Ništa mi nemoj slati nego mi ovdje odgovori na gore citirano pitanje.
Printable View
Tako nekako i ja mislim, Roza. Volim crkve, u svakom gradu koji posjetim uvijek odem i u crkvu (katoličku, ali i drugu koju nađem).
Bila sam i u Međugorju. I u Vatikanu, Loretu... Lijepo je, osjećaš se ispunjen veličanstvenošću i značenjem u velikoj crkvi, ali ne treba ići nikud da bi se osjetilo Boga. On je svagdje.
I sigurno ne traži hodanje sa fažolom (grahom) u cipelama uzbrdo po Trsačkim škalama, što se još prakticira u Rijeci. Sirovi fažol, kuhan se ne priznaje. Ali, tko to ne priznaje? To ja ne razumijem.
Zato pitam što je razlog samomaltretiranju. Da li je to pobijediti sebe, biti bolji od drugoga, jače osjetiti vjeru, jer valjda nije samo zato što to i drugi rade, to bi bilo preprizemno i daleko od vjere.
Može li mi netko odgovoriti?
Bosonogo hodočašće je žrtva za Boga, zavjet, pokora...kako tko o tome promišlja. RozaGroza, kako to misliš "Međugorje i sl. vradžbine"?
Roza nije katolkinja i ima sasvim drugačije viđenje Međugorja.
Gdje je Ifigenija, ona bi to sigurno jasno objasnila?
Da li se traži ta žrtva? Da li je veća nagrada nakon toga? Pokora radi nečeg lošeg što je osoba napravila ili samo tako? Zar zavjet ne bi vrijedio i bez muke?
Trebala sam više knjiga o tome čitati, pa bih znala. Kažem ja, čitanje je najbolja investicija u sebe.
Pa znam, pa bih ga volila čut, ako nema ništa protiv. Jer volim čut i tuđe, drugo mišljenje.
Beti, možda netko misli da nije imao dovoljno pokore u životu, pa ima potrebu barem je uzeti malo dobrovoljno. Oni koji jesu imali stvarnu pokoru ili križ (sa gledišta katoličanstava) osjećaju da ovakava žrtva možda nije potrebna ili da se vjera može potvrditi (ne znam bolju rijeć) i bez toga.
Možda bi sve to "funkcioniralo" i bez te bosonoge muke, ali poslije toga imam osjećaj i virujem da sam napravila nešto veliko, posebno, jer to Bog čini za me svaki dan, a ja pak, za njega, samo ponekad...
Ne bi li onda bilo smislenije napraviti nešto društveno korisno?
sad ovo več zbilja prelazi mjere, vidim da si več ljuta na mene tj na moja mišljenja i ja ne želim niti mi je bila namjera ovo svesti na dijalog nas dviju!
vidim da ima ljudi koji me razumiju, koji kao što zdenka2 kaže da njezin tata iako je u godinama hodočasti svake godine, ivana zg, da njen muž ide bos, nejdu zbog samokažnjavanja, i zato ih treba poštovati!
nemogu ti objasnit jer me nikako ne razumiješ!
žao mi je
cubana nismo na istoj valnoj duljina, i kaj god ja ili ti rekle nebumo se razumjele !:love2:
Po Bibliji tj. Sola Scriptura, Bog nije nigdje takvo nešto tražio, već je tražio da ga slavimo u Duhu i istini. Takva "pokora" o kojoj se ovdje priča, je samo čovjekova izmišljotina kako bi "patio" za Krista. Rekla sam već da čovjek koji se tako hoće dodvoriti Bogu nema Duha Svetoga u sebi, niti mira Kristova jer je takva stvar nešto što samo tjelesni čovjek može smisliti. Iz nemogučnosti vlastitog spasenja i krivnje koju osjeća unutra zbog grijeha čovjek izmišlja razne stvari pa se samokažnjava itd. Kad smo preporođeni Bog u nama čini da želimo i činimo Njegovu volju. Što se tiće štovanja kipova u Međugorju, to isto nema veze sa duhovnošću već je najobičnije idolopoklonstvo koje nalazimo u religijama tipa hinduizam itd.
