mishekica
 |
|||
|
|
|||
mishekica
Ne želim nikog podcjenjivati, ali meni psiholozi stvarno nisu pomogli. Hoću reći, razgovori s njima nisu ostavili nekog trajnog efekta. Ja sam odavno svjesna svega što mi se (nije) dogodilo i nije mi trebao netko da si to posvijestim, već da me uputi na konkretne metode kojima ću se srediti. Nisam to dobila.
Na kraju sam shvatila da si jedino sama mogu pomoći i dok god se u mojoj glavi nije dogodio klik, nije bilo drugačije. Slažem se da su terapije glazbom, plesom, slikanjem i sl. učinkovite. To sam također sama radila.
Naravno, nitko od nas nije isti karakter i nema iste probleme. Ako nekome psiholozi mogu pomoći, dapače, go for it. Uostalom, i oni se za nekog vraga školuju.
Treba birati trenutak. Nije svako vrijeme prikladno za to.... Meni je bilo ko sveta voda (nit štetilo nit koristilo) u mladosti, a desetak-petnaest godina kasnije, negdje oko udaje bilo je odlično i doslovce mi je spasilo glavu. Ne znam u čemu je fora, da li se odnosi na životno iskustvo (ne nužno) ili se jednostavno kockice tj. prioriteti trebaju posložiti baš kako treba... i moraš imati povjerenja u tu osobu koja ti pomaže.mishekica prvotno napisa
Ne želim nikog podcjenjivati, ali meni psiholozi stvarno nisu pomogli. Hoću reći, razgovori s njima nisu ostavili nekog trajnog efekta. Ja sam odavno svjesna svega što mi se (nije) dogodilo i nije mi trebao netko da si to posvijestim, već da me uputi na konkretne metode kojima ću se srediti. Nisam to dobila.
Na kraju sam shvatila da si jedino sama mogu pomoći i dok god se u mojoj glavi nije dogodio klik, nije bilo drugačije. Slažem se da su terapije glazbom, plesom, slikanjem i sl. učinkovite. To sam također sama radila.
Naravno, nitko od nas nije isti karakter i nema iste probleme. Ako nekome psiholozi mogu pomoći, dapače, go for it. Uostalom, i oni se za nekog vraga školuju.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 26.11.2012. at 14:28
Meni je bilo dobro samo to što sam imala mjesto gdje sam mogla plakati koliko sam htjela.
Nisu svi psiholozi psihoterapeuti, niti su svi psihijatri psihoterapeuti, niti su svi psihoterapeuti psiholozi ili psihijatri. Niti su sve psihoterapijske tehnike jednako učinkovite, niti su primjenive na svakome...
Treba prvo naći terapeuta koji ti paše, koji radi tehniku koja ti paše i onda krenuti. Ako s eima potreba.
Ja osobno volim ići na razne terapijske radionice, uvijek imaš na čemu raditi, zanimljivo mi je kako djeluju na mene, uvijek se našto nauči, iskusi. A art terapija mi toliko draga da mi je postala i hobi, kojim se nažalost ne stignem baviti.
MD-u, je s druge strane dovoljan vikend u brdima i on je preporođen... različiti smo i zato nema univerzalnog recepta.
A ponekad nas jednostavno vrijeme ili životne okolnosti poslože, pa budemo sami sebi najbolji terapeuti.
Mudro.Meni je bilo dobro samo to što sam imala mjesto gdje sam mogla plakati koliko sam htjela.
da, pogrbljena sam
mishekica, makita - Uspravite se!
Ako se samo nekoliko puta tijekom dana sjetite uspraviti, a odmah potom i duboko udahnuti (kažu da je kratki dah najbolji prijatelj straha), već ste nešto napravile za sebe.
A to je ono prema čemu moramo ići sada, nakon što smo očito sve vrlo dobro identificirale uzroke i posljedice. Prema sebi, prema tome da se zavolimo bez fige u džepu. Dosta bi bilo valjanja u blatu prošlosti, same smo se stoput uvjerile da od toga stvarno nema nikakve koristi, ni za nas, ni za našu djecu. Kaže se da djeca postaju ono što smo mi, zašto onda ne bi bili ono što želimo da oni budu. Ako želimo da oni budu sretni i mi moramo biti sretni, ako ne želimo da oni ponavljaju obrazac žrtve onda i mi moramo prestati biti žrtve.
Svaka od naših priča je drugačija, a drugačiji je i način na koji ćemo se iz te pričeizvući.
