Printable View
Pa nemam baš neka dobra iskustav sa tim rješavanjem sa stručnim suradnicima poškoli...to se nije rjšilo ni u osnovnoj a u srednjoj ni pogovtovo..bilo je nekoliko pokusaja od strane razrednice skupa s mojim roditelkjima al bezuspješno. To je jednostavno tako i s tim se trebam naučiti živjeti..J avim vam se za god dana kad napunim 18..Tad cu rec sto sam odlucila i kako se stvari zbivaju. :))
Žao mi je što imaš takva iskustva. Ja baš radim u srednjoj školi i mogu reći da kod nas i psihologinja i pedagoginja i profesori vrlo ozbiljno pristupaju svakom problemu. Naravno, to se ne radi tako da se direktno proziva učenike, već se rade radionice i tematski satovi razrednika na kojima se općenito, načelno o tome govori. Probaj ovako: obrati se profesoru vjeronauka ili etike (što već imaš) i razgovaraj s njim/s njom u četiri oka i zamoli ga/nju da napravi jednu nastavnu jedinicu na kojoj će govoriti o obitelji i o tome kakve obitelji sve postoje i na koje se sve načine može postati roditelj (npr. ima puno razvedenih roditelja, jednoroditeljskih obitelji, neki imaju skrbnike i sl.). To će biti zanimljiva tema u kojoj će se i neki drugi pronaći. Važno je da se razvije osjećaj tolerancije i shvaćanje da je svaki tip obitelji jednako vrijedan, ako je obitelj skladna i ako se ljudi vole. Poznajem puno ljudi koji imaju samo mamu i nisu ništa manje vrijedni ili manje sposobni zbog toga. Ima i onih koji žive s biloškim roditeljima pa su svejedno nesretni i nezadovoljni.
Samo da zaključim: iznenađena sam da su naši srednjoškolci tako okrutni i da uživaju u tome da drugome nanose psihičku bol. Oni možda to doživljavaju kao šalu ni ne shvaćajući kako je teško onome koji to mora slušati.
Mala curo, sretno!
Drage moje, evo mene nakon dužeg vremena, sad nadoknađujem propuštene postove, naime rodila sam i drugu bebicu pa mi je doma gužva(snađi se druže)... Još se nisam našla sa svojom bio-mamom, poslala mi je poruku za rođendan i od tad se nismo čule, još ju nisam išla upoznati face to face, al sad više nisam ni sigurna da bi baš htjela... Sve važne informacije koje su me zanimale sam uspijela preko telefona izvući i tak da je za sad na stand by opciji, ako se javi odgovorim na sms i to je to...i to iz razloga koji netko gore navodi, mislim da mala cura al nisam sigurna,da sad ne tražim, ne osjećam ništa prema njoj... ok ne krivim ju da me dala na posvajanje, nakon kaj sam čula kak živi i kakve su okolnosti bile u ono vrijeme u njenom životu ne krivim ju al ni nemam želje da se nekako bolje povežemo u smislu mama-kćer. Moji roditelji(posvojitelji) isto ništa ne pitaju u vezi nje, jedino što je mama pitala dal mi je čestitala rođendan i kad sam rekla da je mami su suze navrle na oči, sad neznam dal je to bilo zbog toga jer se stavila u njenu kožu ili nekaj drugo je bilo, nisam pitala. Naime saznala sam da nemam braće, ona je bila mlada kad me rodila, po njenoj priči tata ju je vukao za nos i lagao, kao neka zabranjena ljubav il nešt slično, neznam detalje nisam uspjela preko telefona saznat sve, sad ima dečka i planira se ženiti al tek kad taj tip prihvati mene kao njenu kćer na kaj sam ja odma odbrusila da nek na mene ne računa u svojoj obitelji(ne u tom stilu, na puno pristojniji i suptilniji način), zna da imam obitelj i da imam 2 djece, rekla je da su joj unuci, na kaj sam ja opet urgirala da nije tak..sad kad razmišljam o tome kak sam ju otpilila nije ni čudo da se žena javila samo da mi rođendan čestita, al kad jednostavno nebi htela da si na leđa nakopam probleme (vezane uz nju), u smislu da mi se pojavi na vratima i da mi sad nakon tolko godina ide izigravati mamu ili nedaj Bože baku mojoj djeci. Jednostavno neznam kak bi se morala prema njoj odnositi pošto nemam nikakve osjećaje prema njoj, ni kao mami ni kao da ju hoću upoznati u pravom smislu riječi.
Molim vas recite što mislite o ovoj poruci i dal nisam bila preoštra prema njoj: Gledajte, ja bih željela da ondam na početku razjasnimo neke stvari, da poslije nebi bilo izenađenja kako s moje tako i s vaše strane. Ja sam vas potražila iz razloga što me zanima prošlost, ali mi zakonski nismo ni ku kakvom rodu, zahvalna sam vam što ste me rodili i dali na posvajanje, a i nemam neku namjeru uplitati vam se u život, tako da mislim da bi se trebali bez obzira na mene udati ako vam je to u planu i ako se slažete s tom osobom s kojom živite. Ne bih vas željela povrijediti , al nakon što se upoznamo i porazgovaramo ne bih htjela da se previše vežete, nego da se samo povremeno jedna drugoj javimo da smo dobro i to je to, nadam se da ćete me razumjeti.
To sam ja njoj napisala u jednom sms-u molim vas za mišljenje, dal sam bila preoštra i da vama to napiše dijete koje ste dali na posvajanje da li bi ipak probali češće stupiti s njom u kontakt ili bi kao i moja mama samo poslali poruku za rođendan? Mislim dal bi se trudili saznati čim više o svom djetetu... hvala vam na odgovoru..
E da i dajte please savjet da se ja njoj probam prva javiti sms-om pa da vidim dal će odgovoriti ili da čekam da se ona dalje prva javi? Mislim ja da sam na njenom mjestu ja bi ipak tu i tam poslala poruku da vidim dal je sve uredu, a ona ništa!!!!!!:-x Neznam ni kaj bi morala očekivati od nje nakon kaj sam joj onakvu poruku napisala, al ja sa sam na njenom mjestu mene ni ta poruka nebi zaustavila.