Mi ne vjerujemo u spasenje po djelima, a po svemu sudeći Katolici u to vjeruju, stoga valjda tu i to hodočašćenje i samokažnjavanje tj. patnja.
Pa ja sam vrlo jasna, ti izbjegavaš odgovor na moje preko nekoliko puta postavljeno pitanje.
Napisala si da sam svojom rečenicom uvrijedila hodočasnike, a da to poslije nisi ničim obrazložila. A kad prozoveš, tada se bar udostoji objasniti zašto.
Ok, svatko ima svoje. Što se tiče, RG, Međugorja, gadi mi se sva ona komercijalizacija, ali istodobno, ne mogu se oteti neobjašnjivom miru kojeg osjećam kad dođem tamo...kipovi mi ne znače ništa, ali molitva i taj mir-jako puno. Ipak, poštujem tvoju vjeru i razmišljanje, jer si čvrsta u svojim stavovima i življenju vjere.
sirius, već mi je dva puta nestao odgovor, možda se na kraju pojave svi.
Znam da može netko tako razmišljati, ali ja mislim da svatko dobije muke i pokore i da ju ne treba sam povećavati, ako nije napravio zlo drugome.
Uglavnom, sad mi je jasnije to hodočašćenje i kome treba, neka ga, bos ili obuven, u autu ili pješke, uz janjca ili gladan.
Ako ništa, provest će dan među ljudima a i to je nekad bolje nego biti sam. I još će se osjećati zadovoljan sam sobom.
Bog ne traži od čovjeka pokoru, toga nema među zapovijedima. To je nešto što čovjek traži od sebe, ako ima potrebu za time, kako bi u nekoj vrsti tjelesne trpnje duhovno rastao i napredovao. Takvo trpljenje nije nikakvo samokažnjavanje; to je vježbanje u strpljenju, u prihvaćanju teškoća, ograničenja, nesavršenosti, vlastite ljudskosti, da bi se duhovno raslo. Možda netko nešto ima i okajati, pa kroz takvo hodočašće razmišlja o tome kako se promijeniti i postati bolji. Inače, hodočašće, samo po sebi nije nikakvo trapljenje - hodati ne znači mučiti se - to je jedna vrsta vjerničkog molitvenog zajedništva, mogućnost ostvarenja bliskosti s ljudima i s Bogom. Osim toga, takvo izmicanje iz svakodnevice i posvećenje molitvi daje osobitu mogućnost susreta sa samim sobom.
Zdenka2, lijepo si napisala post, ali ne bih se u potpunosti složila. Neki ljudi koji prakticiraju takvo izražavanje vjere (bosonogim hodanjem i sl.) doživljavaju to samokažnjavanjem i mukom, nekom vrstom pokore i pokajanja. Tako da, iako je tvoje obrazloženje lijepo i sigurno istinito za mnoge, ima slučajeva koji nisu takvi, a mislim da se o tome i povela rasprava - čemu to.
Pa ja sam uvrstila motiv pokore i pokajanja u svoj post.
sve je lijepo rečeno i objašnjeno, i još jedanput hodočaščenje nije samokažnjavanje!
sad su mi se javili moji hodočasnici, zajedno sa MM, koji su u krenuli prije dva dana da bi došli do svetišta pješke, zbog čega je i bio pokrenut ovaj post o MB i hodočasnicima!
oni su toliko sretni, toliko ispunjeni vjerom i blagoslovom da je to teško objasnit!:heart:
oni nisu mučenici, nisu se išli kaznit išli su sa vjerom , ljubavlju u boga, svi oni mogli su iči autom, ali su se odrekli toga i krenuli su pješice!