Slažem se s ekoi za psihoterapiju, ja to doživljavam u malo širem smislu. Meni svakodnevne stvari mogu biti dio psihoterapije, tema nekog filma, razgovori s raznoraznim ljudima samo da se ne drži u sebi, a nekad su mi poticajni čak i tekstovi popularne psihologije u DM-ovom katalogu
Slažem se i s time da treba biti "good to yourself", treba se sjetiti toga što češće, od malih stvari, kada na primjer treba pojesti zadnji komad kolača koji ti netko ponudi (zašto ne bi baš ti uzeo taj kolač, uzet će ga ionako netko drugi i ti ga zbog toga nećeš krivo gledati), do onih situacija za koje znaš da neće dobro završiti za tebe (neželjenih razgovora, podmetanja leđa na poslu, prejedanja), pa se trgneš i kažeš si da nećeš tako, da zaslužuješ više.
Ajde pišite ako uspijete primijeniti nešto od toga, osvijestiti svoje držanje i trenutke kad bi se mogle voljeti više. Svaki novi korak u sutra jedan je korak dalje od jučer (sad već i ja zvučim kao iz DM kataloga).
I ja se krivo drzim
Meni je najbolja terapija bila setnja. Nekoliko mjeseci prije trudnoce pocela sam ici pjesice na posao, i to kroz sumu. U pocetku mi je glava bila puna groznicavih misli, moram ovo, moram ono, ... Al pomalo sam prestala razmisljat i pocela gledat prirodu, i skupljat smece usput, spontano mi to doslo
Al u raznim razdobljima zivota razne su mi stvari bile terapija. U srednjoj zaljubljenost i bicikla. Na faksu pisma s prijateljicom pa opet ljubav. Pa onda u nekom drugom razdoblju opet bicikla pa nakon povratka s faksa s kontinenta to je bilo more, samo to sto je u blizini, sto ga mogu gledat svaki dan. I ponekad slikanje i pisanje i citanje knjiga u jednom razdoblju kad sam putovala na posao sat vremena busom.
Zapravo sam zivot dodje ko nekakva terapija.
Za mene nema nekog univerzalnog pravila sto bi mi trebalo pomoci, ovisi o trenutku, sto jednom pomogne, drugi put mozda nece. To je neko umijece osjecanja prave stvari.
Sad sam svasta nadrobila, a u stvari se jos uvijek pola vremena osjecam prilicno sje...
najbolja terapija su - ljudi koje voliš i koji tebe vole.
ako imate takve oko sebe, a ne treba ih biti previše, al dobro bi bilo da nije samo jedan, na konju ste i možete se smatrati sretnima. sve ostalo je support materials, tako ja to vidim.
Na sreću nemam problema sa držanjem, bavim se plesom i masažom i htjela ne htjela moram se uspraviti. Ono što pomaže u ispravnom držanju jest dah, odnosno disanje, to je istina. Kada dišemo plitko i površno, tijelo nam je u grču. Kada je tijelo u grču znači da su nam misli u grču. Postoji jedna vrlo jednostavna vježba.
Sjesti u turski sjed ili na stolac ili kauč (samo nemojte upasti u zamku i zavaliti se ko kifla). Prethodno ugasiti radio, tv, i slične zvukove koji bi nas mogli ometati te ne imati ručak na šparetu i sl. Kada smo sjeli, zatvorimo oči, umirimo se, par puta udahnemo-izdahnemo i idemo u analizu našeg tijela. Počnemo od lica. Možemo primjetiti da li nam je čelo namršteno, usne stisnute, ako jesu, opustimo ih. Idemo dalje. Promatramo ramena, leđa, jesu li pogrbljena, ukočena. Ako jesu, opustimo ih. Zatim provjerimo ruke, šake, prste, da li su nam zgrčene, pa promatramo trbuh, da li su nam trbušni mišići stisnuti, dišemo li plitko, osjećamo li malo prostora u plućima. Ako da, opustimo, dišemo polagano dok nam se prsni koš s lakoćom počinje širiti i puniti kisiskom, a trbuh ne postane mekan i topao, opušten. Tu možemo svašta vizualizirati - toplinu, zlatnu boju, sunce i more, prirodu, kako kome šta paše. Zatim krećemo na mišiće nogu, provjeravamo opuštenost te na kraju stopala.
