Psihoterapija i dozivljaj iste u drustvu

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

Sto se tice edukacije, osobno drzim da je nadlezni psihijatar taj koji bi trebao razgovarati i educirati i pacijenta i obitelj.

---

Znam da pilam ;), ali sto ako se do tog nadležnog psihijatra nikad ni ne dođe, tko bi onda trebao razgovarati i educirati?

Da znam, ne možeš nikoga natjerati na liječenje, ali čini mi se da je to ogromna rupa u sustavu. Da ti imaš mehanizme koji bi na vrijeme prepoznali neke elementarne simptome kod pacijenta (npr. opća praksa), pa odmah i krenuli s osnaživanjem pacijenta i cijele obitelji, sigurno bi se moglo napraviti nešto na tome da više ljudi započinje potrebno liječenje.

Je l imaš neku statistiku, koliko ljudi nikada ne završi na psihijatrijskom liječenju ili ga prekine jako brzo, usprkos tome sto im je kvaliteta života zbog psihičkih tegoba jako loša?

I još samo ovo, pa idem spavati ;), ja tebi stvarno vjerujem da se bolesti kao sto je shizofrenija danas mogu liječiti. Pretpostavljam ako se prepoznaju na vrijeme i terapija se nikada ne dovodi u pitanje.
Tako kad se ja npr. pitam kolike su šanse da netko od djece oboli, jer ipak je nasljedno, vjerujem u sebe da ću dati sve od sebe da ja s moje strane napravim sve sto bi bilo potrebno, vjerujem i u znanost i u medicinu i u lijekove.

Ali s druge strane, kad imam osobu kao moja svekrva, koja dijagnozu sigurno ima već punih 40 ili 50 godina, i koja tehnički jedva da je ogrebala pomoć koju bi joj psihijatrija mogla dati, zbilja ne mogu misliti nego da tu mora biti neki problem u sustavu. Da, opet, znam nikoga ne možeš natjerati na liječenje. Ali nije do stigme. Sva rodbina i svako i najmanje dijete u ulici je i prije 30 godina znalo da je ona “malo čudna” ili “luda baba”, ali svejedno ta osoba nikada nije završila na ozbiljnom liječenju.

Znam da se vrtimo u krug, ali nikako ne mogu naći suvisli odgovor na to da to ne može biti drugačije i da se takvim osobama mora nekako moći pomoći, da ih se mora nekako moći uvesti u liječenje.

U suprotnome imamo samo one koji će sami otići psihijatru. A je li njih manji ili veći broj od ovih koje bi trebalo puškom tjerati?

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

Psihoterapiju vidim kao skup sport za one koji nemaju nikog dovoljno bliskog za kvalitetan razgovor. Ako je na razini higijene i tjelovježbe. Ako je na razini liječenja trauma opet skup sport, a i treba probrati tko bi valjao.

---

Sasa, je l ovo “stigma stav o psihoterapiji” ili “od njih ionako nikakva ili mala ili upitna korist” stav?
Meni se čini da je ovo drugo, a i da sam ga često čula od ljudi kojima je savjetovanja terapija.

Ne mislim da su svi psihijatri manjkavi, ali prosječna osoba ne može pljusnut recimo 4000 kn za 10 sesija na 10 različitih liječnika dok dođe do onog pravog, a to nije kao kod ginekologinje da možeš zažmirit na to što su joj ispod rukavice prljavi nokti, što je gruba, ne priča, jer ti tako i tako treba uputnica za dalje, a manje te neke sitnice, ali ako kod psihijatra pomisliš - oh, to nije osoba koju bih pitala za savjet, kako ćeš odraditi terapiju ako mu/joj ne vjeruješ i ne možeš se opustiti?

Citiraj:

---

Kosjenka prvotno napisa

A kako prepoznati trenutak kada nam je potrebna pomoć?
Situacija u kojoj je mm teško bolestan, prima agresivne terapije, ima nuspojave gdje je za dlaku izbjegao smrt, pa oporavak od nuspojava, fizikalna, od nepokretnog ponovo slabo pokretan, prva bolest je i dalje tu, pa opet terapije, pa korak naprijed pa dva nazad itd....tako 3 mjeseca, a trajat će još dugo
u svim brošurama vezano za njegovu bolest se spominje psihološka pomoć, no zapravo kada pitaš za nju baš i ne dobiješ neki konkretan odgovor, uputu pomoć...
Imamo dogovor da ako se imalo bude loše osjećao da će reći i da ćemo potražiti pomoć. Sve ok, hoće, nema predrasuda oko odlaska nekom terapeutu. No kako prepoznati, koji su simptomi tog "lošeg".
Ja isto mislim da bi i meni u nekom trenutku možda trebala pomoć. Kako izmjeriti, kako znati kada je previše straha, tuge, jada, plača, bijesa...Jel ima neki upitnik?
Kako znati kada potražiti pomoć? Jer u RH ju moramo tražiti, nitko nam ju ne nudi. Ponudi ti liječnik opće prakse lijekove za smirenje i za spavanje, ako si jako uznemiren.

---

Nude i ovdje, u svim mogucim brosuricama, ali konkretno moras traziti i inzistirati. No rekoh negdje ranije, kod nas je problem sto smo u ruralnim dijelovima u kojima je nedostatak zdravstvenih djelatnika iz podrucja psihijatrije i psihoterapije poprilicno ogroman.

Kod nas je situacija slicna. Bolest je teska i neizljeciva i povukla je PTSD nakon nekih akutnih i neocekivanih epizoda. Iz iskustva ti samo mogu reci da smo prepoznali pomalo prekasno, ali ne toliko kasno da se nije dalo (poceti) rjesavati. Osoba s bilo kakvom kronicnom i/ili neizljecivom bolescu bi trebala imati dostup psihoterapiji po defaultu. Nemas se sto osobito lose osjecati; sama bolest/stanje znace da si nedobro.

