Tja, tako je to... Mi imamo eventualno slobodno jedno popodne tjedno (ranije je bilo i manje, ne zbog dodatnih aktivnosti nakon vrtića, nego zbog logopeda, fizijatra i srodnih stvari) pa rijetko kad udomim susjedovu djecu. Dođu ponekad k meni sad na kavu (srednjoškolci) ako zaborave ključ od stana, a mi njima pripazimo eventualno pesa i to rijetko. U 3 godine susjede srednjoškolke su čuvale moje dečke 2 puta kad smo mm i ja zajedno nekamo išli u večernjim satima. Jednostavno, svatko ima svoje obveze i svoj tempo.
Moji klinci povremeno pozvone jednoj starijoj susjedi koja je uglavnom doma ako ne uspiju otključati zeznutu bravu na vratima i to je to.
Susjedski odnosi više mi se svode na razmjenu stvari (dajemo i dobivamo) nego na razmjenu usluga. Kad imamo slobodnog vremena, obično jurimo bakama (kojima treba pomoć) pa sa susjedima ne stignemo popiti ni kavu češće od jednom-dvaput godišnje.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 06.10.2011. at 10:19
Uff, zaboravih najvažnije: Dok su bili u vrtiću (sve skupa 5 godina stariji i 6 godina mlađi) moju djecu nikad nitko nije pokupio osim mm-a i mene. Deda i bake nisu blizu, ujo također, a susjedi nisu bili doma u vrijeme kad je trebalo. Imali smo rezervne tete čuvalice za to. Koštalo je, nismo bili presretni, ali moralo se... Srećom, prošlo je. Sad se djeca već pomalo sama servisiraju i ja sam dobrim dijelom odahnula. A baka nas u subotu čeka (u planu čišćenje njezinog stana, naš je na redu u nedjelju, ako stignemo...)
I sad bih ja opet pitala: da li vam ima smisla takav ubrzani život?
Bila sam otvorila tu temu negdje jednom na filozofskom, pa nekolicini ljudi nije bilo jasno o kakvoj užurbanosti govorim.
Eto takvoj, večina nas ima cijeli tjedan isplaniran s kompletnim obavezama nakon posla.
Meni je to koma - puno.
Nisam sretna s takvim načinom života.
Prvo posao do 17, a dalje tempo 100 na sat do spavanja.
Na sreću, trenutno je moj život organiziran drugačije (govorim o radnom vremenu), ali MM - ov nije i to opet ne štima, opet nismo svi zajedno.
I dijete je još malo pa nema nekih obaveza. Sad smo uveli ponedjeljkom i petkom sport, ali na sreću u školi preko ceste, tako da nemamo gubitka vremena.
Dva dana za redom se poklopilo da smo se nakon ručka u 16.30 pokupili iz kuće (dijete i ja), uzeli vodu i banane, pokupili susjedu s djetetom i šetali, klafrali, družili se do 20.30. Meni je to život kakav bih htjela. Ok, ne svaki dan, ali da su takvi dani svaki tjedan a ne kad se poklope sve moguće sile i planete.
Malo je izvan teme, može se prebaciti i na drugu temu, ali stvarno me zanima da li ste sretne takvim tempom života, da li mislite da ima mjesta promjenama, da li su vam potrebne promjene?
Možete me i zanemariti.![]()
AdioMare, imamo samo jednu koja čuva - djeda.
Posljednje uređivanje od čokolada : 06.10.2011. at 10:47
Anemona, kad sam imala jedno malo dijete čudila sam se prijateljima koji su oko dvoje veće djece imali angažirane dva para baka/deda.
Dovoljan poremećaj mirne svakodnevnice ti je situacija da imaš dijete koje zahtijeva nekakvu redovitu terapiju, pa napr. dvaput tjedno hodaš na neznam...inhalacije, kojekakva logopedska, fizička ili psihička vježbanja ili sl. koja se nalaze na drugom kraju Zagreba, pa ti je to već CIJELO popodne. Nije baš sve crno-bijelo. A imam muža s normalnim, sebe s "prosvjetnim" radnim vremenom, te školu, vrtić i dječju aktivnost jako blizu kuće.