ja to objašnjavam ko za vrijeme korizme dok se odričemo nečega, ne radimo to jer nemamo kaj za jest , ili bilo što drugo čega smo se odrekli, radimo to zbog drugih razloga koji su svima nama krščanima i vjernicima dobro poznati!:love2:
i zato još jedanput svaka im čast i bog ih blagoslovio!:angel:
Upravo to je ono što meni jako smeta, i to korizmeno odricanje, i Božić, i hodočašćenje - određeni dani u godini kad si napunimo baterije ljubavlju i vjerom, a ostale dane u godini smo katastrofalni vjernici, užasni Kršćani, na Božju sramotu velika večina nas. I što vrijedi jedan dan jedinstva sa braćom u ljubavi s Bogom kad to ne traje koliko bi trebalo trajati, SVAKI DAN SVAKE GODINE; non stop se moramo truditi to je ono što Bog zahtjeva od nas, konstantno odricanje i zanemarivanje svojeg tjelesnog čovjeka, u njegovu slavu - a tko god mi sad reče da se trudimo i radimo najbolje što možemo, laže.
da, kao što RG reče neki samo za velikih blagdana su veliki vjernici, iskazuju se i diče, napune baterije i opet da novog blagana!
žalosno!
MM i ja odgajani smo u krščanskom katoličkom duhu, tako i odgajam svoje dijete, radovito odlazimo na svete mise, dijete mi od četvrte godine ministrira, pjeva u župnom dječjem zboru, i vrlo sam ponosna na nju!
i čim malo poraste iči če s nama na hodočašće!
Zbog pada čovjek nije duhovan, tjelesna mudrost je u neprijateljstvu s Bogom - duhovan čovjek služi Bogu a tjelesni čovjek služi svome tijelu - ali ta tjelesnost o kojoj se govori u Bibliji nije vezana uz tijelo (ruke-noge-grlo-nos) već uz čovjekov um i pokvareno srce. Tjelesni čovjek služi sebi, i zadovoljavanju svoga tijela (svojih požuda). Dok nas Bog ne preporodi svi smo mi tjelesni - zbog Adamovog pada tj. istočnog grijeha - zbog tog grijeha mi smo grešna bića i sam je Isus rekao, Tijelo ne služi ničemu, duh je onaj koji oživljuje. Ili si rob Adamov ili si rob Kristov.
Mislim, to su osnove Kršćanstva, ne mogu ja sad o tome pisat u nekom kratkom postu.
A to što današnji vjernici vole koketirati sa svjetovnim pa mjenjati izrečeno to je prokletstvo modernog doba. Svi se pokušavamo što bolje adaptirati u današnje doba i svaki dan sve više i više ljudi zaboravlja na Boga, a ako pokušaš držati njegove zakone što bolje ne rijetko ispadaš smiješan. Primjer toga može bit ne imanje sexa prije braka, nošenje pokrivala za glavu, pokoravanje mužu itd. ima nebrojeno puno primjera kako danas svakodnevno kršimo Božje zapovijedi a pri tom niti ne mislimo da smo napravili nešto loše. Mislim da su rijetke vjenčane osobe, bilo muške bilo ženske koje se recimo iskreno pokaju Bogu kad si dopuste da pogledaju neku drugu osobu na cesti sa iti malo požudnim mislima tipa - vidi kako lijep muškarac ili žena - čak i to je, po Bibliji, grijeh tj. preljub.
A slobodno se nasmijte jer ja sad ispadam smiješna, al to je tako i svatko tko čita Bibliju zna da je tako, iako smo eto smiješni ako to javno izgovorimo.
Ja se ne sramim. Ako vjerujem u Boga i ako sam Kršćanka onda vjerujem kako spada, i pokušavam držati Njegove zakone najbolje što mogu. A svaki dan griješim toliko mnogo puta, ne prođu 2-3 sata da se za nešto ne pokajem, pa makar to bilo i povisivanje tona na muža ili bilo kakav drugi znak oholosti.