Ja bih na tvom mjestu potrazila pomoc sad, odmah. Za cijelu obitelj, ako je moguce, ne samo njega, ili vas dvoje.

Ono sto se meni cini upitnim je to da psihijatar ne smije prisilno lijeciti, al ispada kao da se od obitelji koja je odgovorna, kao i za svaku drugu bolest, ocekuje da ona prisiljava al se to bas tako izricito ne kaze...pa je onda sve ok i humano. Za druge bolesti se od obitelji ne ocekuje da prisiljava pacijenta na lijecenje i da organizira 'privodjenje ' pacijenta. Iz mojih cipela, 'tezak' za suzivot je za neka stanja understatement. Znam da to nije receno, logicno mi je da bolesnici moraju imat mogucnost izbora i slob. volje, jedino ne znam mora li biti neogranicena. 'Opasan za okolinu' je meni poprilicno opisno. Nama je na upit pa kako da prisilimo osobu da uzima terapiju, kako cemo.je na to natjerat, kako da je dovedemo itd. bilo od strane psihijatra bilo odgovarano kad bude stanje dovoljno tesko znat cete kako i moci cete vi to - kao da se ocekuje da mi izletimo preko ruba pa cemo to moci rijesiti. Zato taj osjecaj napustenosti / prepustenosti. To je bilo pred cca 20 god doduse.

A hebemu sad, zuta, sto je mjera zdrave nacije? I ako znas kako ces mjeriti, znas li je li uzorak reprezentativan?

Ako ti ja kazem da 8 od 10 ljudi koje znam idu na psihoterapiju ili su isli u nekom trenutku, je li 80% mojih poznanika dovoljno da kazes da je moje okruzenje bolesno?

Ako 8 od 10 Hrvata treba psiholosku pomoc (prema istom kriteriju kao ovi iz gornjeg primjera), ali ne odu jer im je bed da zuta kaze da je to glup sport i da je bolje ici na kavu s frendovima, ili ne idu jer nema raspolozivog terapeuta, jesu li oni vise ili manje bolesno okruzenje?

Jel znas onu "If a tree falls in a forest and no one is around to hear it, does it make a sound?" Tako nekako ispada i tvoja potencijalna hipoteza o bolesnim i zdravim drustvima.


U Americi svakako ima djece koja uzimaju terapiju za ADHD, a mozda ne bi trebali. Ali to ne negira efikasnost Adderalla ili Ritalina kao takvih.

Nisam napisala da je glup već da je skup. Vidim da su i drugi ukazali na to da se posjete socijalnom psihoterapeutu gotovo ne važe jer su prerijetko, prekratko, preneučinkovito. Žao mi je ako nisam imala više takta, ali to je samo zato što mislim da ste sve ovdje dorasle tome da shvatite što hoću reći.

No, ja nisam postavila pitanje o zdravoj naciji već pokušavam dati svoj neki odgovor, a za ovo da statistika nije od pomoći sam baš prije koji sat ukazala na drugoj temi, onoj o poništenim listićima.

S tim na stranu ne sudim o Americi kao zdravoj naciji ne iz tog što svi traže pomoć koja im je potrebna, što cijenim kao zdrav odnos prema sebi, dok tu naši ljudi nemaju ni jasnu sliku što je to psiha i zašto bi je trebalo liječiti valjda, već iz hrpe nekih drugih razloga. Koja bi nacija uopće bila primjer zdrave nacije? Nitko nije jasno odgovorio kako skandinavci krpaju rupu između psihijatra, pacijenta i njegove obitelji, tamo gdje se prava čovjeka još i više poštuju pa je nezamislivo da bi netko silio nekog da pije terapiju.

Ovdje eto ispadne da mi šišamo mnoge zemlje po sreći, a sreća i zdravlje su kao prst i nokat. http://happyplanetindex.org
Kako su mjerili wellbeing dobrobit...

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Sasa, je l ovo “stigma stav o psihoterapiji” ili “od njih ionako nikakva ili mala ili upitna korist” stav?
Meni se čini da je ovo drugo, a i da sam ga često čula od ljudi kojima je savjetovanja terapija.

---

Dijelim iste sumnje.

Da, bilo bi dobro da čujemo neki primjer kako te naprednije zemlje rješavaju taj problem recimo spominjani Finci s puno boljom skrbi za mentalno oboljele, kakva je ta poveznica kod njih na relaciji psihijatar-pacijent-njegiva obitelj.

Žuta, nisi tako napisala - da bi se shvatilo da je to samo dugotrajan i neizvjestan i skup sport...
Napisala si da je to skup sport za one koji nemaju dovoljno kvalitetnu osobu za razgovor ako je na razini higijene i tjelovježbe - kao da je odlazak na psihoterapiju neki aktualni “must have modni dodatak”. Kad pričamo o “razini higijene i tjelovježbe” pretežno (barem ja) se ovdje šalim da bi to uvela pod redovno. No, osoba koja ima potrebu otići na psihoterapiju je vrlo vjerovatno sa svim svojim prijateljima već sto puta pretresla sve moguće brige i dileme. Osim što se mi neki ovdje razbacujemo time da bi bilo baš zgodno da je to kao aerobik, i da bi mnogi mogli krenuti na to umjesto na aerobik... u stvarnosti ne postoji to sto si ti opisala - “pa ako stvarno ima potrebu za tim, neka prvo proba pronaći kvalitetnu osobu za razgovor oko sebe, jer ovo može ispasti preskupo”. Pa mi ta tvoja izjava nužno zvuči kao “nema potrebe za terapijom ako imaš nekog za kavicu”. Ili onako kako osobi s depresijom netko kaže “moraš se trgnuti, vidiš kako se ja uvijek trgnem”.

