog" vremena u boravku ovako kako ga tumače u vašoj školi. Naime, vrijeme u boravku je podijeljeno na odgojno-obrazovni rad, organizirano i slobodno vrijeme. "Slobodno" vrijeme znači da aktivnosti nisu zadane od strane učitelja već je to vrijeme rekreacije i aktivnosti po izboru učenika. To naravno ne znači da djeca nisu pod nadzorom učitelja za to vrijeme.

A kad cujete u 2014/15. od učitelja 1 razreda da vam sina unutar gacica dira curica iz razreda i da je ucitelj ostao u soku (i dalje je:) te da mala razbija sve decke u razredu....a na moje da se izvole obratiti nadležnoj sluzbi CZSS, pedijatru djeteta i sl. (Obzirom da su roditelji rekli da ne vide u cem je problem...) on meni ni 5 ni 6 "aaaaa onda ce skola biti u problemima i na zlom glasu"!?

Citiraj:

---

Minda prvotno napisa

A kad cujete u 2014/15. od učitelja 1 razreda da vam sina unutar gacica dira curica iz razreda i da je ucitelj ostao u soku (i dalje je:) te da mala razbija sve decke u razredu....a na moje da se izvole obratiti nadležnoj sluzbi CZSS, pedijatru djeteta i sl. (Obzirom da su roditelji rekli da ne vide u cem je problem...) on meni ni 5 ni 6 "aaaaa onda ce skola biti u problemima i na zlom glasu"!?

---

Užas! Učitelj je to vidio? Kako je reagirao? A tvoj sin?


Inače, moram reći da se sjećam kako su dok sam ja bila u OŠ, taman oko 4.-5. razreda dečki počeli masovno "šlatati" cure, za vrijeme odmora to je bila prava navala.

Citiraj:

---

Deaedi prvotno napisa

Inače, moram reći da se sjećam kako su dok sam ja bila u OŠ, taman oko 4.-5. razreda dečki počeli masovno "šlatati" cure, za vrijeme odmora to je bila prava navala.

---

I kod nas je tako bilo, u 5. razredu. Pa je razrednica sazvala roditeljski i dobro iskefala sve roditelje koji su se pokušali smijuckati ili odmahivati rukom na tu temu.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

I kod nas je tako bilo, u 5. razredu. Pa je razrednica sazvala roditeljski i dobro iskefala sve roditelje koji su se pokušali smijuckati ili odmahivati rukom na tu temu.

---

Znam da je to neprihvatljivo ponašanje, vremena su se promijenila. Ja se sjećam da smo mi cure bile nesretne ako nas nisu pokušavali zašlatati.

Danas je to neprihvatljivo, i znam da bi ja poludjela da tako nešto čujem da se događa.

Citiraj:

---

Deaedi prvotno napisa

Užas! Učitelj je to vidio? Kako je reagirao? A tvoj sin?


Inače, moram reći da se sjećam kako su dok sam ja bila u OŠ, taman oko 4.-5. razreda dečki počeli masovno "šlatati" cure, za vrijeme odmora to je bila prava navala.

---

Ajme sjećam se da sam doslovce bježala od jednog učenika iz razreda Marija za vrijeme odmora, non stop sam mu bila meta,..nije mi bilo ni najmanje ugodno to fatanje za dupe. A doma bi dok sam išla kući zapravo trčala da mu pobjegnem. Izluđivalo me to.

A i grudanje je redovito bilo u moje dupe, a bit će da imam dobar rit :-)
Poslije mi je postao jako drag.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Ja stvarno mislim da odgovoran učitelj ne ostavlja prvaše bez nadzora barem prvih mjesec dana bez obzira na koji su način organizirana dežurstva za vrijeme odmora.