Kada smo skenirali i opustili cijelo tijelo, ostanemo u tom miru koliko nam odgovara. Pri tome možemo se služiti pozitivnim afirmacijama i vizualizacijama za unutarnji mir, samopoštovanje npr. ja često vizualiziram da sam kao veliko stablo koje pušta duboko korjenje u zemlju kojom se hrani i u kojoj je čvrta, jako, stabilna te širi svoje grane prema nebu, suncu, cvijeta
Za one koji se prvi puta koriste ovim metodama, neka ne budu strogi prema sebi, često se osjeća otpor. To je ponekad i dobro jer se naše podsvjesno boji nepoznatog, boji promjene, boji otkrivanja, boji se boli. Ponekad može doći do svakakvih emocija, ne treba se toga plašiti. To vam je ko pranje zmazanog veša u veš mašini, morate proć i kroz centrifugu
Što se plesa tiče, to je isto izvrsna metoda. Tijelo ne laže - sjetite se samo neverbalne komunikacije. Ljutnja koju je Jadranka opisala da je osjetila na 5 ritmova je također bilo započeto pranje u veš mašini. Nekome treba malo više vremena, da si nastavila sigurno bi otpustila te osjećaje i došla do spoznaje što je ta ljutnja predstavljala.
Voljela bih da mi netko nešto malo kaže o likovnoj terapiji, to još nisam probala ali bih jako voljela.
Da i definitivno se slažem, okolina je ključna, ljudi s kojima dijelimo suživot i svakodnevicu.
Mama je kod mene pa vam ne mogu pisati...
Uključit ću se ja opet.
P.S. ekoi, super post. Ja ne mogu sjediti kao Turčin. Može li neka alternativa?
Meni je to velika ljubav i ponekad radim s drugima.
Metode su različite, tehnike također, ja uglavnom radim slikanje zatvorenih očiju, nedominantnom rukom. Teško mi je u ovom trenu (adaptacija u jaslicama i svi strahovi i dvojbe oko toga su me malo paralizirali) pisati o tome na način da se zbilja da validan opis što to je... a već dugo osjećam da bi trebala opet početi... evo već dvije godine, cijelu trudnoću i Smjehuljicinu prvu godinu nisam ništa radila.
Ako želiš, ako si u Zg, možemo se dogovoriti za neki susret...
mishekica, možeš sjediti na običnom kuhinjskom stolcu, kralježnice uspravljene uz naslon, stopala na podu, ruke na koljenima.
ovo je velika istina, ali na žalost nisu svi sreće kako Pepeljuga
Mene je dragi Bog spasio, bliska osoba mi je izmolila tu veliku milost. Pisala sam o tome ne pdf odgoj u duhu vjere, nije tajna, ali da ne duljim o tome. Do tad sam probala sve shitatsu, yogu, aikido, ples, slikanje, ma sve legalne điđe baje na svijetu... Od tada se sve što je bilo neki rasuti mozaik postala suvisla slika i sve moje depre su izgubile na dubini i crnilu. Ne tako da me više ne dira ništa, nego sad su to konkretni okidači npriživciraju me starci, dobijem koju kilu, zakasnim na važan sastanak i sve skupa traje kratko i površno ako se uspijem udaljiti od izvora uznemiravanja. Eto meni je u vjeri spas, s time je došla i obitelj i mnogi dragi ljudi, ali vjera je ostala na prvom mjestu.
Ekoi u pravu si, al tad mi je izgledalo da je ta ljutnja povezana s plesom, a ne s necim dubljim u meni. Da sam znala da je, nastavila bih ici na radionice. Al djaba, vise ih nema u st.
jednom smo se prijateljica i ja upisale na neku radionicu Boginja, a ne robinja. Al bile smo jedine pa se radionice nisu ni pocele odrzavat pa smo mi odlucile imat same svoje radionice na temu i bas je bilo cool. Zapravo mi bas fali to neko druzenje s prijateljicama koje traje satima.
Mojca, ja bih kod tebe na jednu art radio nicu. Ajd, ako stignes, jos malo napisi o tome, kako izgleda jedna radionica.
Jadranka, pošaljem ti na pp kad Smjehuljica zaspi...
Daj tu piši, i mene artofoba zanima kako to izgleda...
Stajem u red.
E, kad Zuska traži...
To je vrlo intuitivan način rada... Može se raditi individualno ili grupno, ja ne radim s više od 3-4 osobe istovremeno, jer mislim da je intimnije i toplije, ali može se. Ako osoba dolazi sama popričamo o temi našeg susreta, ako je grupa, možemo pričati ako su svi suglasni, ali važno je da svatko unutar sebe odredi svoju temu zbog koje je došao.
Na početku se malo opustimo kroz vođenu meditaciju ili/i glazbu, nakon toga se u tišini uputimo prema stolovima na kojima su papir, boje na tanjuriću i posuda s vodom. Ako želite možete dobiti povez preko očiju, ako ne, samo zatvorite oči.... opustite se, razmišljate o svoj temi i... kad osjetite da je trenutak, spustite ruku u boju ili vodu ili oboje, pa na papir, pa opet, pa opet... ne razmišljate o svojoj slici, već o svojoj temi... nije važno što će se na slici u konačnici pojaviti, važno je da slikate... važno je da sve emocije koje dođu izrazite.