Drugo, sto se tiče privatno-socijalno... ako su se i spominjali neki primjeri, ja ni približno ne mislim da je to odnos “privatno-super, socijalno užas”. Nije li bas i ina istaknula da su se neke od situacije i dogodile u privatnom sektoru?
Ja tu ne vidim nikakvu razliku u kvaliteti... osoba ti paše ili ne, pa tražiš drugu. Isto kao kad imaš rak pa možda tražiš drugo ili treće mišljenje. A to sto moraš platiti jer ne možeš na sve preko uputnice, a sto da radiš kad nemaš izbora, i kod masu drugih bolesti možeš ostavljati tisuće i tisuće kn jer u sustavu čekaš 2 godine na MR mozga i slično...

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Pa mi ta tvoja izjava nužno zvuči kao “nema potrebe za terapijom ako imaš nekog za kavicu”.

---

Otprilike tako nekako. Kad je to u svojstvu "aerobika".

Masa ljudi ne ode na pretrage koje i nisu mental floss baš iz tog razloga što za privatnike nemaju novca, a za socijalce živaca.

Sto se tice zapada, prva je stvar da im fali dosta psihijatara u sustavu, to je stalna stvar radi cega i kod nas fali sve vise psihijatara jer mnogi kolege odlaze van. Druga stvar je da su tome, a i skupoci psihijatra, doskocili na nacin da su razvili jake mreze socijalne psihijatrije koje ne nose lijecnici nego drugo medicinsko i nemedicinsko osoblje ( socijalni radnici, defektolozi, psiholozi). Dakle postoje razni programi koji su uglavnom usmjereni na preveniranje pogorsanja sto ukljucuje da je pacijent znacajno vise “prisutan” u sustavu i samim time se moze lakse i brze intervenirati. Programi koje spominjem su od mjera za zaposljavanje, raznih “wellness” settinga koji traju nekoliko tjedana gdje pacijenti borave, socijaliziraju se, bave sportom etc., skrbi u vidu patronaze koja obilazi oboljele u njihovim domovima, inkluzivnih smjestaja za oboljele gdje po recimo 3-4 covjeka zive zajedno u zajednici, a jednom tjedno ih obilazi medicinska sestra etc. Psihijatar je preskup da bi bio ta poveznica. Sve te zemlje imaju manje hospitalizacija nego mi, sto znaci da njihovi programi djeluju. U Hrvatskoj se trenutno provodi projekt tzv mobilne psihijatrije gdje educirano osoblje odlazi u domove oboljelih- no to je na razini projekta, placeno iz sredstava projekta, HZZO to ne placa. Inace nas zakon o zastiti osoba s dusevnim smetnjama je star tek dvije, tri godine i vrlo slican zakonima kakve imaju zapadne zemlje.
Jos bih htijela reci da unatoc tome sto je tema preplavljena idejom da su teske psihijatrijske bolesti nelijecive, a sve je drugo kamilica koju mogu rijesiti psiholozi i frendovi, da VECINA psihijatrijskih pacijenata, OGROMNA VECINA, nisu neugodni, teski opasni za svoje obitelji, ne trebaju im hitne ni policije, potrebno im je lijecenje, koje nije idealno, ali je dostupno.
I da se isto tako velikoj vecini pacijenata moze pomoci da im bude bolje i da poprave kvalitetu zivota.
Inace mislim da ne postoji zemlja u kojoj je psihoterapija apsolutno dostupna svakom tko to pozeli jer je to naprosto iznimno zahtjevno i skupo da bi placao javni servis. No u Hrvatskoj postoji, postoje psihoterapijske dnevne bolnice i postoji sustav individualne psihoterapije- no naravno da nas je malo obzirom na potrebe.

Meni je žao što više ljudi ne ide na psihoterapiju, a sigurna sam da bi svakome dobro došla. Svi se mi s nečim borimo ili su nam neke životne situacije teške. I daleko je to od kavice s prijateljima. Nisu svi prijatelji odlični u davanju savjeta ili pomaganju u kriznim situacijama, a u nekim situacijama ti može pomoći samo stručna osoba.
Mene iznimno smeta taj mentalitet, koji se obično svede na "ja sam takav/takva, uzmi il ostavi". A malo provest psihohigijenu, malo poraditi na sebi i osvijestiti probleme koje donosi takav stav? Truditi se biti najbolja verzija sebe?
Daleko je to od aerobika.

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

Jos bih htijela reci da unatoc tome sto je tema preplavljena idejom da su teske psihijatrijske bolesti nelijecive, a sve je drugo kamilica koju mogu rijesiti psiholozi i frendovi, da VECINA psihijatrijskih pacijenata, OGROMNA VECINA, nisu neugodni, teski opasni za svoje obitelji, ne trebaju im hitne ni policije, potrebno im je lijecenje, koje nije idealno, ali je dostupno.
I da se isto tako velikoj vecini pacijenata moze pomoci da im bude bolje i da poprave kvalitetu zivota.

---

Skroz se slažem s ovim. I sad tema može napokon započeti :mrgreen:.

E sad, zašto onda ta ogromna većina, ili neki dio te većine, pretpostavljam ne odlazi psihijatru/psihoteraperutu ili barem običnom psihologu?

Ja bih rekla da je tu jako važan razlog neprepoznavanje i od same osobe i od bližnjih da ti pomoć treba. Gdje smo mi vjerovano nekako kolektivno naučili “guraj dokle ide”. I tek kad imaš burn out, odnosno dođeš do neke točke “kad stvarno više ne možeš”, TEK onda počneš RAZMIŠLJATI o tome da ti ta pomoć MOŽDA treba. Onda tako neko vrijeme samo razmišljaš, onda tek počneš istraživati kad i gdje i što ti je uopće dostupno. Onda odabereš način, ali onda ti treba još koji mjesec da odeš “jer ipak možeš sam, malo ćeš se isplakati, prošetati po prirodi pa će biti bolje”. Ili nikad uopće ni ne odeš.

