Printable View
Ima nas još takvih ovdje... Istinska darovitost tipa Einstein izuzetno je rijetka, ali ima ovdje puno roditelja bistre djece koja su malo iznad prosjeka, često zahtjevna, a u školi se ne uklapaju u kalup obrazovnog sustava (ne samo škola, to se često pokaže i prije) pa to povlači razne probleme...Citiraj:
Zuska prvotno napisa
Jao aleluja konačno me netko razumije! Peterlin, Zuska divno, hvala vam, nisam više Pale sam na svijetu :D U mom okrućenju sam s njom, ne s njim, samo s njom jako usamljena, jako. Bome niti ja svoje ne smatram darovitima, a još manje kategorija EInstein, sve što smo postigli postigli smo radom ipak ja mislim. Jesta da svira klavir samo godinu dana, da sudjeluje sad za tri tjedna na velikom koncertu gdje sviraju i istaknuti neki pijanisti, svira dva komda koje sviraju klinci tek na 3 i 4 godini i u veljači ide na natjecanje. Ali ne bi ja rekla da se tu radi o nekoj ludoj darovitosti, samo rad i rad, upornost i dosljednost i učiteljica Japnaka ;D Žena ima kamene živce, kamene!.
Bilo je već trenutaka kad sam rekla, dosta, drago dijete ja odustajem, ja više ne mogu, ali ona je vritala da ona hoće i da joj ja moram pomoći i šta sad, sjedi, zavrni rukave, naoružaj se sa tonu živaca i radi s njom. AKo čemo iskreno mislim da je mali nadanerniji po tom pitanju od nje, to već sad pokazuje puno puno ranije od nje.
Ali u biti vie ništa ne znam, onako iskreno. Prije nego sam rodila sam sve znala, sad ne znam više ništa. Idem, guram, živim i samo pazim da im se ništa ne dogodi jer su oboje stravično temperamenti, ludi da ne kažem, pgotovo kad su zajedno, i da lifraju dobre rezultate, tupi i glupi nisu, dokazlai, posebno ona već mnogo puta da itekako može, samo ako hoće, prema tome molim. Nisam ja nikakva kineska mama, da netko krivo ne shvati, ja samo guram i čivrsto držim granice da ih ne probije, a pokušava barem par miliona puta dnevno, ovo sviranje to je usput, samo kao promjer. Tvrda je, jako je tvrda i to me ubije. Treba čovjek moći hendlati s time svaki dan. Mislim nemam se šta žaliti, ima na koga je, ne pada jabuka delko do stabla, ali mislim da je ona ipak na neku još n-tu. NIšta, šta da kažem, hvala vam na razumjevanju, uljepšale ste mi dan!:ghug:
E da ispričivam se na ovom tupi, glupi, to je bilo u slengu našeg govornog područja, bože me sačuvaj da bi mislila nešto drugo pod tim. Inače namjerno forisram druženje moje cue sa jednom malo zaostalom curicom 2 godine je starije od moje, jer ne samo što smo si ja i njena mama dobre,nego želim i da mala od rane dobi stekne senzibilnost da drugačiju, slabiju djecu i da im bude podrška, kad je već toliko jaka, i prodorna, a ne da ih ismijava kako je to na žalost često slučaj.
Ja svoje dijete ne bih nazvala prodornim, ne ponaša se tako, u vrtiću tete (a i ostali odrasli) kažu da ima izuzetne socijalne vještine i da je jako empatična, u principu ona je njima idealno dijete. Nama je teško s njom i njoj je teško sa sobom samom, drugima je s njom super.
U zadnje vrijeme počinjem je bolje razumjeti...želi biti odgovorna, jednaka s odraslima, raditi sve što i odrasli, voli s njima pričati, pomagati im, sudjelovati... Već sam par žutih minuta zaustavila tako da sam joj dala neku odgovornost, npr. daj pripazi na brata ili pomogni mu nešto, odmah se resetira i dužnosti pristupi maksimalno odgovorno.