---

Ja moram ovo potpisati!
Nije mi jasan komentar jedne učiteljice (mog nećaka - bio je sličan problem) kako ne može na velikom odmoru ni kavu na miru popiti da se netko ne potuče. Ne znam, možda je to što sam ja u maloj područnoj školi ali dok ja ne dođem, s njima u razredu je spremačica. Kada ja uđem u razred više ne izlazim do kraja nastave. Ako slučajno trebam na WC ne idem pod odmorom (kada su "slobodni" i postoji mogućnost nečega) već trknem brzinski u trenutku dok nešto sami u tišini rade.
Kada završi nastava, stojim u hodniku i gledam kako se odijevaju, stanu u kolonu, pozdravimo se i ispratim ih van. I tu prestaje moja odgovornost. Ja ponekad čujem da ima slučajeva maltretiranja, svađe, tuče, netrepeljivosti ali to nikada nije pod nastavom.

A što se tiče odnosa prema zlostavljačima, ja sam uvijek bila za "tko tebe kamenom, ti njega kruhom" sve dok MOJE dijete nije lani krenulo u školu. On u životu nije bio u fizičkom konfliktu i naravno da ga je šokiralo to što su ga neki gurkali, zaskakivali na njega... pa je na kraju njegova miroljubivost postala povod da se netko malo-malo "očeše" o njega. Mene nije briga za tu djecu, tko su, čiji su, zašto to rade... nek se netko drugi bakće time, naš zadatak je bio zaštititi i podučiti svoje dijete. Tada sam shvatila da početak 1. razreda nije PRERANO, već krajnje vrijeme za učiniti nešto (po pitanju djeteta - žrtve) jer ako te na početku detektiraju kao potencijalnu žrtvu, to je to. Gotov si do kraja školovanja. Rekli smo mu neka se ne boji obraniti. Par puta je vratio i više ga ne gnjave. A najsmješnije i najčudnije od svega je to što kada je napokon vratio tom malom što ga je stalno gnjavio - postali su najbolji prijatelji.

Drage Rode dugo sam promišljala da li da pišem ali eto nekome se moram izjadati i iskreno napisati čemu svjedočim pa ćete možda vi dati kakav savjet ili iskustvo. Dakle imam sina u prvom razredu koji je odličan učenik, ok -škola je tek počela i gotovo i nema ocjena, no rekla bih da je napredan, gotovo sam je naučio čitati već u trećoj godini, napominjem to da bih dala bolju sliku ovih događanja. Susjedin sin također ide s mojim u školu, jedno vrijeme smo se mijenjale u odvozu i dovozu djece iz škole. Prestala sam to prakticirati jer mi se sin požalio da ga on tada stalno zadirkuje a njegova se mama onda u vožnji izderava na svog sina, osim toga postavlja mom djetetu pregršt pitanja: "Šta si jeo, gdje ste bili jučer, šta ti mama radi doma, koliko si bodova imao u testu, šta nije točno bilo, jel mama uči s tobom......"! Na fin način sam prekinula praksu zajedničkog prevoza sa isprikom kako mi je lakše stalno i samo vozit svoje dijete jer nikad ne znam kud idem prije ili poslije s autom. Ne znam kak uopće vozi ak može toliko ispitivati i izderavat se na svoje dijete.... ja kad sam ih vozila na početku vožnje bih rekla: „I... kako je bilo đaci?'“.... i na kraju „Doviđenja do sutra i sretno sa zadaćom“! U međuvremenu sam: vozila usmjerene pažnje na promet!!! Da ne govorim da joj je i mobitel prikačen non stop na uhu..... ne želim ni znati da li je i u vožnji!
Meni je ona kao osoba zaista neugodna i osjećam da me i ogovara i prati i tak.... al ajd, ko ju fućka, lijepo pozdravim i mislim si svoje, no ona očito svoje frustracije prenosi i na dijete, a to dijete na mog sina. Njen sin je slab učenik i očito ga ona doma fila i uspoređuje s mojim tako da mali s razlogom moguće napada moje dijete.
Da se odmah razumijemo ja se svojim djetetom ne hvalim niti ga ne uspoređujem, niti mislim da je strašno biti slabiji učenik. svako dijete ima svoj razvoj i svoje kvalitete, no ona to očito ne razumije. E sad da pređem na maltretiranja. Moj sin kaže da ga pod odmorom uvijek zeza, nagurava, ruga mu se da je spor, dolazi pred njega s onim stavom kao da će ga udarit i uzvikuje "Kaj je?". Kad moj sin se s nekim malo više druži pod odmorom onda dotični zabranjuje njima da se druže s mojim sinom. Kaže moj da je takav prema svima ali da njega nekako najviše zadirkuje i ismijava, da li zato što je moj sin najbolji u razredu – mada vjerujem da ih ima još ali kako ja ne ispitujem kakvi su ostali đaci tada i ne znam, jer me to zaista ne zanima ili je i nešto drugo posrijedi nemam pojma.
Nemam namjeru razgovarati s njegovom mamom jer iskreno.... s normalnom osobom se može i razgovarati i dogovarati ali ona se meni ne čini ni stabilna ni zdrava i čak bih rekla da je se na neki način bojim... ne u doslovnom smislu ali kužim da nije uračunljiva i da ako bilo kud krenem s tom tematikom da će još više nafilat sina ili se izravno nama svetiti , a kako živi prek puta..... ne bih voljela izgubiti ovo malo mira što imam.
Pa ovako napisano ne zvuči tako stravično, moglo bi se reći proći će ga... no to traje od početka 1 razreda i nastavilo se evo i u ova 2 dana u II polug. Moj sin je čak nekako pomalo utučen. Što sad raditi? Mislim pričekat roditeljski pa zamolit za individualni pa izreći izdaleka svoje strahove bez imenovanja. Dakle samo fino. Mislim ako se na vrijeme i na fin način krene da je moguće izbjeći veće neugodnosti. Baš sam žalosna, imam dijete koje voli učiti i brzo shvaća gradivo a eto na kraju ne voli ići u školu.