I zato sto u tim tvojim previranjima bi li ili ne bi, još i imaš nepodrzavajuci sustav, tj. sam mu ne vjeruješ. Ili je skupo sve jako.

Ja sam sinoć napisala Kosjenki da mislim da im je vrijeme za tražiti pomoć “jučer”. Pa je i Kaee napisala da potraže pomoć odmah ako mogu. Pa si jutros mislim jesam li uplašila ženu, no s druge strane mislim da mogu zamisliti u kakvom si kaosu s bolešću i onda se pri tome još boriš s tim treba li ti stručna pomoć ili ne treba i možeš li sam.

Kod njih je najčešći stres novijeg datuma, a puno previše puta sam vidjela ljude koji zaglave godinama i nikada ne prerade nešto što je trebalo.

Sasa, hvala sto si konkretizirala kako taj ps sustav izgleda, on zvuci smisleno i bio bi nam sig puno pomogao - od patronaze do inkluzijskih zajednica, da opcija nije bila opet privatna na kraju te tuzne balade (priv. staracki dom, drzavni smo procijenili neprihvatljivim, zanijemili smo kad smo to vidjeli). Vjerujem da je zakon odlican, nadam se da ce to jednog dana zazivjeti u postojanju ove nase mlade zemlje.

Vjerojatno nam treba nacionalni program ranog otkrivanja psiholoških/psihijatrijskih problema.

Ne znam.kako funkc drzavna uprava al imamo svakakvih sredisnjih ureda za ehrvatsku, pa drz inst traze pecat i potpis, ubijaju akademsku zajednicu s izvjescima za dobit projekte. Iz moje perspektive, vrijeme za implementaciju super zakona je jucer. Nadam se da bi pisanje i usvajanje nacionalnog programa ubrzalo implementaciju, a ne otezalo. Nadam se da ce nas u rh biti i kad sve to zazivi.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Nadam se da bi pisanje i usvajanje nacionalnog programa ubrzalo implementaciju, a ne otezalo. Nadam se da ce nas u rh biti i kad sve to zazivi.

---

:lool:


Meni je ovo gore odlično te patronažne, inkluzijske zajednice i sl.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Vjerojatno nam treba nacionalni program ranog otkrivanja psiholoških/psihijatrijskih problema.

---

Pilot-projekt: https://posi.hr/svecano-obiljezavanj...skolske-djece/

Prvaši u srednjim školama na sistematskom ispunjavaju upitnik u svrhu probira rizika u mentalnom zdravlju.

Okupirale smo temu ;).

Sjetila sam se još jednog značajnog razloga zašto ljudi ne idu na terapiju/liječenje.

Zato što to nije čarobni gumb koji pritisneš pa ti je bolje. Nego je proces na kojem ti sam moraš jako puno raditi. I koji može biti izuzetno težak i bolan.

Neki ljudi se toga boje i ne žele se zapravo suočavati sami sa sobom i svojim najdubljim dubinama. Sjećam se razgovora s jednom jako pametnom i obrazovanom osobom koja sve o svemu zna i svega je svjesna, koja je oboljela, i svima i njoj je jasno da treba pomoć. Osoba malo zagrebe, nešto učini po tom pitanju uzimanja pomoći, ali onda izađe iz svega. I kad obaviš cijeli razgovor i to hoće li na uputnicu ili privatno, može li si priuštiti ili ne može, hoće li saznati ekipa na poslu ili neće, hoće li nastaviti s lijekovima ili neće, i sve to osoba lijepo i racionalno argumentira i prihvati, opet stane i kaže da neće na samu psihoterapiju. Zašto? "Bojim se kopati po tome svemu. Ne želim kopati unazad do svih događaja koje će netko htjeti iskopati iz mene". I to bude kraj, nema nakon toga nikakvog razgovora.

Citiraj:

---

Jurana prvotno napisa

Pilot-projekt: https://posi.hr/svecano-obiljezavanj...skolske-djece/

Prvaši u srednjim školama na sistematskom ispunjavaju upitnik u svrhu probira rizika u mentalnom zdravlju.

---

Bravo!

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Skroz se slažem s ovim. I sad tema može napokon započeti :mrgreen:.

E sad, zašto onda ta ogromna većina, ili neki dio te većine, pretpostavljam ne odlazi psihijatru/psihoteraperutu ili barem običnom psihologu?

Ja bih rekla da je tu jako važan razlog neprepoznavanje i od same osobe i od bližnjih da ti pomoć treba. Gdje smo mi vjerovano nekako kolektivno naučili “guraj dokle ide”. I tek kad imaš burn out, odnosno dođeš do neke točke “kad stvarno više ne možeš”, TEK onda počneš RAZMIŠLJATI o tome da ti ta pomoć MOŽDA treba. Onda tako neko vrijeme samo razmišljaš, onda tek počneš istraživati kad i gdje i što ti je uopće dostupno. Onda odabereš način, ali onda ti treba još koji mjesec da odeš “jer ipak možeš sam, malo ćeš se isplakati, prošetati po prirodi pa će biti bolje”. Ili nikad uopće ni ne odeš.

I zato sto u tim tvojim previranjima bi li ili ne bi, još i imaš nepodrzavajuci sustav, tj. sam mu ne vjeruješ. Ili je skupo sve jako.

Ja sam sinoć napisala Kosjenki da mislim da im je vrijeme za tražiti pomoć “jučer”. Pa je i Kaee napisala da potraže pomoć odmah ako mogu. Pa si jutros mislim jesam li uplašila ženu, no s druge strane mislim da mogu zamisliti u kakvom si kaosu s bolešću i onda se pri tome još boriš s tim treba li ti stručna pomoć ili ne treba i možeš li sam.