Kad osjetite da je gotovo stanite. Stanite par trenutaka u tišini i pogledajte svoju sliku, svoju temu. Polako ih analiziramo po određenim pravilima i slikamo drugu sliku, pa treću, pa... kako kreativno-terapijski proces traje, mijenja se puno toga u vama, u načinu slikanja, ne mogu sad otkriti sve tajne zanata.
Posljednje uređivanje od Mojca : 28.11.2012. at 00:02
Majuška je napisala:
"Za sad se dobro držim vezano za sve to. Više boli mi zadaje mama ponekad. Ona je sasvim drugačija priča.. Ona još uvijek ima moć da me povrijedi, posrami, okrivi, rasplače. Ne radi to namjerno tako da joj ne predbacujem... samo sam ljuta dan dva, malo na nju, malo na sebe - jer ona još uvijek ima tu moć nadamnom
Moć koja se zove ljubav. Ona me voli i ja volim nju. I želi mi dobro. I ne mogu se na nju ljutiti dugo
A što će biti s tatom.... ne znam, pustit ću još vremena "
Ovo me je baš pogodilo, vjerojatno me se tiče vezano za komunikaciju sa mojom djecom. Kako to tužno zvuči. Pokazivanje moći nije ljubav Majuška. Nakon susreta iz ljubavi svi bi se trebali osjećati dobro. A to često nije tako. Zrelost je kada znaš čuvati svoje granice, pa mi se čini da češ sa tatom prije "izići na kraj".
Tu sam negdje. A sve spoznaje, pogotovo one bolne, tako dobro pomažu u ostatku života.
ma spoznaje su super...ako su prave...ako nisu varka kojom si malo zamažemo oči...
ja stvarno tazumijem puno toga...
očigledno, tek sam sada na pragu jedne sasvim nove spoznaje...
možda se pronađete u njoj..
znači...kad imaš roditelje koji ti vole nametnuti osjećaj krivnje, a ti to prihvatiš...i grizeš se..
pa ih analiziraš...tražiš opravdanja...i za sebe, i za njih...
pa si malo nervozna tu...pa malo nervozna tamo...pa malo žalosna...pa....
sve se svelo na jedan nazivnik....meni...upravo...
sada...u ovim godinama...nakon toliko torture...i nametanja krivnje...
takvog roditelja koristimo isključivo kao alibi da se nastavimo ponašati kako smo se ponašali i do sada...
energiju koju trošimo na osjećaj krivnje, mogli bismo isto tako utrošiti na produbljivanje osjećaja prema ljudima koji nas okružuju i vole...i prema samima sebi.
ali ne...mi odabiremo gristi se...i u principu ne činiti ništa drugo...nema nekog pomaka.
baš mi se sviđa ovaj kut gledanja koji se pomiče od onog...kako sam jadna i teško mi je više....nek mi se skinu s leđa...
na... ovaj teret na leđima prihvatila sam sama...a ne želim ga skinuti...jer se bojim uspraviti se....
i meni je nekako sve jasnije sada...
nisam i ne moram biti pasivna u čitavoj ovoj priči..
dapače..
Ako si ovo uzmeš kao svoju afirmaciju, bolje je reći Aktivna sam ili Ja odlučujem. Navodno ako si ponavljaš tu riječ koje se želiš riješiti ona podsvjesno ostaje jer je na neki način jača od same negacije.
Što se tiče ostajanja u dosadašnjem stanju, to je sasvim razumljivo jer je riječ o poznatom okruženju, tu smo jako dobro naučili pravila igre, a sve nepoznato nas plaši. Biti sretan i optimističan? Ma to nosi puno novih momenata i pitanja, nije to lako, lakše je ostati u poznatom koliko god to loše bilo, zar ne? Nešto kao štokholmski sindrom, ono kad nekog otmu, isperu mu mozak, pa više niti ne želi pobjeći.
Meni je super kako čitam unatrag ovaj topic i neki mi postovi sjedaju na drugačiji način nego kad sam ih prvi put čitala. Čitam ih drugačije, došlo je do evolucije!
Zanimljiva je ova art radionica.
To je točno.
Sve što kažeš, svaka tvoja izjava, može se formulirati kao pozitivna i negativna, a da zapravo govoriš istu stvar. Zato treba odabrati onu pozitivnu varijantu. Recimo, umjesto da kažeš: "Valjda se danas ništa loše neće dogoditi," kažeš: "Danas će sve biti dobro." Ili ovo kako je lonni preformulirala. Afirmacije, žene, afirmacije.