čokolada, nisi me shvatila, ne osporavam ja potrebitost i svrhu popodnevnih obaveza, nego pitam kako to izdržite da ne poludite? Da li vam dođe da pucate po šavovima?
Pa naravno da pucamo po šavovima - ali što se može.
Ne znam, ja se cijelo vrijem pitam da li se ipak nešto može.
Koji je optimum između nekakvih slobodnih aktivnosti (medicinske potrebe su isključene)?
Možda bi bilo bolje da se prestanem pitati gluposti, ne bi mi štitnjača nastradala.
Kad pročitam ovakvih par postova - jurimo od jutra do mraka, ne šljivi nas baka, prijatelji isto jure i nemamo vremena za ništa, poslodavac ispituje gluposti,... mene stvarno počne štitnjača gušiti.![]()
Kaj nam je to borba dala: odgovornost prema radnom vremenu i poslu? Ja imam 2 djece, i ako trebam izostati s posla onda to i odradim i nastojim da kolege nikad nemoraju odrađivati moj posao. I nastojim to izostajanje svesti na najmanju mogucu mjeru.Poslodavci su takvi, njima je bitno da si ti na poslu od do, čak ih ni ne zanima jel tvoj posao odrađen ili nije, ali kao je radno vrijeme od tada do tada, očekuju da budeš tamo. Isto i kolege, koliko god te voljeli, bili dobri s tobom, dijelili sve, nakon nekog vremena će početi jamrati i prigovarati ako se bude izostajalo zbog djece sad 15 minuta, sutra 20, pa bolovanje...Sve je to žalosno, ali tako je, živimo u kapitalizmu, to je nama naša borba dala.
Anemona, mislim da bi trebala sasvim nova tema za ono tvoje pitanje
ali ukratko, ne nisam zadovoljna
a pogotovo nije zadovoljan MM, koji je (zbog mog trenutnog radnog vremena) 3 dana u tjednu sam popodne s klincima, a njegova plaća je na proviziju i tako gubimo jako puno![]()
anemona razumijem te o čemu govoriš. ja sam si na sreću posložila život tako da sam izbjegla sve ovo o čemu ti govoriš, no da sam svojedobno odabrala drugačiji put upravo bih sada i ja tako živila.
veliku ulogu zapravo igra preseljenje iz rodnog grada, gdje je ostatak obitelji i to naručito u velikom užurbanom gradu. zato je meni osijek baš po mjeri što se toga tiče, a tu mi je kompletna moja i muževa obitelj i hvala bogu ima nas sedmero komada djece plus 2 bake, 1 deda i još sestrične. nadalje, sve te silne dječje aktivnosti. ja sam možda blesava, ali moje dijete neide na nikakvu aktivnost. možda će jedino ići u vrtiću na nekakvu likovnu grupu, ali će izgleda otpasti jer ću ga ipak staviti da spava poslijepodne u drugoj grupi. ne znam koliko su djeci sve te aktivnosti potrebne i hoće li dijete nešto propustiti ako s njima počne tek u školi.
ponekad imam periode tog rada od jutra do mraka, a imala sam jedno vrijeme takav život i na svu sreću nakon nekog vremena opet dođe do smirivanja tempa i to mi baš godi. na žalost, u današnjem društvu smo primorani na takav tempo, ali meni je drago da ne moram tako živjeti stalno. fućkaš i novce i karijeru ako nemaš privatni život. jedino što se danas očito radi o golom preživljavanju, a ne o nekakvom ganjanju karijere.
nena-jabuka glede tvog oglasa, ako se preseliš u osijek ja ću ti rado pokupiti djecu iz vrtića....kad radim jutarnju![]()
Ja ne pucam po šavovima jer tako živim cijeli život, uvijek sve uduplo od 1. osnovne, i volim muving. MM je drugi tip, on bi sve polako, život u manjem gradu, bez obaveza osim eventualno muvanja po vlastitom vrtu...ali ne možeš imati sve.
Pa da, u pravu je čokolada, ja pucam zapravo zato što sam lijena i neorganizirana, i nisam navikla imati puno obaveza.
Hajde, otvorite tu novu temu!
I ja mislim da imamo premalo vremena, a djeca nam rastu u takvom okruženju da misle da je to normalno.
Kaže moj sin (5. osnovne): danas imam osam sati, a sutra samo šest (uklopilo im je izbornu nastavu uz redovnu, zbog đaka putnika, pa ima jadan skoro pa radno vrijeme). To je ono što mene žalosti. Dijete ne zna za drugo...![]()
Idealno bi bilo kad bi u svakom kutku naše države bilo posla za plaću od koje možeš normalno živjeti, pa bi se i postigla mobilnost obitelji - napr. želim živjeti u Lici, naći ćemo i muž i ja neki posao u ili blizu struke, od tog ćemo moći iznajmiti kućicu ili dići kredit za nju, škola i doktor će naravno postojati, i ...eto ti mirnog života.
Odgovornost prema radnom vremenu i poslu je postojala oduvijek kod onih ljudi koji su odgovorni. Kod drugih koji nisu ne postoji ni danas. Samo sam htjela reći, a to znam iz iskustva mojih roditelja i drugih starijih ljudi s kojima sam razgovarala da je prije bilo puno više kolegijalnosti, jedni su drugima pomagali i uskakali kad je trebalo i nisu to smatrali iskorištavanjem, posao se odradio, a ljudi su ove životne situacije uspjeli rješavati. A danas ima divnih kolega, ali bome ima i onih koje baš briga za tvoje probleme i čim izostaneš zbog bolesti djeteta počnu prigovarati da oni moraju odrađivati tvoj posao.I isto kao i ti nastojim da nikada kolege ne moraju odrađivati moj posao, ako nije nužno, izostajem samo onda ako zaista moram, a imam troje djece. Ne znam što sam to tako krivo rekla, opće poznata stvar je da kapitalizam kao sustav nije baš strašno human.
mi imamo baku cijeli dan: cuva manje dijete
i koliko god mi je tesko ona 3 sata kad sam ja s njom (navece) toliko mi je lijepo sjesti za stol za topao rucak, biti s djecom dok ona opere sudje...
neprocjenjivo
tesko al neprocjenjivo
Anemona, potpuno te razumijem, sve to o čemu govoriš, i podržavam, ja sam miran, duhovni tip, a živim život 800 na sat, koliko se to kosi s mojim težnjama, prirodi i svjetonazoru zna moj želudac (kao i tvoja štitnjača) .
dorothea, nemoj mi stavljati sol na ranu, sad mi se ti nudiš iz Osijeka, još napiši- razumna, dobra, poštena katolkinja (poželjno, ali nije uvjet), voli djecu, antialkoholičarka (osim za rođendane
), nije avanturistica ...
...sve pet, prihvaćam, ali imam takvih po Hrvatskoj, i rodbinu koja bi uskakala da nije 400 km daleko, no trebam Zagreb, Zagreb- zapad, .
Ah, bit će to novost u svijetu seekinga kad ja objavim oglas da tražim frendicu s karakteristikama mojih već postojećih frendica, samo uz uvjet da živi geografski u mojoj blizini![]()
mi imamo obje bake ali moja mama je recimo baka 100%raspoloživa za bilo što treba od rođenja pa do dana današnjeg a svekrva hoće ali sa sto moljenja i najavljivanja unaprijed ... nažalost nijednog didu nemamo![]()
Samo da se prikljucim ekipi BB (bez bake), nase su obje udaljene 400 km.