Kod njih je najčešći stres novijeg datuma, a puno previše puta sam vidjela ljude koji zaglave godinama i nikada ne prerade nešto što je trebalo.

---

Nisi me preplašila, svjesni smo da treba ili da će trebati..zapravo bio je psihijatar kod njega u bolnici nakon što je priznao da skoro mjesec dana nije spavao, nakon kratkog razgovora (onako u sobi s ostalim pacijentima, njemu je to više zvučalo kao zafrkancija) psihijatar je prepisao lijekove i to je to.
Trenutno smo u gore opisanoj situaciji" guraj dokle ide", ja sam u Slavoniji, on u Zg, na poslu ludnica (imamo zajednički obrt u kojem sada kreću rokovi i ludnica, novozaposleni se trude no nije dovoljno), a nalazi opet ne valjaju...
Mislim da ću danas otići do opće prakse vidjeti dali mogu tu nešto, negdje blizu...naravno ako budem stigla

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

Sto se tice zapada, prva je stvar da im fali dosta psihijatara u sustavu, to je stalna stvar radi cega i kod nas fali sve vise psihijatara jer mnogi kolege odlaze van. Druga stvar je da su tome, a i skupoci psihijatra, doskocili na nacin da su razvili jake mreze socijalne psihijatrije koje ne nose lijecnici nego drugo medicinsko i nemedicinsko osoblje ( socijalni radnici, defektolozi, psiholozi). Dakle postoje razni programi koji su uglavnom usmjereni na preveniranje pogorsanja sto ukljucuje da je pacijent znacajno vise “prisutan” u sustavu i samim time se moze lakse i brze intervenirati. Programi koje spominjem su od mjera za zaposljavanje, raznih “wellness” settinga koji traju nekoliko tjedana gdje pacijenti borave, socijaliziraju se, bave sportom etc., skrbi u vidu patronaze koja obilazi oboljele u njihovim domovima, inkluzivnih smjestaja za oboljele gdje po recimo 3-4 covjeka zive zajedno u zajednici, a jednom tjedno ih obilazi medicinska sestra etc. Psihijatar je preskup da bi bio ta poveznica. Sve te zemlje imaju manje hospitalizacija nego mi, sto znaci da njihovi programi djeluju. U Hrvatskoj se trenutno provodi projekt tzv mobilne psihijatrije gdje educirano osoblje odlazi u domove oboljelih- no to je na razini projekta, placeno iz sredstava projekta, HZZO to ne placa. Inace nas zakon o zastiti osoba s dusevnim smetnjama je star tek dvije, tri godine i vrlo slican zakonima kakve imaju zapadne zemlje.
Jos bih htijela reci da unatoc tome sto je tema preplavljena idejom da su teske psihijatrijske bolesti nelijecive, a sve je drugo kamilica koju mogu rijesiti psiholozi i frendovi, da VECINA psihijatrijskih pacijenata, OGROMNA VECINA, nisu neugodni, teski opasni za svoje obitelji, ne trebaju im hitne ni policije, potrebno im je lijecenje, koje nije idealno, ali je dostupno.
I da se isto tako velikoj vecini pacijenata moze pomoci da im bude bolje i da poprave kvalitetu zivota.

---

Mislim da je većini na temi jasno da se većini pacijenata, pa i najtežim, može pomoći, i da im može biti bolje, i da im se može popraviti kvalitet života. Većina nas poznaje bar jednu osobu kojoj je lečenje pomoglo trajno ili na duži vremenski period. I većina nas misli da su mnogi psihofarmaci vrlo delotvorni.
Ali nisu dovoljni.
Pitala si šta mislimo o psihoterapiji? Mislim da je nedovoljna, i teško ostvariva. Jer je čitava država, čitavi državni aparati, čitav sistem vrednosti, na kraju krajeva, u rasulu. Jer je neverovatno komplikovano ostvariti i najbanalnije zdravstveno pravo, a kamoli bilo kakav ozbiljniji i detaljniji spec. pregled, bez ulaganja silnog novca i vremena. Jer kod nas ne postoji sve ono što si nabrojala u svom prvom pasusu o zapadnim zemljama, jer nema podrške, nema edukacije. I to je problem čitavog zdravstva, ne samo psihijatrijskih pacijenata, samo se na njih obrušava dodatno teško.
I tu dođe ono što je Bubilo napisala: psihoterapija ogoljava, ona je teška i bolna, ona obično znači preispitivanje mnogih porodičnih, poslovnih odnosa, ona uključuje mnoga osećanja, verovatno i mnoge promene, i ako čovek nema podršku porodice ili ona nije adekvatna iz bilo kog razloga, (neznanja na kraju krajeva), on ostaje da se bori potpuno sam, sam protiv svojih problema, protiv neefikasnog, nezainteresovanog sistema koji sve simptome psihičkih bolesti može samo da pojača. Zar je čudno što mnogi ljudi ostanu paralisani pred tom Godzilom od poduhvata koji treba preduzeti da bi se osećali bolje? (naravno, ograđujem se na samo svoje dosadašnje iskustvo. Drago mi je ako je negde zdravstveno pravo bolje uređeno i lakše ostvarivo.)
I banalna sitnica koju sam već pominjala, a muči nas iz malih sredina. Dovoljno je neugodno svaki drugi, treći dan sresti po selu svoju ginekološku ekipu iz DZ, a sretati svakodnevno svog dr psihijatrije sa čitavom njegovom porodicom koju poznaješ manje- više čitavog života, nakon što si na psihoterapiji ogoleo i sebe, i možda bitnije, mnoge druge ljude upletene u tvoj život- na to zaista mnogi ljudi nisu lako spremni...