Meni je trebalo neko vrijeme, ali sam se sad valjda konačno naučila.
Jedna zanimljivost koju sam jučer spoznala.
Dakle, majka je trenutno kod mene, kao što sam već spomenula. Kod mene u stanu radi ono što je zamolim, pita me treba li što pomoći, na koji način želim da nešto napravi... I tak.
Jučer dođemo kod sestre (spominjala sam već onaj mamin zaštitnički odnos prema njoj) i prvo sestra nagnjavi mamu da joj skuha ručak. Kasnije, mama spontano kreće u čišćenje kuhinje. Kod mene to ne radi (osim ako je, dakako, zamolim) i smetalo bi mi da radi.
Što mislite, je li i ovaj pristup "petljanju" (meni je samoinicijativno čišćenje moje kuhinje petljanje
Ovo ti je jednostavno razlika karaktera i različito mjesto granice koju si postavila ti ili tvoja sestra. Nije to ni bolje ni gore - jednostavno je drugačije.
Ja sam svoju mamu jednom (prije četvrt stoljeća ili više) doslovce izbacila iz kuće kad je krenula prekopavati po mojoj škrinji, kuhati ručak i čistiti... Kod brata je dugo bila slična situacija do pred nekoliko godina, ali i on se pomaknuo s mjesta i isto polako postavlja svoje granice. Njegov dom je njegov dom. To treba riješiti čovjek sam sa sobom i staviti roditelju do znanja da naš dom nije isto što i roditeljski dom i da se nemaju pravo u našim domovima ponašati kao da su doma (to je problem kad nas roditelji smatraju vlastitim produžetkom, a ne neovisnim osobama).
I ja kad dođem k mami (ili svekrvi, ista stvar) ponašam se kao da sam u gostima i to očekujem od njih. Trebale su godine uvježbavanja i to obostranog, ali ide. To ne znači da ne pomažem, ali uvijek PITAM što treba, dogovaramo se i koordiniramo. Nema šanse da kod mene netko od njih ulazi u moje ormare i obrnuto. Ali bilo je svega...
Posljednje uređivanje od Peterlin : 28.11.2012. at 10:31
Tako je i sa mnom. MM ponekad kaže da ne razumije zašto sam tako osjetljiva na svoje stvari... Objasnila sam mu da sam veći dio života oskudijevala u svemu što mi je trebalo (ili sam samo htjela imati). Sad konačno imam nešto svoje, stečeno svojim radom i nekako osjećam da je svako čačkanje po mojim stvarima zadiranje u moju intimu, u mene samu. Možda sam ja malo preposesivna po tom pitanju... S druge strane, nisam škrta i nije mi problem dati ili posuditi nekome nešto... ali kad me se pita.
Ne znam, meni ovo izgleda nemoguće. Da svoje emocije mogu izraziti likovno.
kužim...zato i napisah..dapače..
samo sam htjela naglasiti što ne moram i nisam
meni je recimo to alibi, onako došlo kao svojevrstan šamar.
baš mi je lego...
Možeš. Ako si dopustiš.
Nije cilj slika kao takva, cilj je proces nastajanja te slike. Isto kao i ples Pet ritmova koje je netko (Jadranka?) spomenuo. To je samo prostor ili alat kojim si dopuštaš da izraziš ono na čemu želiš raditi.
S tobom bi baš rado slikala.
Evo, otvaram se prema idejiS tobom bi baš rado slikala.
Veselim se.Kad budeš u ZG organiziramo nešto.
Peterlin, znači ima nade
hebemu miša, viš nepravde, ja bih velikodušno pozdravila petljanje, al niko se kod mene ne sjeti petljati. ni u kuhinju ni u ormare.
Ima nade, naravno! Ali ima trenutaka kad košta - živaca, novaca, vremena, svega.... Iz perspektive klimakterične babe dosta toga mi se čini rješivim. Moj problem je bio u tome što su ti rodbinski odnosi isprepleteni od dobrih stvari i gadosti, ljubavi i kontrole svih vrsta (da ne nabrajam - ne kaže se bez razloga da je put u pakao popločan dobrim namjerama).... Svi ti odnosi zapetljaju se u pravi gordijski čvor koji je teško raspetljati, a ako odrežeš, odrezao si sve, dobro i loše. Nešto sam morala odrezati (ne puno). Dosta je ostalo, pa raspetljavam polako. To je valjda život. Bolje je nego je bilo iako uvijek ima mjesta za poboljšanja. Ono što se meni čini puno boljim nego prije je slika o meni samoj, pa lakše iznosim svoje mišljenje + manje se opterećujem nebitnim bedastoćama. Prošla su vremena kad sam se za sve morala dokazivati i to je pravo olakšanje.Peterlin, znači ima nade
mishekica, mislim da je tvoj problem u tome kaj se sisterici nikaj neda i naprosto žuri za tim da dojde netko i napravi to sve kaj treba umjesto nje.