Probudili se klinci i moram gibat, javim se uskoro...
:* hvala što se javljaš .. meni je to zbilja vrlo vrlo bitno i veliko ti hvala
ja ti nažalost ne mogu odgovoriti ali mogu reći svoje mišljenje; odgovore znaš i sama i sve kako se osiječaš tako trebaš i postupit, poruka mi se nije činila preoštra, neka se na početku zna što tražiš... a ovo javljanje, zbilja nisam pametna.. sama moraš prosuditi jel ti je to zbilja važno? možda bi ipak trebala se nać sa njom i da raščistiš neke stvari i sama sa sobom..
:heart: samo nam piši..
ma meni je malo čudno da se ona meni opče ne javlja, pa sam mislila da sam možda preoštra bila s tom porukom, mislim da sam ja na njenom mjestu probala bi se čim više informirati i saznati o sjetetu, a ne da onda tak reagiram da se rasplačem kad saznam da je živa i zdrava i da se onda ne udostojim ni javiti da je sve ok. nebi htjela da mi bane na vratima i neznam kakvu bliskost al pa da se tu i tam javi da je sve ok, mislim da to nebi trebal biti neki problem ili?
Mislim da poruka nije preoštra - ona je prirodna posljedica svega što je bilo. Ne radi se o istjerivanju krivnje, ali bilo je što je bilo i to se ne da više vratiti.
S druge strane, nekako mi se čini da kod tebe ipak postoje podvojeni osjećaji - istovremena potreba za razjašenjenjima, možda i bliskošću, kao i strah od toga. Zato mislim isto kao i Ari Mali - možda se treba naći i vidjeti što je to što te muči i što muči tvoju biološku majku. Ali bez forsiranja, u skladu s osjećajima - vrijeme će pokazati pravi trenutak.
I ja sam pomislila slicno kao Zdenka i Ari Mali. Mozda bi ti nakon susreta bila jasnija i sopstvena osecanja ili bi nasla neki mir. Mozda bi to bio jedini susret a mozda bi se opet ponekad vidjale to se verujem unapred ne zna. Ali u svakom slucaju bioloska majka te ne moze naterati na vidjanja ako to tebi ne bude odgovaralo, kao i drugim ljudima sto stavis do znanja da ne zelis ili koliko zelis da ih vidjas tako i njoj isto.
Ona koja nije pisala, tvoj post je definitivno pozitivan i dobronamjeran, u puno toga si u pravu (u dijelu nespremnosti za susret itd), ali htjela sam skrenuti pažnju na ovu rečenicu koju sam citirala, i to pitanjem: A kakvo bi trebalo biti shvaćanje nekoga tko je ostavljen o tome što je ostavljen?? Da, to shvaćanje je kod usvojene djece apriori tužno, negativno i sl, i koliko god nemaju za to razloga i koliko god su njihove priče takve da su činom ostavljanja i posvajanja zapravo spašeni, bilo bi ako ne ludo, onda zasigurno vrlo čudno reagirati na način "Oni koji su me napravili i rodili su me se odmah riješili, juupii!" Razumiješ? To je jednostavno tako, da to "ostavljanje", ostavljene više ili manje boli i to kao takvo treba prihvatiti, sve osjećaje vezane s tim treba prihvatiti, reći "to je ok" i krenuti dalje. Moje mišljenje.Citiraj:
Ona koja nije pisala prvotno napisa
Puno, puno ljudi uvjerava posvojenu djecu da se nemaju razloga tako osjećati, da to nije osobno, i sve to stoji, ali moje iskustvo nažalost potvrđuje da ostavljene osobe ipak to "ostavljanje" doživljavaju negativno, njima (nama) to jest osobno:-), nije ostavljena susjedova kokoš nego mi, eto, a oni koji nisu prošli to iskustvo jesu naši najbliži i jako su dobronamjerni, ali oni osobno nisu prošli to iskustvo (sit gladnom ne vjeruje).
Meni je moja mama rekla (u vrijeme kad smo još o tome znale i razgovarat), kad bi vidjela moje negativne osjećaje, nešto tipa "E, da je tebi bilo dobro-lijepo i sl u tvom djetinjstvu, ne bi ti to tako osjećala", povezujući dakle sve sa sobom, gledajući stvari iz svoje perspektive, i nije bilo načina da je uvjerim, da moje negativno doživljavanje i prisutne emocije koje to prate, a u vezi s "ostavljanjem" nemaju AMA BAŠ NIKAKVE VEZE sa tijekom mog djetinjstva, ljubavlju prema roditeljima i sreći ili nesreći koju sam tijekom odrastanja doživljavala...eto :mrgreen:
Citiraj:
lucy22 prvotno napisa
napisah odgovor, al obrisalo mi se sve, evo pišem ponovo, nadam se da ću se uspjet sjetit što sam već napisala..
Nisi bila preoštra, zaslužila je..
S druge strane, meni da si napisala takvu poruku, ni ja ti se ne bih javljala više od 2 puta godišnje, tako bih shvatila dio o povremenom javljanju..
Ona, tko će je znati sad, što je ona i kako shvatila, možda se ne želi nametati, možda se i ona boji, a možda je sebična gadura :zbunj:
Primjetila sam da mi, posvojeni, uopće ne razumijemo "drugu stranu" tj biološke, ne razumijemo njihove postupke, reakcije...Bilo bi dobro da oni imaju neku temu pa da napišu viđenje sa svoje strane..
I još nešto, čini mi se da si skroz podvojena, otpiliš je, a onda ne želiš da je to zaustavi tj pišeš da tebe ne bi zaustavilo..Imaš oprečna očekivanja spram nje, i nisam sigirna da će se to riješit i ako se vidite..
Oprosti ako ti se moje riječi čine predirektne, ja sve pišem iz svoje perspektive, i meni je slično...i oprečna sam isto..
sretno i piši
Hrabro je ovako izravno razgovarati o tako složenim okolnostima kao što je posvajanje, biološki roditelji...veliki su to životni izazovi. No čini mi se neopravdana bojazan susreta sa biološkim roditeljima, jer oni su znali za svoje djete i pružili su koliko su mogli, dakle premalo da to dijete odraste i osamostali se. U toj mogućoj situaciji susreta, zrelija mi se čine ta njihova biološka djeca, pa im želim da obave taj susret (sa ili bez pomoći "pravih" roditelja) i dalje krenu kroz život kako su se već uputili.