Nena-Jabuka nabaci koje ti karakteristike trebaju, ja sam Zagreb Zapad, bez baka i sa prijateljicama koje viđam vikendom ako i tada![]()
joj , davorkica
inače bih trebala biti torcida (po rođenju), ali ovo tvoje BB mi se sviđa ...
A šta da ti kažem za poželjne prijateljice, da ne bi ispalo da sam izbirljiva, navest ću stvarne karakteristike onih mojih, već postojećih , ali udaljenih, dakle, one su žene, majke, dob 35-40 (može koja godina dolje-gore, da sad ne diskriminiram, no ja opisujem ove postojeće).
Potrebna određena razina inteligencije, obavezan smisao za humorom i potreba za povremenim dernekom, izrazita dobronamjernost, nema kvarnosti u duši ni trunke, dakle, zloćkice, ogovarače, licemjerstvo - no,no. Narodnjaci isključeni. Nekakva rock, punk povijest poželjna, no nije uvjet (ima nas raznih). Isključene žene-meduze tj. one što ti vole zlobno spustiti, da te je strah šta ćeš progovoriti.
Poželjne teme -cerekanje o svemu i svačemu, dakle, nema depresive, one iskonske mislim, u smislu ispijača tuđe energije.
Idu, normaln,o povjerljive priče i o problemima, priče o djeci, muževima, tu i tamo kužinavanju, ali više o odgoju, međuljudskim odnosima, filozofske, vjerske, duhovne teme svih vrsta i dezena, kuda ide ovaj svijet, čemu sve to i ovo i ono također su više nego dobrodošle (to kad je ozbiljni dio). Nema priča o štiklama, šminkanju, frizurama i ostalom, to obavljamo u trku, ali bez nekog interesa.
Nema priča o selebovima, osim u ruganciji dvaput godišnje, ono, bože debila, i tak.
Ma trkeljam bezveze i skroz OT, ali ovo me inspiriralo na sasvim drugu temu koja mi često pada na um, a to je kako imamo dugogodišnje prijatelje, desetljećima, sve stečeno u mladosti, a novih, u koje stvarno imamo povjerenja, malo ili nimalo.
A mene ova tema inspirirala na Rent-a-baka servis. Vidim da bake trebaju skoro svima, a baš ih i nema. Tko zna bi li to moglo poslovati. Možda bi moglo na principu trampe. Rent-a baka uskoči kad treba u vrtić, a mama kad treba u veliku kupovinu baki. Ili tako nekako.
ja sam se odrekla štitnjače i želuca za napredni radnički pokret![]()
Neno, prodaj tu kućerinu, pronađem ti kod nas kakvu želiš za te novce, bum ti ja djecu čuvala.
ne mogu je prodati, ima nesređene vlasničke odnose - u prizemlju je svekrva
.
Zamilsli oglas- prodajem stan u kući, uz malu napomenu -u prizemlju je svekrva (ne baka iz one priče BB, nego nešto saaaasvim drugovačije).
No,nije to bitno, lijepo je tu meni što se tiče kuće i okoliša, u prirodi smo, malo iznad grada, nego ta jurnjava s posla, na posao i ubacivanje svega i svačega u to između...pojede dan, tjedan, ko oni gremlini.
Evo me trenutno na bolovanju, neka probavna viroza vlada tu po kvartu, dvoje mlađih je zakačila, a meni super, djeca bolesna, neš' ti, malo povraćanja i proljeva, ništa strašno, oni sretni- mama doma, imamo je cijeli dan na raspolaganju![]()
Anemona, i ja ponekad pomislim tako kako ti pišeš...
Ali, ipak je to zato što ti je dijete još malo.
Doduše, ne znam kakve mogućnosti pruža tvoje mjesto...
Nekako mislim kako su prije mala mjesta pružala iste mogućnosti kao i veliki gradovi i još su sve te meogućnosti bile na 5 minuta od kuće.
Moje sestrične su živjele u Brezi... malenom mjestašcu pored Sarajeva.