I moja svekrva je znala svakaj delati, ali samo kad mene nije bilo blizu, ja joj nisam davala da radi kod mene bilo kaj, rekla sam joj uvijek ak je došla tek na koji sat pa nek se radije poigra s decom, nek da mene ljuti. Kod nje kad smo odlazili uvijek sam je pitala ak joj treba kaj pomoći, ak ne znala sam sjedit i igrat se s klincima .
Kod nje smo prvo vrijeme živjeli, i večinu stvari oko kuhanja je radila ona, čišćenja i peglanja podijeljeno, briga oko deteta je bila moja ko i briga o sobi u kojoj smo mi bili. Pelene je bila moja briga, jer sam ja htjela da dete bude u platnenim, mi smo kupali dete u sobi, bez njihovih uputa, ja kuhala za dijete.
Cure zene:hug:
svi smo mi malo otrovani, nekak sumnjam da mozes izac bez imalo otrova iz obitelji. Ali to je samo moj dojam.
ja sam sa svojima u dobroj fazi - zbilja su mi sad ok, ali bilo je svega. Osjecaj da mi jisu dali ono sto su trebali, osjecaj da su bili prestrogi, osjecaj da me 1 roditelj nije zastiotio od drugoga a trebao je i mogao je... Izjedalo me.
Meni je pomoglo sljedece: rekla sam im sta mi je smetalo u djetinjstvu, po malo, ne odjednom. Zao im je. To je bilo kljucno. Zatim - ne zalim vise za tim. Usmjerena sam na ovo danas i ono sutra. Mama je uvijek tu kad je trebam. Znam da me voli. Opet, ne gura se i ne nudi - nekad mi cak fali te inicijative i to joj otvoreno kazem. Moj kljuc je i da ih prihvatim takve i ne pokusavam mijenjat. Da, ja znam mozda bolje ali oni nisu moja djeca. To sam i rekla - jabih drukcije, vi tako- ali i odgovornost za posljedice je vasa a ne moja. Idrzim se toga. Ne popravljam za njima. Jednostavno stvari nisu lose kad sam poslozila neke kockice u svojoj glavi. Najvise sam se promijenila kad sam postala mama. Onda sam i ja postala dijete svojoj mami. S mamom sam uvijek dijete. I to zelim da rako bude. Da mogu reci sto mislim i da je tu kad je trebam a da me pusti da se igram svojim igrackama kako ja zelim. Vazno je i to sto je mama prihvatila i mene: zna da je volim iako se nekad grubo otresem i umorna sam od svega. Uvijek joj se ispricam i nekako sam napokon sretna. Nadam se da sam bar nekome od vas dala nadu.
Na poslu sam i ne stignem pisati o svojem životnom iskustvu, ali mogu potpisati u potpunosti ovaj post, jer sam prošla identičnu "školu" kada su mi se klinci rodili, i hvala im na tome!ja sam recimo, izuzetno racionalna osoba...to je ono i što me guralo naprijed. na racionalnoj razini razumijem apsolutno sve.
ali, ono dijete u mene i dalje je vrištalo, i plakalo, i bilo bijesno i bilo ljuto, i tražilo i tražilo tu ljubav...
šta da se radi.
nije to lako. znam da nije.
i vidiš...da, kad sam rodila sve je postalo puno bistrije. u tom sam trenutku zaista shvatila svu bešćutnost koja mi se dogodila, i kakava osoba moraš biti da tako nešto napraviš...
i slažem se, mojoj djeci treba kompletna osoba.
ja sam dugo odgađala uopće ideju o djeci, radi ogromnog straha...i sad sam presretna što ih imam.
oni su moje zrcalo...moji mali učitelji...rastem uz njih iz dana u dan.
sve to stoji.
ali, ovoga puta se nisam odlučila suočiti s prošlošću radi njih.
to je opet, instant rješenje...jer, jednostavnije mi je nešto napraviti radi njih.
ovoga puta to radim isključivo i jedino radi sebe, jer ja to ne zaslužuem.
moja djeca će tim postupkom automatski profitirati.
blackberry,
Do gore navedenih zaključaka došla sam sama, i moram priznati da sam ponosna na to! Nekako sam intuitivno skontala da se grbim, kao da se skrivam i mičem svima sa puta. I da, donedavno nisam uzimala zadnji komad bilo čega, koliko god sam ga bila željna.mishekica, makita - Uspravite se!