Tako je. Svako ostavljeno dijete mora to ostavljanje odžalovati da bi moglo krenuti dalje. Uvjeravanje da to ne postoji i da nema razloga za žaljenje, da su posvojitelji jedini roditelji djeteta i da nakon posvajanja nestaje prošlost i bol, ne pomažu, naprotiv.Citiraj:
anin prvotno napisa
na tragu ovoga sto si rekla, zanimalo bi me sto mislite kako bi se trebalo postaviti prema (vecem) djetetu koje je ostavljeno (ali poznaje bio roditelje, no sa njima nije o tome razgovarao) i negira te osjecaje? mi oko njega vidimo niz problema koji proizlaze iz toga sto to nije odzalio, ima stav: nemam ja kome sta oprastati, ne razmisljam o tome. Mislimo da se stiti da ne bi bio povrijeden time da se pravi da ga taj dio zivota ne zanima niti dira, pa se niti ne upusta u razgovor o tome. No i mi mislimo da bi trebalo poraditi na tome, ali zbog tog obrambenog stava koji je zauzeo, niti se mi ne usudimo krenuti u takav razgovor, jer nam se cini “minsko polje”. Lako je sa onima koji su taj problem osvijestili i spremni raditi na tome ili o tome razmisljati. Ali sto sa izrazito zatvorenom osobom? Osobito me zanima kako to vide “djeca” koja na ovoj temi pisu koji su se i sami borili sa tim problemom? Koji je najbolji put, a da se nikoga ne povrijedi?Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Nisi napisala u kojem si odnosu prema tom djetetu, ali pretpostavljam da nije tvoje. Mislim da je jako teško pristupiti s takvom tememom djetetu već velikom djetetu koje po prirodi svoje dobi štiti svoju intimu. Zato treba odmah početi odgovarati na djetetova pitanja i poticati razgovor o tome još dok je ono malo.
Rekla bih da je vrlo vjerojatna tvoja procjena da se dijete štiti šutnjom da ne bi bilo povrijeđeno. Razgovor bi sigurno bio ljekovit, samo je pitanje kako do njega doći, kad postoji taj snažni obrambeni mehanizam. Ja bih se na vašem mjestu poslužila taktikom dobre prilike - ne bih zametala razgovor na silu nego bih čekala da se negdje pojavi nekakva pukotina u tom djetetovom štitu, neka naznaka da bi razgovor mogao uslijediti i tada bih pružila priliku za takav razgovor. Priprema za to je otvoren i iskren odnos s tim djetetom kad se radi o drugim, za njega lakšim pitanjima. Mislim da treba pažljivo osluškivati znakove koje samo dijete daje, jer potreba za rješavanjem tog problema sigurno postoji.
alga koliko se sjećm, vi ste udomitelji?
Anin e da na to sam mislila, dal bi znači i neko od vas da dobije takvu poruku se isto tak malo javljal...ma ne očekujem ja od nje da se svako malo javlja, neg sam se stavila u njenu kožu ajmo tak reči al s mojim karakterom pa ja za sebe velim da bi bila uporna pa da mi neznam kakva poruka dođe...s jedne strane mi je super kaj ne navaljuje kaj se samo povremeno javlja, a s druge bi hela čim više info od nje da znam s kim imam posla... tj mislim da sam se malo splašila da si neku glupost ne navučem za vrat pa sam zato tak malo bi pa malo nebi...
Iskreno po jednoj strani htjela bi ju već jednom upoznati da vidim s kim imam posla i kakva je žena u zbilji, al nisam ni sama sigurna da mi je to pametna odluka pa ju sve nekako odgađam...jer nebi htjela da si navučem probleme...ma nisam ni sama pametna:zbunj:neznam:::-/
Alga,
a da pokusate nekim indirektnim nacinom? Mislim npr na druzenje sa drugom usvojenom decom, gledanje filmova sa tematikom usvajanja, citanje knjiga... Nesto sto bi bilo povod da sagleda kako su se druge osobe u njegovoj situaciji nosile sa usvajanjem pa da to prenese i na sebe... Ja sam taj indirektni nacin primenila kod mog deteta. Naime kod nas sam mu ja ispricala kad je pitao i ko je hraniteljica i ko je bioloska majka i ko sam ja, pa je sto je redje nas malisan pitao i za bioloskog oca pa smo mu rekli i ko je bioloski otac ko hranitelj a ko usvojeni otac. Uz sve to cuo je prilikom konacnog usvajanja podatke o bioloskim roditeljima (kod nas se resenje cita naglas pred nama i detetom a nase dete je vec dovoljno veliko da moze da razume ako ne sve a ono jedan deo toga). I opet mi se cinilo da je on obrisao bioloske roditelje, ne pita, nakon citanja tog resenja o konacnom usvajanju bio je malo tuznjikav. Zato me je pre neki dan pitao o nekoj bebi koja je dosla kod hraniteljice kod koje je on ziveo. Onda sam mu ja objasnila kako to ide, gde su bioloski roditelji, zasto boravi kod hraniteljice, kako se dolazi do novih roditelja i kako se odlazi kod njih. Opet je bio malo tuzan i jasno mi je da je to povezao sa sobom tj da mu je jasno kako sve to ide, ali ne postavlja direktna pitanja... no stici cemo valjda i do toga...
