lonni prvotno napisa
Bila si Pale, svi smo mi bili Pale. Nevjerojatno je koliko je mene sve to formiralo kao melankoličnu osobu. Jeste vi onako vesele, glasne? Nisam depresivna, ali rijetko se mogu opustiti i baš uživati u nekom trenutku do kraja, smijati na sav glas od srca. Kad odvrtim film puno je mojih životnih odluka posljedica mog djetinjstva, trebalo mi je sto godina da se emocionalno otvorim svom sadašnjem mužu (dobro sam ih naučila skrivati), a čak mi se čini da ću ostati samo na jednom djetetu jer se osjećam kao da sam iskoristila svoj bon za sreću s prvim.
Ovaj topic mi je stvarno koristan, počela sam korigirati svoje ponašanje u svim smjerovima. Obećajem da ću idući put preduhitriti mamimu "spiralu bedova", za tatu još moram naći put ali tu je situacija puno kompliciranija, ali najvažnije mi je što drugačije gledam na svoje dijete, na primjer na ono "bezazleno" zadirkivanje djeteta. Baš sam neki dan obratila pažnju kad smo se muž i ja našalili na temu njezine neurednosti kako je ona ostala iznenađena i povrijeđena. Tko zna koliko puta smo mi tako bez veze nešto blebnuli, a ona je to shvatila kao pravu kritiku (osjetljiva je i sklona perfekcionizmu sama po sebi).
Možda ne bi bilo loše kada bi si ovdje dali i neke konkretne savjete, vježbe, zadatke koji nas mogu dovesti do pomaka.
Evo konkretno - ne znam jel se vi držite uspravno ili ste pogrbljeni, kao da vam je sav teret ovog svijeta na leđima? Za početak mogli bi se uspraviti, lakše se diše, a i taj teret nekako lakše sklizne na pod, gdje mu je i mjesto. ;-)