Neću se smijati, samo dodati da se ne slažemo u osnovnoj postavci, a to je poimanju Biblije kao vjerskog štiva, ali ne povijesnog dokumenta.
A da nastavim u revijalnom tonu, čovjek je jedinstvo tijela i duha, pa i uma i jedno je nedjeljivo od drugog i ne vidim kako svjesno samokažnjavanje, zanemarivanje potreba tijela može pomoći duhu.
Apsolutno. Ne bi stvorio čovjeka "na svoju sliku i priliku", ne bi se utjelovio, umro na križu, uskrsnuo, dao nam svoje tijelo za jelo i uskrsnuće tijela. Za kršćanstvo tijelo nije "sluga duše", smetnja ni izvor problema nad kojima duša mora stalno bdjeti. Bilo je utjecaja gnosticizma na tjelesnost i u ranom razdoblju Crkve i kasnije, kod Augustina i u askezi monaštva, ali sam Novi zavjet otvorio je potpuno novo poglavlje u odnosu prema tijelu, bolje rečeno ljudskosti. U to je uključen i pojam Još od Tome Akvinskog nema tog dualizma duše i tijela u kršćanstvu, osim u herezama. Kršćanska antropologija čovjeka vidi kao cjelovitog, tjelesnog i duhovnog i takav cjelovit će postati u onostranom. Tijelo nije ljuštura - ono nam omogućava postojanje u povijesti, očitovanje duha i komunikaciju s drugim ljudima. I taj cjeloviti čovjek je slobodan, ima slobodnu volju, sam bira kojim će putem ići.
Nečeš zanemariti jesti kad si gladna, piti kad si žedna, vodit ljubav kad muž i ti poželite, popit čašu vina kad ti se gušta, plivat kad ti se pliva, odmorit se kad si umorna itd. Zanemaruju se stvari koje vode ka zlu, zanemaruje se idealiziranje. Tijelo mnogima danas postaje idol. Pa danas čuješ jako puno ljudi kako govori a pritom najčešče kardinalno griješe: Ja osjećam u srcu da je to i to ispravno i zato to radim, moj Bog me sigurno neće osuditi zbog toga - pri tom potpuno zanemarujući Božije zapovijedi - a drže se vjernicima Kršćanima. I kakvog smisla ima nazivat se Kršćaninom ili Kršćankom ako pri tom racionaliziramo i ne vjerujemo da je Biblija riječ Božija? Onda možemo vjerovat i u Krišnu ili Budu, nema nikakve razlike, jer zapravo sve religije u srži govore sličnu stvar, samo Kršćanstvo ima strogo definirane zakone i osuđuje grijeh, dok su ove ostale religije puno ležernije (osim Islama), i kod njih smo svi zapravo sami sebi moralni autoritet tj. vlastito srce ono je po ćemu se ravnamo.
Ja shvaćam Bibliju i povijesno i kao riječ Božiju, i zato mi je ona moralni autoritet jer moje je srce grešno.
Ja ne vjerujem da imamo toliko slobodnu volju tj. ne vjerujem u to da mi ljudi biramo Boga već vjerujem da Bog daje vjeru i preporođenje. Bog je suveren u svojoj milosti.
A Biblija nije samo Novi Zavijet, ona je cjelina koja se tako treba i čitati; nije Bog odjednom okrenuo novi list sa Novim Zavijetom i reko: E znate nemam pojma što mi bi sa onim Starim Zavijetom, zanemarite vi to pa od sad čitajte samo Novi. Pa nije Bog neki dudek koji od početka nije znao točno što i kako želi. Ali to je upravo ono što govorim o modernom shvaćanju Kršćanstva - popili smo svu pamet svijeta, imamo raznorazna shvaćanja Biblije, mnoga od kojih nas oslobađaju vlastitog grijeha i dopuštaju nam da živimo ovako kako danas živimo, ubjeđeni da smo svi dobri, da nas Bog sve voli i da svi idemo u Raj, jer naravno, Pakla nema.
