Nije to mojih šest, to je od dorotee:mrgreen:, neke žene stvarno ne znaju stati:roll:
Printable View
apricot, istina, ja imam ogromnu sreću što sam u malom mjestu i preko puta kuće mi je vrtić, škola i posao.:mrgreen:
Sve od osnovnih institucija je u krugu od 100 do max 500 metara (dr., policija, hitna, gradska uprava, željeznička i autobusna stanica,...).
MM nema toliku sreću i radi u Zgb. i svaki dan putuje i gubi užasno puno vremena.
To sve je veliki plus dok je dijete malo, ali kad poraste SS nemamo, mora u drugi grad ili Zgb., fakultet isto tako, a i sve ostale negativnosti su tu koje nosi mali grad. Na sreću još uvijek smatram da je puno više pozitivnih.
E da i ja imam "seosko" radno vrijeme do 15 sati, ipak treba ostati vremena za poljoprivredu. :mrgreen:
Ma, u pravu si, nek te niko ništa ne pita, odgajaj sama svoju djecu, uređuj svoj život kako hoćeš. Al nemoj onda otvarati teme na forumima gdje ćeš svaki odgovor, koji se ne slaže sa tvojom teorijom, popljuvati. Ja godinama živim bez ijednog roditelja, i sama sam sebi stvorila svijet pomagča i sama sam pomagačica. A da ti pravo kažem, jer da ne bi ti bilo šta pogrešno protumačila, ili boldovala, tvoje čuđenje na to pitanje je meni skroz bezveze, i nepotrebno, ali valjda imaš toliko vremena da možeš razglabati o tome šta te ko priupita u vrtiću, školi, na parkingu....
Mene je Zg izludio dok sam studirala. Koje mi je to gubljenje vremena dok negdje stigneš. Jedva sam čekala da se vratim u laganini način života doma. Manji grad ali imamo apsolutno sve što nam treba. Ok, neke aktivnosti za klince poput onog engl. za bebe i sl. nema ali preživjet ćemo. Fali nam lijepo kino (imali prije čak nekoliko, sva su propala) ali Zg nam je na pola sata! :)
Zanemarite moj gornji post - trebao je ići na temu o tempu života. :oops:
Treba uvažavati razlike, zemljopisne i kulturološke.
eris živi u Bosni, u svom gradu, sa svojim običajima, ana m. u Zagrebu koji veze nema s nekim manjim mjestom u Hrvatskoj, a kamoli gdje drugdje.
Moje sestre žive u malom dalmatinskom mjestu i njima taj sustav potpora super funkcionira i ja se u njega začas uklopim kad sam dolje.
Nisu one ništa društvenije od mene, dapače, ali su uvjeti života sasvim drugačiji nego nama u Zagrebu.
pa ne znam što bih ti rekla, nena...
da je drugačije u manjem/rodnom mjestu (odakle sam prije puno godina došla u zagreb) je. drugačije bar utoliko jer vrijeme koje ovdje provedem u autu tamo mogu puno pametnije iskoristiti. uostalom, tamo su tetke, ujaci, stričevi, baka, kumovi... ali i ovdje ima dragih ljudi koji uskoče iako im nije najsretnija opcija (kao npr. u čokoladinom primjeru) s mojim djetetom ići pješice kod logopeda ili u ambulantu po uputnicu. ali ako je takav trenutak, ja ne biram, zahvalna sam i na tome (da je zbrinuto do trenutka dok ga ja preuzmem).
ja ni od mame ne tražim takvu "uslugu"
jer danas nikome nije lako
Ja sam sigurna da bi Neni baš rado uskočio onaj susjed s Jaguarom koji ni ne uzvrati pozdrav na cesti :lol:
Šala mala, i u Zg je situacija drukčija od kvarta do kvarta. Ja bih, na primjer, ne znam što dala samo za školu i vrtić u kvartu :drama:
Istina je da strašno puno vremena odlazi samo na vožnju do vrtića i posla. ali opet, o toliko toga stignem s djecom porazgovarati dok se vozimo :/
Ne znam, mi jesmo Zg, al smo ipak po načinu života malo mjesto.