Ako se samo nekoliko puta tijekom dana sjetite uspraviti, a odmah potom i duboko udahnuti (kažu da je kratki dah najbolji prijatelj straha), već ste nešto napravile za sebe.
A to je ono prema čemu moramo ići sada, nakon što smo očito sve vrlo dobro identificirale uzroke i posljedice. Prema sebi, prema tome da se zavolimo bez fige u džepu. Dosta bi bilo valjanja u blatu prošlosti, same smo se stoput uvjerile da od toga stvarno nema nikakve koristi, ni za nas, ni za našu djecu. Kaže se da djeca postaju ono što smo mi, zašto onda ne bi bili ono što želimo da oni budu. Ako želimo da oni budu sretni i mi moramo biti sretni, ako ne želimo da oni ponavljaju obrazac žrtve onda i mi moramo prestati biti žrtve.
Svaka od naših priča je drugačija, a drugačiji je i način na koji ćemo se iz te pričeizvući.
Slažem se s ekoi za psihoterapiju, ja to doživljavam u malo širem smislu. Meni svakodnevne stvari mogu biti dio psihoterapije, tema nekog filma, razgovori s raznoraznim ljudima samo da se ne drži u sebi, a nekad su mi poticajni čak i tekstovi popularne psihologije u DM-ovom katalogu
Slažem se i s time da treba biti "good to yourself", treba se sjetiti toga što češće, od malih stvari, kada na primjer treba pojesti zadnji komad kolača koji ti netko ponudi (zašto ne bi baš ti uzeo taj kolač, uzet će ga ionako netko drugi i ti ga zbog toga nećeš krivo gledati), do onih situacija za koje znaš da neće dobro završiti za tebe (neželjenih razgovora, podmetanja leđa na poslu, prejedanja), pa se trgneš i kažeš si da nećeš tako, da zaslužuješ više.
Ajde pišite ako uspijete primijeniti nešto od toga, osvijestiti svoje držanje i trenutke kad bi se mogle voljeti više. Svaki novi korak u sutra jedan je korak dalje od jučer (sad već i ja zvučim kao iz DM kataloga
Promijenila sam se kada sam stekla jednu jako dragu prijateljicu, koja me prihvaća baš ovakvu kakva jesam, koja me "čita" i koja me "vidi". Neizmjerno sam joj zahvalna na tome, i rekla sam joj to, i uzvratila mi je zahvalu jer kaže da je uz mene "primirila svoj duh, naučila se toleranciji i strpljenju". Svako malo me opskrbljuje knjigama raznoraznih žanrova, i uživa svaki put kada joj nakon tjedan, dva, tri dođem na vrata, vraćam pročitano i tražim novi "šut". Eto, to je moja terapija. Čitanje. U prosjeku uz posao i dom pročitam jednu knjigu u 10 dana. Kupujem knjige na Burzi, posuđujem u Bibliobusu, nosim uvijek džepna izdanja u torbi. Pitaju me ljudi "pa kada stigneš čitati?!". Odgovaram: "U autobusu, tramvaju, na WC-u, ujutro dok kod kuće pijem kavu".
Cure,
cure lijepo vas je čitati, stvarno. mene zadivljuje snaga kojom su se neki ljudi spremni mijenjati da bi postali bolji sebi i svojoj dječici. to je jako, jako važno u životu. raditi na sebi, ne tražiti izlike i alibije, nego priznati da se sam sebi ne sviđaš takav i takav. ja sam recimo neki jako umoran tip, onako ne svakodnevno umorna, barem ne izvana. obavim čudo stvari u par sati, organizirana sam, točna, energična. ali sam iznutra često umorna i potrošena. zato mi ne paše buka, visoki tonovi, puno ljudi. volim biti sama i nikad mi u tim trenucima nije dosadno. zato jer tako obnavljam svoju energiju. svašta radim; sanjarim, meditiram, čitam.
naravno, volim se i podružiti, paše mi ponekad i veselo čavrljanje o svakodnevnim temama uz kavu ali u principu vidim da sve rjeđe s ljudima koji loše "zrače". volim ljude koji mi unose neku radost, neku dobru energiju, volim one od kojih imam što čuti i naučiti. nije uvijek moguće da skroz izbjegnem one prve pa se prilagodim, ali ih jako površno doživljavam i ne dozvoljavam previše pristupa.
tako, ima još poneka stvar koje bih htjela promijeniti kod sebe ali sam svjesna da je to proces. traje i ne može preko noći. ali malim koračićima prema naprijed, može se.
i još jedna meni bitna stvar - uživati u trenutku, u detalju. npr. kad dojim svoju bebu, zažmirim, udahnem njen miris i tako dugo ostanem upijati taj savršeni momenat mog života. čudo jedno kako to ozdravljuje
Flopice, nalazim se od slova do slova...