Fantastičan post! Upravo iz tih hereza i kreće puritanizam koji se do danas jako osjeća u popularnoj dominantno anglosaksonskoj kulturi bilo kao naglašeni puritanizam, bilo kao odgovor na njega u vidu oslobođanja od bilo kakvih stega u tjelesnosti odnosno provokacija i "šokiranja" drugih vlastitom tjelesnošću.
Katolici od raščišćavanja s herezama silno paze da ne zapadaju u slične zablude pa se u vatikanskom muzeju ne pokrivaju naga tijela smokvinim listovima kao u nekim američkim javnim muzejima npr
Što se tiče hodočašća i odricanja, postaji vrijeme i mjesto za sve i za povlačenje i osamljenost, introspekciju, meditaciju, i vrijeme za zjaedinštvo u odricanju i zjaedništvo u tišini u molitvi, slavlju. Meni je jedno od najdivnijih otkrića kad sam počela biti malo redovnija u vjerničkim dužnostima, taj prekrasni hod kroz godinu. Kako te vanjski hod može voditi kroz sve prostore duhovnog života, upoznavanja sebe, susreta s drugima, s Bogom -stvarno čudesno. Isotvremeno ima čovjek i svoj poziv kroz kojise trudi približiti onome što Bog od njega hoće i tu tražži svoj izraz, svoj put, svoj ančin da se sabere, smiri misli, upozna svpoju narav, ali i tu je jako važana korekcija bližnjeg, onog koji je na tom putu ispred nas, uzori svetaca, strpljenje u iskušenjima svojeg staleža i poslušnost Crkvi i poglavarima. Da ne bih ja ušla u dubioze kojima nisam dorasla prekrasna preporuka za knjigu o suživotu izmešu Boga i osobe poglavarice karmelićaniki, velike svete Majke- Terezija Avilska (Djela 2) Zamak Duše. http://www.verbum.hr/knjige/zamak-duse-3451/
JA sam za vraćanje na staru adresu i naravno nek ostane tema za rasprave na filozofskom bilo je takvih i do sad povremeno.,
Ne slažem se da roditelji drugih vjera nisu bili dobro došli, dapače. Prelistajte dosadašnje postove i bilo je divnih razmjena iskustava i mišljenja. Ipak svako piše iz svoje prespektive i ne može se zahtjevati da u svojim postovima negiramo svoja uvjerenja i da razgovaramo kao u bestežinskom stanju dokle god su dobronamjerno i pristojno iznesena. Recimo izraz koji si ti upotrjebila za Međugorje koji je mnogima doista izvor velike duhovne utjehe kao što većina zna (ja nisam hodočasnik u Međugorje, ali poštujem tuđa iskustva) je baš direktno uvredljiv i tim načinom kako god se zvala tema ovdje ili tamo nema berićeta, na žalost.
Malo sam dosadna, sa svojim petim postom ,sori :) Super si to napisala- baš u ovo knjizi Terezija Avilska piše upravo o tome kako pokora i odricanje mogu u nekom trenutku postati zapravo prepreka, ako se se izgubi poniznost ili osnovni poticaj ljubavi prema Bogu pa preporučujue da poglavarica samostana sestre koje tako ugrožavaju svoje zdravlje uputi na radne zadatke i sudjelovanje u obavezama gdje će poslušnost, strpljenje i predanost upravo radu koji je koristan zjednici pomoći da se nađe prava mjera duhovnog rasta i služenja u ljubavi. Ali govori i o djelima pokore kad čovjek osjeti da je sve moguće u Božjoj milosti i kad nadilazi svoja ljudska ograničenja, pa i iizička zapravo na slavu Boga, a ne iz želje da pokori svoje tijelo ili otupi osjetila ili iskušava svoe snage. Ma toliko je to kompleksno i zanimljivo, meni je ova knjiga teška za čitanje na momente, ali daje tako temeljite odgovore da se smrzneš.