Lucy,
mozda nisi spremna... Samo nemoj mnogo zamisljati sebe na mestu bioloske majke, jer niste u istoj poziciji, koliko god da se iz tvog ugla moze ciniti da su njeni razlozi ovakvi ili onakvi oni mogu biti sasvim drugaciji nego sto ti mislis. Iako i ja pokusavam da se stavim u ulogu mog malisana ja isto ne mogu da to ucinim sasvim i zato su ova iskustva koja vi pisete ovde nama koji smo usvojili decu dragocena. Mislim da je to tako u svemu, lepo je da se ljudi trude da razumeju nekog u sasvim razlicitoj zivotnoj situaciji ali to cesto bude tesko i pogresno.
hvala vam na odgovorima, no da jos malo pojasnim (ivanas, dobro se sjecas)..
radi se o djetetu od 16 god. znaci zato mi savjet od Aradije nazalost vise ne pomaze, jer smo sve to prerasli. dakle on ima stav kao recimo odrasli., koji je sa tim dijelom zakljucio i (pravi se) da mu to nista ne znaci. poanta je da je ostavljen (znaci usvojen ili ne je manje vazno), i da se tu temu nesmije dirati, pravi se da mu je svejedno, a vidimo da zbog toga ima dosta problema, pa bi mi bilo dragocijeno iskustvo djece koje se javljaju na ovu temu da vidim stvar sa njihove perspektive – upustati se u takav razgovor ili ne, ako da, na koji nacin, koje bi bile moguce posljedice..da li ste imali takav obrambeni stav i da li je bilo bolje ili ne to rjesavati..sta ste zeljeli? to zadnje mi je vazno jer mi se ponekad cini da bi zelio da mu citam misli i rijesim sve, a ponekad mi se cini da zeli da ga pustim na miru i ne kopam po nicemu, jer onda ispada “jadan” a to ne zeli biti. no to je sve moje subjektivno, zato bi rado cula misljenje vas ovdje koji ste to prosli.
Citiraj:
lucy22 prvotno napisa
Ne mogu ti puno pomoći u toj "bi-nebi" dilemi, samo sam htjela reći (ukoliko to pomaže)da te potpuno razumijem,svaku tvoju miso, strah, dilemu, trilemu... Proživljavam isto, pa zato, i sama nisam pametna, i sama odgađam, čekam da mi dozrije neka (bilo koja) odluka, al nikako dočekat...Ima dana kad mislim jedno, i dana kad mislim nešto drugo... i tako...željela bih "osjetiti" odluku, onako, da budem sigurna kako (i da li )djelovati...A najčešće, u vezi cijele te situacije, ni sama sebe ne razumijem...bit će valjda bolje :love2:
Citiraj:
alga prvotno napisa
Savršeno si ovo opisala, pogotovo dio kad kažeš "ponekad bi želio da mu riješim sve, a ponekad da ga pustim na miru", našla sam se u tim riječima..
Evo tražila si iskustvo "djece"u vezi svog pitanja, pa ću probati dati neko svoje mišljenje, a tko na kraju zna što je ispravno, svi smo različiti..
Prvo.Definitivno se pravi da mu je svejedno, pa to nemoj (i vidim nisi) povjerovati. Nije mu svejedno. On se ljuti na sebe baš zato što mu nije svejedno, ali ipak mu nije svejedno. Misli nešto tipa "nije me briga, zašto bi me bilo briga, to nitko ne zaslužuje, to je tako i gotovo, i neću ni sebi ni drugima pokazati da me je briga, jer stvarno želim da me se to ne tiče i ne želim osjećati što osjećam".On želi biti jak. Sve to što osjeća on je sebi svojim razumom nastojao pojasnit, razum mu je rekao da se ne treba tako osjećati i sad se on tako ponaša (negirajući sve) i nada se da će to jednog dana stvarno biti tako, tj da neće osjećati neke tužne i negativne osjećaje.
Drugo. koliko god to potrajalo, i kako god se "na van" činilo, ono što osjeća ako ne izbaci i ne "preradi" neće ga napustiti nikad.Naravno, neće mu to okupirati život, život teče normalno, ali to će ostati ( u njemu) bolna tema, koju ne može nikad prerast(on sad misli da to može) dok ne izbaci i ne preradi osjećaje.
Treće.Da, trebate s njim pričati. Bilo bi dobro uloviti neki trenutak kad je u fazi "hoću da mi pomogneš i sve riješiš", a ne kad je u fazi "pusti me na miru". Sad, ovaj dio što i kako pričati, ne mogu reći iz iskustva (sa mnom nisu pričali, jedan roditelj nikako, a drugi bolje da i nije), mogu reći kako ja zamišljam da bi trebalo pričati i što bi trebalo reći da njemu bude bolje: a to je vrlo jednostavno, bez velikih rastezanja teme, skretanja s teme u kojekakve širine...treba mu reći samo da je sve što osjeća normalno, da je to u redu tako se osjećati...i da ste tu ako želi još o tome...i kad želi...i to je to
Dakle, jednostavno, odobrit njega i njegove osjećaje...prihvatit ih...tako da ih prihvati i on...da prihvati sam sebe...da ne bude sam sebi u svojim očima kriv i jadan što se tako osjeća...jer...on ne prihvaća te svoje osjećaje, a sebe krivi što ih osjeća. Bilo bi dobro i pripomenut da i svi drugi u njegovoj situaciji to prolaze...i ponovit da je sve to u redu..za mislit i za osjećat...i da ste tu i da će sve biti u redu..
eto, neznam hoće li ovaj moj post što pomoći, ali barem mali osvrt i jedno razmišljanje na temu :-)
Anin draga, hvala ti od srca, jako puno si mi pomogla:love:
Alga draga, koliko sam shvatila sin ti ima 16 godina i poznaje svoje bio roditelje? Ja mislim da je on sad u pubertetu u toj fazi kad se ograđuje od svega, tako sam i ja imala tu fazu kad su me moji znali pitati samo sam odgoovarala čemu da ju idem tražiti, imam vas i to mi je dosta, a onda su se ponekad javili osjećaji poput a kaj da ju ipak potražim i da čujem kaj ima žena za rači... iskreno mislim da bi trebali porezgovarati ali kak Anin veli u onoj fazi hoću, ako ga uhvatiš za razgovor u fazi neću nećeš ništa postići nego možda dobiti kontra efekt. S tim da mislim da možde ne ići na neki razgovor u dužem smislu, nego da je za početak dovoljna sam jedna rečenica: "Mi smo tu za tebe i kad god osjećaš potrebu za razgovorom obrati nam se.(u vezi posvojenja)" ili nešto u tom smislu, sumljam da ćete dobiti željeni rezultata ako budete i dalje pokušavali a on odbijao, mislim da bi trebalo pričekati da se on vama sam otvori al mu svakako prije reči da kad god je on spreman na razgovor da ste tu i da ćete mu rado pomoći i reči što ga zanima. E da i mislim da nije zgoreg da mu možda kažete za ovaj forum, pa da se i on javi, naravno kad stavi nick nitko neće znati da je on, a opet možda se otvori i kaže nam kako se osjeća pa mu možda i mi možemo neka svoja iskustva reći pa da nije sam u svemu, da me krivo ne shvatite vi ste uvijek s njim i sve to štima, al mislim da bi mu dobro možda došlo da upozna nekog ko je kao i on posvojen pa da vidi da nije jedini koji se tako osjeća i da vidi kako su se i drugi riješili tog osjećaja da su ostavljeni. E da i još jedno pitanje za vas, da li vi znate ko su njegovi bio roditelji i da li možda ima braću, naime ovo s braćom bi moga isto tako biti okidač da se otvori i da ipak počne azgovarati s vama, barem je meni bio okidač da idem u potragu makar sam do tog trenutka bila kao i on, neću kaj će mi ona itd. a u sebi sam se pitala kaj je to za ženu. Nadam se da pitanje nije preosobno.