Isto.hebemu miša, viš nepravde, ja bih velikodušno pozdravila petljanje, al niko se kod mene ne sjeti petljati. ni u kuhinju ni u ormare.
S tom razlikom da mi sveki ponekad dođe i samoinicijativno recimo opere prozore. Ne ljutim se ni najmanje, još ako i usput skuha good for me
Druga nevista ne voli da joj se itko petlja u kućanstvo, ali mlada je još...naučit će
Da meni netko samoinicijativno opere prozore, letio bi kroz iste.
tako sam i ja razmišljala prije jedno 20 godina, sad mi se percepcija skroz promijenilaDa meni netko samoinicijativno opere prozore, letio bi kroz iste.
Uvijek sam mislila - ma ne treba mi nitko, zalizat ću svoje rane sama, u samoći, dostojanstveno.
No u zadnje dvije godine se toliko toga dogodilo...rane zacijele, ali krasta je sklona trganju...
Čitam o radionicama na koje ste išle ili planirate ići i razmišljam je li to za mene. Odakle krenuti?
Za 20 godina moja će svekrva imati 70. Ako mi tad bude prala prozore, bolje da se zavučem u mišju rupu.tako sam i ja razmišljala prije jedno 20 godina, sad mi se percepcija skroz promijenila
Bodulice, nemoj me krivo shvatiti. Ja ne mislim da sam superžena, da mi nitko ne treba i da nitko ne zna bolje od mene... Radi se o tom da ne volim da mi se netko BEZ PITANJA upliće u što god. Ako mi treba pomoć, zatražim je. Ako me netko pita što mi može pomoći, kažem. Ali da mi netko sam od sebe krene čistiti po kući, to me vrijeđa jer mi, za početak, govori da sam očito prljava, neuredna, nečista.
mislava, kreni prvo s nama ovdje.
Meni je problem što živimo u njihovom stanu. Besplatno. Sve stvari su njihove, a ima zbillja svega i svačega, stalno mi donose kramu koja njima ne treba više, a žao im baciti. Ne smijem ništa preuređivati i izbacit tj malo prodisati jer je to "njihov stan, oni su ga kupili i oni će ga urediti kako oni hoće". Svaki put kad dođu krenu pospremati. Tata kuhinju, wc, dnevni, mama mi prekopa ormare, sobu... 100 puta sam im rekla da to ne rade, u trudnoći sam zbilja poludila jednom, onda se mama rasplakala, kao oni samo žele pomoći, zašto ja ne prihvaćam njihovu pomoć blabla...
Jako su napadni u toj pomoći. Ja to vidim ko petljanje, oni kao pomaganje. Pokušala sam više puta razgovarati s njima, ali na kraju to završi tako da oni meni nabiju grižnju savjesti, ja ispadnem bezdušna i konstantno se osjećam dužna.
Što zbog stana, što zbog toga što mi svako malo uplaćuju neku lovu kao za maloga bez da ih pitam, nedavno nismo imali novaca za popraviti auto pa mi ga je stari odveo na popravak bez našeg pristanka, pa smo mu sad i za to dužni...
Svađe s dragim zbog svega toga ne moram ni spominjati....
Ovako se i ja osjećam. Baš me vrijeđa to. Prošli puta kada su bili nisu ništa čistili, ali je mama nekoliko puta rekla da ja pospremim. Baš sam se jadno osjećala. Problem je što imamo jako mali stan s jako puno stvari, čim skinem robu sa sušila, a ne složim je odmah izgleda kao da je atomska pala. Radimo po cijele dane, imamo malo dijete, čišćenje po njenim standardima mi nije na listi prioriteta. Čistim svako veće kad mali zaspe, ali moja star ima neke lude kriterije. Ta majice u ormaru slaže po boji, debljini i namjeni...Bodulice, nemoj me krivo shvatiti. Ja ne mislim da sam superžena, da mi nitko ne treba i da nitko ne zna bolje od mene... Radi se o tom da ne volim da mi se netko BEZ PITANJA upliće u što god. Ako mi treba pomoć, zatražim je. Ako me netko pita što mi može pomoći, kažem. Ali da mi netko sam od sebe krene čistiti po kući, to me vrijeđa jer mi, za početak, govori da sam očito prljava, neuredna, nečista.
mislava, kreni prvo s nama ovdje.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom