Psihoterapija i dozivljaj iste u drustvu

[ina33]

Ja imam iskustvo psihoterapije s psihologom i slično je kao ovo koje mitovski spominje. Knjiga koju sam gore linkala Lorrie Gottlieb Maybe You Should Talk to Someone (na američkoj listi bestelera, ne znam koji od časopisa), baš govori o tim aspektima kako ti treba netko neovisan i stručan, prijatelji su uključene strane, koje staju na tvoju stranu i, jer su emotivno uključeni, blokiraju te da vidiš stvari kakve jesu. Knjiga se sastoji od „njenih“ (vjerojatno izmišljeno-kompajliranih) psihijatrijskih slučajeva, ali i nje kojoj treba terapija – i tu dobro opisuje kako i zašto prijatelji nisu u stanju pomoći, oni su uključene strane. Pa opisuje, po njenome, standardne faze koje prolazi psihoterapeut, ali i psihijatar. Npr. to kad je ošla na sprovod pacijentici iako se to u načelu „ne savjetuje“, pa je rekla da je prijateljica (ne smije se disclosati kao psihoterapeutica) i kaže da se stvarno tako osjeća. Pa onda njen strah hoće li kliknuti sa svojim psihoterapeutom, pa zabrinutost što on stvarno o njoj misli (sviđam li mu se kao osoba, ili misli da tlačim), pa njeni koji su njo izgledali kao da je tlače, pa raznorazna otkrivenja koja je kod njih postigla. Nemma pojma što bi sasa rekla o knjizi sa stručnog aspekta. Meni je kao nekome tko je terapiju prolazio (s istim toplim osjećajima prema psihoterapeutici kao što mitovski to opisuje), bilo jako zanimljivo to čitati jer mi se čini da sam dobila uvid druge strane. Treba se jedino kulturološki odmaknuti od američkih nekih specifičnosti (tipa, ona sama zatrudnjuje tako da uzima spermu iz banke sperme, kad joj jedan prijatelj odbije potpisati ugovor da iskoristi njegovu spermu – nikome npr. nije niti palo na pamet da spavaju zajedno). Naše bi selo i nju proglasilo vjerojatno „weird“ i, brate, mili, jel ovo pak normalno ko što danas na onom portalu Dalmatinac sprdaju čovjeka koji vodi mačku na lancu. Ali, ja sam u knjizi uživala, a to su mi samo bile kulturološke „drangulije“.