Odlazak na psihoterapiju uspoređivati s jednom dobrom kavicom na kojoj se ispričaš s prijateljem upravo pokazuje nerazumijevanje ili nepoznavanje psihičkih problema a i same psihoterapije. Ne mislimo valjda da većina ljudi koja ide na psihoterapije ide iz mode, dosade ili jer se nemaju s kim ispričati. Naravno da ima i takvih, ali vjerujem da su u manjini. Dobri psihoterapeuti su skupi i većinom u privatnom sektoru, do ovih drugih je teško doći jer su prebukirani.
Moja J. ide na psihoterapiju. Obožava svoju psihoterapeuticu, jako se veseli svakom odlasku i strahovito joj je pomogla psihoterapija. E sad to što ima ljudi koji si misle, e da ste vi dobri roditelji ne bi joj trebala psihoterapija ima, a ima i onih koji misle da smo predobri (jer oni bi to šamarčinom popravili).
Nama je kao roditeljima bila spomenuta od strane psihologa mogućnost odlaska s J. kod psihijatra i uvođenje lijekova. Na kraju su odlučili da nije potrebno i stvar se riješila psihoterapijama i naravno uz pomoć nas kao roditelja koji smo bili savjetovani što i kako.
Ne znam što bismo da je terapija bila potrebna. Da je stanje koje je tada trajalo 4 mjeseca potrajalo duže i išlo na gore mislim da bi i pristali jer je situacija bila izuzetno teška i nama kao roditeljima je bilo strahovito teško gledati koliko se ona mučila. Nama je psihoterapija strahovito pomogla, prvo njoj a onda i nama kao roditeljima. Sva sreća pa smo si mogli to financijski priuštiti, da nismo ne znam kako bi završilo.

Citiraj:

---

Kosjenka prvotno napisa

zapravo bio je psihijatar kod njega u bolnici nakon što je priznao da skoro mjesec dana nije spavao, nakon kratkog razgovora (onako u sobi s ostalim pacijentima, njemu je to više zvučalo kao zafrkancija) psihijatar je prepisao lijekove i to je to.

---

o moj Bože, pa jel se nije moglo čovjeka posjest u kolica i odvest ga nasamo u sobu kod psihijatra, ako je naravno bio u takvom zdravstvenom stanju da se to može izvesti? Ono razgovor s psihijatrom pred drugim ljudima, to nije razgovor, to je samo "izvol'te tablete". :roll:

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Odlazak na psihoterapiju uspoređivati s jednom dobrom kavicom na kojoj se ispričaš s prijateljem upravo pokazuje nerazumijevanje ili nepoznavanje psihičkih problema a i same psihoterapije. Ne mislimo valjda da većina ljudi koja ide na psihoterapije ide iz mode, dosade ili jer se nemaju s kim ispričati. Naravno da ima i takvih, ali vjerujem da su u manjini. Dobri psihoterapeuti su skupi i većinom u privatnom sektoru, do ovih drugih je teško doći jer su prebukirani.
Moja J. ide na psihoterapiju. Obožava svoju psihoterapeuticu, jako se veseli svakom odlasku i strahovito joj je pomogla psihoterapija. E sad to što ima ljudi koji si misle, e da ste vi dobri roditelji ne bi joj trebala psihoterapija ima, a ima i onih koji misle da smo predobri (jer oni bi to šamarčinom popravili).
Nama je kao roditeljima bila spomenuta od strane psihologa mogućnost odlaska s J. kod psihijatra i uvođenje lijekova. Na kraju su odlučili da nije potrebno i stvar se riješila psihoterapijama i naravno uz pomoć nas kao roditelja koji smo bili savjetovani što i kako.
Ne znam što bismo da je terapija bila potrebna. Da je stanje koje je tada trajalo 4 mjeseca potrajalo duže i išlo na gore mislim da bi i pristali jer je situacija bila izuzetno teška i nama kao roditeljima je bilo strahovito teško gledati koliko se ona mučila. Nama je psihoterapija strahovito pomogla, prvo njoj a onda i nama kao roditeljima. Sva sreća pa smo si mogli to financijski priuštiti, da nismo ne znam kako bi završilo.

---

Upravo tako X na boldano.

mitovski, jako mi je drago zbog tvoje J. i vas kao roditelja :heart:

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Odlazak na psihoterapiju uspoređivati s jednom dobrom kavicom na kojoj se ispričaš s prijateljem upravo pokazuje nerazumijevanje ili nepoznavanje psihičkih problema a i same psihoterapije. Ne mislimo valjda da većina ljudi koja ide na psihoterapije ide iz mode, dosade ili jer se nemaju s kim ispričati. Naravno da ima i takvih, ali vjerujem da su u manjini. Dobri psihoterapeuti su skupi i većinom u privatnom sektoru, do ovih drugih je teško doći jer su prebukirani.

---

Daj molim te, pa nisam ja uvela na temu ideju da bi na psihoterapiju trebali mnogi, a neki su za sebe napisali da bi na psihoterapiju išli kao što idu na aerobik, dok u stvarnosti imamo ljude koji se samoliječe kada imaju serijske glavobolje, trbuhobolje i ostalo jer se boje liječnika, tako se mnogi samoliječe razgovorom s prisnom osobom, a neki valjda i preveniraju teže psihičke patnje kada istresu dušu "na kavi" jer neće da stvari budu službene kao što bi bile da odu doktoru. Taj ih razgovor malo olakša, možda ne toliko pomogne, ali eto, možda i osigura da kap ne prelije rub čaše.