Danas je pri izlasku iz dućana pljusnula kiša, a ja dvoje djece i dvije vrečice, a bez kišobrana.
Jedna nas je žena odbacila doma. Cijelih 100 metara i bez AS, al hvala joj do neba.
Susjedin prvašić ide u boravak koji radi od 7, a ima dana kad njen muž radi od 6 jer je u smjenama, a ona uvijek od 7 i nema šanse da malog odvedu u boravak.
Pa ga tih dana vodim ja. Isto 100 metara, al bar ne ide sam preko ceste.
kakvu uslugu ne tražiš ni od mame? kada ti je stvarno gusto i kada iz objektivnih i stvarnih razloga ne možeš stići po dijete ti ćeš... što?
eris ajde pročitaj moj post, pa onda svoj, pa onda opet moj, pa onda opet svoj i moj...:roll:
Obožavam kad se ljudi nađu uvrijeđeni nečim pa natrkeljaju hrpu takvih gluposti da ne znaš odakle bi uopće krenuo, pa odustaneš jer vidiš da zapravo niti nema smisla...
I ne znam odakle ti pravo da uopće utrvđuješ koliko ja imam vremena ili nemam i s kim se ja družim i koliko i da se toliko čudiš nekim stvarima s kojima uopće nisi u doticaju...
Hoće li netko shvatiti da je jedina stvar koje mene živcira ovdje je pitanje "imate li baku?"
AH!
Eh da, samo da razjasnim!! Da stvaaaarno ne može drugačije, da je stvarno "turska sila" u nekim izvandrednim situacijama. NARAVNO da imam prijateljice koje mogu uletiti, da bi se nekako snašli, ali to ne očekujem svakodnevno i prečesto jer su ljudi zatrpani svojim obavezama...A i ne živim po principu "brigo moja pređi na drugoga"
Kad god postoji ikakav šansa da to riješimo MM i ja sami, ali ono i najmanja to bude tako.
POa čak sam i ja s troje djece, dok sam još bila na porodiljnom čuvala tuđu djecu...Viš, nisam neka ludača asocijalna!
to sam htjela reći. ne treba ni od tog zagreba brate raditi toliku famu. kao da tu ne žive ljudi nego vanzemaljci koji vrijeme provode u svemirskim letjelicama :mrgreen:
je, većina nas radi, djeca idu u vrtić/školu/aktivnosti i provede se dan vozeći i razvažajući, u puno većoj mjeri nego moja sestra u slavoniji. dobro, ne baš ona :mrgreen: ta voza li se, voza.
netko bi mogao pomisliti da ovdje nema nikoga da ti doda čašu vode ako ti pozlije, a kamoli uskoči ako ti je gusto.
Da vanzemaljci.:lol:
:lol:Aaaa, ti se još toga sjećaš. Za tvoju informaciju, još uvijek se nismo vidjeli s tim susjedima uživo (i dalje samo kroz staklo kad prođe u autu) ni pozdravili ikad (skoro četiri godine su prošle otkako smo prvi susjedi) .
Ali zato s onim novim susjedom tajkunom i njegovom obitelji, koja se naknadno doselila pa sam se pitala hoće li biti isti ko ovi "nejavljači", sasvim lijepo i ugodno proćaskamo kad god se vidimo. Samo, ljudi su poslovni, imaju svoj život, odraslu djecu, neki sasvim drugi svijet.
Ali su pristojni i ugodni susjedi.
pa mislim da u tom malo/veliko mjesto i sudbina i sreca igra neku ulogu.
moram reci da sam stvarno zahvalna sudbini, sto smo se u skoli i osnovnoj i ovoj sada sprijateljili sa roditeljima prijateljica moje cure iz razreda. puno puta smo jedni drugima uskakali. svi smo pristojni ljudi, nitko nije nikoga iskoristavao, a kako smo svi radni, to se nakako dobro izbalansiralo u smislu da smo podjednako pomagali. vrlo cesto je jedna mama ili tata pokupio drugo dijete k sebi doma. pa bi roditelj djeteta dosao kasnije po dijete, te usput malo procavrljo uz casicu :mrgreen:
djeca su to vec znala, pa bi obicno prisapnula: samo se vi malo popricajte, kako bi se oni mogli duze igrati. ako je bila frka nekog sluzbenog putovanja ili neceg slicnog, djeca bi i prespavala jedna kod drugih ili provela dan.
olakotna okolnost je da smo svi iz kvartova koji su si blizu, ili iz istog kvarta. skola je bila na pet minuta, jabvni prijevoz je odlican i nema razvazanja.
nama je to bilo i psiholoski vazno znati, posto su nam bake u drugoj drzavi, da ako je neka totalna frka, da mozemo nazvati nekoga od njih, da pokupe curu. i obrnuto. to bismo i mi uvijek za druge ucinili.
evo, ni u austriji nema većih problema :mrgreen:
šalim se.
o ovome se radi, ne bih sigurno maltretirala čokoladu :mrgreen: da mi nije nužda.Citiraj:
da ako je neka totalna frka, da mozemo nazvati nekoga od njih, da pokupe curu. i obrnuto. to bismo i mi uvijek za druge ucinili.
ako je potreba učestala i na dulje staze, znam da moram tražiti drugo rješenje.
Nena, tako je to, od Torcide do BB...
Eto, mozemo se pocet druzit s obzirom da se moje prijateljice (pa tako i ja) poprilicno podudaraju sa ovim sto si navela :-)
Beti3, nesto mi zvoni u glavi da je taj projekt Rent-a-baka negdi (u Hrvatskoj) i bio pokrenut.
Ovo je sve bilo OT, sorry!
sto jes, jes, imali smo i babysittericu u pricuvi, odnosno obicno jedno ili dva popodneva tjedno.
ali svejedno smo se cesto ispomagali, jer su se djeca rado medusobno igrala i stalno medusobno pozivala, pa smo si onda i namjestali da ostanemo duze na poslu ili nesto drugo obavimo u te dane kad je dijete bilo kod prijateljice i obrnuto. ponekad smo zajedno i sitterice angazirali.
pogotovo kad je npr.praznik u cetvrtak, a skola proglasi neskolski dan (5, 6 dana u godini (uz normalne praznike) kad nema skole, skola podjeli autonomno), pa onda taj petak ja uzmem slobodno i k nama dode par komada druge djece :mrgreen:. sljedeci put moje dijete ode nekom drugom djetetu i slicno.
eto, u rujnu nam se poklopila dva dana sluzbenog puta mm-u i meni. cura je poslije skole isla kod prijateljice iz novog razreda, prespavala, isle su zajedno u skolu, poslije skole (bio je petak) je otisla kod prijeteljice iz stare skole, koji zive 100 metara od nas, prespavala, u subotu popodne ju je mm pokupio, kad se vratio. (ajde donio je malo tartufica za zahvalu :mrgreen:)
prosli put su frendovi neocekivano dobili karte za neki super koncert i njihova cura je prespavala kod nas.
nekako nam je svima normalno da si pomazemo i zasada dobro funkcionira.
ali kuzim sto am hoce reci. ako ti treba svakodnevna pomoc, onda je malo cupavo.
Kako sam od malih nogu navikla sve raditi sama, jako mi je teško moliti nekog za pomoć (napr.oko djeteta)...osjećam se ko da toj osobi otkidam od usta, vremena, novčanika, obitelji...zato kad nekoga nazovem za nešto to stvarno znači da mi je voda...oko nosa :mrgreen:.
S druge strane jako sam sretna kad mene netko zamoli za uskakanje, valjda zato što mi je to isto jako teško pa se mislim - vau, vi'š kako mu je uspjelo, i to baš mene, ziher djelujem stabilno i od povjerenja! :mrgreen:
Potpisujem čokoladin post, čak i ovaj zadnji dio :mrgreen: I meni baš bude milo oko srca ako me netko zamoli za pomoć :-)
situacija kod mene je kao i kod čokolade. sve sama - uzdaj se u se......:mrgreen:
naravno kad treba nekom pripomoči tu sam!!!