Ponekad mi se čini da je on čak veći kliker od nje, ali njemu se živo fućka, on je nasmijan, uživa i dobro prolazi na šarm.
Šafran, vjerujem da nije lako, ima dosta tekstova na sajtu Fussy baby pa si pogledaj u što se uklapate.
Ovo o druženju mi se čini da si malo nespretno napisala. Čini mi se da privatna druženja ne bi trebala biti forsirana da bi dijete kao dobivalo neke lekcije, djeca se od nas uče prijateljstvu, ako osjete da se s ljudima družimo iz iskrene emocije i potrebe, bit će i oni takvi. Empatiji, toleranciji i razumijevanju različitosti možemo ih učiti i na drugačiji način. Baš mi je ružno zazvučalo ovo "zaostalija curica". odrasli se ne bi trebali tako izražavati o djeci. Nemoj zamjeriti.
zuska nisam šafran al vjerujem da je ta riječ pobjegla malo i zbog jezične sredine u kojoj šafran živi. a možda dijete i je mentalno zaostalo pa opet ne znači da je nešto loše mislila time. koliko sam skužila ona je frendica s mamom curice pa se zato i druže.Citiraj:
Zuska prvotno napisa
Hvala Lili razumjela si me. Malena je zurückgeblieben ili geistig behindert i to je termin koji se koristi službeno. Pogledaj u riječnik, googlaj Zuska, bez ikakve zlonamjere. Ima 8 i pol godina i ide u specijalni razred sa još 9 učenika koji posteje za takvu djecu. Početkom ove godine uspijela je napisati svoje ime.
Inače istina primjetila sam što dulje vani živim, sve lošije pišem i sve se lošije izražavam na hrvatskom, ali uglavnom nemam sa time problema kada dođem u Hrvatsku, ljudi odmah shvate o čemu se radi, večini je sadržaj bitnije od forme.
SOrry na debelom offu!
Ja sam bila takvo dijete...moji roditelji se nisu znali nositi samnom,pa sam s 11 prvi put bila kod psihijatra, i to kod dr. Gordane Buljan Flander..njezina "dijagnoza" je bila hipersenzibilnost" Visok IQ, stravična empatija prema drugima ( doslovno stravična) i pokušaj da me se ukolpi u društvo doveli su do toga da sam s 19 opet završila kod psihijatra s napadajima panike i terapijom. On je dao istu dijagnozu + šifre za aktualno stanje. Od tad se izredalo nekoliko njih s istom pričom.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Ja tek SADA ( 33 god) učim biti JA, sa svim svojim osobinama i manama...ne potiskujem više empatiju ni te emocije , ne uklapam se u društvo i to mi istovremeno stvara takav MIR ali i kaos jer se nekad moram prisliti da budem dio torte. I iskreno ne znam što bih vam savjetovala osim da je žalosno da su posebne potrebe neke djece danas smatrane invaliditetom, uopće "posebim" samo zato jer se ne mogu uklopiti u društvo.
Mislim da je razumijevanje i strpljenje za takvu djecu ključno, nikakvo forsiranje, nametanje...dogovor, razgovor, stvaranje osjećaja povjerenja ( svojim roditeljima nisam vjerovala niti mami danas vjerujem jer mi je cijeli život govorila - ti si ovakva, onakva, uvijek nešto s tobom tralala...) S druge strane suprug, ekstremnistički tolerantan tip koji valjda nema granica tolerancije, kaže da sam ja jedna od najkompleksnijih osoba koje je upoznao.
Mislim, to je tako. Biti poseban, drugačiji itd. i nije baš neka fora nego je, zbog društva, situacije,roditelja, itd. opći pritisak ukalupljivanja nas u društvo, umjesto da se društvo malo otvori drugačijima Ista stvar je i s osobama koje imaju neki oblik invaliditeta, osjetljivim socijalnim skupinama itd.
Eto, iz perspektive jednog odraslog djeteta s "posebnim"potrebama.