prijatelj je prijatelj, a psihoterapeut je psihoterapeut

možeš imati najbolje prijatelje na svijetu, ali oni neće znati što da rade s time što si npr. stalno anksiozan u mjeri da ti to jako otežava život
ne znaju ti pomoći kako da se riješiš učestalih napada panike itd itd
a prije svega, to je odnos koji bi trebao biti ravnopravan i prijatelji neće biti voljni redovito samo i isključivo slušati tebe i tvoje probleme
druga stvar je da ljudi mogu biti divni prijatelji, ali obično komuniciraju na drugačiji način, i prijateljica na kavi će ti reći "slušaj ti trebaš reći/napraviti to i to", i neće imati strpljenja niti vještine da te vodi do toga da sama dođeš do nekog svog odgovora
to su jednostavno dvije potpuno različite dinamike, čak i kad su ti prijateljice psihoterapeuti (čak i kad su obje)

još nešto, žuta, primijetila sam da si spominjala neki site gdje se može birati terapeuta prema vjerskim uvjerenjima
to me malo zateklo, nisam znala da to ima
ali mislim da stvarno nije potrebno
ako je terapeut dobar, to ne bi trebalo imati veze, on ne mora imati ista religijska niti politička uvjerenja kao ti, niti biti iste seksualne orijentacije.. dobar tereapeut kreće od klijentovih vrijednosti, naravno u okviru zakona

isto tako, obično nije potrebno isprobati ih 10 da odlučiš koji ti valja. kreneš najčešće od neke preporuke, al onda isto treba malo vremena da se uspostavi neki odnos i da se može procijenit je li osoba ok ili nije, ako se ne dogodi nešto što je baš diskvalificirajuće

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

prijatelj je prijatelj, a psihoterapeut je psihoterapeut

možeš imati najbolje prijatelje na svijetu, ali oni neće znati što da rade s time što si npr. stalno anksiozan u mjeri da ti to jako otežava život
ne znaju ti pomoći kako da se riješiš učestalih napada panike itd itd
a prije svega, to je odnos koji bi trebao biti ravnopravan i prijatelji neće biti voljni redovito samo i isključivo slušati tebe i tvoje probleme
druga stvar je da ljudi mogu biti divni prijatelji, ali obično komuniciraju na drugačiji način, i prijateljica na kavi će ti reći "slušaj ti trebaš reći/napraviti to i to", i neće imati strpljenja niti vještine da te vodi do toga da sama dođeš do nekog svog odgovora
to su jednostavno dvije potpuno različite dinamike, čak i kad su ti prijateljice psihoterapeuti (čak i kad su obje)

---

da, odnos s terapeutom je poseban, ne postoji prijatelj koji ima toliko strpljenja slušati sva naša njasra over and over again, niti prijatelj koji je toliko tolerantan da neće nikada imati nikakav sud ili mišljenje o našim postupcima ili prijatelj koji će UVIJEK biti toliko empatičan da te i kroz najgora priznanja i dalje gleda kao ljudsko biće vrijedno ljubavi. Istina, za novac, ali da rade besplatno trebalo bi ih proglasiti svecima isti tren.

Citiraj:

---

betty blue prvotno napisa

da, odnos s terapeutom je poseban, ne postoji prijatelj koji ima toliko strpljenja slušati sva naša njasra over and over again, niti prijatelj koji je toliko tolerantan da neće nikada imati nikakav sud ili mišljenje o našim postupcima ili prijatelj koji će UVIJEK biti toliko empatičan da te i kroz najgora priznanja i dalje gleda kao ljudsko biće vrijedno ljubavi. Istina, za novac, ali da rade besplatno trebalo bi ih proglasiti svecima isti tren.

---

mislim, terapeut je čovjek i vjerojatno ima neko privatno mišljenje o svemu, ali na samoj terapiji donosi samo ljubav i razumijevanje, nježno gurkanje prema rješenju

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

Daj molim te, pa nisam ja uvela na temu ideju da bi na psihoterapiju trebali mnogi, a neki su za sebe napisali da bi na psihoterapiju išli kao što idu na aerobik, dok u stvarnosti imamo ljude koji se samoliječe kada imaju serijske glavobolje, trbuhobolje i ostalo jer se boje liječnika, tako se mnogi samoliječe razgovorom s prisnom osobom, a neki valjda i preveniraju teže psihičke patnje kada istresu dušu "na kavi" jer neće da stvari budu službene kao što bi bile da odu doktoru. Taj ih razgovor malo olakša, možda ne toliko pomogne, ali eto, možda i osigura da kap ne prelije rub čaše.

---

Nisam stručnjak pa ne mogu stručno niti komentirati. Mogu ispričati ono što znam iz života. Meni bliske osobe koje su imale stvaran problem i to ne u obliku psihičke bolesti nego poremećaja su sve pokušavale i pričale na 'kavama' i gurale dok nije došlo do prelijevanja čaše.
Prijateljica je tako godinama pokušavala i nosila se dok jedan dan kad je krenula na posao nije ostala nasred grada stajati i hitna je došla po nju te je bila 2 tjedna hospitalizirana ( a ovdje se radi o anksioznosti i paničnim napadajima- ne o teškim psihičkim bolestima) dok joj nije uspostavljena terapija.
Iz primjera meni bliskih ljudi, razgovori s prijateljima nisu pomogli dok nisu potražili stručnu pomoć. Ovdje pričamo o ljudima koji su imali stvaran problem. Onima kojima pomogne razgovor s prijateljima rekla bih nikada nije ni trebala stručna pomoć.

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

ako je terapeut dobar, to ne bi trebalo imati veze, on ne mora imati ista religijska niti politička uvjerenja kao ti, niti biti iste seksualne orijentacije..

---

Ne, osim ako meni kao osobi je baš to potrebno pa mi je bilo nevjerojatno drago vidjeti takvu opciju.

Citiraj:

---

betty blue prvotno napisa

mislim, terapeut je čovjek i vjerojatno ima neko privatno mišljenje o svemu, ali na samoj terapiji donosi samo ljubav i razumijevanje, nježno gurkanje prema rješenju

---

Upravo tako, mi smo imali sreću da smo to pronašli.
Neki dan smo sreli J.-inu prvu psihologicu. Zadnji put smo se vidjeli prije 3 godine. Mi smo se s njom izgrlili i izljubili. Rekla je da ne prođe dan da ne pomisli na J. a mislimo i mi na nju jer nam je pomogla neopisivo puno.