Nadam se da sam bar malo pomogla..
Anin, ja sam samo bila sigurna da hoću saznati dal imam braću, a to nisam mogla preko centra pa mi nije drugo preostalo nego da ju tražim, al sad kad znam da je živa i zdrava i da nemam braću, ni sama neznam kaj hoću dalje, ne paše mi ak mi se javlja, ne paše mi ak mi se ne javlja, ma koma živa... Živo me zanima kak žena izgleda a opet s druge strane me trta... Čekam da si malo ojačam financijsku situaciju i onda odlučujem dal idem dolje na upoznavanje, mislila sam ove godine u zimi al kak sad imam bebicu od 4 mj mislim da mi to nije pametna ideja, a i strah me da se ona ne zalijepi da ima kćer i unuke, jer je probala već u poruci al hvala Bogu kaj sam prek mobitela jača bar sad dok ju još ne poznam uživo pa sam to odma skresala u startu...znaš kak veli Koma u Zauvijek susjedi...KOMA ČOVJEČE!!!:lol::mrgreen:
Drago mi je :love2:..Citiraj:
alga prvotno napisa
I da, kako je evo sad i Lucy rekla, svi mi prolazimo sve te faze, poricanje, negiranje i tako to, a on možda misli da osjeća neke "frik" osjećaje, bilo bi dobro da zna da nije sam u tome što prolazi, da je to reakcija svih...
I da, to sam i ja rekla dijelom, a Lucy konkretnije, razgovor da, unaprijed da, jer ukoliko čekate da se sam on vama u vezi toga otvori to možda neće biti nikad, ALI, ukoliko on nije bio taj koji je prvi razgovor započeo, onda samo kratko, da je sve to ok, i da ste tu..
Bit će sve to dobro, on puno ima, ima ljude oko sebe kojima je stalo, a to je najvažnije..:love2:
Cure, koje ste posvojene, hvala vam što pišete:love2:, jaaaako puno mi znače vaša razmišljanja. Često se sjetim nekih vaših rečenica, i eto vaša iskustva će pomoći drugoj posvojenoj djeci da se osjete da se jedini ne osjećaju tako kako se osjećaju, a nama roditeljima koji vas čitamo, da s više razumijevanja pristupimo svojoj djeci i svemu kroz što će oni prolaziti.
Da nisam čitala vaša iskustva i literaturu gdje su iznošena iskustva posvojene djece, sigurno bi napravila puno više pogreški i neke koji su vaši roditelji napravili iz neznanja i nerazumijevanja mogu kao roditelj razumijeti.
Iz cipela roditelja posvojene djece, nama su naša djeca dar, čudo jer smo morali prihvatiti i mogućnost da možda nikad nećemo postati roditelji što je jako bolno i teško, a onda nekim čudom ipak uspiješ. I to je samo sreća i radost , a posvojeno dijete je moralo biti prvo ostavljeno i osjetiti tugu, da bi nakon toga doživjelo radost i ljubav.
I mislim da je najveći problem ako se ne prizna da ta tuga i svi drugi povezani osjećaji postoje, ja ih osjećam u svojoj djeci i meni je to nekad bolno. A prva reakcija roditelja je da poželi da bol nestane, da je nema, da dijete ne pati. Pa je nesvjesno gura negirajući je još dublje i povrijeđuje dijete.
To je bolno i nekim roditeljima, kad pomisle da im je dijete sve to preživljavalo, daleko od njih, a oni živi i zdravi i mogli su se brinuti o djetetu, samo da su znali da postoji i da su im dozvolili. Ja sam 14 mjeseci čekala svoje treće dijete, vidila njegove suze, čula priče teta kako priča i sanja o mami i morala sjediti doma i čekati umjesto da ga grlim i mazim. I koliko god sebe uvjeravam da je to gotova stvar, i da se za prolivenim mlijekom ne plače, ponekad osjetim ljutnju i tugu zbog toga. A to nije ništa u uspredbi s onim kako se moje dijete moralo osjećati.
Osim toga neki roditelji su prije posvojenja prošli kroz mukotrpne postupke potpomognut oplodnje ili samo pokušavali zatrudniti dugi niz godina i doživljavali neuspjehe, trpili netaktične upade i "savjete" okoline i nose i svoju tugu i sve druge osjećaje. (Ja osobno stvarno nisam nikad osjetila žalost ili nešto slično zbog neplodnosti,nisam nikad osjećala da smo neplodni par,odmah smo se prešaltali u glavi na posvojenje tako da su mi ti osjećaji donekle nepoznanica ali znam ljude kojima je to sve bilo ekstremno bolno i teško. Neki koji su posvojili nisu prije dokraja to rješili i to se isto vuče kao neka sjenka u odnosu prema djeci).
Ako želite, pišite u čemu su po vašem mišljenju vaši roditelji-posvojitelji griješili, kako bi vi željeli da su se odnosili prema vašoj prošlosti, posvojenju, osjećajima, reakcijama okoline. Znam da ne mogu promijeniti ono što su djeca doživjela, ali bi voljela izbjeći svoje pogreške i što bolje razumjeti svoju djecu, da im barem toliko olakšam.