P. 3g zna sva slova, sve brojeve do 99 (spaja 7 i 1 u sedamdeset jedan npr), zna napisati riječ na računalo ali ne zna ju pročitati kasnije u komadu. Na papiru ne želi pisat.
Ne želi gledati crtice na hrv (to viče da ugasim jer je glupo), nego samo edukativne na engleskom pa je tako naucio sve brojeve, boje i oblike i vecinu zivotinja na engleskom.
Najvise se veseli kad mu pustimo pjesme na nekom jeziku koji ne poznaje, tipa talijanski, i trazi nas crtice i na drugim jezicima.
Od prvog dana je koncentriran na jezik, s njim covjek razgovara ko s odraslom osobom.
Zasto ovo pisem? Pojma nemam, ima tek 3 godine, odustala sam od igra za djecu njegove dobi i dala mu slovaricu i ucimo to sto ga zanima. On pored izloga sa igračkama ne gleda igračke nego čita naziv ducana :roll:.
Hodamo i za peseke priča "vidi ovog white dog" , gleda oblike na ogradama i priča "ovo je romb, ovo je heksagon.." sta je heksagon jbt?!? Saznala kasnije...nema minute odmora od razmišljanja..
Ja ne volim matematiku, jezike. Nisam ni pretjerano elokventna a zahtjeva sve to od mene.. ak je sad takav ne znam sta da ocekujem kasnije, hocu morat ucit japanski s njim? Sta ce radit u skoli uopce..
Kad je najranije za upisat djete na strani jezik, toliko uziva u tome?
Možeš ga već upisati na strani jezik ako nađeš prikladan program.
Što se tiče djetetovih interesa, to je sve u redu i u redu je da mu kažeš da nešto ne znaš i da naučite zajedno. Ništa nije prerano dok god ti slijediš njega.
Što se tiče škole, već su ti pisale forumašice, ondje se uče skroz druge stvari i čekat će ga još puno toga da svlada, a pritom ne mislim na gradivo.
Osim toga, djeca ne napreduju uvijek istim tempom, možda će uslijediti razdoblje u kojem ti se neće činiti da toliko usvaja.
Ako bude htio učiti japanski, učit će ga kasnije ako bude imao prilike, nećeš morati i ti s njim, bez brige :mrgreen:Citiraj:
Apsu prvotno napisa
(npr. u našoj kvartovskoj knjižnici postoji tečaj kineskog, viđam djecu da idu na to, a ima i tečaj za odrasle)
Što će raditi u školi je već kompleksnije pitanje... ali kako Jurana reče, ima se što učiti u nižim razredima što ne spada nužno u gradivo. Viši razredi su opet priča za sebe, ako se poklope njegovi interesi i zainteresiran i motiviran profesor iz određenog predmeta, može čuda napraviti. Ali do tada imate još puno vremena.
Apsu, nije dobro da miješa jezik u rečenici. Reži to u korijenu. Reci mu da kaže na jednom jeziku, pa na drugom.Citiraj:
Apsu prvotno napisa
Znam što govorim. Heksagon ima ime na hrvatskom, to je šesterokut. Ja i danas svog ljubitelja Youtube lekcija moram ispravljati u tim stvarima i vidim da mu ponekad nedostaju riječi na hrvatskom.
Ali upiši sina u vrtićki ili kvartovski tečaj. On mora znati gdje je kojem jeziku mjesto. Ne možeš ih miješati sve u isti lonac, jer tako upropastiš znanje oba jezika. Nek uči u vrtiću ili na tečaju za malu djecu. Obično primaju od treće godine . Moj je išao u jezičnu grupu u vrtiću. I danas sve kuži i zna, ne čita titlove na engleskom i njemačkom, ali ne mogu reći da zna super kad dobije trojku iz testa jer ne zna pasiv...
Apsu
slažem se s Peterlin, reži to i upiši ga na neki tečaj jezika, imaš i Helen Doron za jako male.
Hmm, nisam razmisljala o tome da nije dobro, moze, poradit cu na tome..