Izvan škole učile po dva strana jezika, obje završile i glazbenu školu... I nikad jurnjave, sve u 200 metara zračne linije od kuće.
A mi se danas polomismo.
Sve je daleko, sve zahtijeva i vremenaski i financijski angažman.
Jest, može se djetetu sve i uskratiti; niti mora ići na sport, niti u glazbenu, niti na jezik...
Ali ja mislim da bi mi živci puno prije otišli da me netko stavi da sat vremena sjedim u kafiću, nego ovako što razvažam.
Kako čokolada reče, to je moj život; on gazi mene, ali i ja njega.
priključujem se temi BB. Naše su daleko. Dijete je još malo pa još nismo u fazi razvažanja, ali da mi fali netko kome bi mogla ostavit ponekad dijete na sat dva i te kako fali... S druge strane možda bi se svađali pa bi nakon nekog vremena rekla da bi bilo bolje da smo sami
Čitam postove koji govore o solidarnosti koja je nekada postojala. Ne bih rekla da je više nema već nema vremena... A, istina je da živimo prebrzo. Bit na poslu do 17 je grozno, a nekad je to i 19, 20... pa dijete gotovo i ne vidiš....
a bome ne bi da dođeš kod nas na našu promenadu i još k tome u ugodno društvo, molila bi ti i za dva sata
evo i nena-jabuka je počela razmišljati o tomeajd neno ovi svi kriteriji ti stoje, ali alkohol mi nediraj. subota naveče s prijateljicama (povremeno, ne svaka subota), čašica, dvije, pet
ma ustvari znate što. veliki gradovi doslovno iscrpe ili se moraš nekako prilagoditi tom načinu života. meni je danas puno teže kretati se kroz grad nego prije 10 godina jer je gužva puno veća. no imam sreću da ne radim u gradu nego u drugom gradu do kojeg se vozim oko 30 minuta, ali na ravnoj, brzoj cesti i mogu reći da me ta vožnja odmora. popijem kavu u autu, zapalim, slušam glazbu. kad se vozim kroz gradsku gužvu ponekad budem iscrpljena. uf što smo otišli off
ali ja vama svima zavidim na kući sa dvorištem. eto imam baku, ali nemam dvorište nego živim na 4. katu bez lifta u stanu i djeci je ljepše kod bake u dvorištu nego u stanu. bljak.
Posljednje uređivanje od dorotea24 : 07.10.2011. at 10:00
imam ja i kuću i dvorište...
ali, čim odemo u mirovinu odesmo ili u Hasić (Bosanska posavina) ili u Ljubitovicu (trogirsko zaleđe)
sve smo već dogovorili
I ja stalno nekaj maštam da bi se rado preselila u nekom manje mjesto, da imam malu kučicu sa vrtom, ali to su samo moje maštarije za sada. Možda, jednog dana, kako veli Apricot kada odem u mirovinu ta moja maštanja postanu i stvarnost.
Imam jedno dijete, imamo i bake, ali što je Tara veća nije više potrebna pomoć sa strane....
edit ovaj dio se odnosi na apri: ti ces bome u zaledje, nekeko tebi treba onaj kozjak i mosor, prije nego ravnica (monotno je, a i more je more)
ja sam se preselila u kucu, djete sam stana i kuca mi je super samo zbog veceg prostora. to volim, to mi treba i to me cini sretnom.
MM ima vec sad hobi za mirovinu, covjek je odlucio da zeli biti spreman, da ga ne doceka mirovina ko najvece iznenadjenje. tako da on vremena nece imati za unuke svaki dan od - do.
ja ne znam, ja zivim u sadasanjem vremenu, ne trudim se mjenjati. to mi je sve OK, samo vidim da se i ja mjenjam, i kako drugacije promatram svijet
Posljednje uređivanje od spajalica : 07.10.2011. at 10:21
u mom malom mistu ima svega: glazbena, jezici, sport, likovna radionica, kazališna grupa za malo veće, bazen ljeti sigurno, zimi ovisno o trenutnoj postavi u gradskom poglavarstvu
samo nema posla.