Ivanas :love2: !Citiraj:
ivanas prvotno napisa
divno pišeš...
Teško pitanje, gdje su pogriješili...dok mislim, pišem i govorim o greškama mojih roditelja, osjećam se kao da osuđujem, a najlakše je osuđivati i mislim da nema djeteta koje nešto ne zamjera svojim roditeljima..Drugačije su stvari iz roditeljske, a drugačije iz dječje perspektive!
I neobično je to što ja svaki postupak svojih roditelja, s ljudske strane, mogu razumjeti..hoću reći, oni su samo ljudi i htjeli su zaštititi i sebe i mene, pa su izabrali način za koji su mislili da je najbolji..
I prije nego što kažem što ja mislim da su moji "pogriješili" tj što mislim da su trebali učiniti ili nisu trebali, a da bi se ja osjećala bolje, prihvaćenije i sretnije, reći ću da ja imam preko 30 godina, a odrasla sam na selu (sve to ima veze, vjerojatno, jer se nekad prije, i u maloj sredini, dijete, posebno usvojeno, odgajalo drugačije nego danas).
A dalje je jednostavno.Mislim da je moj tata pogriješio jer nikad o tome nije sa mnom razgovarao.Nikad.Uopće.
Mama je ponekad razgovarala, ali nije mogla prijeći preko svojih osjećaja (strahova) i staviti moje osjećaje u prvi plan.
Općenito, mislim da su pogriješili što nisu bili potpuno otvoreni i iskreni, i najviše, što nisu bili uz mene u svemu što sam osjećala, što nisu prihvatili moju svaku fazu misli i osjećaja, što mi nisu rekli da je to sve u redu, i da je ok osjećati sve što osjećam..
Posljedica toga je bila da sam osjećala da mislim o osjećam nešto što nije normalno, da sam pomalo frik, da ne smijem misliti i osjećati to što mislim o osjećam, pa sam se zatvorila...i od njih..
Osjećala sam kao da se imam nečeg sramiti. Trabalo mi je reći da nisam kriva za ništa. Znaš kako djeca krive sebe kad im se roditelji rastaju, za tu pojavu su svi čuli, tako djeca često sebe krive za stvari koje nemaju veze s njima, pa im treba reći da su ok, i treba im puno odobravanja...eto..
Ali Ivanas, mislim da ovo što sam ja tu sad nabrojala, ti već znaš i primjenjuješ ;-)
Meni je ovaj odgovor od Anin bas znacio. Danas me je bas moja majka iskritikovala da ne dam detetu da se navikne, dokle cu da spominjem da je usvojen, kako ocekujem da nas drugi prihvate kad mi sami o tome stalno pricamo itd itd. Moje dete cesto, skoro svakodnevno, pocinje neke price o usvajanju. Kod njega to nije toliko o bioloskim roditeljima, njih napisah vec gore doticemo samo indirektno pricajuci o bebi koja je sad kod hraniteljice. Vise su to neka bavljenja kako je bilo tamo a kako je sad ovde i tome slicno... Ja vrlo retko podsticem neke razgovore, to pokrece on, ali kad vec pokrene onda pricamo, ja mu dajem sve odgovore na pitanja koja postavi. Meni ta "krivica" malo nije jasna, upravo sto ne vidim za sta bi dete bilo krivo... Ali to je valjda zato sto i nisam bila u toj kozi...
anin draga, hvala ti. Puno mi znači čuti pogled s druge strane.
MM je isto malo zatvoreniji od mene, ali je svjestan koliko je za djecu važno razgovarati o tome, pa oni i njemu postavljaju pitanja, onda poslije pričamo kako smo reagirali, da li bi trebal drugi put drugačije i slično. Rado bi on to prebacio na mene, ali ja mu nedam i gotovo.
Muškarci rado izbjegavaju emocije, to je obrazac na koji su stoljećima naučeni, sad se pomalo mijenjaju stvari, ali jako sporo. A mala srednina i to prije 30 godina je stvarno velika razlika u odnosu na današnje doba.
Aradija draga, navikavanje na činjenicu da si usvojen je jedno, a razgovor o tome je drugo, bar s mog stajališta...dijete će se s vremenom priviknuti na činjenicu da je usvojeno, al da bi to što bezbolnije prošlo potrebno je puno iskrenog i otvorenog razloga s djetetom. Netko drugi bi možda kao i tvoja mama rekao pa kaj piliš cijelo vrijeme djetetu da je usvojeno?, al bolje da svaki put kad dijete samo potakne razgovor o tome u skladu s djetetovim godinama i riječima kojima će razumijeti mu što bolje pojasniti što znači da je ono usvojeno, da to ne znači da je bio neželjeno dijete nego da se možda njegovi mama i tata nisu mogli brinuti za njega i da su stoga odlučili dati ga na usvojenje da bi mu netko pružio što bolji život, da se razumijemo ne velim da se laže djetetu, neg da se vi kao posvojitelji probate što bolje informirati o bio roditeljim, tj, njihovim razlozima zašto su dali dijete na posvajanje, ako ikako možete dobiti bilo kakvu info od soc. radnika o bio roditeljima saznajte sve što se da jer će vam jednog dana dobro doći kada dijete bude veće pa mu više neće samo ova gore navedena priča o slabom imovinskom stanju biti dovoljna... nadalje, uvijek im govorite da su im i oni mama i tata makar nisu uz njih, al da zato sad vas imaju kao mame i tate, da djeca ne razviju odbojnost prema bio roditeljima jer pogotovo kad dođu u fazu puberteta bi mogli ih zamrziti a s tim se i zatvoriti u sebe i ništa ne ispitivati o njima i o posvojenju, a sve to držati u sebi i gomilati sve dok jednom ne puknu, što mislim da nije dobro jer bi onda većinu krivnje svalili na sebe da su oni krivi što su ih dali na posvojenje.
Sad jurim malu nahraniti javim se kroz kojih pola sata s nastavkom.
Evo mene natrag...ova krivnja što se gore spominje...to je krivnja za koju mislim da svako posvojeno dijete osjeti barem jednom u životu, a to je krivnja da je ono nešto krivo napravilo pa je zato išlo na posvojenje, to je slično onome kad si djeca predbacuju za razvod roditelja... mislim da tu nema neke velike pomoći, što god da rekli i kako god djetetu objasnili jer to svako dijete pomisli barem jednom, to je ono zašto koje nas muči, a jedini način da nađemo 100% točan odgovor je da potražimo bio roditelje i da nam oni kažu zašto su to odlučili...
IvanaS mislim da bi bilo bolje kada bi razgovarali svi zajedno a ne samo ti ili samo tvoj muž s djetetom nego napraviti kao neki sastanak svi zajedno i da onda skupa odgovarate, na pitanje koje bude postavljeno, mislim da bi to bilo bolje i za vas i za dijete jer ćete se još bolje zbližiti svi zajedno...
dalje...pogreške...hmmm sad kad pišem mi baš ništ ne pada na pamet, a zašto neznam, bila sam jako željeno dijete i nošeno ko kap vode na dlanu i to ne samo od strane roditelja već cijele obitelji... mogla bi kao pogreške napisati neke nesuglasice za vrijeme puberteta, al kad pogledam nisu one imale veze s činjenicom da sam usvojena nego s velikom razlikom u godinama između mene i roditelja pa tako i različitih mišljenja, sada kad sam i sama roditelj bi isto to radila i isto govorila svojoj djeci što su i oni meni, al đabe kad sam ja onda bila sama sebi najpametnija na svijetu, i dan danas mi se desi to:-P ... evo recimo da bi mogla malo tati zamjeriti(trunkicu) neke reakcije vezane uz ovo kad sam pronašla bio mamu i kad smo zamolili nekoliko ljudi (rodbina) da se malo raspita po Bosni o njoj, pa je reagiral kao kaj svi moraju to znati...al je zaboravil činjenicu da svi od rodbine to znaju, jedino ak nije ciljal direkt na to da svi ne moraju znati da ju tražimo, al se iskupil tim kaj je istog dana nakon par min pisal skupa samnom molbu za czss. Mama- bilo mi je malo bed dok je rekla da na upoznavanje ako budem išla nebi išla samnom da i ona upozna moju bio mamu, što ju razumijem u potpunosti, al se i ona iskupila i osigurala mi pol svoje braće i sestrični da budu samnom na tom sastanku ukoliko do toga dođe jer sam rekla da sama nejdem...tak da ako sam im ikad i kaj zamjerila brzo su oni to ispravili i na kraju svega sam im se još više divila kaj bi oni sve za mene napravili pa makar morali ići preko sebe i svojih osjećaja pa čak i ponosa...
Citiraj:
Aradija prvotno napisa
moj tata je vjerojatno iz razloga koje je navela tvoja mama šutio cijeli život."Nemamo mi šta pričati o tome, mi smo obitelj najnormalnija i točka".sad sam banalizirala, ali razumjet ćeš bit."nema se što djetetu o tom pričati ono je naše, ako pričamo o tome bilo bi kao da nije" i slisl. I pogriješio je.jer sam baš zbog te šutnje osjećala da nisam do kraja prihvaćena.Kao da se odbacuje jedan dio mene.Kao da je taj dio mene u kojem se bavim mislima o svemu tome nepoželjan i neprimjeren.
Moje mišljenje je da je bolje pričati o tome i prečesto (iako ne vidim kako je to moguće) nego šutjeti zaradi, nazovi "privida normalnosti" (mi smo super, kao i svi drugi, a šta mi imamo pričat)i tako stvoriti tabu, a samim tim i odaljavanje između djece i roditelja.
Kad se o tome priča, to se može činiti jedno vrijeme, dok se sve ne kaže, dok se osjećaji ne prorade, i dok tako cijeli taj traumatični događaj iz prošlosti (ostavljanje) ne izgubi na misterioznosti, važnosti, dok ne izgubi emocionalni naboj...i onda priča i prirodno prestane, nije više potrebna..
cure hvala vam!! veliko veliko hvala :heart:
ja još nemam pitanja za vas jel ih moja curka ne postavlja , one informacije koje je dobila od nas prihvaća i još je premala da bi ih znala analizirat..
ali kada krene naš pravi razgovor nadam se da ćete biti tu :* jel ne mogu vam riječima opisat šta znaći imati vas!!
upravo to je kod nas i problem, bio roditelji su mu sa 5 godina rekli: mi ne mozemo sa tobom...i zvali czss i dali ga... to je cinjenica...nije on za to kriv, ali nezna to. svaki pokusaj razgovora o toj temi zavrsi sa: ma sve ok, gotova prica. a vidimo da pati. ali kao sto je anin rekla u nekom drugom postu: zivot mu ide dalje i to sada sa 16 nije najbitniji i sastavni dio zivota, a i mislim muski mozda i manje anliziraju osjecaje, ali nije dobro. rekla sam vec, poznaje bio roditelje, oni su mogu reci nesposobni se nositi sa bilo cime, slijezu ramenima, stvari se njima dogadjaju, ali kako sada, u nekom razgovoru reci bilo sta? braniti ih? mora li ih on prihvatiti? sta bi bilo bolje? mi do sada nikoga nismo ni kritizirali, ali mi se cini besmisleno ih braniti, jer sta, pa nije on kriv, ali se i bojim- ako se prica o tome da su oni "losi" da ne bi doslo da negira porijeklo, ma mislim, stvarno neznam sta...imate kakav savjet kako bi uopce trebalo razgovarati?Citiraj:
lucy22 prvotno napisa
Mislim samo da treba potaknuti razgovor i imati neutralan stav, ako dijete pita iznijeti jedino činjenice i dopustiti da dijete izrazi svoje osjećaje kakvi god oni bili. Ako kaže da ih mrzi i da su grozni, samo reći "razumijem da se tako osjećaš, to je skroz normalno s obzirom na sve i sl. ". Prevodila sam bila neke dijelove knjige u kojoj govore i posvojena djeca, tema je skroz pri vrhu "Tekstovi o posvojenju" pa pročitaj. Sjećam se iskustva jedne cure koja je napisala da je do neba zahvalna svojim roditeljima što je mogla sve svoje osjećaje istresti pred roditeljima, i kad je urlala da mrzi biološku mamu oni su je samo slušali i držali, nisu govorili da ne bi trebala, kad je plakala i govorila da ju ipak voli i da joj nedostaje usprkos svemu isto su samo bili tu uz nju, bez iznošenja svojih sudova.Citiraj:
alga prvotno napisa
Tako nekako ću i ja pokušati sa svojom djecom, reći činjenice koje znam i razgovarati s njima o tome što oni misle i osjećaju bez da im ja iznosim svoj stav.