Hvala na savjetima :)
Netko mi je ovdje bio napisao da se djetetu treba desiti klik u glavi da počne spajati slova u riječi. Do sad je znao sva slova i nije ih spajao, dakle nije čitao, a večeras ga ulovim kako lista Pika, i slovka: m-a-l-i P-i-k-o i ponovi - maali (stanka) Piiikoo.. ja reko ha? Dolazim do slikovnice a na zadnjoj strani stvarno među ostalim riječima piše mali Piko.
Naravno da smo ga oduševljeno krenuli maltretirat da nam još malo čita riječi pa nam je reko da ga pustimo na miru :lol:
Veli moja mama - kak uvijek od dva bedaka ispadne pametno dijete :roll: :mrgreen:
Bok!
Nova sam ovdje, registrirala sam se radi potrebnih informacija za završni rad. Nemam djecu tako da možda i ne spadam tu:-P, ali imam par pitanja za roditelje darovite djece, pa ako ima ovdje takvih, unaprijed zahvaljujem na pomoći :-)
Zanima me kako se nosite s potrebama darovite djece, i cijela obitelj? A kako je to "hendlano" našim sustavom obrazovanja i lokalne zajednice?
Dugo dvojim napisati ili ne nešto na ovu temu.
Imam pokoje pitanje. Je li roditeljima darovitih koristilo testiranje? I za što? Kome konkretno? Ima li nekih koji su se neugodno iznenadili? Ili koji su otkrili nešto što već nisu znali? Ili je dijete samo pametno pa se odmah smatra i darovitim. Ako me razumijete.
Pišem to jer sam možda pogrešno odlučila da ga neću testirati.
U školama se ponekad maše papirima, a djeca krasno pametna i prosječna. Ne bih se voljela uplesti u tu mrežu.
Od one njegove početne bebi užasne zahtjevnosti gdje je na trenutke imao elemente visokofunkcionirajućeg autizma, svih problema sa senzorikom, on je danas izrazito socijalan, posložen, elokventan, ne zahtjevan, osim u sadržajnom dijelu. Stalno zahtjeva čitanje, imamo ravno 50 pročitanih enciklopedija, jako je dobar u matematici, iščitavamo geološke teme, povijesne, mitologije, sad je opčinjen šahom i po novom vojnim strategijama. Svaka tri mjeseca nađe si sam novu temu i onda po njoj do najsitnijeg detalja. Skuplja minerale, pustinje u teglicama, imamo i žive pčele samice, svakakva čudesa ga zanimaju, ok, malo je neobičniji i svoj. Sve vezano za znanost ga zanima. Nikada se ne igra igračkama, sad, prije nekoliko dana, u 6. su ga počeli zanimati legići. Prijateljica koja radi dijagnostiku smatra da ga trebam testirati (ona i još nekoliko mojih prijatelja koji su te struke smatraju da je), ali ne spominjati to u školi kad krene, ni na upisu, nego tek poslije dati učiteljici. Hm, kao da će učiteljica od toga imati nešto. Osim ako se po novoj kulikularnoj ne uvedu IOP-i za darovite (u prijedlogu je) pa mu možda bude potrebno (mada ne znam za što) ili mu priredim medvjeđu uslugu. Ako je darovit. Ide u njihov centar, obožava radionice. Na razgovoru u vrtiću kažu da je inicijator i pokretač igre, voli najviše razgovarati s odraslima, izrazite ručne spretnosti i da puno toga zna i kako ga oni kao institucija ne mogu intelektualno zadovoljiti. I da je verbalno na razini osmaša. Moje mišljenje je da i ne trebaju, dovoljno kao dijete dobiva od njih i time sam jako zadovoljna i zahvalna sam im. Npr. otkrila sam kako ima izrazite pripovjedačke sposobnosti. Priča priče i po 15 minuta. U dahu. Eto. Mislim da sada zadovoljava svoje potrebe i nekako se ne mogu uvjeriti da bih time išta dobili, a opet sam tako dvojila i za taj centar pa se uspostavilo da je to jedino na što želi ići i da uživa u logičkim zadatcima, pokusima i sl. Ili jednostavno da pustim.