I ja potpisujem čokoladu od riječi do riječi. Veselim se pomoći drugima i često pomažem, ali kad meni treba pomoć teško riječi idu preko usta. Morati ću početi trenirati :-).
vjerujte mi, i meni.
ima toga još, npr. muka mi je primiti poklon, ali s poklanjanjem nemam problema.
i onda sam još tjednima ganuta što je netko eto potrošio vrijeme i novac baš zbog mene.
kad mi se nudi pomoć - ne, ne treba. a kada je obrnuto, gotovo se hvatam posla bez da pitam.
nije mi lako tražiti ni kada su djeca u pitanju, ali nema tog "ponosa" koji zbog njih ne bih odbacila.
govoreći o susjedima, s njima imam odnos miljama daleko od puke nužde.
ne samo da se po potrebi spašavamo, nego susjeda sutra vodi i moje dijete u cirkus. nisam je ja tražila, sama se ponudila.
kako kaže seni, radi se o sudbini i malo sreće.
ali to definitivno nije priča tipična za određenu kulturu/koordinatu, za mali/rodni grad.
viš, ja se u penziji namjeravam preseliti u strogi centar, a ne u malo mjesto :mrgreen:
štaš kad volim grad i volim beton, zamišljam se kako svako jutro idem na korzo, na kaficu, novine, pjaca, sve je blizu...
to ti je to - i zato se teško razumijemo :mrgreen:
meni je sad super kad M ide na ples, odvedem je u 6, i do 7 sjedim u bircu, poslije posla lijepo na miru, pročitam novine, pojedem kolač. i tako 2 put tjedno, kud ćeš bolje :mrgreen:
inače sam mišljenja da djeca do škole ne trebaju ići na nikakve aktivnosti, J i nije, a M je upilala, al na kraju mi je super.
za J je zadužem mm, vjerujte, i njemu dođe dobro malo mira dok čeka J :mrgreen:
a ne mora čekat - dogovor je da mi vozimo na trening dvojicu iz kvarta koji zajedno treniraju,a njegovi ih vraćaju doma.
to je ovo što kaže angie, meni je super što mi dnevno na vožnju ode jako jako malo. da je situacija drugačija, baš mi je lijepo ovo kako je rekla, da u to vrijeme stigne razgovarati s djecom.
osim jučer kad je u rijeci bio opći potop i zastoj prometa, za vožnju od 10 min, trebalo mi je sat i pol. otišla sam ranije s posla da stignem po M u vrtić, i sjetila sam se ovog topika - nitko me nije pitao za baku. da me pitao, pukla bih ko ana. mislim, rijetko se događa, al to stvarno puno znači, kad te šef ne pita za baku.
dobro mi je došao ovaj topik, nekako kad ga čitam, sam još sretnija i još zahvalnija za život kakav imam, dobro je podsjetiti se tu i tamo :mrgreen:
nisam ni vidjela da postoji novi topik :lol:
dok sve topike poloviš, ode pol subote, kakve aktivnosti, kakva vožnja, kakvi bakrači, eto di nama vrijeme ode :mrgreen:
Otprilike tako jei kod mene. :mrgreen:
Bake su nam dvije države dalje i dok je moj tata bio živ, par puta smo pozvali moje da nam na neko vrijeme pomognu, ali to su bile iznimne situacije (jedna od njih: ja u rodilištu :mrgreen: ). Sad više to ne radimo.
Za sitnija uskakanja funkcioniramo otprilike kao Seni s frendovima, uz iznimku ostajanja na spavanju. Naša su djeca, naime, još dosta mala pa zasad nismo počeli s odlascima negdje drugdje na spavanje. Druga je stvar da većina Fioninih frendica iz razreda ima (kao i Fiona uostalom) mlađu ili dosta mlađu braću i sestre, pa se roditelji tu nježnu sitnu dječicu još uvijek ne usude ostaviti kod nekog drugog preko noći, a ni drugi se baš ne bi usudili preuzeti brigu o polupoznatom dvogodišnjaku... Tako da zasad još otpadaju koncerti, putovanja bez djece i taj tip brige i međusobne pomoći.
sutra!
ma jučer.
samo da ijedno od nas dvoje može naći posao.
apri, nemoj tako :mrgreen:
našle bi se nas dvije, sto posto. ako ne na kavi, onda na satarašu kod mene :mrgreen:
edit: ja anemoni
a onda mi je isti vrag!
opet bi proveli pola dana u autu.