Naša djeca su još mala, i oni sami kad im dode pitaju nešto, najčešće je to jedno pitanje i gotovo, ponekad sam ja htjela proširiti priču ali sam skužila da ne trebam, oni uzimaju dijeliće informacija onim tempom koji njima paše. Osim što ponekad čitamo neku slikovnicu o posvojenju pa oni isto nešto pitaju, jesam li i ja tako i sl.Citiraj:
IvanaS mislim da bi bilo bolje kada bi razgovarali svi zajedno a ne samo ti ili samo tvoj muž s djetetom nego napraviti kao neki sastanak svi zajedno i da onda skupa odgovarate, na pitanje koje bude postavljeno, mislim da bi to bilo bolje i za vas i za dijete jer ćete se još bolje zbližiti svi zajedno...
Draga Alga, evo, slažem se s Ivanas, treba imat neutralan stav.Jednostavno, nemate vi šta kog ni napadat ni branit, ni osuđivat ni pravdat, to bi bila nemoguća misija. Ne morate ih shvaćat, ne morate ih ne shvaćat, ne morate (i ne trebate) uopće trošit imalo svog vremena na misli o biološkim roditeljima.. Samo biti uz dijete. Ne morate imati stav o bilo čemu. Imam dojam da bih ja, ako bi me dijete (u takvoj situaciji) upitalo za moj stav, mišljenje ili objašnjenje, rekla da neznam.(ja sam na pitanje svoje djece, kad smo pričali o mom porijeklu i tako, pa su pitali, onako naivno, dječije "a zašto te je ostavila?" rekla, da stvarno neznam, može biti puno razloga.bili su zadovoljni odgovorom, osjetili su da sam iskrena).Citiraj:
alga prvotno napisa
Pitala si "mora li ih on prihvatiti?što bi bilo bolje?". Nema recepta. To "bolje" je jako individualno, može bit za svakog različito. Ne mora on njih prihvatiti.Zašto bi? On samo mora prihvatiti sebe.Prihvatiti svoju priču, misli, osjećaje..kao ok. Prihvatiti i voljeti sebe unatoč toj priči. Prihvatiti sebe dok ih mrzi, prihvatiti sebe dok ih ne mrzi već mu, možda, nedostaju.eto
Ari MaLi :love2:Citiraj:
ArI MaLi prvotno napisa
Anin i Lucy,
hvala vam puno :heart::heart:
Kod nas dete za sada mnogo prica o hraniteljima a o bioloskim roditeljima ne pita. Iako je kod nas jos malo pa pola godine kao da ne moze da preboli onaj zivot tamo. Hranitelje je video, dolazili su kod nas, cuo se sa njima a uskoro bi trebalo da idemo mi kod njih. Stoga sam i ja zabrinuta, s jedne strane on bi trebalo da se adaptira ovde i da se ne vraca toliko na stari zivot s druge strane opet ako pokrece razgovore smatram da treba da pricamo. A i to je malo neobicno sto ne pita uopste za bioloske roditelje nego razgovori van ovde naseg zivota idu uvek u pravcu hranitelja. Uskoro bi trebalo da krene u vrtic pa ce i to valjda pomoci da se bolje adaptira na ovu sredinu.
Aradija, ne brini, sve će doći na svoje... I naša kći nije baš govorila o bio. roditeljima, ali je o udomiteljima, njihova kći joj je bila prijateljica tako da su se u početku često čule, bile su jedna drugoj na rođendanu prvu godinu , sada se čuju možda 2 puta godišnje. Mi nismo ništa niti branili, niti poticali, jednostavno smo prepustili da ona odredi tempo tih poziva...
Moja djeca su sada u nekoj latentnoj fazi - ne pitaju ništa ni o kome iz biološke obitelji, iako znaju da mogu. Doimaju se kao da ih to trenutno ne zaokuplja. O svemu smo uvijek potpuno otvoreno razgovarali, bez ikakve suzdržanosti. Drago mi je čitati vaša iskustva i pripremati se za njihovo konačno oblikovanje stava prema vlastitoj prošlosti i porijeklu.
Aradija, slažem se s Rebbecom, ne brini, to što pita za udomitelje je sasvim normalno. Naša djeca se uopće ne sjećaju bioloških roditelja (osim najstarije kćeri, ali i ona vrlo slabo), dok je sjećanje na udomitelje puno bliže. U početku je njihovo spominjanje bilo svakodnevno i u skoro svim prilikama. Sada, nakon 16 mjeseci s nama, spominju ih rijetko, malena (6 godina) je priznala da se uopće ne sjeća kako je bilo tamo. Također su bili jako ljubomorni kad su shvatili da udomitelji imaju "novu" djecu. I onda je to nakon nekog vremena počelo blijediti, čuju se ponekad, bili su i kod nas u posjetu.
Ono što mi se čini da je bilo dobro kod tog posjeta je što su nas njihovi udomitelji posjetili 9 mjeseci nakon posvojenja i djeci se napokon iskristaliziralo što osjećaju prema njima, a što prema nama. Bilo im je teško, bilo je i suza, ali nakon toga im je puno lakše i manje ih spominju.
Rebbeca, Nano,
hvala vam :)
Bio je jedno vreme u nekoj krizi pa je poceo da pominje hranitelje skoro kao u pocetku, kad je tek stigao kod nas. To me je malo prepalo. No sad je prestao, to je bila neka prolazna faza. Mi smo se za ovih sest meseci videli jednom sa hraniteljima, dosli su na sinovljev rodjendan i culi su se nekoliko puta telefonom. Sledece nedelje bi trebalo da idemo kod njih. Pitacu dete da li zeli da ide pa kako on kaze.