Iz sadašnje perspektive (14-godišnjak), mogu reći da je testiranje koristilo samo meni kao roditelju, da znam da si ne umišljam da je nešto drugačiji od ostalih, nego da takav stvarno i jest. I da ima neke svoje (emocionalne) specifičnosti koje nisu hir ili rezultat ovakvog ili onakvog odgoja, nego karakterna crta s kojom se rodio i s kojom mora živjeti.Citiraj:
palčica prvotno napisa
U vrtiću nije bilo potrebe govoriti o testiranju jer su ga ondje savršeno dobro razumjeli bez ikakvih papira. U školi je pak bilo izlišno o tome govoriti jer učiteljica nije htjela ni čuti da bi on po nečemu bio poseban (pisala sam ranije o tome). Jedva smo nekako dočekali prijelaz iz razredne nastave u predmetnu i u višim razredima je situacija bitno bolja. Ali tada više nije bilo ni potrebe govoriti o testiranju i posebnim sposobnostima. Nastavnici koji imaju sluha za takvo dijete imat će ga i bez testiranja, a oni kojima se ne da dodatno raditi, neće zbog rezultata testiranja nekog djeteta promijeniti svoj stav.
a što bi izgubila tim testiranjem?Citiraj:
palčica prvotno napisa
recimo mislim da možeš saznati korisne stvari ne nužno vezane uz samu inteligenciju. Ja bih poslušala tu svoju prijateljicu.
Kao što si i sama rekla, i za radionice si mislila šta će mu to, a pokazale su se korisnima i zabavnima. :-)
Ja sam vodila svoje dijete jer sam razmišljala o prijevremenom upisu u školu, pa sam htjela samoj sebi potvrdu ispravnosti odluke prije nego je upišem. Naravno nisam im rekla prije samog testiranaj zašto sam je dovela jer sam htjela objektivno stručno mišljenje.
U kojem smislu pitaš je li koristilo testiranje, to nisam shvatila? Koristilo za što?
Darovitost se u školi testira u trećem razredu osnovne škole. Ne znam je li to praksa u svim osnovnim školama, u našoj jest. Roditelji darovite djece dobiju doma kovertu s pozivom na roditeljski i ako žele djeca se uključuju u radionice za darovite. Radionica se održava jednom tjedno, djeca kažu da je zabavno jer rješavaju razne mozgalice i to je otprilike to.
"Dijagnoza" darovitosti kao takve ne nosi baš nikakve promjene u redovnom školskom programu i pristupu djetetu.
Za sve dodatno treba se uključiti u dodatnu nastavu nekog predmeta ako takva postoji.
Nije u svim. Ovisi o pojedinoj školi.Citiraj:
Barbi prvotno napisa
XCitiraj:
tanja_b prvotno napisa
U našoj se tome baš nije pridavala velika pažnja, tj. škola je kao gnjavažu doživljavala roditelje darovite djece koji su se pokušavali izboriti za njihove potrebe. Moji nisu iz te vreće - obični bistri derani, sa drugim setom objektivnih potreba, ali dobar prijatelj mog starijeg sina bio je istinski darovito dijete koje je baš jako odskakalo. Imao je sreće da je došao u ruke savjesnoj i mudroj učiteljici, koja ga je znala zabaviti (dobivao je u prvom razredu listiće iz matematike s gradivom četvrtog razreda), ali to nije imalo nikakve veze s politikom škole, nego isključivo s kompetencijama učiteljice.
Testiranje je koristilo meni kao roditelju. Objasnili su mi neke stvari, uputili me gdje mi kao roditelji grijesimo, kako si olaksati neke situacije...
Sto se tice skole, on se nastoji cim vise utopiti u prosjek, nhegovo skolovanje (zasad) nije profitiralo od te darovitosti.
tanja_b, puno hvala! To što pišeš ima logike. Puno prosvjetnih djelatnika ne zna s takvom djecom, a opet, ima entuzijasta koji prepoznaju i prilagode način rada i bez dokumentacije. Školstvo voli prosjek bez ikakvih odmaka u bilo kojem smijeru.
Lili75, u pravu si, krivo možda razmišljam. Zaista nemam što izgubiti. To su ionako ljudi koje on voli i s kojima rado boravi. Možda i hoću. Ne znam. Samo znam da neću u školu doći mašući papirom.
Barbi, sama sam u školstvu pa ću ti reći da je tvoja škola jedna od rijetkih. Profesori nemaju alate i sredstva kojima mogu dijagnosticirati darovitost, a ni naš obrazovni sustav im sam po sebi nije na ruku. Tek smo se počeli pošteno baviti djecom s raznim poteškoćama, ali i tu još uvijek pojedinci jedva hvataju konce. Očito imate dobru i kompetentnu stručnu službu. Zanimalo me kome je koristilo u pojedinim slučajevima. Učiteljici, djetetu, obitelji, ...nikome. Htjela sam različite perspektive.
Peterlin, i sama tome svjedočim svakodnevno. Uvijek je na kraju sve na pristupu i entuzijazmu pojedinca.
martinaP, hvala! Obiteljski događaji su ga dodatno ojačali pa sada zaista nemamo nekih emocionalnih turbulencija kao prije. Malo perfekcionizma jedino. Kad je bio manji otišla sam kod dva stručnjaka na razgovor da mi potvrde kako nisam luda i da zaista imam zahtjevno dijete. Sada je to iza nas i on je krasnić u svakom smislu. Moji prijatelji se znaju šaliti jadna ta učiteljica koju on zapadne (zbog pitanja). Mogu se samo nadati da će dobro surađivati.
Da, baš ovako, nažalost.Citiraj:
Uvijek je na kraju sve na pristupu i entuzijazmu pojedinca.
Meni je jasno da djeca s raznim teškoćama koja trebaju prilagođeni program i individualan pristup ipak imaju prednost jer daroviti najčešće dobro hendlaju školu i bez pomoći, a resursi su ograničeni.
Hoću reći, ako darovitost kao protutežu ima i neku teškoću djeteta onda bi gurala testiranje i tražila pomoć u dijelu gdje mislim da treba.
Rekla bih da škola voli i nad-prosjek, ako se oko njega ne treba ništa potruditi, nego se dijete samo vodi, i još je pritom prilagođeno, pristojno, mirno i ne smeta. A uvijek se lijepo pohvaliti nečijim uspjesima, bez obzira na zasluge.Citiraj:
palčica prvotno napisa
Mi zasad nismo imali većih negativnih iskustava sa školom naprosto zato što se on dobro uklapa u sustav i prihvaća pravila. Nije čudo da ga profesori vole. Ali bilo bi zanimljivo čuti iskustva roditelja čija djeca odudaraju od očekivanja sustava i u drugim aspektima, ne samo kognitivnim sposobnostima. To je već pravi izazov, i čini mi se da mnogi prosvjetni radnici ne znaju kako ga hendlati, jer ih nitko nije na to ni pripremio :-/
Točno ovako i meni.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Moja je 15-godišnjakinja,a testiranje se provodilo u 3.razredu. Bilo je na dobrovoljnoj bazi.
Ja bih ga definitivno testirala, sebe radi.
Ne radi škole.
Nitko ne traži od tebe da dolaziš, samo jer si odradila testiranje, mašući papirom.
Moj je ispao darovito dijete u socijalnim vještinama, odnosno, sad ću ti baš prepisati citat "Na zadacima socijalne snalažljivosti postiže rezultat u domeni darovitosti, dok je ispodprosječan rezultat postignut na zadacima sinteze apstraktnog materijala"...."Radi se o dječaku neujednačeno razvijenih kognitivnih sposobnosti. Najizraženija je sposobnost socijalne snalažljivosti u kojoj je darovit, a najslabije kratkoročno i radno pamćenje te apstraktno mišljenje".
To se uravnotežilo, ali ne i izjednačilo nakon godinu dana radionica, pa je retestiranje u trećem mjesecu prošle godine pokazalo da pokazne kognitivne sposobnosti i dalje ostaju neujednačeno razvijene, odnosno da sve, osim analize i sinteze apstraktnog materijala, koji ostaje blago ispod prosjeka za dob, i socijalne snalažljivosti, koja ostaje u razini darovitih vršnjaka, pokazuje rezultate iznad prosjeka za dob.
Dakle, još uvijek nije sve izjednačeno, ali se on sa sobom, a da o nama s njim ne spominjem, uvelike olakšan život, razumijevanje, odnos i općenito funkcioniranje.
Taj papir (kasnije i drugi) pokazala sam učiteljici tek nakon što je drugo polugodište prvog razreda debelo počelo, jer sam željela da ga ona "onjuši" bez ikakvih uvoda. Kasnije sam ga pokazala samo radi smjernica i da zna zašto su neke njegove reakcije kakve jesu (u slučaju da do njih dođe).
Dakle, nitko tebe ne tjera išta pokazivati. Ali testiranje odradi, zašto ne, škoditi ti sigurno neće.
Sad me zanima, kako se ovo odražava na njegovo funkcioniranje u svakodnevnom životu? Ako ti nije problem napisati?Citiraj:
Evelina prvotno napisa
Zanima me, jer moj ima dijametralno suprotan status - darovit je na apstraktnom području, ali socijalna snalažljivost mu je na donjoj granici prosjeka. Bar je tako bilo kad je bio na testiranju. Nešto doduše jest napredovao odrastanjem, ali daleko od toga da je postao komunikativna i snalažljiva osoba.
Moja kći je u gimnaziji polako počela komunicirati i otvarati se.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Nije to još idealno, ali ja sam zadovoljna.
Sada, na pragu fakulteta, je i dalje dosta povučena, ali puno manje nego prije.
Njoj je problem komunikacija, pogotovo telefonom i s nepoznatima.
Iako, jučer sam ja zvala zubara za skidanje kamenca i otišla s njom, a antikvarijat je sama zvala da pita imaju li knjigu koju traži i otišla ju kupiti.
Zubara pozna, a prodavača u antikvarijatu ne.
Ne znam kaj da tu velim. Ne znam kakav bi bio kao nedarovit u socijalnom dijelu.
Vrlo je, vrlo, elokventan. Vrlo lako prepoznaje socijalne situacije, izvrsno funkcionira s odraslima, s djecom sada bolje, ranije nije. Uvijek se više drži odraslih. Pitaj nešto konkretnije. :mrgreen:
Ma ne treba. Samo zamišljam kako je to imati elokventno i komunikativno dijete. Iz mojeg treba čupati riječi kad je u društvu, opusti se samo kad je s vrlo bliskim ljudima (roditelji, djed i baka, najbolji prijatelj). Pa pomalo zavidim na onom čega nemamo doma :mrgreen: (ni MM ni ja nismo osobito komunikativni, pa se ne čudim na koga je takav - nije mogao drukčiji ni ispasti).Citiraj:
Evelina prvotno napisa
Zapravo ne bih to uopće smatrala problemom da ne vidim na njemu da je često nesretan zbog te svoje zatvorenosti.
Kako mu ide skola? Ima li potesoca u savladavanju gradiva? Koji je to razred ? 3.Citiraj:
Evelina prvotno napisa
Da, treći je sad.
Škola ide izvrsno, da ne ureknem : pu pu : :kuc kuc:
I svladavanje gradiva isto ide izvrsno, očekivala sam puno više poteškoća i napornije prihvaćanje svega, ali on, osim što konstantno isprobava granice, istovremeno jako voli te granice, tako da polaže jako puno na autoritet - iako će ga uvijek preispitivati.
Ustvari mu je pravednost najvažnija, a s te strane imam sreće, jer je učiteljica baš žena na mjestu i sve je transparentno i pošteno kod nje, a on daje unutar tih okvira sve od sebe.
Moja je kažu testiranja darovita, ali ta darovitost ne dolazi do izražaja zbog perfekcionizma, socijalne anksioznosti, manjka samopouzdanja, ogromne nesigurnosti i mnogo toga drugoga. Na to su nas psiholozi i upozorili. Nisam u školi pričala o darovitosti, pokušala sam skrenuti pozornost na ostale probleme, na žalost ne s puno uspjeha.
U školi tu darovitost ne vide. Tiha, mirna, povučena, šuti i vrlo nesigurna u sebe. Iskreno i ja bih ju teško vidjela da mi nisu ukazali na to.
Nama je testiranje pomoglo utoliko da shvatimo nju i zašto su neke stvari takve kakve jesu.
Evelina, i meni je baš zanimljivo to što spominješ.
Nama je lani u jaslicama teta na informacijama rekla da je očito darovit, ali ne znam je l to išlo kao neko laskanje ili zbilja to misli. Da imam više djece, lakše bi mi bilo zaključit nešto.
Uglavnom, stavljam post kao pretplatu na temu, pa ću nekad i pročitati :)
s tim se slazem. i to je sve do neke mjere ugodno za dijete. nista ne dovodi u pitanje samopozdanje, skola se voli, rado se u skolu ide...itd, itd.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
a i za roditelje, koji ne samo da nikad nista ne moraju raditi sa djetetom, nego ni nemaju pojma, kad su uopce testovi, ispitivanja, domace zadace i slicno.
no to samo pokazuje koliko je sustav skolstva naopako postavljen, koliko nema individulanog pristupa, te koliko je ppogotovo danas u 21, stoljecu taj marija terezijanski sustav skolovanja promasen.
jer vezano na darovitost, koju ovdje zovu Hochbegabung, taj pristup je prilicna medvjeda usluga djeci, te samo zrcali sve te netocne mitove vezane za hochbegabung, koje su u svojim knjigama (koje uopce nisu o darovitima):
Angela Duckwort i Gladwell lijepo raskrinkali.
problem se moze pojaviti u kasnijoj dobi, ako dijete kada dodu izazovi koji odgovaraju njegovim kognitivnim sposobnostima, odjednom vidi da uopce nije razvilo strukturu ucenja, jer uciti sve te godine uopce nije trebalo...Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
ili recimo izadu na vidjelo odredeni problemi sa koncentracijom, koji su takoder bili nevidljivi, jer izazova naprosto nije bilo...(ovdje mislim na strukturirane izazove)
itd.
da me se ne bi krivo shvatilo:
ne radi se o tome da skola ne bi trebala biti mjesto u koje se rado ide i u kojem se vrijeme rado provodi, kao i to da je samopouzdanje prilican benefit.
radi se u tome da skola ako ne nudi izazov, u kojem naravno uzivas i koji te vuce dalje, prilicno promasuje svoju svrhu.
danas.
u vremenu i drustvu, u kojem se, da ces nauciti pisati i citati, podrazumjeva.
O, da. Recimo, pred neko vrijeme sam shvatila da moj sin loše razlikuje bitno od nebitnog. Zašto? Zato što mu je pamćenje takvo da mu je dosad bilo najlakše zapamtiti - sve :roll: a kako raste broj razreda u koji ide, raste i broj gusto ispisanih stranica u udžbeniku koje naprosto nema smisla sve memorirati.Citiraj:
seni prvotno napisa
Da to kažem bilo kome u školi, samo bi se nasmijali i odmahnuli rukom "pa što vi hoćete". On je za njih uzor-učenik koji uvijek sve zna i spreman je za odgovaranje. Kakvo razlikovanje bitnog i nebitnog?
Tako da samo čekam srednju školu i paničarenje i pad samopouzdanja i ostalo...