Citiraj:

---

betty blue prvotno napisa

ali da rade besplatno trebalo bi ih proglasiti svecima isti tren.

---

:lol:zanimljiv izbor riječi, ja obično koristim neke druge :škartoc:

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

:lol:zanimljiv izbor riječi, ja obično koristim neke druge :škartoc:

---

luđacima? :mrgreen: :škartoc:

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

Daj molim te, pa nisam ja uvela na temu ideju da bi na psihoterapiju trebali mnogi, a neki su za sebe napisali da bi na psihoterapiju išli kao što idu na aerobik...

---

Ja sam to napisala za sebe, i napisala bih opet 100 x.
Za sebe jer mi je ponekad jako teško u životu i zbilja ne znam što ću pa želim otići pitati nekoga što da radim. Ne zato jer se premišljam bi li na zumbu, bi li na geliranje noktiju ili na psihoterapiju. Da, ja bih jako rado išla često na nju jer se ponekad osjećam da mi treba.

Drugo... Imam oko sebe najmanje 5, a možda i 10 ljudi koje poznajem cca 20-tak ili više godina za koje ozbiljno i najozbiljnije mislim da su si jako fulali u životu što se nikada nisu ozbiljno posvetili nekoj psihoterapiji. Kako stare vidiš kako im kvaliteta života i međuljudski odnosi sve više kopne. I da, ako proširim to na susjedu od susjede koju znam iz viđenja i to naslućujem i za nju, dolazim do zaključka da je "tamo vani" sigurno jako puno ljudi kojima bi psihoterapija nekad u životu pomogla da imaju kvalitetniji život i bolje međuljudske odnose.

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

...tako se mnogi samoliječe razgovorom s prisnom osobom, a neki valjda i preveniraju teže psihičke patnje kada istresu dušu "na kavi" jer neće da stvari budu službene kao što bi bile da odu doktoru. Taj ih razgovor malo olakša, možda ne toliko pomogne, ali eto, možda i osigura da kap ne prelije rub čaše.

---

teže psihičke patnje se preveniraju na kavi?
jok, samo se zakopaju na neko vrijeme.

Ja imam iskustvo psihoterapije s psihologom i slično je kao ovo koje mitovski spominje. Knjiga koju sam gore linkala Lorrie Gottlieb Maybe You Should Talk to Someone (na američkoj listi bestelera, ne znam koji od časopisa), baš govori o tim aspektima kako ti treba netko neovisan i stručan, prijatelji su uključene strane, koje staju na tvoju stranu i, jer su emotivno uključeni, blokiraju te da vidiš stvari kakve jesu. Knjiga se sastoji od „njenih“ (vjerojatno izmišljeno-kompajliranih) psihijatrijskih slučajeva, ali i nje kojoj treba terapija – i tu dobro opisuje kako i zašto prijatelji nisu u stanju pomoći, oni su uključene strane. Pa opisuje, po njenome, standardne faze koje prolazi psihoterapeut, ali i psihijatar. Npr. to kad je ošla na sprovod pacijentici iako se to u načelu „ne savjetuje“, pa je rekla da je prijateljica (ne smije se disclosati kao psihoterapeutica) i kaže da se stvarno tako osjeća. Pa onda njen strah hoće li kliknuti sa svojim psihoterapeutom, pa zabrinutost što on stvarno o njoj misli (sviđam li mu se kao osoba, ili misli da tlačim), pa njeni koji su njo izgledali kao da je tlače, pa raznorazna otkrivenja koja je kod njih postigla. Nemma pojma što bi sasa rekla o knjizi sa stručnog aspekta. Meni je kao nekome tko je terapiju prolazio (s istim toplim osjećajima prema psihoterapeutici kao što mitovski to opisuje), bilo jako zanimljivo to čitati jer mi se čini da sam dobila uvid druge strane. Treba se jedino kulturološki odmaknuti od američkih nekih specifičnosti (tipa, ona sama zatrudnjuje tako da uzima spermu iz banke sperme, kad joj jedan prijatelj odbije potpisati ugovor da iskoristi njegovu spermu – nikome npr. nije niti palo na pamet da spavaju zajedno). Naše bi selo i nju proglasilo vjerojatno „weird“ i, brate, mili, jel ovo pak normalno ko što danas na onom portalu Dalmatinac sprdaju čovjeka koji vodi mačku na lancu. Ali, ja sam u knjizi uživala, a to su mi samo bile kulturološke „drangulije“.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

I, dolazim do zaključka da je "tamo vani" sigurno jako puno ljudi kojima bi psihoterapija nekad u životu pomogla da imaju kvalitetniji život i bolje međuljudske odnose.

---

Normalno da bi. Meni je psihologinja u srednjoj pomogla oko banalne stvari - tresenje nogom u nervoznim situacijama, tako što mi je raščlanila što se sve događa u mozgu, u mišićima. Prestala sam tresti nogom taj dan. Pomogla mi je oko manje banalne stvari - prihvaćanje drugih i sebe onakvima kakvi jesmo i činjenicu da se jako teško mijenjamo. Pokušala me još naučiti tehnikama opuštanja, ali nisam imala discipline da radim vježbe doma. Svi imaju te sitne i krupnije probleme, valjda nema čovjeka kojem ne bi odgovarao razgovor sa psihologom/terapeutom.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Treba se jedino kulturološki odmaknuti od američkih nekih specifičnosti (tipa, ona sama zatrudnjuje tako da uzima spermu iz banke sperme, kad joj jedan prijatelj odbije potpisati ugovor da iskoristi njegovu spermu – nikome npr. nije niti palo na pamet da spavaju zajedno).

---

Jer ne žele razviti osjećaje jedan za drugog.