Citiraj:

---

Deaedi prvotno napisa

Mislim da ipak pretjeruješ, u vrtićima /jaslicama su djeca ipak po nadzorom odrasle osobe cijelo vrijeme.

---

Vidis, mi imamo problem sa zlostavljanjem skoro pa od prvog dana jaslica... Mali jednostavno ima neki pik na nase djete. I vjeruj mi taj "nadzor" ne znaci nista kad ih je 26 u grupi.

SorbusAria,
mislim da bih ja prije svega razgovarala razgovarala razgovarala sa svojim djetetom. O tome na koje se sve načine može njemu suprotstaviti, tko mu od prijatelja iz razreda može pomoći i podržati ga, kako... dakle recimo sa strane ga filala kako da se izbori za sebe
i nije loša ideja razgovarati sa učiteljicom, da je svjesna toga što se zbiva i da obrati pažnju i reagira po potrebi

razumijem da ti se ne razgovara sa mamom od malog, ne bih ni ja, to vjerojatno ništa dobro neće donijeti

Sorbus Aria,evo na našu veliku žalost i mi smo imali sličnih problema,samo što je taj problem potrajao sve do 6.raz. kada smo ga prebacili u drugu školu.U našem slučaju nije bio samo jedan dječak koji je stvarao probleme i sl.već više njih...nismo reagirali na prvu,prema je bilo pritužbi na ometanje nastave kroz prve četiri godine,da ne govorim o ruganju dječaku s posebnim potrebama i sl.Bilo je guranja ,ruganja,omalovažavanja,prijetnji tučom itd.i koliko god se činilo nekome sve to bezazleno,zar bi trebalo čekati da se "slabija",osjetljivija i bolje odgojena djeca počnu povlačiti u sebe i gristi nokte,da ne govorim o popuštanju u učenju?!Kaže se da za svaki problem postoji rješenje,samo što je u državnim školama problematika u primjerice neadekvatnom radu sa nazovimo djecom koja su nasilna ili nemirna pa time dekoncentriraju ostale.Nekoliko roditelja su se potužili:razrednici,pedagogu,ravnatelju,medjutim od toga ništa koristi.Razrednica bi sazvala roditeljski na kojem se nikad ništa nije rješavalo,pedagog bi se pravio majstorom zanata koji bi u razgovoru-dva sa dotičnim rješio tobože sve i tako to kod nas funkcionira.Ljudi koji bi trebali raditi svoj posao spavaju I svima se fućka.Trebali bi možda učiti djecu da vrate istom mjerom,a za ometanje nastave uvesti primjerene sankcije u smislu ocjena lošeg vladanja pa se možda nešto pokrene s mrtve točke.Mi smo prebacili dijete u privatnu školu i on sada uči,marljiv je,aktivan na satu,totalno drugo dijete.Da smo nastavili tamo on bi se zasigurno razbolio...

Evo ja ću malo iz ugla mame jednog rugalice.

Nije sad ni toliko bitno što je uzrok tom ruganju, ali ljudi moji koliko je teško to iskorijeniti! Uz sav razgovor ovog svijeta vide se tek mali pomaci, a i njih je možda bolje pripisati sazrijevanju i učenju relacije uzrok-posljedica nego kućnom odgoju.

A kad je riječ o nebrizi roditelja mogu samo zamisliti do kud to ide.

Tako da je moj savjet sličan ovom gore: razgovarati i razgovarati sa svojim djetetom, razvijati mu samosvijest i samopoštovanje, a bilo koji osjećaj krivnje rezati u nastanku.

A sad malo iz ugla nastavnika:
na žalost, razredi su veliki i šaroliki. U većini slučajeva se stvar svodi na našoj sposobnosti držanja autoriteta i discipline, stručna služba tu može nešto napraviti ali ja ne bih očekivala čudesa. Oni ipak rade s djetetom 1 na 1, ponašanje u grupi je priča za sebe. Uvijek mi je teško gledati kad par pojedinaca minira razred i rad nije toliko kvalitetan kao kad oni nisu tu.

I gdje je rješenje? Ima dana kad mislim da bi ih najbolje bilo odvojiti u posebno odjeljenje, ali sam svjesna kamo bi to odvelo što nikako nije prihvatljivo. Jer kad vidiš ponos na tim gotovo pubertetskim licima što su uspjeli iskontrolirati svoje ponašanje u nekoj situaciji-ma neprocjennjivo.

kod B u razredu ima dijete s fizičkim poteškoćama, ima dijete s kognitivnim poteškoćama - nikad, ali baš nikad nije bilo ruganja, podmetanja, kinjenja, nikad na razini da bi to posao problem. Ali, ta djeca su svi zajedno od jaslica pa evo sad do osmog razreda, svaki dan. I tete u vrtići i učiteljica na početku školovanja su odlično odradile posao, a stvarno mislim da je bogatstvo i kvaliteta što su djeca od najranije dobi bili izloženi različitosti.

Kad god razmisljam o ovoj temi, zakljucim da mi fali pameti. Razgovarati stalno sa svojim djetetom, to da, ali nasa djeca precesto vise vjeruju vrsnjacima nego nama, i cesto misle da su zaista spori, ruzni ili glupi jer je to rekao xyz. Najbolje bi bilo kad bi nekako mogli da naucimo djecu da ih takve stvari ne diraju, ili da se makar prave da je tako. Proces sazrijevanja je dug, zna biti i tezak, a i mi odrasli volimo da se dokazujemo, samo na drugacije nacine. Mislim da djecu treba osvijestiti da uzrok necijeg ruznog ponasanja nije u njima vec u onome ko takvo ponasanje ispoljava. A ako pametne zene sa Rode otkriju efikasan nacin za ovo, rado cu ga primjeniti na svojoj djeci

'što govoriš to postojiš' -tako se kaže onome koji se ruga. osvijestiti djetetu od malih nogu da rugači pričaju o sebi. jer se još nisu naučili ali nadamo se da će naučiti.
nikada se ne rugati drugome. nikada ne komentirati susjede, prijatelje. svi smo mi različiti...
iskreno, ja to nisam naučila kao dijete. i ponekad se čudim drugima. i smiješna sam sama sebi jer tada znam da nisam u pravu. zato šutim i čuvam svoju djecu od straha što okolina misli o njima. djeci ne dijelim :spor si, brz si, neuredan si, divno si uredan, pametan si, glup si, lijep si......
kad me direktno pitaju o nečem što znam da različiti ljudi različito vide kažem: ja mislim ovako,ali ne misle svi tako ....
ponekad mi dođu s pričom ' Pero je rekao...'. pitam ih tada jel ih to povrijedilo, kako su se osijećali i što misle jel istina to što je pero rekao..


kažem im da se svaki čovjek rodi savršen. takvi različiti mi smo savršeni. kakav bi svijet bio da smo svi isti?

Ajme, ja sam na pitanje o istim ljudima na svijetu dobila odgovor: bilo bi super, svi bi se razumjeli. :/

ha,ha ha..
a da ima tisuće istih (kako se zove?)?

Puno vam hvala na odgovorima, dugo nisam vidjela odgovor pa nisam ni gledala više jel ih ima, ali eto postupila sam baš tak kak i vi mislite. Dakle puno razgovora sa djetetom. Svojim dakako. No kako me to jako mučilo pripomenula sam ipak bez imenovanja i učiteljici i dobro da jesam jer je osoba sa razumjevanjem i nekako mi je lakše kad vidim da nismo sami u tome. Učiteljica je odmah i znala o kome se radi i napomenula je da moj sin nije sam jer i druga djeca su na meti. Uglavnom učiti dijete da ignorira pa će mali valjda i prestat. Teško je tu stvarno i bilo što napraviti drugo. Uz to taj mali ga znači u školi baš zafrkava (zvuči bezazeleno ali i sama učiteljica je rekla da je primjetila da je moj sin uplašen kad ona i nakratko izađe iz razreda) a tu dođe i sa maznim glasom zove mojeg da se s njim igra.... tako da smo dogurali do toga da moj sin više ne izlazi van na dvorište u strahu da ne sretne tog malog! Ono... lijep dan, ptice cvrkuću, svi idemo van a on se zavuče u sobu i neće :( Već mu je rekao moj da se s njim neće igrat i onda i njegova mama izađe i tiho ga pita: "Kaj ti mama ne da?" Uh baš mi je to tlaka sve skupa. No da vam samo još napišem kak slučaj za sad stoji: Dakle zvala sam susedu s razlogom da joj napomenem da nek svaka svoje dijete ubuduće vozi iz razloga što uvijek kao negdje moramo ići prije ili poslije škole pa da se ne dogovaramo non stop i ne zivkamo, prihvatila je to kao sve ok, pa me pitala jel se moj ljuti na njegovog jer ga kakti izbjegava? Mislim si je... izbjegava ga jer ti je mali problematičan. Nisam dakako tako rekla nego da je njen živahan a moj jako miran i senzibilna pa je bolje da se ne druže neko vrijeme dok oba ne sazriju. E sad smo tu stali, nekak si mislim da bude sve u redu i da će se okaniti mog sina i da će ga uspjet izignorirati... i u školi i doma. Ne znam iskreno što bih ja učinila da je eto njen sin - moj sin, odnosno da se moj tako ponaša ali mislim da sam roditelj koji svoje dijete ne uzdiže na nebesa i da bi itekako djelovala. Prvo bih rekla da se to ne radi ali bih i učinila nešto. Prvo bi se preda mnom trebao ispričati svakom djetetu jer je to jedini način da se posrami svojih postupaka i jedini način da se nauči ponašati prema drugim ljudima sa poštovanjem i uvažavanjem. I dakako ne bih ga nagradila nego bi mu na neko vrijeme oduzela.... ne znam TV ili nešto takvo. Koliko sam uspjela do sad skužit ona se samo izderava na njega da to nije u redu i da više ne želi čuti da se tako ponaša. I na tome ostane. I onda uz sve to rekla bih da ju srce kao majku boli što je tako postupila (jer mali je glumac i tako mazno plačljivo govori da bi svakog prevario) pa ga začas nagradi hrpom gluposti. I tako će s godinama biti sve veći problem. Ali što ja tu mogu, nije moja briga.

Drugarica pedagoginja mi je rekla da je problem današnjih roditelja školaraca što većina nalazi za svoju djecu opravdanja, ne čine im uslugu s tim uopće. Uče ih roditelji da uvijek onda i sami nalaze opravdanja za sebe. Isto kažu da sve što uradimo loše do petog razreda, vraća nam se kao bumerang kada budu u pubertetu. Ko može biti pametan, kako znati da li radimo pravu stvar?!

Evo i mene sa problemom, u razredu je problematičan dječak, sad su u 2. razredu a mali je problematičan još od vrtića (znam jer je išao sa mojim zadnju godinu u vrtić pred školu), cijeli prvi razred moj mali je govorio kako je dotični stalno u kabinetu zbog ometanja nastave, jednom ga je udario šakom u trbuh, glupo od mene ali nisam reagirala osim što sam svom djetetu rekla da ga izbjegava tj. ignorira.
Sad su u drugom razredu, problem je veći, 2 puta u 10 dana zlostavljač je istukao najboljeg prijatelja mog malog.
Bez hvalisanja,ali je to rekla i učiteljica, da su moje dijete i njegov prijatelj najodgojenija djeca u razredu- čitaj pristojni, mirni, tihi.
Pokušavamo dijete odgojiti da mu usadimo temeljne vrijednosti od kojih je jedna i nenasilje i dođe u školu koja bi to trebala potvrditi ali ih uče suprotnom tj. iz njihovog ignoriranja poručuju da je to prihvatljivo.
Nakon prve tučnjave prošli tjedan moje dijete koje inače obožava ići u školu došlo je izbezumljeno, plakao je u školi zajedno sa svojim prijateljem koji je istučen, u svlačionici nakon tjelesnog. Naime zlostavljač je tukao jednog malog iz suprotnog pobjedničkog tima, samo zato što su pobijedili, prijatelj mog malog rekao je neka prestane jer će ga inače reći učiteljici, krenuo je na njega, umiješao se i moj(odgurivajući zlostavljača)jer je branio prijatelja.
Ispričali su učiteljici i roditelj zlostavljača je obaviješten jer se slijedeće jutro ispričao roditelju istučenog djeteta napomenuvši da i nije baš njegovo dijete uvijek krivo nego je najveći u razredu pa učiteljica zbog toga njega okrivi.
JUčer isto mjesto, znači zna gde će udariti-tamo gdje nema učiteljice, u svlačionici,krenuo je sad na moje dijete, prijatelj mog malog mu je rekao neka ga pusti na miru pa se okomio na njega i opet ga istukao, ovaj put je prijatelj plakao ali mu i vratio jer su mu tako rekli doma, moj ga je isto odgurivao. Ja svojem ne mogu reći da mu vrati jer je najmanji u razredu (122 cm i 22 kg)a i da je obrnuto nasilje nam nije opcija a pogotovo ne način rješavanja problema u školi gdje su za učenike odgovorni učitelji. Njegov prijatelj je možda najkrupniji u razredu, po visini odmah iza zlostavljača ali dijete koje ne bi mrava zgazilo i jednostavno mi je grozna ta scena koju opisuje moje dijete gdje prijatelj plače, vrišti i pokušava obraniti ili sebe ili moje dijete a moj kaže kako ne može trčati po učiteljicu jer ne zna gdje je, ne zna gdje je zbornica i da mora pomoći prijatelju pa odguruje ovog koji je valjda 30 cm viši od mojeg i zamišljam što se moglo dogoditi.
Uz to pred učiteljicom zlostavljač govori kako će prijatelju išćupati ruke i noge, izbiti mu šakom zube, išćupati jezičinu!!!??? Dijete od 8 godina, pa to nije dijete to je monstrum. Učiteljica kaže mojem djetetu i prijatelju neka to kažu tati od zostavljača!!!??? Halooo? Škola navodno zna za problem, roditelji navodno ne surađuju.....
Danas mama od prijatelja i ja zajedno idemo do učiteljice, pa dalje,ovisno o njenom angažiranju , stručnoj službi i ravnateljici. Ali čitajući vaše postove bojim se da neće biti koristi a strah me za dijete, danas ću inzistitati da ispred svlačionice dežura netko odrasli jer inače dijete neću pustiti na tjelesni(i znam da ću time samo njega zakinuti).
Inače sam jako zadovoljna učiteljicom, predivno radi s njima, obožava ju moj mali, ono blaga ali pravedna ali je očito ona svoje mogućnosti iscrpila a škola ne poduzima ništa osim što obaještava zlostavljačeve roditelje, oni se pojave i opet ispočetka.....
Moje je pitanje što mi kao roditelji zlostavljanje djece možemo poduzeti, kome se mimo škole obratiti, koja je procedura koju sad možemo pokrenuti, ne čekati dok dijete dođe u modricama ili ne daj Bože prsnute slezene pa prijavljivati policiji?

Najavite se ravnatelju/ici i pitajte kako konkretno misle riješiti problem i u kojem roku. I najavite moguće daljnje djelovanje (ministarstvo, pravobraniteljica, socijalna služba).

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Najavite se ravnatelju/ici i pitajte kako konkretno misle riješiti problem i u kojem roku. I najavite moguće daljnje djelovanje (ministarstvo, pravobraniteljica, socijalna služba).

---

X

Sa sobom treba ponijeti papir na kojem su zapisani datumi ranijih incidenata, tko je bio prisutan (od nastavnika ili djece ili bilo koga), treba fotografirati eventualne ozljede.

* * *

Tako bi to trebalo ići. Inače, nemojte se ljudi nadati čudu. Nasilje u razredu mog sina nikada nije prestalo do kraja (sad je u 8. razredu, a traje od vrtića) ali se osjetno smanjilo kako je djeci znalo dozlogrditi, pa su zlostavljaču pokazali istom mjerom.

Naravno, ne kažem da djetetu treba savjetovati da tako postupi, ali treba osoblju škole reći da se ne začude ako netko od zlostavljane djece ili više njih uzme pravdu u svoje ruke, budući da su se odrasli pokazali nemoćnima.

Ja sam se znala poslužiti riječima "da se to događa kod mene u stanu, znala bih se postaviti - u školi je osoblje odgovorno da moje i ostala djeca dođu doma zdravi i čitavi, a po mogućnosti i zadovoljni".
Problem je često nerješiv ako su takva nasilna djeca iz problematičnih obitelji, na brizi czss ili s kojekakvim papirima, tada se tu ništa ne može učiniti. U tom slučaju vršnjačko dijeljenje pravde često bude jedino rješenje.

Uh, vida, šaljem zagrljaj.
I samo da kažem-nakon što sam 6 godina svom sinu govorila kako da rješava slične situacije (makni se, ignoriraj, reci teti/učiteljici), došla sam i ja do ovog "vrati".
Naglašavam da nikad nije bilo baš ovako ozbiljno kao kod vas, a i slažem se da ne možeš reći da vrati značajno većem i jačem dječaku.

Ali "vrati" je nešto čemu me je naučio stvarni život, izvan ovih stranica, dva uzastopna ljeta u parku s gomilom djece čije roditelje poznajem, a s većinom sam i baš jako dobra, naučilo me da se neki slučajevi jednostavno NE MOGU riješiti ufino.

Prvo događaje treba dobro provariti sama sa sobom da bi mogla nastupiti hladne glave jer kad čovjek nastupi iz emocije (čitaj; povišenim tonom vidno uzbuđen) često njegova akcija naiđe na reakciju suprotno od one kojoj se nadao. Događaj treba trezveno i hladno argumentirati. Zatim treba skupiti istomišljenike, tj. okupiti roditelje čija djeca su imala slično iskustvo, makar iz drugog razreda i one koji se slažu da su takvim ponašanjem nasilnika i njihova djeca u opasnosti, i prema školi nastupiti grupno. U redu je sastanak s učitejicom i ravnateljicom no najbolje zajedničkim pismenom predanim na urudžbeni zapisnik školi uz potvrdu primitka na kopiji kojim se o događajima upozorava škola. Svakako na roditeljskom sastanku treba iskomunicirati ovu temu. Možda za sve ako i kad ne bude pomoći od škole treba ići i preko Vijeća roditelja. A ako se ništa ne događa prijava nadležnom ministarstvu, tražiti savjet CZSS-a, i kao potez očajnika, obračun preko lokalnih medija. Krajnje nepopularno ali nažalost često jedino djelotvorno.

I naoružaj se strpljenjem, činjenicama, zakonom, i još puno strpljenja. Polako se jež ježi....