Citiraj anin prvotno napisa Vidi poruku
Ona koja nije pisala, tvoj post je definitivno pozitivan i dobronamjeran, u puno toga si u pravu (u dijelu nespremnosti za susret itd), ali htjela sam skrenuti pažnju na ovu rečenicu koju sam citirala, i to pitanjem: A kakvo bi trebalo biti shvaćanje nekoga tko je ostavljen o tome što je ostavljen?? Da, to shvaćanje je kod usvojene djece apriori tužno, negativno i sl, i koliko god nemaju za to razloga i koliko god su njihove priče takve da su činom ostavljanja i posvajanja zapravo spašeni, bilo bi ako ne ludo, onda zasigurno vrlo čudno reagirati na način "Oni koji su me napravili i rodili su me se odmah riješili, juupii!" Razumiješ? To je jednostavno tako, da to "ostavljanje", ostavljene više ili manje boli i to kao takvo treba prihvatiti, sve osjećaje vezane s tim treba prihvatiti, reći "to je ok" i krenuti dalje. Moje mišljenje.
Tako je. Svako ostavljeno dijete mora to ostavljanje odžalovati da bi moglo krenuti dalje. Uvjeravanje da to ne postoji i da nema razloga za žaljenje, da su posvojitelji jedini roditelji djeteta i da nakon posvajanja nestaje prošlost i bol, ne pomažu, naprotiv.