meni nije problem do posla -40 km -odlična cesta-cca 35 min. račun goriva, boli glava.
mm već ima problem-85 km do posla+prelazak granice, račun goriva-sve me boli od toga
kompenzacija su jeftiniji stambeni kvadrati i komunalije, i što mi srna svrati u dvorište( dobro, ponekad i vuk
)
apricot, istina, ja imam ogromnu sreću što sam u malom mjestu i preko puta kuće mi je vrtić, škola i posao.
Sve od osnovnih institucija je u krugu od 100 do max 500 metara (dr., policija, hitna, gradska uprava, željeznička i autobusna stanica,...).
MM nema toliku sreću i radi u Zgb. i svaki dan putuje i gubi užasno puno vremena.
To sve je veliki plus dok je dijete malo, ali kad poraste SS nemamo, mora u drugi grad ili Zgb., fakultet isto tako, a i sve ostale negativnosti su tu koje nosi mali grad. Na sreću još uvijek smatram da je puno više pozitivnih.
E da i ja imam "seosko" radno vrijeme do 15 sati, ipak treba ostati vremena za poljoprivredu.![]()
Ma, u pravu si, nek te niko ništa ne pita, odgajaj sama svoju djecu, uređuj svoj život kako hoćeš. Al nemoj onda otvarati teme na forumima gdje ćeš svaki odgovor, koji se ne slaže sa tvojom teorijom, popljuvati. Ja godinama živim bez ijednog roditelja, i sama sam sebi stvorila svijet pomagča i sama sam pomagačica. A da ti pravo kažem, jer da ne bi ti bilo šta pogrešno protumačila, ili boldovala, tvoje čuđenje na to pitanje je meni skroz bezveze, i nepotrebno, ali valjda imaš toliko vremena da možeš razglabati o tome šta te ko priupita u vrtiću, školi, na parkingu....
Mene je Zg izludio dok sam studirala. Koje mi je to gubljenje vremena dok negdje stigneš. Jedva sam čekala da se vratim u laganini način života doma. Manji grad ali imamo apsolutno sve što nam treba. Ok, neke aktivnosti za klince poput onog engl. za bebe i sl. nema ali preživjet ćemo. Fali nam lijepo kino (imali prije čak nekoliko, sva su propala) ali Zg nam je na pola sata!![]()
Zanemarite moj gornji post - trebao je ići na temu o tempu života.![]()
Posljednje uređivanje od enchi : 07.10.2011. at 11:44
Treba uvažavati razlike, zemljopisne i kulturološke.
eris živi u Bosni, u svom gradu, sa svojim običajima, ana m. u Zagrebu koji veze nema s nekim manjim mjestom u Hrvatskoj, a kamoli gdje drugdje.
Moje sestre žive u malom dalmatinskom mjestu i njima taj sustav potpora super funkcionira i ja se u njega začas uklopim kad sam dolje.
Nisu one ništa društvenije od mene, dapače, ali su uvjeti života sasvim drugačiji nego nama u Zagrebu.
pa ne znam što bih ti rekla, nena...
da je drugačije u manjem/rodnom mjestu (odakle sam prije puno godina došla u zagreb) je. drugačije bar utoliko jer vrijeme koje ovdje provedem u autu tamo mogu puno pametnije iskoristiti. uostalom, tamo su tetke, ujaci, stričevi, baka, kumovi... ali i ovdje ima dragih ljudi koji uskoče iako im nije najsretnija opcija (kao npr. u čokoladinom primjeru) s mojim djetetom ići pješice kod logopeda ili u ambulantu po uputnicu. ali ako je takav trenutak, ja ne biram, zahvalna sam i na tome (da je zbrinuto do trenutka dok ga ja preuzmem).
ja ni od mame ne tražim takvu "uslugu"
jer danas nikome nije lako