Zanimljiv projekt protiv ksenofobije
Printable View
Imam jedno praktično pitanje...
Našoj trogodišnjakinji uvijek govorimo istinu, stavimo u okvire koji su njoj prihvatljivi... a zadnjih dana se otvorila tema smrti. Pitala je svoju čuvalicu di je njen tata... a ona je, u skladu s uputama, rekla je da je umro i da ona više nema tatu... pa su krenula pitanja, kako zašto... pa se sjetila mrtvog krokodila (bio je to samo obični gušter :) ali sjećanje čini čuda) kojeg smo promatrale u Alpama... i malo sam zapela... Kako trogodišnjakinji objasniti da nekog nema više... Kako ga nema više, a tu je? (Gušter.)
Idemo na groblje baki, kažemo da joj palimo svjećicu... tu još nije bilo pitanja, ali bojim se krenuti će skoro... a znam da su klinci skloni vizualizaciji i ne bi joj baš rekla golu istinu: čuj baka je umrla, zapalili su ju, i stavili u zemlju pod ovaj komad kamena.
Anđeli mi nisu opcija, reinkarnacija, ma koliko mi je bila bliska nekad, mi isto nije opcija...
Kako to nježno učiniti, kako ublažiti, umotati u dobi primjeren papirić, a reći istinu? I pritom se ne vrtjeti u krug. :)
Mi im govorimo ono u što vjerujemo. Bez anđela, bez reinkarnacije. Ali uvijek samo onoliko koliko sami pitaju. Kako će oni prihvatiti neumotanu "istinu" (našu istinu) uvelike ovisi o tome koliko si ti sama mirna s njom - djeca u toj dobi hvataju naše "vibre" više od bilo čega drugog.
M. je u toj dobi bila opsjednuta smrcu, koliko tko od nas planira zivjeti, ko ce prvi, a ko za njim. Ja sam joj u principu govorila istinu, cak ni ne izostavljajuci detalje tipa crvici.
Ublazila sam pricu jedino tvrdnjom da cemo svi zivjeti barem sto godina, osim ako se sluuuuuuucajno ne razbolimo. I da ce djeca koja se danas rode zivjeti sigurno i vise od sto godina. I, tko li bi ga znao, mozda cemo jednog dana biti i besmrtni.
Isto tako sam rekla da neki ljudi misle drugacije. Da ce ponovno zivjeti negdje drugdje. Ili u nekom drugom tijelu.
Mala je dugo bila veliki pobornik reinkarnacije, ali mislim da je to prvenstveno jer jako voli zivotinje, pa joj se svidjela mogucnost da postane zivotinja.
Reci joj istinu i budi spremna da ćete se vrtjeti u krug.Citiraj:
Mojca prvotno napisa
Moj sin se u dobi od 2 god suočio sa smrću bliske osobe, a baš je u to vrijeme bio navučen na crtić Kralj lavova (scena sa pogibijom Mufase) i krenula su pitanja o smrti. Objasnili smo mu jednostavno, onako kako jeste (odnosno, onako kako mi vjerujemo da jeste) i to je bilo to. Puno je ispitivao, a ja nisam znala kako to zapakirati. Ispalo je puno bolje nego što smo mislili.
Potpuno je drugačije kad dijete pita onako znatiželjno i apstraktno o smrti, više filozofski. Uvijek sam s njima pričala o smrti vrlo realno, od činjenice da se ljudi rode, žive i na kraju umru i nema ih više do činjenice da ne možemo znati kad će tko. Svi se naravno nadamo da ćemo živjeti dugo dugo i u dubokoj starosti samo zaspati. Ali što koga čeka ne znamo.
A onda, prije 5 godina suočili su se sa smrti u najsurovijem obliku, umrlo je jedno blisko nam dijete, naglo i neočekivano.
Tada sam shvatila da bez obzira na sve naše razgovore oni smrt kao konačnost uopće ne mogu pojmiti.
Smrt kao konačnost, mislim da sam jednom čitala, djeca ne mogu pojmiti prije dobi od 9 godina (to sam čitala iz aspekta kad dijete može shvatiti da je ono samo "uništivo" u smislu da ga može zgaziti auto, da može pasti i poginuti). To pitanje, mojca, je vjerojatno slično nešto kao svako važno životno pitanje (npr., kod posvojenja, the razgovor). Odnosno, to sigurno nije "the razgovor", već će se ta tema svake godine vrtiti i obrađivati.
Potpis gore na cure koje su rekle objasni neuvijeno tj. kako je tebi prirodno. Pritom budi spremna i na djetetovu tugu. Ako hoćeš utjehu - čula sam i kod vjernika primjer da je jedna curica, kad ju je mama tješila nebom i anđelima - rekla ja ne želim da je taj i taj anđeo, ja bih htjela da je on tu samnom, sad, isti kao što je bio.
Znači... nema neke prečice... tj. ima puno razgovora, i cirkularnih, dok dijete koliko-toliko to pojmi. Ja sam pričala klasičnu ateističku priču - žive u našim sjećanjima, u srcu (ima koji put utjehe u stavjlanju ruke na djetetovo srce). Waiver: nisam morala objašnjavati blisku smrt.
A tematiku smrti imaš i u Bambiju, i u Kralju lavova (circle of life) - pa možeš od tamo event. krenuti. Budi spremna na sve reakcije - da je to ne tangira, da je jako zatangira. Pa onda spoznaja (ta valjda ide prije spoznaje njihove smrtnosti) da mama i tata mogu umrijeti (recimo, moja nas je čula kad je umrla W. Houston koja je naša vršnjakinja) itd.
Samo hrabro!
Linkam iz Poliklinike za zaštitu djece Grada ZG-a (ima "tablica" prema dobi, govori se o nošenju sa smrću bliske osobe, ali korisno je i za apstraktno - ovo o dobi - tu kaže da razumiju konačnost u dobi od 7 godina (vjerojatno je to individualno, ja bih rekla možda i kasnije, potpuno razumiju tek adolescenti, kako tu piše):
Djeca od 1 – 3 godine
- nemaju pojam vremena, pa tako ni budućnosti
- nemaju jezik i rječnik za imenovanje osjećaja
- nemaju emocionalne i kognitivne sposobnosti da shvate gubitak
- smrt i odsutnost za njih imaju isti učinak
Djeca od 3 – 7 godina
- ne razumiju gubitak, ali su ga intuitivno svjesna
- postavljaju pitanja (npr. tko je kriv)
- personificiraju i mistificiraju smrt
- nemaju rječnik kojim bi izrazili sve što misle i osjećaju
- izražavaju emocije
- mogu imati teškoća u koncentraciji i dosjećanju
- doživljavaju smrt kao kaznu
- mogu imati poteškoće sa spavanjem
- često reagiraju tjelesnim simptomima
- pokazuju jaku vezanost za (preostalog) roditelja ili drugu blisku odraslu osobu
Djeca od 7. god. do adolescencije
- razumiju neizbježnost, konačnost i nepovratnost smrti
- pokazuju emocije
- povlače se od ostalih
- imaju jaku potrebu da zadrže kontakt sa umrlim
- mogu imati poteškoće u koncentraciji i dosjećanju
- javlja se osjećaj gubitka kontrole u životu
- javlja se gubitak samopoštovanja
- pokazuju jaku vezanost za (preostalog) roditelja ili drugu blisku odraslu osobu
- pokazuju jaku zabrinutost za sigurnost svojih bližnjih ? separacijska tjeskoba
- mogu biti zaokupljeni ispravnošću vlastitih postupaka
- mogu se javiti poremećaji spavanja
- imaju tjelesne simptome
Adolescenti
- potpuno razumiju konačnost i prirodu smrti
- izražavaju emocije ali često usamljeno
- zadržavaju kontakt s umrlim
- mogu imati poteškoća u koncentraciji i dosjećanju
- osjećaju gubitak kontrole u životu
- gube samopoštovanje
- osjećaju besmisao i potrebu za osvetom
- teško se odlučuju između pripadanja obitelji i odlaska od nje
- često preuzimaju ulogu odrasle osobe
- imaju osjećaj krivnje – pogotovo ako su postojali sukobi sa umrlom osobom
moja još ne zna da ljudi bivaju pokopani na groblju. mi rekli da je to mjesto gdje se sjećamo našim umrlih. a kad umru onda ih više nema (nema, nema), a uspomena na njih ostaje u našim srcima. malo je još propitivala, ali rekli smo da nema nađela čuvara na nebu, nema reinkarnacije. samo više nema.Citiraj:
Mojca prvotno napisa
I da umiru svi jako stari (i ona će umrijeti kad bude prabaka). iako smo zadnjih godina dodali da umiru i jako jako jako bolesni ljudi.
I ako te pregazi auto, onda te više nema
moji, barem ovi stariji, nisu pokazivali neko pretjerano zanimanje za tu temu kad su bili manji. vodili smo neke razgovore, ali isto u stilu - umreš kad si jako star, i kad si jako bolestan ili te pogazi auto.
sad mi se čini da su na neki način to sami sebi posložili u glavi. sve u svemu, moram ih "pripremiti" jer nas uskoro čeka rastanak s mojim ocem. to bi trebao biti prvi susret sa smrću u bližoj obitelji. ne znam koja me sad pitanja očekuju, ne znam ni koja ću pitanja sama u glavi imati, jer me smrt kao takva uvijek uzdrma u mom svjetonazoru.
to je jedino na čemu iskreno zavidim vjernicima, ono prihvaćanje da ovo nije pravi kraj. kad sam doživjela smrt meni tada najbitnije i najbliže osobe u životu, imala sam jednu vjerničku fazu, pokušaj da u vjeri nađem odgovore i da ostanem u vezi s njom jer je bila vjernica. je li pomoglo ili nije, ne znam.
vremenom je sve sjelo na mjesto, ali je groblje i dalje ostalo mjesto na kojem se prekrižim i pomolim, ni sama ne znam točno zašto, vjerujem da je iz poštovanja prema pokojnicima koji su bili vjernici, nešto kao pozdrav njima, ne kao obraćanje bogu, ne znam ni sama objasniti. znam da me moja Šefica jednom začuđeno pitala zašto ja to radim kad kažem da nisam vjernik, pa sam to tek tada osvijestila. zaista, zašto ja to radim? bojim se smrti i bojim se da nisam u pravu, ili samo želim ne biti vjernik jer je to "moderno" (kako je jedna forumašica na sasvim desetoj temi rekla da je to sad moderno), a zapravo jesam? lastane, pomozi!
Kod mene obrnuto, i u doba kad sam vjerovala u postojanje Boga, raj sam doživljavala kao simboliku. Možda mi je to u genima - sjećam se kako mi je jednom baka, koja je živjela za vjeru i od vjere, rekla da je za nju raj da je se sjećamo po dobrom. Malo me to zbunilo, ali nisam dalje ništa propitivala (čini mi se kao da ni ona nije htjela...). Ili recimo, nedavno sam bila na jednom sprovodu na kojem se svećenik kroz propovijed obraćao prisutnima (naročito obitelji) i govorio o odlasku pokojnika kod Gospodina i radosti ponovnog susreta s njim u vječnosti... Meni je ta priča o vječnom životu utješna jedino ako je sinhroniziram s mojim poimanjem smrti (što redovito radim). Ali ova propovijed je toliko inzistirala na doslovnosti zagobrobnog života da nije ostavljala prostor za nikakve slobodne interpretacije. U jednom sam trenutku počela osjećati doslovno fizičku reakciju na to - kao dijete koje se guši u plaču, a ti mu ne daš da istrese tugu do dna...
Inače, na bakinom grobu se uvijek pomolim. Iz sjećanja na dobro :heart:.
Hvala cure...
Posebno inna s ovim presjekom razumijevanja po godinama.
Pitanja o smrti su stala... e sad, možda zato jer je ona i dalje na Pčelici Maji, a tamo nitko nikad ne umre :) Gledali smo Bambija u ZKL... bio je dosta realan prikaz... ali mi se čini da nije shvatila bit jer smo oko ključnog trenutka išle na wc.
Budem malo pregledala knjige koje imam u pripremi...
Da se nadovežem na temu vlastitog odnosa prema smrti... više puta sam sanjala da sam umrla... i nije bilo ničeg samo mrak i moja svijest o sebi. Odsustvo osjetila... tako da nisam milion posto sigurna on-off button koji djeluje na svim razinama... ali sam sigurna da neću postati anđeo. :lol:
Ovo nikada nisam kužila, kako možete misliti da je nama vjernicima lakše jer smrt za nas ne predstavlja konačan kraj ?Citiraj:
Riječanka prvotno napisa
Meni bi bilo lakše kada bi hodala rasterećeno svijetom, vjerujući da poslije smrti nema ničega, nego ovako kad se zlopatim pokušavajući doseći raj :mrgreen:
Ok, malo se šalim i karikiram, ali koliko god je vjerovanje u raj nada, toliko je i odgovornost i na neki način teret. Da me netko krivo ne shvati, ne trudim se biti dobra samo zato da ne bih završila na vječnom ražnju, ali uvijek imam potrebu preispitivati se do najmanjih sitnica, pretumbavati u sebi jesam li dovoljno dobra ovakva kakva jesam ili moram zapeti još više, itd. Nemojte me sada loviti za svako slovo, pokušala sam izraziti što jasnije ono što sam mislila reći, nadam se da ste skužili.
ja ne mislim da je vjernicima lakše i mislim da je svima isto teško. ne radi tog pokušavanja dosezanja raja (to mi je apsolutno nepojmljivo, to moj mozak ne može shvatiti - da možeš vjerovati u tako "čangrizavog" boga koji svaku sitnicu tu tvoju gleda, ja da sam vjernica bila bih sigurna nekako da ću dosegnuti taj raj i mir :no_shit:, al tu je i osnovni zaheb KC :D ) nego zato jer svi mi volimo ovaj svijet.Citiraj:
rehab prvotno napisa
ono što je eventualno lakše vjernicima je neka zamisao o drugom životu, bilo dobro bilo loše. "ništa" je teško našem ljudskom umu pojmiti. ko recimo beskonačnost svemira. prihvatiš da je tako, al u principu ne možeš do kraja razumjeti.
Vjerovatno je jednako tako i vjernicima s bogom... prihvate da je tu, ali ga ne mogu do kraja razumjeti, pojmiti... bar se meni čini da je tako.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Meni je teže pojmiti vječnost, nego ništa.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Ne znam, meni je lakše pojmiti to "ništa" nego beskonačnost svemira. Ma ne mogu pojmiti ni konačnost na kojoj se nedavno usidrio Philae, a kamoli beskonačnost :mrgreen:
kužim ja rehab što želiš reći. ne mislim ja da je vjernicima lakše živjeti, već da im je lakše prihvatiti smrt. preispitivanje jesmo li dovoljno dobri i možemo li biti bolji nije rezervirano samo za vjernike, to se svi mi pitamo, neki više neki manje, naravno. zapravo, samo mi koji jesmo dobri :-), samo imamo različite motive. neki žele potvrdu dobrote na zemlji, neki na nebu, neki ni na nebu ni na zemlji, jednostavno si ne mogu pomoći.
Moja iskustvo je da se masa vjrnika koje znam uzasava smrti. Nisam stekla dojam uopce da im vjera ista olaksava u to smislu.
Tko zna što imaju na duši, pa znaju da neće u raj... frka im je. :)Citiraj:
marta prvotno napisa
Šala... ali strah od smrti je strašan... vidjela sam to kod pok. sveki... :( a nije imala niš na duši... fakat je cijeli život "propatila" i iako se vratila vjeri tek par godina pred smrt, bilo je strašno za gledati kako se pati jer se ne može prepustiti, strah ju je držao na životu... mjesecima je odlazila.
Mislim da to nema veze s vjerom...
Mojca, sad si mi dala misliti...ja se uopće nisam zapitala na koji način maloj objasniti smrt.
Bili smo 1.11. na groblju gledat svijeće po mraku i objasnili joj da tu ljudi žive kad umru, onako, potpuno tehnički jer smo znali da ona još to ne može pojmiti. Sad nam se jedna prabaka razbolila pa me pitala oko toga, rekoh joj da se stari ljudi razbolijevaju, pa smo malo pričali o ljudskom vijeku (najprije si dijete, pa odrasla osoba, pa onda stariš i na kraju ostariš, razboliš se i umreš..)
Ne pričam o tim temama s nekim emocijama niti se preispitujem na koji način to prenijeti, tako je kako je, to su činjenice :) Naravno, to je dok vodimo općenite razgovore, drugo bi bilo razgovarati o bliskoj konkretnoj smrti i odlasku...nadam se da to nećemo još neko vrijeme.
Meni nekako najbolje lezi (trenutno) "prah si bio i u prah ces se pretvoriti." Sad to jos malo nadopuniti s organskim spojevima i da vidis :)
Kristijan Novak je u romanu Črna mati zemla izvrsno opisao kakvu pomutnju može u dječjim glavicama izazvati slanje dvosmislenih i nejasnih poruka vezanih uz smrt. Meni se čini da je važno od početka biti iskren u tim stvarima.
Uopste nemam dilemu oko toga da necu postojati ni u kom obliku nakon smrti. Nista, ni svijesti, ni radosti, ni tuge, ni hladnoce, ni bola, niceg nece biti. I strasna mi je ta misao. Zamislim samo kako ljudi za 200 god. pod normslno putuju na Mars, ili zaista izume WARP i Enterprise i krenu put zvjezdanih staza pa me prosto muka uhvati sto sam prerano rodjena :) . Svijet ce jednostavno biti, bez mene, bez nas. I to je prokleto gadno saznanje.
Pokusavala sam i ja jedno vrijeme da se tjesim vjerom, al' ne ide nikako. Ono sto sad pokusavam jeste da zivim u skladu sa sobom, svaki dan koji mi je preostao. Pa ni to ne pali uvijek, pocesto use**m motku. Hebi ga, show must go on.
Djeci kazem da nas nakon smrti jednostavno nece biti i da je to isto kao sto nas nije ni bilo prije nego sto smo se rodili. Sinu sam objasnila u sitna crijevca sta se desava sahranjenom tijelu, to me je pitao kad je imao oko 8 godina. Kcerku (6) to jos konkretno nije zanimalo. Jedino kad prodjemo pored groblja kaze: "Mama, evo onih sto spavaju napolju!". Zbog toga mislim da bi me uskoro mogla upitati i je li im hladno...
Tj. ne vidim dramu oko kemijskih promjena.
A kad nema struje, ne radi ni svjetlo,ni telefon, a niti informacije mogu ici po mrtvom tijelu.
aj ti si tek rodila, prvo to objasni maloj, kuš sad o smrti mislit :mrgreen: :love:Citiraj:
Zuska prvotno napisa
ok, ovo mi je, ono, hm...u rangu kao da ljubav objašnjavaš kemijskim promjenama u mozgu :mrgreen:Citiraj:
Jelena prvotno napisa
ovako nekako i ja. sad. kad su bili mali rekla sam im da mrtvi postaju zvjezdice na nebu :škartoc:Citiraj:
olja prvotno napisa
Pa objasnila sam smrt činjenicama, nisam se zapitkivala kako :)Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
i rođenje je detaljno objašnjeno, i sad stalno hoda za mnom na wc da provjeri krvarim li još :roll:
pa i to je dio važan dio priče, samo za malo starije.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
E vidiš, to bi moglo proći u našoj kući. :-)Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Citiraj:
Jelena prvotno napisa
E da... Ali zašto ne može? Zašto... I opet zašto... I umirem više od zašto...
Potpis sto posto, odlično si to rekla... baš ti hvala, jer to su i moje misli :). A opet, svi mi bi morali pazit "da ne idemo mali ispod zvijezda", ne zbog raja itd., nego ono... bezveze bit takav u ovoj jedinstvenoj prilici koja nam je dana, sam sebi činiš loše onda. Vezano za smrt, sjećam se djetinjstva točno i užasa svoga u susretu s bezdanom. A sad je više ono, a šta tu možeš, odigraj na Zemlji dobro koliko možeš. Apsolutno se ne sjećam nikakvih čežnji za utjehom (u svom djetinjstvu) u bogu, crkvi itd. - možda zato jer nisam bila okružena vjernicima, vjernicaje bila neka dalja starija teta, koja je više bilal ono "Bog će te kaštigat, ćerce!!!" i sva nekako ustrašena, tako da mi nije dobro "prodavala" tu ideju, nisam imala u blizini nikog onako blaženog, božanska ljubav, da pjeva itd., sve su to bile neke seriozne, i iz moje perspektive, ustrašene, tradicionalne bakice. Zapravo, lažem, imala sam moju baku vjernicu, ali sam to doživljavala kao "her thing", ne nešto u čemu bi se željela priključiti (opet, možda nije bilo "moderno" u moje doba, religija je bila za stare bakice tada).Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Ni ja se ne sjećam nikakvih čežnji za religijom, bogom i utjehom.
Nikad se nisam pretjerano zamarala s onim što dolazi poslije, osim u razdoblju kad se dogodila smrt jedne bliske osobe pa sam jako, jako htjela vjerovati da je ona još uvijek živa, samo u nekom drugom stanju, svemiru ili trenutku, i da ćemo mi još koji put komunicirati jer to ne može biti kraj... Kasnije sam shvatila da sam samo prolazila kroz uobičajenu fazu žalovanja.
Ono što mi je važno je sadašnji trenutak i budućnost koja se tiče života, jedinog kojeg imamo - i prevažno mi je da ga provedem u skladu sa svojom savješću. Nema tog boga, bića ili pojave koja me može više kazniti ili ukoriti od moje vlastite savjesti koja mi onda ne da spavati, prouzroči bol u želucu, utječe na promjenu raspoloženja... Utjehu dobijem od meni dragih osoba ili opet od vlastite savjesti.
Sad bi ti Brad Pitt alias Ahilej u Troji rekao da je za bogove (besmrtnike) prokleto gadno saznanje da će zauvijek ostati u svijetu i da je konačan i neponovljiv život neprocijenjiv dar, sve dobiva drugačiju vrijednost :mrgreen:. Sjećate se te scene? :angel:Citiraj:
olja prvotno napisa
je rajt, lako njima laprdat kad su besmrtni. to kao kad ljepotice izjavljuju da je najvažnija unutarnja ljepota :mrgreen:
Cvijeto, meni uvjerljivije kad to izjave ljepotice nego one koje nisu :lool:
koliko god se bojim smrti, pomisao da živim vječno mi je strašna (dobro, da svi moji dragi isto tako žive vječno, možda). upravo ta činjenica da nismo ovdje zauvijek daje vrijednost i ljepotu našim životima. jednostavno ne znam što mi je gore, da postanem ništa ili da vječno trajem. nikad zadovoljna.
Ja pak potpisujem vječni život odmah. Tj, ne baš odmah... morala bih isto kao i ti (i svi, vjerojatno) imat prvo pravnog savjetnika i definirat točne uvjete, a ti bi bili da sam zdrava, sretna, sa svima dragima koji isto žive vječno itd, pa da me ne strefi nepogoda, rat itd. Vjerujem da bi scena ličila na ono Meet Joe Black i da bih zapravo zaboravila neki ključan uvjet (uvijek je tako) i služila drugima kao opomena kako je ta želja bezvezna jer ništa nije vječno, pa ni galaksije, ni crne rupe, ni svemir itd. :mrgreen:.Citiraj:
Riječanka prvotno napisa
Ne tješi me ni Ahilej...a ni ljepotice. Najbolja mi utjeha, ko što Zuska kaže, moja savjest i ekipa koja razmišlja slično kao ja, a frendovi su mi.
ja bih potpisala i smrtnost i vječnost, sve mi je to ok, jedino čega se bojim je da umirem dugo i u bolovima, to bih baš rado izbjegla.